REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-16/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Orešković, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kozul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-193/2024-15 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-193/2024-15 od 16. prosinca 2024. u točkama I., II. III. i V. izreke.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te je utvrđeno da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010470504/2007. od 21. svibnja 2007. u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

1.1.U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos iznos od 549,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. svibnja 2007. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

1.2. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2024. pa do isplate, u roku 15 dana.

1.3. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa navedenog u točki III. izreke.

1.4. U točki V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Protiv citirane presude u odnosu na točku I., II., III. i V. izreke žalbu podnosi tuženik zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da odredba čl. 7. Ugovora o kreditu nije ništetna, jer da nije proveden test poštenosti sporne ugovorne odredbe niti je utvrđeno da je ugovorna odredba uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da je načelo transparentnosti predviđeno Direktivom Vijeća 93/13 EEZ i ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama u vezi obrade kredita prikazuju na način na koji to tumači prvostupanjski sud, odnosno da tuženik nije bio u obavezi prilikom zaključivanja ugovora detaljno navesti što čine troškovi obrade kredita.

3. Nadalje, tuženik u žalbi tvrdi da je pogrešno primijenjena odredba čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, ,126/21, 114/22 i 156/22 – dalje ZOO), jer da tuženik nije dužan platiti kamate od dana stjecanja, već od podnošenja zahtjeva za isplatu. Nadalje smatra, da je osnovan prigovor zastare, jer da u konkretnom slučaju dolazi do primjene pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije zahtjev tužiteljice kao neosnovan, te da se tuženiku nadoknade troškovi parnčnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a i to bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu od 21. svibnja 2007. u kojem su stranke ugovorile da se tužiteljica obavezuje platiti unaprijed jednokratnu naknadu za obradu kredita prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

8. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te je utvrdio da je ništetna navedena odredba u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 84. i 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07. i 79/07. - dalje: ZZP), kao i zahtjev za isplatu pozivom, na odredbu čl. 322. st. 1. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana plaćanja sporne naknade.

8. Sud prvog stupnja je ocijenio da je tuženik povrijedio prava i interese tužiteljice kao potrošača, jer da u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 1,20 % od iznosa kredita jednokratno u iznosu od 549,89 eura, a o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa da je stoga tuženik nepošteni stjecatelj.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 84. i čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, jer prema čl. 81. st. 1. ZZP-a kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10. Nadalje sud prvog stupnja je pravilno temeljem provedenog dokaznog postupka, a na prijedlog tuženika saslušao tužiteljicu kao dokaz na okolnosti da je sporna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva te je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužiteljice da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, jer da je već od strane tuženika bio pripremljen ugovor, da joj nije objašnjeno što sporna ugovorna odredba znači i koji troškovi ulaze u naknadu za obradu kredita i u kojoj visini.

11. Stoga je sud prvog stupnja protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da o spornoj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljici nije objašnjeno na što se odnosi sporna naknada, a što je sve u ukupnosti prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obavezama stranaka na štetu potrošača, te pravilnom primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a utvrđuje da je ta odredba ništetna jer je nepoštena.

12. S obzirom na izloženo, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 81. i čl. 84. ZZP-a i da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive i da u postupku nije utvrđeno da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim stranama, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se o toj odredbi nije pregovaralo, da te odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, jer da nije vidljivo na što se ta naknada odnosi ni na koji način je utvrđena visina tih troškova.

13. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije vodio računa o zahtjevu transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP-a, prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive, te moraju biti lako uočljive, jer je utvrđeno da se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ako potrošač može iz njih na temelju točnih i razumljive kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obavještenosti.

14. Sud prvog stupnja je prilikom utvrđivanja transparentnosti navedene odredbe i provođenja testa poštenosti ispitao između ostalog da li iznos ugovorene naknade odgovara pruženim uslugama, pa utvrđuje da je tužiteljica informirana o obavezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini) niti da li bi joj bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren, jer se o tome nije pregovaralo. Stoga je pravilan zaključak da tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu nije imala informaciju o obavezi plaćanja predmetne naknade, da je mogla zaključiti o njezinoj visini (jer je određeno u postotku od iznosa kredita), ali ne o njenoj krajnjoj svrsi, jer je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud prvog stupnja je pravilno cijenio da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti predmetnog slučaja koje je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom pravilno utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, pa se zaključuje da tuženik o tim zakonitim interesima potrošača nije vodio računa.

16. Sud prvog stupnja je pravilno cijenio, a protivno navodima iz žalbe tuženika, da je predmetnom ugovornom odredbom nastupila značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, jer to nije ocijenio samo kvantitativnom ocjenom odnosa između visine kredita i ugovorene naknade za obradu kredita, već je i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, jer da tužiteljici nije prilikom potpisivanja ugovora budući da nije bilo prethodnih prigovora, pružena obavijest o tome na što se odnose troškovi naknade za obradu kredita i u kojem iznosu.

17. S obzirom na izloženo, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da takvim postupanjem suprotno čl. 81. st. 1., 2. i 3., čl. 82. i čl. 85. ZZP-a je tuženik tužiteljici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je utvrdio da je tuženik nepošten i da je obavezan platiti zatezne kamate od dana stjecanje, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio navedenu odredbu, pravilno utvrđujući da je tuženik nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer da je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa da je ta odredba nepoštena i ništetna.

19. Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je ta naknada plaćena 28. svibnja 2007., te su zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a dosuđene od dana stjecanja.

20. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je osnovan prigovor zastare, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 328. ZOO-a u kojoj je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu. Pri tome sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da se radi o restitucijskom zahtjevu te da sukladno Zaključku sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena donošenjem prvostupanjske presude.

21. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo donoseći odluku o troškovima parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pa budući da je tužiteljica uspjela u ovom postupku dosuđen je zatraženi trošak sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 ), te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 16. prosinca 2024. Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen jer tuženik nije uspio u ovom postupku.

22. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I., II.,III. i V. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

23. Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u toč. IV. izreke ostaje neizmijenjena.

24. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u ovom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 2. izreke ove presude.

U Rijeci, 13. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić