REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-120/2023-119

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Katarini Jukić Jakopič, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Bad Radkersburg Klöch eGen, OIB: 42678741814, iz Austrije, Halbenrainer Str. 2, 8490 Bad Radkersburg, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha na nekretninama ovršenika radi naplate novčane tražbine, a koja se vodi pod posl. br. Ovr-931/14 kod Općinskog suda u Puli. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli brisanje ovrhe pod posl.br. Ovr- 931/14 nad nekretninom upisanom u zemljišnim knjigama istog suda kao čkbr. [katastarska čestica] obiteljska stambena zgrada, oranica s 1307 m[2] , sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku 15 dana." II Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 11.912,50 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška odbija., i

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da istu podnosi u roku sukladno pravomoćnom ovršnom rješenju Općinskog suda u Puli – Pola o upućivanju u parnicu rodi proglašavanja ovrhe pod posl. br. Ovr 921/14 nedopuštenom. Tužitelj traži da se predmetna ovrha oglasi nedopuštenom, jer da su stranke ovog parničnog postupka sklopile su Ugovor o zajmu broj konta J-00.117.614 od 15. travnja 2008. te da su tom prilikom sklopile založnu ispravu o zasnivanju založnog prava na nekretnini od 15. travnja 2008. Predmetnim ugovorom i ispravom da su se regulirala prava vjerovnika i dužnika iz zajmovnog kreditnog odnosa. Istim ispravama da je definiran zajmovni kreditni odnos stranaka u svezi predmetnog ugovora. Predmetni pravni posao davanja zajma, odnosno kredita da je sklapan na području Republike Hrvatske, ugovori da su sklopljeni pred hrvatskim javnim bilježnikom, primjena da je hrvatskog zakonodavstva i da se smatra da ovdje tuženik profesionalno obavlja određene bankovne poslove i to poslove davanja zajma/kredita. Dakle, ugovor da ima sve elemente koji određuju da je predmetni posao davanja zajma/kredita, kao i sam ugovor sklopljen na području Republike Hrvatske i da se na predmetni ugovor u cijelosti primjenjuju odredbe hrvatskog zakonodavstvu u svezi obavljanja djelatnosti na području Republike Hrvatske. Cjelokupni postupak zadobijanja zajma/kredita od dogovora, posredovanja, ovjere i drugog da se vršio na području Republike Hrvatske, pa da je samim time i posao vršen na području Republike Hrvatske. Dakle, poslovna djelatnost tuženika da se vršila na području Republike Hrvatske, odnosno isti da je obavljao poslovanje svojih djelatnosti na području Republike Hrvatske. Dakle, na predmetni posao da se primjenjuju i odredbe hrvatskog zakonodavstva koje određuju valjanost ovakvog pravnog posla, ugovora o kreditu. Sukladno lex specialisu da će se određivati i mogućnost davanje kredita nekoj pravnoj osobi u ovom slučaju ovrhovoditelja. Bankovne usluge da može pružati:

1) banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga, 2) banka države članice Europske unije iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske,

3) podružnica strane banke iz članka 13. stavka 2. ovoga Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske,

