Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-472/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužiteljice HJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kopilović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić & partneri iz Zagreba, radi obvezno – ništetnost, nakon održane i zaključene glavne rasprave 28. studenog 2024. na kojoj su prisustvovali tužiteljica osobno, punomoćnik tužiteljice Vanja Jakšić, odvjetnik iz Siska i zamjenica punomoćnika tuženika Zvonimira Stiperski, odvjetnica iz Siska, dana 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 091013246056, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, dana 13. listopada 2009. godine, sadržana u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

"6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00% (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 173,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 13. listopada 2009. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, naknaditi HJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.481,18 eur, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica HJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužiteljica) podnijela je ovom sudu tužbu 4. prosinca 2023. protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split (dalje: tuženik) radi obvezno-utvrđenja ništetnosti. U tužbi tužiteljica navodi da je tužiteljica s tuženikom dana 13. listopada 2009. godine u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj: 091013246056 na iznos od 9.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Navedenim ugovorom tužiteljici je odobren gotovinski kredit s rokom otplate od 60 mjeseci (5 godina), a koji će se vršiti plaćanjem 60 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Tužiteljica ističe da je odredbom čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu da „plati troškove odobravanja kredita (troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužiteljica tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je dana 13. listopada 2009. godine za iznos od 180,00 EUR/1.356,21 HRK s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Pritom tužiteljica ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove Tužbe. Predlaže utvrditi spornu odredbu ništetnom te naložiti tuženiku povrat stečenog temeljem takve ništetne odredbe u iznosu od 173,31 EUR i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Međutim, navodi da unatoč postojanju očitih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja zbog nastupa zastare, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Navodi da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet. Ističe da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Tuženik ističe neosnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, navodi da propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Zaključno navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Nadalje tuženik navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ističie da da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Tuženik ističe da već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Osim navedenog ističe da tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Pojašnjava da pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Navodi da tužitelj zaboravlja na dio odredbe čl. 84. ZZP-a koji utvrđuje: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Tuženik tvrdi kako je odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ističe da postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Navodi da s obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, ističe da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Konačno, tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed provedenog financijskog vještačenja od strane tužitelja, budući da vještačenje kao način dokazivanja spornih činjenica može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 091013246056 (str. 5-9 spisa), listu plasiranja kredita (str. 10 i 179 spisa), sudsku praksu, mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana (str. 17-42 spisa), pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. (str. 64 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Macieja Szpunara (str. 108-124 spisa), pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022. godine (str. 154- 155 spisa), izvadak iz arhive tečajnih lista HNB za 13. listopada 2009. godine (str. 190 spisa) i saslušao tužiteljicu kao stranku.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br: 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Narodne novine"53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Ovdje sud ističe da, iako je čl. 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužiteljica ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdan pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čini ispravno određen VPS spora jer je tužiteljica upravo temeljem čl. 40. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 37. st. 1. ZPP, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu od više zahtjeva i to jedan na utvrđenje, a drugi na isplatu, točno označila VPS slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi, pa se prigovor tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanim što je sud i utvrdio svojim rješenjem od 16. listopada 2024. poslovni broj P-472/2023-7.