4) štedna banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga. Bankovne usluge da su primanje novčanih depozita i odobravanje kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Bankovne usluge da smiju pružati samo osobe koje su prije navedene i koje imaju dozvolu Hrvatske narodne banke. Banka da je financijska institucija koja je od Hrvatske narodne banke dobila odobrenje za rad i koja je osnovana kao dioničko društvo sa sjedištem u [adresa]. Banka i podružnica strane banke, osim bankovnih usluga, da može pružati i ostale financijske usluge, ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga i to - kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova (uključujući forfeiting). Hrvatska narodna banka da izdaje banci, štednoj banci i podružnici strane banke odobrenje za rad. Odobrenje za rad da sadrži odobrenje za pružanje bankovnih usluga. Odobrenje za rad da može sadržavati i odobrenje za pružanje ostalih financijskih usluga. Dakle, ukoliko se gleda osnovni ugovor i poslovni odnos između stranaka ovog posla, tuženik da je vršio poslovanje bankovnih poslova na području Republike Hrvatske. Dakle, isti da je postupao kao banka na području Republike Hrvatske i kao rezultat rada davao kredite, isplaćivao iste, upisivao se u zemljišne knjige i sada provodi postupak naplate svoje tražbine odnosno naplatu danog kredita. Nesporno da je, dakle, da je tuženik poslovao kao banka na području Republike Hrvatske. Također da je nesporno da je isti trebao imati suglasnost i odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje predmetnih poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske budući isto proizlazi iz poslovanja ovrhovoditelja. Nesporno da je da ovrhovoditelj predmetnu dozvolu nema, odnosno da ju nije imao u trenutku vršenja predmetnih poslova. Tuženik da nije imao predmetnu dozvolu, kao i druge banke iz grupacije tuženika, pa da je kao i ostale predmetne banke radio bez potrebne suglasnosti, dakle da je radio protivno odredbama pozitivnih propisu Republike Hrvatske. Uvidom u podatke Hrvatske narodne banke da je utvrđeno da tuženik nikad nije zatražio, niti dobio predmetnu suglasnost. Dakle, da je vršio ništetnu djelatnost sklapanjem ništetnih isprava. Za istog da je izdana i potvrda o nepostojanju suglasnosti. Tuženik da je na području Republike Hrvatske mogao raditi putem osnovanih podružnica budući je neposredno obavljanje poslovne djelatnosti bilo zabranjeno tuženiku do ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Naime, da postoje dva načina obavljanja bankovne djelatnosti, posredno na način da se otvara podružnicu strane osobe kao pravna osoba upisana u registar trgovačkog suda pri kojem se osniva podružnica, odnosnu trgovačko društvo i neposredno obavljanje bankovnih usluga, dakle na način da isti ima svoje posrednike, djelatnike koji za njega osobno, putem otvorenih raznih trgovačkih društava ili na neki treći način obavaju poslovanje za njega. Neposredno obavljanje bankovnih usluga da je bilo zabranjeno iz prije rečenih razloga, a posredno da je bilo dopušteno. Ukoliko se sagledaju potvrde HNB-a da jasno proizlazi da tuženik ne obavlja posrednu djelatnost već neposrednu, a koja mu je bila zabranjena. Također u strukturi organizacije tuženika isti da spada pod prvu grupu, a koja prema unutarnjem ustrojstvu rada same grupe nema ovlast rada izvan Republike Austrije. Djelatnost rada izvan Republike Austrije da ima Raiffeisenlandesbank i Raiffeisenbank Internacional. Dakle, tuženik da je radio suprotno od načina ustrojstva same grupe kojoj isti pripada. Kako je sasvim jasno da je tuženik radio bez potrebne suglasnosti na području Republike Hrvatske, te da je na taj način vršio nezakonitu djelatnost, na istog, kao i na tužitelja, te posrednika, da se ima primjenjivati odredba čl. 75. Zakona o deviznom poslovanju, a koja više nego jasno definira i određuje da je takva djelatnost, poslovanje protuzakonita, te da svi učesnici koji sudjeluju u istom snose i određene konzekvence. Dakle, nesporno da je da tuženik nije imao dozvolu za obavljanje poslovne djelatnosti, kao i da je obavljao neposrednu bankovnu uslugu, te da je radio suprotno odredbama regulirajućih zakona (Zakona o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, Zakon o deviznom poslovanju). Kako je tom prilikom isti obavljao nezakonitu bankovnu djelatnost, njegova djelatnost, kao i akti koji su tom prilikom izrađeni da predstavljaju ništetni pravni posao i ništetne isprave. Predmetnu ništetnost da uređuju gore citirani zakoni, kao i Zakon o obveznim odnosima, Zakon o zabrani i sprečavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti, Zakon o deviznom poslovanju. Budući upravo odredba čl. 75. Zakona o deviznom poslovanju jasno upućuje na nezakonitost i ništetnost istog pravnog posla i isprava, te uzrokuje kao lex specialis ništetnosti svih isprava, kao i samog posla ista da se ima primjenjivati na konkretan pravni posao, a na temelju kojeg je nastala ovrha. Uslijed istog da se ima proglasiti cjelokupna ovrha nedopuštenom. Također da je javni bilježnik koji je vršio ovjeravanje temeljem javnobilježničkog očitovanja, bio u obvezi izvršiti uvid u postojanje predmetne suglasnosti. Isti to nije izvršio, a nigdje da se u samom aktu ne vidi da je osnovni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika, niti u Republici Hrvatskoj, niti u Republici Austriji. Također nigdje, na niti jednom aktu, koji se potpisuje od strane tuženika da nema pečata same pravne osobe, ovdje tuženika, nego postoje samo potpisi osoba bez navođenja točno određene njihove funkcije. Također nigdje da ne postoji zasebna posebna punomoć za sklapanje upravo predmetnog posla. Također da ne postoji niti izvadak iz sudskog registra iz kojeg se vidi funkcija samih potpisnika ugovora. Naime, ukoliko su isti ovlašteni, tada da je bilo potrebno da se navede koju funkciju imaju, kao i da se to navede u zasebnom aktu, budući na samom aktu ne stoji tko predstavlja samog tuženika, niti je dokument ovjeren pečatom tuženika. Iz samog akta da se ne vidi njihova funkcija, pa stoga da su isti trebali imati posebnu punomoć za zastupanje kod potpisa ovog ugovora. Nadalje, u samom aktu, a kojeg ovjerava javni bilježnik da proizlazi da se dozvoljava zaračunavati kamata na kamatu tužitelju u slučaju kašnjenja. Budući se ovršni postupak provodi na području Republike Hrvatske, predmetna odredba da je ništetna, odnosno sam ugovor da je ništetan jer u sebi sadržava predmetni način obračuna koji je zabranjen u Republici Hrvatskoj, te predstavlja kazneno djelo. Kako isto predstavlja kazneno djelo i ništetnost, tada da se isprava nije smjela na ovaj način ovjeravati kako bi poslala ovršna isprava, odnosno solemnizirana isprava. Stavljanjem predmetne citirane odredbe u sam akt, solemnizacija bilježnika u obliku njegove isprave, solemnizira se isprava koja ne može biti ovršna isprava, odnosno ista da ne može steći svojstvo ovršnosti, niti je tuženik ovlašten na predmetni način tražiti ovrhu. Dakle, bilježnik da je vršio solemniziranje temeljem akta koji niti je ovjeren niti je solemniziran kod javnog bilježnika. Javni bilježnik da je bio u obvezi izvršiti uvid u postojanje predmetne suglasnosti prije njene ovjere, a što da nije učinio. Isti, dakle, da nije smio ovjeriti akt za koji ne postoji obvezujuća suglasnost HNB-a. Samim time kako ne postoji predmetni akt suglasnosti, ni predmetna isprava da ne može biti valjana javnobilježnička isprava. Javni bilježnik da je bio u obvezi zatražiti predmetnu dozvolu za obavljanje poslova ovrhovodilelja, budući isti bez te potvrde ne može i ne smije vršiti solemniziranje akta. Predmetna suglasnost/dozvola da daje pravnu osobnost i osobnost ovrhovoditelju za postupanje u Republiku Hrvatskoj i samim time i aktivnu legitimaciju kako u vođenju poslova, tako i u ovom postupku. Budući da se ne radi o ovjeri potpisa nego upravo o solemnizaciji isprave, javi bilježnik da je morao sve navedene činjenice utvrditi prije solemnizacije. Isti da odgovara za zakonitost i valjanost akta, pa da je stoga utvrđenje svih u ovoj tužbi navedenih činjenica njegova obveza, dakle, isti budući da nije imao poslovnu sposobnost u trenutku sastava isprave, da je nema ni u trenutku podnošenja ove ovrhe. Također ovjeravanje sadržaja koji je protivan odredbama zakona Republike Hrvatske da predstavlja nemogućnost isprave da postane ovršna isprava, pa da se na temelju nje ne može tražiti ovrha. Ukoliko je točno, a isto je nesporno, tuženik da je protivno propisima Republike Hrvatske vršio poslovanje bankovnih usluga, a samim time uslijed nedostataka kod same založne isprave, ista da se ne može smatrati ovršnom, niti se po istoj može provoditi ovrha, niti ista može steći svojstvo ovršnosti, niti je tuženik ovlašten postupati s istom. Na ovakvu ništetnost da pazi po službenoj dužnosti sud i sam javni bilježnik prilikom izrade same isprave. U postupku koji se vodi sud (kao i javni bilježnik koji je izradio predmetnu ispravu) koji je donio ovo rješenje i na koje se ulaže žalba, da pazi po službenoj dužnosti radi li se o ništetnosti ili ne, odnosno je li banka imala predmetnu suglasnosti i samim time je li predmetni ugovor, odnosno poslovanje koje je određeno tim ugovorom u skladu s propisima Republike Hrvatske. Ako tuženik nije imao, a iz priložene isprave da se jasno vidi da nije imao suglasnost, niti ju je tražio od strane HNB koja mu mora odobriti poslovanje na području Republike Hrvatske, niti ju je mogao dobiti – tada da je ovakav pravni posao ništetan i ne može se provoditi ovršni postupak. Čl. 322. Zakona o obveznim odnosima da navodi da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske , prisilnim propisima ili moralu društva ništetan. Budući da se ovdje radi o kreditnom ugovoru isti da mora biti u skladu s odredbama zakona koji određuju sam posao kredita i načina rada. Dakle, isprava na temelju koje je doneseno rješenje nije ovršna isprava/iz predmetnog razloga ništetnosti posla i samim time ugovora, slijedom istog - ništetna isprava i ništetni posao da ne mogu steći ovršnost, tuženik da na temelju ništetnosti ne može tražiti ovrhu predmetnim ugovorom i na temelju predmetnog posla, a kao posljedica toga da nisu ispunjeni uvjeti, a to je valjanost posla na temelju kojeg se provodi ovrha. Nadalje, izračun koji je dan u prijedlogu za ovrhu da je nejasan i da se ne može se uopće utvrditi što isti predstavlja, odnosno iz istog izračuna da se ne vidi koliki je iznos duga. Izračun da je nejasan, nepotpun i pogrešan. Tuženik da se ne može pozivati na zakonsku zateznu kamatu kad nije radio prema zakonu, odnosno nije poštivao Zakon o bankama, te u tom slučaju da treba primjenjivati kamatu za štednju po viđenju, a ne zakonsku zateznu kamatu, pa je sukladno tome izreka o načinu utvrđenja tražbine (izreka ovršnog rješenja) pogrešna i netočna. Nadalje pitanje zatezne kamate koju isti obračunava kao da je dan iznos u kunama da je netočan iz razloga jer je iznos dan u eurima, pa kamata može biti prije navedena kamata štednje po viđenju. Predmetna kamata da se može zaračunati na predmetni način budući je u trenutku sklapanja ugovornog odnosa u Republici Hrvatskoj bilo na snazi da se na iznos u stranoj valuti plaćanja može obračunati samo kamata po štednji po viđenju budući se upravo na taj način određuje kamata kada se traži povrat iznosa dan u stranoj valuti. Stoga da je za izračun tražbine potrebno utvrditi dugovanje, a što znači da je potrebno izvršiti vještačenje. Slijedom svega navedenog, predlaže donošenje presude sadržaja citiranog u točki I izreke presude.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti. Prije svega, ističe kako je tužba podnesena nakon proteka ostavljenog roka pa da ju je sud dužan odbaciti kao nepravovremenu. Nadalje, tuženik se, a sve prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, protivi nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari obzirom da nadležnost suda u Republici Hrvatskoj u konkretnoj pravnoj stvari ne proizlazi niti iz jednog propisa koji se ima primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Sve navedeno u odgovoru na tužbu, da na nedvojben način upućuje, i to bez potrebe izvođenja daljnjih dokaza odnosno pribavljanja i drugih isprava, da je za ovosudni postupak nadležan austrijski sud, a nikako Općinski sud u Puli, Stalna služba u Pazinu odnosno koji drugi hrvatski stvarno nadležni sud. Naime, temeljem čl. 54. i 55. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (S.l. 43/82, 72/82, N.N. 53/1991, nadalje u tekstu: ZRS) tuženik se protivi nadležnosti suda Republike Hrvatske za postupanje i odlučivanje u ovosudnom postupku, te osporava istu nadležnost, i to iz razloga, što je prije svega, tuženik pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, to jest u Republici Austriji, te stoga ukazuje sudu na odredbu članka 55. ZRS-a, a koja propisuje: ,,...u sporovima protiv fizičke ili pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta osoba na teritoriju Republike Hrvatske ima svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova...“. Iz navedenoga da je razvidno kako je za odlučivanje u navedenom predmetu nadležan sud u Republici Austriji, a sve jer tuženik nema na teritoriju Republike Hrvatske niti svoje predstavništvo niti zastupništvo niti sjedište tvrtke kojoj bi tuženik povjerio obavljanje svojih poslova. Nadalje, iz niže navedenog Ugovora o kreditu da je razvidno da se ne radi o obvezama koje su nastale na teritoriju Republike Hrvatske niti se iste trebaju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske. Dakle, niti taj uvjet iz članak 55. ZRS-a da nije ispunjen da bi u ovom predmetu postojala nadležnost suda u Republici Hrvatskoj. Posebno se ističe da niti članak 54. ZRS-a ne predviđa nadležnost suda Republike Hrvatske za postupanje u ovosudnom postupku. Niti tuženiku nisu poznate odredbe bilo kojeg „...međunarodnog ugovora...“, a iz kojega bi proizlazila nadležnost suda Republike Hrvatske za postupanje u ovosudnom postupku. Isto tako, niti odredba članka 55. ZRS- a da ne propisuje nadležnost suda Republike Hrvatske u konkretnom slučaju, a sve jer tuženik nema predstavništvo ili zastupništvo u Republici Hrvatskoj niti se u Republici Hrvatskoj nalazi sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje poslova tuženika. Naime, odredbom članka 27. ZPP-a da je određeno da je „...sud u Republici Hrvatskoj nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom...odnosno ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, to je sud nadležan za suđenje u toj vrsti sporova i kada njegova nadležnost proizlazi iz odredaba ZPP-a o mjesnoj nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj...“. Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da glava III. ZRS-a niti na kojem mjestu ne propisuje nadležnost suda Republike Hrvatske za ovosudni postupak. Imajući u vidu odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj...“, ističe da temeljem odredbi o „...općoj mjesnoj nadležnosti..." iz članka od 46. do 49. ZPP-a ne postoji osnova za nadležnost ovog suda za postupanje u ovosudnom postupku. Niti u "odredbama o posebnoj mjesnoj nadležnosti...“, i to posebno imajući u vidu odredbe članka 58. ZPP-a (nadležnost za osobe koje nemaju općemjesnu nadležnost u Republici Hrvatskoj) odnosno čl. 59. odnosno čl. 60. ZPP-a ("…nadležnost po mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinca pravne osobe odnosno nadležnost po mjestu gdje se nalazi zastupništvo strane osobe u Republici Hrvatskoj...“), nema osnove za nadležnost ovog suda u ovosudnom postupku. Slijedom navedenoga, a sve kako je tuženik pravna osoba sa sjedištem u [adresa] koja u Republici Hrvatskoj nema niti predstavništvo niti zastupništvo niti podružnicu te koja nije povjerila nekom trgovačkom društvu sa sjedištem u [adresa] obavljanje svojih poslova bilo koje vrste, da je niže navedeni Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, a sve u smislu odredbi ZRS-a, to je u navedenom predmetu nadležan sud u Republici Austriji, to jest u Bad Radkersburgu, a ne Općinski sud u Puli, Stalna služba u Pazinu. Predlaže sudu oglasiti se nenadležnim, ukinuti sve provedene radnje i odbaciti tužbu radi apsolutne nenadležnosti hrvatskog suda za postupanje glede iste. Nadalje ističe kako je člankom 48. ZRS-a propisano da u slučaju da u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana Republike Hrvatske po kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o nadležnosti suda Republike Hrvatske, ti će kriteriji biti mjerodavni za postojanje nadležnosti suda Republike Hrvatske u sporovima u kojima je tuženik državljanin te strane države. Budući da je tuženik pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu i da ne postoje kriteriji o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj glede sporova koji su proizašli iz ugovora o kreditu, to je u postupku potrebno utvrditi reguliraju li odredbe austrijskog prava nadležnost suda u postupcima koji su proizašli iz ugovora o kreditu. Stoga se sudu predlaže ishoditi relevantne odredbe austrijskog prava glede navedenoga od ovlaštenog tijela Republike Austrije putem nadležnog ministarstva. Opreza radi, a sve ako se sud ne bi oglasio apsolutno nenadležnim, to jest ako sud ne bi odbacio tužbu kao nepravovremenu, tuženik osporava sve navode iz tužbe i protivi se postavljenim tužbenim zahtjevima u cijelosti, kao i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti. Prvenstveno, tuženik ističe kako tužitelji nisu naznačili visinu predmeta spora, a slijedom čega tuženik predlaže sudu rješenjem odrediti vrijednost predmeta spora, a sve sukladno članku 40. stavak 3. ZPP- a. Nadalje, a opreza radi, u slučaju da sud iz bilo kojeg razloga ne bi odbacio tužbu, to tuženik ističe kako se protivi navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva u cjelini, i to stoga što su isti neutemeljeni, neargumentirani, a što sve proizlazi iz ovršne isprave dostavljene još uz predmetni prijedlog za ovrhu. Prije svega, tuženik ističe kako nisu točni navodi tužitelja da bi predmetni ugovor o zajmu, sklopljen među strankama, bio sklopljen u Republici Hrvatskoj. Tužitelj da na više mjesta u tužbi navodi kako navedeno nije sporno, međutim, u prilog tog svog navoda, a na kojem temelji čitavu svoju tužbu, ne dostavlja niti jedan dokaz. Kao što je vidljivo iz predmetnog ugovora o zajmu isti je sklopljen u Bad Radkersburgu u Republici Austriji. Nastavno navedenome, iznova ističe da su u cijelosti netočni, neutemeljeni i paušalni navod tužitelja da je predmetni Ugovor sklopljen na teritoriju Republike Hrvatske, pred hrvatskim javnim bilježnikom. Naime, predmetni ugovor o zajmu da je sklopljen u sjedištu tuženika u Bad Radkersburgu, Republika Austrija, vlastoručno potpisano od strane tužitelja u Bad Radkersburgu 15. travnja 2008., a solemniziran u Republici Hrvatskoj. Dakle, okolnost da je javni bilježnik Bojana Štimac iz Varaždina pod poslovnim brojem OV-8121/08 solemnizirala Ugovor o zajmu sa založnom ispravom 27. svibnja 2008. (u daljnjem tekstu: Isprava) da ni u kojem slučaju nije okolnost relevantna za utvrđivanje mjesta sklapanja ugovora o zajmu, kao ni dokaz da je tuženik obavljao bankarsku djelatnost na području Republike Hrvatske. Isto tako, da su u ovom trenutku pravno irelevantni, ali i posve netočni, zlonamjerni i paušalni navodi tužitelja da bi tuženik poslovao na teritoriju Republike Hrvatske, slijedom čega da su tvrdnje tužitelja kako predmetni ugovor ima sve elemente koji određuju da je sklopljen na području RH i da se bi se na predmetni ugovor primjenjivale odredbe hrvatskog zakonodavstva, u potpunosti neosnovane, paušalne i neistinite, te da ni na koji način ne mogu utjecati na pravnu valjanost ugovora i isprave. Tužitelj da je Ugovor o zajmu potpisao u sjedištu tuženika u Bad Radkersburgu, Republika Austrija, i ugovorio primjenu austrijskog materijalnog prava. Posebno ističe da se na predmetni Ugovor o zajmu primjenjuje, i to temeljem članka 20. Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji su sastavni dio Ugovora o zajmu (vidi članak „Sadržaj govora C Opći uvjeti poslovanja str. 1. Ugovora o zajmu) austrijsko materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, predlaže sudu ishoditi relevantne odredbe austrijskog prava glede navedenoga od ovlaštenog tijela Republike Austrije putem nadležnog ministarstva. Posve da su pravno irelevantni navodi tužitelja kada isti citira odredbe Zakona o bankama, Zakona o deviznom poslovanju, kao i sve ostalo što se tiče pojma „...ugovora o kreditu..." te odobravanja kredita u stranom sredstvu plaćanja. Naime, odredbe hrvatskog materijalnog prava ne odnose na ugovor o zajmu i ispravu. No, u slučaju da bi se na ugovor o zajmu i ispravu primjenjivalo hrvatsko materijalno pravo, to tuženik ističe da iste isprave nisu u suprotnosti niti s hrvatskim pozitivnim propisima, pa tako iste isprave niti sa stajališta hrvatskog materijalnog prava da nisu pravno upitne. Tuženik u cijelosti osporava navod tužitelja da je predmetni ugovor ništetan jer je isti protivan odredbi članka 322. ZOO-a. Naime, za slučaj da se u konkretnom slučaju ima primjenjivati hrvatsko pravo, tuženik ističe da je člankom 322. ZOO-a određeno kako je: „...ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo...". Iz navedenoga da je razvidno da iste isprave nisu u suprotnosti s hrvatskim pozitivnim propisima niti su pravno upitne sa stajališta hrvatskog materijalnog prava. Naime, predmetni ugovor da nije protivan niti Ustavu RH, niti prisilnim propisima niti moralu društva, odnosno tužitelj u tužbi da ne navode kojoj odredbi Ustava RH bi Ugovor bio protivan, odnosno kojem prisilnom propisu, niti zbog čega bi isti bio protivan moralu društva. Ukoliko bi se smatralo da je predmetni ugovor protivan propisima koje tužitelj navodi, ističe kako niti navedeno ne bi utjecalo na valjanost sklopljenog ugovora o zajmu, a to sve s obzirom da bi u konkretnom slučaju isti ugovor eventualno bio ništetan isključivo u slučaju da cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, odnosno u slučaju da zakon u konkretnom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da citirani propisi izričito propisuju sankcije za postupanje protivno citiranim propisima, to da je razvidno kako sam nije i ne može biti ništetan iz razloga navedenih u tužbi. S tim u vezi, ukazuje i na stavak 2. naprijed citiranog članka ZOO-a, a prema kojem: "... Ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj...“. Dakle, čak i ako bi se uzelo da tuženik nije imao sva potrebna odobrenja koja spominje tužitelj, to je predmetni ugovor i nadalje valjan, a to s obzirom da za konkretan slučaj nije propisano suprotno. Nadalje, glede navoda tužitelja da tuženik nije imao valjanu dozvolu Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB) za obavljanje bankarske djelatnosti na području Republike Hrvatske, ističe da tuženik nije bio obvezan od HNB- a zatražiti odobrenje za obavljanje svoje djelatnosti, a sve obzirom da istu nije obavljao na području Republike Hrvatske, a kako to paušalno i bez ikakvih dokaza tvrdi tužitelj, nego je istu obavljao na području Republike Austrije te je, kao financijska institucija, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora imao, i još uvijek ima, sva potrebna odobrenja i dozvole za rad nadležnog tijela Republike Austrije, a slijedom čega je isti bio ovlašten, i još uvijek jest, davati kredite fizičkim i pravnim osobama, i to bez obzira na pravni oblik pod kojim obavlja svoje poslovanje. S tim u vezi, tuženik ukazuje sudu na očitovanje HNB-a koje sam tužitelj dostavlja u sudski spis, a gdje HNB izričito navodi kako su "... hrvatski državljani mogli u navedenom razdoblju, a i prema sadašnjim propisima, sklapati ugovore o kreditu sa stranim institucijama, čiji nadzor nije u nadležnosti HNB-a…". Vezano uz tužiteljevo osporavanje valjanosti isprave, tuženik ističe kako su i takvi navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. Štoviše, neki navodi da nemaju apsolutno nikakvog smisla, tako i navod tužitelja da bi javni bilježnik bio dužan izvršiti uvid u suglasnost HNB-a za obavljanje djelatnosti, kao i navod tužitelja da javni bilježnik nije smio ovjeriti akt za koji ne postoji obvezujuća suglasnost HNB-a. Netočan da je i navod tužitelja da niti na jednom potpisanom aktu nema pečata tuženika, odnosno da nisu navedene funkcije osoba koje su u ime tuženika potpisale ugovor o zajmu i Ispravu. Isto tako, a u odnosu na okolnost da je ugovorom o zajmu predviđen obračun kamata na kamatu, tuženik ističe kako je navedena odredba u cijelosti u skladu s odredbama austrijskog prava koje se ima primijeniti u konkretnom slučaju, te ista odredba niti na koji način ne utječe na valjanost Isprave, pa čak i onda kada se „ovršni postupak sporovodi na području Republike Hrvatske". U odnosu na navod tužitelja da predmetni način obračuna predstavlja kazneno djelo, ističe kako je isti nerazumljiv. Isto tako da je nejasna i netočna insinuacija tužitelja da bi javni bilježnik mogao solemnizirati određeni akt samo temeljem akta koji je već solemniziran kod javnog bilježnika. U odnosu na osporavanje visine dugovanja i obračuna kamata, tuženik ističe kako se isti ne protivi prijedlogu tužitelja da se na navedene okolnosti provede financijsko vještačenje. Nastavno svemu gore iznesenom, poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, te predlaže sudu prije svega odbaciti tužbu kao nepravovremenu, podredno oglasiti se apsolutno nenadležnim u predmetnom postupku, ukinuti sve provedene radnje te odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove ovosudnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Vezano za prigovor apsolutne nenadležnosti istaknut po tuženiku valja istaknuti da je prema odredbi članka 27. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013) sud u Republici Hrvatskoj nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, a ako u zakonu ili tom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj.

3.1. O nadležnosti suda u predmetnom sporu s međunarodnim elementom, jer je tuženik strana pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, odlučuje se primjenom Uredbe vijeća br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima (u daljnjem tekstu: Uredba) kojom je u članku 76. propisano da je obvezatna u cjelini i neposredno se primjenjuje u državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice. Naime, Uredba se primjenjuje na postupke pokrenute nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, što znači na postupke pokrenute nakon 1. srpnja 2013., a postupak u ovoj parnici pokrenut je podnošenjem tužbe 31. kolovoza 2015.

3.2. U poglavlju o nadležnosti u predmetu potrošačkih ugovora (4. odjel) u članku 15. propisano je da se za tužbe iz ugovora koji je osoba, potrošač, zaključila izvan djelokruga svog zanimanja ili profesije, nadležnost određuje po tom odjelu, i to ako je ugovor zaključen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici potrošačeva prebivališta ili, na bilo koji način upućuje takvu djelatnost na tu državu članicu ili prema više država uključujući tu državu članicu, te ako ugovor ulazi u polje takve djelatnosti (točka 1.c).

3.3. Konkretni ugovor o kreditu sklopljen je izvan djelokruga zanimanja ili profesije tužitelja, što među strankama i nije sporno, a u okviru djelatnosti tuženika koja je upućena na državu članicu prebivališta tužitelja kao potrošača.

3.4. Prema odredbi članka 16. Uredbe tužba potrošača protiv druge ugovorne strane može se podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište (točka 1.). Riječ je, dakle, o izberivoj nadležnosti, tako da je tužitelj isključivo ovlašten odlučiti o tome kojem sudu će od dva moguća podnijeti tužbu u sporu nastalom u vezi s predmetnim ugovorom.

3.5. Odredbama Općih uvjeta poslovanja (str. 63-81) kao sastavnog dijela sklopljenog ugovora o kreditu uređeno je da su mjesto ispunjenja – prostorije poslovne jedinice kreditnog instituta/Banke s kojim je sklopljen posao (F.Z.19), te da na sve pravne odnose između klijenta i Banke primjenjuje austrijsko pravo (F.Z.20.), a nadležnost je uređena samo za tužbe neke pravne osobe protiv Banke i obrnuto (Z.21.1.), dok je vezano za tužbe potrošača ili protiv potrošača navedeno samo da mjerodavni sud ostaje nepromijenjen i kad potrošač promijeni prebivalište (Z.21.2.).

3.6. Stoga je u ovom postupku na temelju Uredbe nadležan ovaj sud, te je prigovor apsolutne nenadležnosti kojeg je istakao tuženik valjalo odbiti i riješiti kao u izreci rješenja, ali će za odlučivanje o tužbenom zahtjevu biti mjerodavno austrijsko pravo, kako je među strankama ugovoreno.

3.7. Ovdje će se prije svega još i navesti da sukladno odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020) rok za podnošenje tužbe koji je tužitelju dan u rješenju Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. Ovr-931/14-16 od 30. srpnja 2015. (str. 66 priloženog preslika tog spisa) nije prekluzivan suprotno stavu tuženika, pa tužba tužitelja nije nepravovremena.

4. Na ročištu koje je održano dana 07. travnja 2017. (str. 213-214), tužitelj je istaknuo da je većina duga po ugovoru o zajmu broj konta 1-00.117.614 od 15. travnja 2008. već plaćena po tužitelju, dok je tuženik istaknuo da u smislu odredbe čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovor neovisno o tome gdje je sklopljen – nije ništetan. Tužitelj da je bio kreditno sposoban kada je dozvolio osiguranje uknjižbom založnog prava na svojoj nekretnini, čija vrijednost premašuje iznos kredita. Istaknuo je i to da su uplate po tuženiku vršene nakon podnošenja prijedloga za ovrhu, što znači da su iste irelevantne u konkretnoj pravnoj stvari, a isto tako da su irelevantne i naplate u ovršnim postupcima koji su pokrenuti nakon ovršnog postupka o kojem se raspravlja u ovom parničnom postupku. Tužitelj je ustrajao na tvrdnji da je većina uplata po predmetnom ugovoru izvršena prije podnošenja prijedloga za ovrhu posl. br. Ovr- 931/2014.

5. U svom podnesku od 07. travnja 2017. (str. 244-248) tužitelj tvrdi da je tuženik proizvoljno odredio iznos dugovanja na izvodu iz poslovnih knjiga, budući da je naznačen samo jedan iznos bez kamata i drugih parametara, pa da je isti nevjerodostojan, posebno kada se uzme u obzir da u ovršnom postupku koji se provodi na novčanim sredstvima tuženik koristi potpuno drugačiji izvod iz poslovnih knjiga na kojem je naznačen enormno veći iznos duga, pa da se potraživanja od strane tuženika naplaćuju dvostruko. Ovršni postupak da se vodi na novčanim sredstvima, pa da je poveći iznos u tom ovršnom postupku naplaćen. U ovršnom postupku koji se vodi na novčanim sredstvima da se pokušava naplatiti iznos 43.806,77 eura, dakle puno veći iznos nego onaj koji se pokušava naplatiti u ovršnom postupku na nekretnini. Prodajom nekretnine u ovršnom postupku, ovršeniku da bi nastala nenadoknadiva šteta. Naziv tuženika da je različito naznačen u službenim dokumentima, a njegova adresa da se ne nalazi u istima, također na ugovoru o zajmu u založnoj ispravi da nije potpisana osoba za banku imenom i prezimenom, pa da je iz tog razloga odbijen prijedlog za uknjižbu založnog prava. Iz tog razloga da te isprave ne mogu biti niti temelj za provođenje ovršnog postupka, pa da na isto sud pazi po službenoj dužnosti. Ugovor o kreditu i založna izjava da su ništetni i na temelju istih da se nije moglo upisati založno pravo, niti se može voditi ovršni postupak. Posebnu da su nepoštene i ništetne slijedeće odredbe:

1. u ugovoru o kreditu da se navodi da se za fiktivnu godišnju kamatnu stopu kod zaostatka plaćanja vidi obavijest na šalteru, a šalter da je u Austriji na nepoznatoj adresi za klijenta koji je potpisao, ovjerio i realizirao ugovor u RH i živi u [adresa];

2. u ugovoru da se navodi „pet mjenica za pokriće“, bez da je konkretizirano o kojim je mjenicama riječ, koji su brojevi tih mjenica, na koje su iznose izdane i postoji li koja mjenica. Obzirom da se kasnije ispostavilo da je blokiran račun tužitelja i da postoje nekakve izjave, odnosno zadužnice, ukoliko je postojalo kakvo sredstvo osiguranja onda da je ono u ugovoru trebalo biti jasno naznačeno, a ne ostavljeno prostora za manipulaciju. Ovo posebno kad se uzme u obzir da nikakve mjenice nisu postojale niti je klijent upozoren na postojanje zadužnica kao sredstva osiguranja.

3. ugovorom da se određuje najniža prodajna cijena nekretnine u visini osiguranja potraživanja zajedno s kamatama i troškovima iako se tržišna vrijednost nekretnine utvrđuje na način da se angažiraju stalni sudski vještaci građevinske struke te se nekretnina može prodati samo na način predviđen Zakonom o ovrsi.

4. uvjeti za otkaz ugovora o kreditu da nisu konkretizirani već se samo navodi dospijeće bilo koje obveze po ugovoru, a što da ostavlja previše prostora tuženiku da otkaže ugovor o kreditu bez konkretnih i ozbiljnih razloga koji bi se mogli predvidjeti te tako dovede tužitelja, klijente u nezavidnu poziciju naplate cjelokupnog dugovanja i nemogućnosti plaćanja te gubitka nekretnine,

5. utvrđena da je tržišna vrijednost nekretnine u visini 50.000,00 eura odokativnom metodom bez angažiranja vještaka iako je iz ostatka dokumentacije evidentno da je nekretnina višestruko vrjednija te da je iznos 50.000,00 eura kredita bio potreban samo za uređenje iste,

6. ništetna da je i odredba 7. Založne izjave u kojoj je navedeno da tuženik ne jamči za povrede prilikom utjerivanja, a što da bi se dalo tumačiti da klijenti nemaju sigurnost da će biti terećeni i ovršeni za stvarni iznos dugovanja i da tuženik kao financijska institucija „banka“ ne jamči za povrede prilikom utjerivanja. U drugom dokumentu na str. 154 spisa nekretninu da procjenjuju na 120.000,00 eura, a iz čega proizlazi da su svjesni i znaju pravu vrijednost nekretnine te je u navedenom dokumentu kao jedino obilježje nekretnine navedena lokacija od 20 km od mora između Poreča i Rovinja, 7. posebno da je nezakonita i nepoštena odredba čl. 9., a koja i potvrđuje navode tužitelja da tuženik ne obavještava uredno i zadužuje za iznose koje tužitelj nije dužan (odnosno iznosi dugovanja da su bitno različiti primjerice u ovršnom postupku na nekretnini i novčanim sredstvima), a glasi:…davatelj kredita nije obvezan obavijestiti dužnika o stanju založnog duga.

8. prilikom sklapanja ugovora i založne isprave da nisu prisutne obije stranke ugovora i nema potpisa tuženika. Stvarna visina duga te iznosa koji je tužitelj uopće primio od tuženika da nije utvrđena. U ovršnom postupku da nije utvrđena stvarna vrijednost nekretnine, odnosno vrijednost nekretnine da nije procijenjena po sudskom vještaku građevinske struke, a u ugovoru da je višestruko manja od prikazane i ocjenjena odokativnom metodom. Naime, u niti jednom predmetu tuženik da nije priložio niti jedan dokaz o transakciji 50.000,00 eura. Tužitelj da nije primio iznos 50.000,00 eura. Niti u jednom predmetu kako niti u postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a tako ni u ovršnom postupku da ne postoji izvod iz banke ili bilo koji dokument koji dokazuje transakciju od 50.000,00 eura. Tuženik čak i na traženje suda da ne dostavlja potrebne dokumente. Naime, da ne postoji čak niti specifikacija uplata ni otplatni plan a što su uobičajeni dokumenti u bankarskom poslovanju. Svi ugovori, punomoći i druge javne isprave koje se koriste na području RH kao javna isprava da podliježu Zakonu o legalizaciji javnih isprava radi korištenja u Hrvatskoj (međunarodna punomoć, Iegalizacija javnih isprava...). U postupku pred sudom, suprotna strana, tj. banke i štedno kreditne zadruge čije se sjedište nalazi izvan Republike Hrvatske sukladno Haškoj konvenciji od 05. listopada 1961. koju je Konvenciju potpisala i Republika Hrvatska - da moraju posjedovati apostille, tj. dokument s nadovjerom hrvatskog diplomatskog predstavništva iz zemlje u kojoj je njihovo sjedište. Punomoćnici i posrednici koji su zastupali ove banke, i koji i danas zastupaju te banke pred hrvatskim institucijama da moraju imati međunarodnu punomoć prilikom zastupanja tužitelja i ovrhovoditelja u svim parničnim i ovršnim postupcima, kao i kod provedbe ovrha. Prema Zakonu o javnom bilježništvu, isprave koje nisu potpisane na propisan način, da ne polučuju pravni učinak, a radnje koje su provedene po punomoćniku koji nema zakonom propisane isprave da nemaju pravnu valjanost.

6. Tijekom postupka pročitano je: spis predmeta posl. br. Ovr-931/2014, ugovor o kreditu (zajmu) broj konta 1-00.117.614 od 15. travnja 2008. (str. 41-48), založna isprava od 15. travnja 2008. potvrđena od strane javnog bilježnika Bojane Štimac 27. svibnja 2008. (str. 49-54), rješenje Agencije za nadzor financijskog tržišta (str. 55-57), izvadak s aktualnim podacima za tuženika (str. 58-62), Opći uvjeti poslovanja tuženika (str. 64-81), izvadci iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tuženika, te dokumentacija vezana za ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka (str. 122-179). Također proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja i z.z. tuženika, te financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću, sukladno ovosudnom rješenju posl. br. 30 P-120/2023-101 od 22. studenog 2023., dok je prijedlog tužitelja da se provede dokaz čitanjem očevidnika HNB-a o broju kredita danih od strane Raiffesen Group, te čitanjem preslike potvrde HNB-a da se provede dokaz čitanjem preslike strukture Raiffesnbank Steinmark, kao i saslušanjem svjedoka RU, DU, CU, PU odbijen. Odbijen je i prijedlog da se provede dokaz čitanjem podataka dobivenih od FINE vezano za uplate po ugovoru o kreditu koji je predmetom ovog postupka, a vezano za ovršne postupke koji se vodi pod broje OV-6692/08 i pod još jednim brojem za koji tužitelj nema podatak a koji su pokrenuti nakon 19. svibnja 2014., budući je stajalište suda da su sve odlučne činjenice utvrđene iz provedenih dokaza, odnosno da se provođenjem ovih dokaza ne bi utvrdile činjenice odlučne za ovaj postupak.

6.1. Također je tijekom postupka odbijen prijedlog tužitelja da se odredi dopuna financijskog vještačenja, jer da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi kako visina ugovorene kamatne stope je nominalno 8,50%, iako navedena visina ne odgovara niti jednoj metodi kako bi činila ugovoreni anuitet, pa da je, iako vidljivo, se redovna kamatna stopa mijenjala nemoguće utvrditi na koji način i koliko su iznosile redovne kamate nakon promjena, budući da nedostaje osnovna pregledna knjigovodstvena kartica – pa da je i nalaz i mišljenje vještaka nepotpun. Naime, stajalište je suda da ova činjenica u postupku (na koji je način visina ugovorene kamatne stope mijenjana, je li kamata pravilno obračunavana i je li obračunavana kamata na kamatu) zapravo irelevantna, s obzirom na obrazloženje koje slijedi, a posebno ako se ima u vidu što su doista stranke ugovorile spornim ugovorom o zajmu broj konta 1-00.117.614 (str. 45-48), a koja je ugovorna odredba jasna – "povrat 180 mjesečnih paušalnih rata 536,00 eura, svakog zadnjeg u mjesecu, počevši s 30.06.2008.".

6.2. Kako je nalaz i mišljenje financijskog vještaka jasan, potpun i neproturječan sam sa sobom, te s drugim provedenim dokazima, a isto tako razjašnjen je po vještaku Tomislavu Prpiću na ročištu za glavnu raspravu od 28. studenog 2024. u postupnosti, ne postoje razlozi da bi sud sukladno odredbi čl. 261. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP) obnovio vještačenje s drugim vještakom ili zatražio mišljenje drugih financijskih vještaka, te je prijedlog tužitelja da se provede financijsko vještačenje po drugom vještaku također odbijen.

6.3. Odbijeni su i svi preostali dokazni prijedlozi, te je odlučeno da se daljnji dokazi neće provoditi, jer je stajalište suda da su sve odlučne činjenice utvrđene iz provedenih dokaza, a da su prijedlozi tužitelja usmjereni isključivo na odugovlačenje postupka.

7. Tužbeni je zahtjev u cijelosti neosnovan.

8. Tijekom postupka među strankama nije bilo sporno da tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu broj konta 1-00.117.614 od 15. travnja 208. nije imao odobrenje za rad na području Republike Hrvatske od HNB-a, međutim isto je irelevantno u ovom postupku prema obrazloženju koje slijedi nastavno.

9. Ovosudnim rješenjem posl. br. 2 P-2742/2015-70 od 17. listopada 2018. bio je određen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, te je bilo određeno da će se postupak nastaviti kad pravomoćno završi parnični postupak koji se kod Općinskog suda u Puli

– Pola vodi pod posl. br. P-1566/2016 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka dovršetak tog postupka.

9.1. Presudom Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. P-1566/16-70 od 03. travnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetan ugovor o zajmu u iznosu od 50.000,00 Eur-a broj računa 1-00117614 sklopljen dana 15.04.2008. između tužitelja UU iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Bad Radkersburg - Kloch eGen te se utvrđuje da je isti bez učinka.

Založna isprava od 15.04.2008. o osiguranju potraživanja upisom založnog prava hipoteke u korist tuženika na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ovjerena po javnom bilježniku Bojana Štimac iz Varaždina, Braće Radić 6 Varaždin pod brojem Nalaže se zemljišnoknjižnom sudu brisanje upisanih tereta temeljem naprijed navedenih isprava opisanih u točki jedan presude na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu predlagatelja upisanim kao nekretnina kč. br. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi obiteljska kuća, stambena zgrada, oranica sa 1307 m2 i to u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude.

Utvrđuje se da su ništetne suglasnosti o zapljeni od dana 23.04.2008. a koja je potvrđena kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, Braće Radić 6 Varaždin pod brojem OV-6692/08 u kojoj je kao dužnik naveden BU iz [adresa], te se utvrđuje da je ista bez učinka.

Suglasnost o zapljeni od 23.04.2008.a koja je potvrđena kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, Braće Radić 6 Varaždin pod brojem OV-6691/08 u kojoj je kao dužnik navedena FU iz [adresa] te se utvrđuje da je ista bez učinka.

Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove ovog postupka u roku do 15 dana pod prijetnjom ovrhe." Ta je presuda postala pravomoćna 15. prosinca 2022. Razlozi ništetnosti ugovora o zajmu koji su predmetom i ovog parničnog postupka, a na koje se tužitelj pozivao u tom parničnom postupku, djelomično su (o tome još i nasatavno) istovjetni i razlozima na koje se poziva tužitelj u ovom parničnom postupku i radi čega predlaže proglašenje ovrhe na nekretninama ovršenika nedopuštenom.

10. Odredbom čl. 299. st. 2. i 3. ZPP propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno ovoj odredbi zakona, sud da neće uzeti u obzir. Iz navedenih razloga sud nije uzeo u obzir nove činjenice i nove dokaze iznijete po strankama nakon zaključenja prethodnog postupka.

11. Slijedom navedenog, a kako ugovor o zajmu broj konta 1-00.117.614 od 15. travnja 2008. i založna isprava o zasnivanju založnog prava na nekretnini od 15. travnja 2008., sukladno presudi Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. P-1566/16-70 nisu ništetni, a ovršni postupak koji se kod Općinskog suda u Puli – Pola vodi pod posl. br. Ovr-931/14 upravo na temelju tih isprava, kao ovršnih isprava – nije nedopuštena ovrha na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate novčane tražbine ovdje tuženika, iz razloga ništetnosti predmetnih ovršnih isprava na koje se tužitelj poziva u tom parničnom postupku (posl. br. P-1566/16), a o razlozima ništetnosti na koje se poziva u ovom parničnom postupku još i nastavno.

11. Tijekom postupka tužitelj je tvrdio da je ovrha nedopuštena i iz razloga što je tražbina ovdje tuženika namirena od strane tužitelja prije pokretanja ovršnog postupka.

11.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, a koji sud cijeni potpunim, razumljivim i u svemu sukladnim pravilima struke u navedenom dijelu, te ga stoga prihvaća u cijelosti, utvrđeno je da je cjelokupno dugovanje tužitelja na dan otkaza kredita iznosilo 45.828,11 eura, pa kako je ovršni postupak pokrenut radi naplate iznosa 35.967,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09. svibnja 2014. do isplate (a što je utvrđeno čitanjem spisa predmeta Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. 18 Ovr-931/14), stajalište je suda da tužitelj u postupku nije dokazao da bi ovrha bila nedopuštena iz razloga jer da je tražbina ovdje tuženika namirena od strane tužitelja prije pokretanja ovršnog postupka.

12. Nadalje, valja istaknuti da tužitelj u postupku nije isticao razloge ništetnosti primjenom austrijskog prava, a u konkretnom slučaju je ugovor o zajmu/kreditu koji je predmetom ovog postupka, sklopljen u Republici Austriji, stranke su se usuglasile u bitnim sastojcima ugovora (čitanjem ugovora o zajmu broj konta 1-00.117.614 (str. 41- 48) utvrđeno je da je tuženik, kao vjerovnik, s tužiteljem, kao zajmoprimcem, 15. travnja 2008. u Bad Radkersburgu sklopio ugovor o jednokratnom kreditu na iznos 50.000,00 eura), tuženik je isplatio tužitelju kredit (jer tako proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Tomislava Prpića koji tvrdi da je na ime predmetnog zajma tužitelju isplaćeno ukupno 49.900,00 eura (str. 874)), a tužitelj nije ispunio svoju obvezu za povratom istog iako je način povrata kredita jasno ugovoren (kako to stoji u čl. A predmetnog ugovora o zajmu "180 mjesečnih paušalnih rata, 536,00 eura, svakog zadnjeg u mjesecu počevši s 30.06.2008."), kao i dospijeće rata i posljedice neispunjenja, ne postoje razlozi da bi ovršne isprave temeljem kojih se provodi ovršni postupak posl. br. Ovr-931/14 bile ništetne, odnosno da bi predmetna ovrha bila nedopuštena, niti iz ovih razloga.

12.1. Dakle, iz teksta predmetnog ugovora proizlazi da je isti sklopljen u Austriji. No, sve da je ovaj ugovor i sklopljen na području RH, na što se poziva tužitelj, taj ugovor nije ništetan. Naime, iako je sklapanje ugovora o kreditu bilo zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u RH, takvi ugovori nisu ništetni. To stoga što ta posljedica nije bila propisana Zakonom o bankama (NN 84/02 i 141/06), važećim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Takva je posljedica propisana tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

12.2. Dalje, valja ukazati na to da sve činjenice na koje ukazuje tužitelj u tužbi i dalje tijekom postupka, nemaju za posljedicu ni ništavost prema odredbama §1000. st. 1. Općeg građanskog zakonika, jer su utanačenja iz predmetnog ugovora sukladna odredbi §6 st. 1. broj 13 austrijskog Zakona o zaštiti od otkaza, a za posljedicu nemaju ništavost ni prema odredbama §879. Općeg građanskog zakonika (Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch (ABGB), zadnje izmjene BGBI I Nr. 59/2017) kao pozitivnom propisu koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti, koja odredba određuje da je ništav ugovor protivan zakonskoj zabrani ili moralu, a na koje se činjenice sukladno toj odredbi zakona tužitelj zapravo i ne poziva. Doduše neko utanačenje kamata može biti protivno društvenim normama i time nevažeće, ali se iz visine kamatnog utanačenja ne može izvesti ništavost ako preostale činjenične karakteristike nisu lihvarske. Daljnja granica privatne autonomije da se treba sagledati u skraćivanju za preko polovice prema §934 ABGB, pa tako kod ugovora o kreditu za donošenje odluke postoji li mogućnost skraćenja za više od polovice treba razmotriti koliko bi iznosila kamatna stopa na općem kreditnom tržištu. Niti na te činjenice se tužitelj ne poziva, a kao ni na činjenice koje se mogu podvesti pod §1335 ABGB-a kojim je propisano da zaostale kamate ne mogu prelaziti iznos glavnog duga, nego se tek po utuženju zaostataka mogu tražiti daljnje kamate.

13. Ovdje još valja istaknuti da su tužiteljevi navodi o dvostrukoj naplati potraživanja neosnovani, ako se ima u vidu odredba čl. 5. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12 i dr.), iz koje proizlazi da je ovrhovoditelj ovlašten predložiti više predmeta i sredstava ovrhe do potpunog namirenja svog potraživanja.

14. Slijedom svega iznijetog, a kako dakle ugovor o zajmu i založne isprave koje predstavljaju ovršnu ispravu u predmetu Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. Ovr- 931/14 iz ranije navedenih razloga nisu ništetne i kako tužitelj nije namirio tražbinu tuženika prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka, odlučeno je kao u točki I izreke presude, a tužitelj će svoje eventualne prava vezano za visinu tražbine tuženika (ovrhovoditelja u predmetu koji se kod Općinskog suda u Puli – Pola vodi pod posl. br. Ovr-931/14), a u kontekstu namirenja iste nakon pokretanja ovršnog postupka, moći ostvarivati u tom ovršnom postupku, gdje će također moći isticati tvrdnje vezano za predmet ovrhe (vrijednost nekretnine koja je predmetom ovršnog postupka).

15. Odluka o parničnom trošku (točka II izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi parnične troškove.

15. 1. Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

15.2. Tuženiku su priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 eura (tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarife)), za sastav podnesaka od 18. travnja 2016., 11. svibnja 2017., 24. svibnja 2017., 19. listopada 2017., 30. svibnja 2018., 27. veljače 2019., 30. lipnja 2023., 31. siječnja 2024. i 15. studenog 2024. ukupno 3.450,00 eura (tbr. 8/1, 8/3 i 8/4 Tarife), zastupanje na ročištima 23. ožujka 2016., 07. travnja 2017., 17. listopada 2018., 12. listopada 2023., 28. studenog 2024. i na ročištu za objavu presude u iznosu ukupno 5.100,00 eura (tbr. 9/1 i 9/3 Tarife), odnosno sveukupno 9.550,00 eura, uvećano za PDV (tbr. 46 Tarife) u iznosu 2.362,50 eura, odnosno sveukupno 11.912,50 eura.

15.3. Tuženiku nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, kao ni za sastav podneska od 18. ožujka 2016. (isti se odnosi na obavijest sudu za dostavu zamjeničke punomoći), podnesaka od 24. travnja 2017., 10. kolovoza 2017., 27. rujna 2017., 10. studenog 2017. i 18. prosinca 2017. (isti se svi odnose na obavijest sudu da je potreban sudski tumač radi saslušanja z.z. tuženika), drugog podneska od 11. svibnja 2017. (sastav jednog podneska je već priznat), podneska od 13. svibnja 2019. (isti ne prileži spisu), podnesaka od 30. srpnja 2019., 15. veljače 2021., 25. svibnja 2021., 30. kolovoza 2021., 24. svibnja 2022., 24. kolovoza 2022. i 28. studenog 2022. (isti svi po svom sadržaju predstavljaju požurnice sudu u vrijeme dok je postupak bio u prekidu), budući iste sud ne drži potrebnim troškom u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Poreču, 13. siječnja 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

Dna:

1. Tužitelj p.p.,

2. Tuženik p.p.