6. Uvidom u Ugovora o kreditu broj 091013246056, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke dana 13. listopada 2009. godine u [adresa] (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (čl. 1.) tužiteljici odobren gotovinski kredit građanima br: 17302 od 6. listopada 2009. u iznosu od 9.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Čl. 2.3. Ugovora ugovoren je rok otplate na 5 godina a čl. 2.4. da će se otplata kredita vraćati u 60 jednakih mjesečnih anuitete čiju visinu utvrđuje banka planom otplate. Čl. 3.1. Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva a na dan zaključenja Ugovora iznosi 10,49%, a čl. 3.2. Ugovora je ugovorena, u razdoblju od početka korištenja do prijenosa kredita u otplatu, i interkalarna kamata u visini kamate iz čl. 3.1. Ugovora. Čl. 6.1. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00% (slovima dva posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Čl. 7. Ugovora određeno je da će se kredit isplatiti na račun korisnika otvoren u banci. Čl. 9. Ugovora ugovorena su sredstva osiguranja i to: javnobilježnički ovjerenu zadužnicu korisnika kredita, javnobilježničku ovjerenu izjavu o zapjeni plaće korisnika kredita, policu životnog osiguranja vinkulirana u korist banke. Čl. 19.5. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica sa iskazanom efektivnom kamatnom stopom važećom na dan izrade otplatne tablice. Čl. 19.7. Ugovora ugovoreno je da strane suglasno izjavljuju da prihvaćaju važeće akte i isprave Banke kao i kasnije izmjene i dopune istih a osobito: Odluku banke o kamatama Banke, Odluku o tarifi naknada Banke te poslovne knjige i knjigovodstvene i druge isprave ili podneske Banke. Čl. 19.8. Ugovora ugovoreno je da ugovorne strane poznavanje odredbi iz prethodnog stavka potvrđuju potpisom tog Ugovora. Ugovor je potpisan od strane ovlaštene osobe tuženika i tužiteljice kao korisnika.

7. Uvidom u Listu plasiranja kredita za klijenta tužiteljicu i kredit br: 091013246056 (dakle, predmetni) s datumom plasiranja kredita 13. listopada 2009. utvrđeno je da je tužiteljici prenesen na račun kredit u iznosu od 8.820,00 eur (odnosno 63.986,28 kn) dok je iznos od 180 eur (odnosno na taj dan iznos od 1.305,84 kn) obustavljen od kredita po osnovi troška kreditne usluge. Po mišljenju ovog suda isti dokument je u potpunosti dostatan dokaz visine naplaćene sporne naknade, slijedom čega je sud prijedlog tužiteljice da sud odredi financijsko vještačenje smatrao neekonomičnim i nepotrebnim, tim više što i iz same ugovorne odredbe čl. 6.1. Ugovora proizlazi da se naknada naplaćuje najkasnije prije korištenja kredita (dakle uopće nije bilo moguća isplata sredstava kredita bez naplate sporne naknade), a koji kredit je nesporno tužiteljici isplaćen.

8. Dakle, iz Liste plasiranja kredita (toč. 7. presude) vidljivo je da je tužiteljici utužena naknada naplaćena u iznosu od 1.305,84 kn a što je na dan 13. listopada 2009. (a što je utvrđeno uvidom u tečajnu listu HNB na dan 13. listopada 2009. prema kojem je srednji tečaj za 1 EUR na taj dan iznosio 7,254680 kn) iznosilo 180 eur odnosno 2% od iznosa kredita od 9.000,00 eur a kako je i ugovoreno čl. 6.1. Ugovora. No, kako je tužiteljici kredit, a u skladu s valutnom klauzulom u eur, isplaćen u kunama (dakle, protuvrijednost u kunama ostatka iznosa kredita nakon što je obustavljen iznos sporne naknade u ugovorenom iznosu) to je tužiteljica u konačnici oštećena za iznos u kunama, a koji iznos u skladu sa čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) sada iznosi 173,31 eur a koji iznos u konačnici svojom tužbom sada tužiteljica i potražuje.

9. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. U svom iskazu tužiteljica je navela da je te godine 2009. prekinula izvanbračnu zajednicu s osobom s kojom je živjela, slijedom čega je trebala odseliti sa dvoje mlt. djece iz kuće u kojoj su do tada zajedno živjeli. Tužiteljica je navela da zbog rješavanja svog stambenog pitanja, od svog poslodavca Opće bolnice Sisak je dobila stan, no isti je trebalo adaptirati, a kako bi mogla živjeti u njemu, slijedom navedenog tužiteljica navodi da je potražila kredit za tu svrhu, odnosno za adaptaciju stana koje joj je trebalo za stanovanje nje i njezine djece. Navela je da u to vrijeme nije bila vlasnica obrta, niti je imala trgovačko društvo niti se bavila bilo kakvom trgovačkom ili slobodnom djelatnošću. Iskazala je da se za kredit raspitala u svojoj banci, odnosno kod tuženika gdje je imala i otvoren račun preko kojeg je primala plaću. Tužiteljica je navela da je u banci razgovarala sa osobnom bankaricom i kojoj je rekla za što joj kredit treba i ona joj je ponudila predmetni kredit. Tužiteljica je iskazala da nije imala puno vremena pregovarati o tom kreditu jer je vjerovala banci u kojoj je bila dugogodišnji klijent te je ponudu prihvatila koju joj je ona dala. Navela je da ono čega se sjeća je da su razgovarali, osobna bankarica i tužiteljica, je izračun mjesečnih anuiteta kredita, a koji su tužiteljici bili važni i koje je mogla plaćati mjesečno od svoje plaće. Iskazala je da joj nitko tom prilikom nije rekao da, osim mjesečnih anuiteta kredita o kojim su raspravljali, mora platiti još nešto. Tužiteljica je navela da se sjeća da je upućena bila kod javnog bilježnika, a koje troškove javnog bilježnika je platila tužiteljica. Tužiteljica je iskazala da je zatražila kredit u iznosu od 9.000,00 EUR, protuvrijednost u kunama, koja joj je isplaćena trebala biti 64.000,00 kn, no koliko se tužiteljica sjeća, isplaćeno joj je nešto i manje. Navela je da joj je u to vrijeme bilo jako bitno da se odobri kredit, jer je ostala na cesti sa dvoje mlt. djece te je morala riješiti svoje stambeno pitanje. Iskazala je da je kredit otplaćivala pet godina, a plaću je primala s obzirom da radi u smjenskom radu od 5-7 tisuća kuna, slijedom čega je anuitet kredita mogla isplaćivati. Tužiteljica je navela da je u cijelosti odredbe ugovora sastavila osobna bankarica, a tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju odredaba ugovora, no slušala je bankaricu što je govorila o samim odredbama ugovora i vjerovala je svojoj osobnoj bankarici. Tužiteljica je iskazala da nije znala da bi bilo što mogla promijeniti u tom ugovoru, jer je smatrala da su uvjeti kredita poslovni uvjeti banke koje tužiteljica ne može mijenjati. Navela je da u to vrijeme svaki iznos je predstavljao udarac na njezin budžet jer je imala dvoje djece koji su išli u školu i još neriješeno stambeno pitanje. Iskazala je da se nije raspitivala o drugim kreditima kod drugih banaka, jer je vjerovala svojoj banci. Tužiteljica je navela da model koji joj je ponuđen 2009., a koji je predmetni, je model za koji je tužiteljica vjerovala da je najpovoljniji za nju. Tužiteljica je iskazala da nije baš razumjela odredbe ugovora te nije ništa provjeravala i čitala, već je smatrala da je osobna bankarica ponudila što je najbolje za tužiteljicu.

10. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati, utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe (adaptacija stana u kojem je namjeravala živjeti s dvoje mlt. djece dakle za potrebe obitelji) a sama tužiteljica u svom iskazu potvrđuje da u vrijeme sklapanja Ugovora se nije bavila trgovačkom djelatnošću niti bilo kakvom slobodnom ili obrtničkom djelatnošću već je bio u radnom odnosu u OB Sisak. Slijedom navedenog tužiteljica, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobnih potreba tužiteljice (stambenih). Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička (a i iz čl. 1. Ugovora je vidljivo da se radi o kreditu građanima a ne trgovcima ili poslovnim subjektima) što i sama u svom iskazu potvrđuje dok tuženik nije dokazao protivno i to radi zadovoljavanja osobnih potreba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana, a tužiteljica takvu činjenicu u svome iskazu osporava). Nastavno iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (čl. 6.1), već protivno tome tužiteljica navodi da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora niti joj je tko što rekao da bi mogla sudjelovati niti je tužiteljici bilo poznato da bi eventualno što mogla mijenjati, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužiteljici a potpis, a koji je tužiteljica nadalje i prihvatila (jer je vjerovala banci čije je bila klijent i novac joj je trebao kako bi se stambeno zbrinula).

12. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz činjenice da se sam ugovor poziva na određene opće akte tuženika (čl. 19.7. Ugovora) a koji se moraju prihvatiti u cijelosti i sa svim kasnijim izmjenama bez stvarne mogućnosti pregovaranja o istima ili eventualne izmjene istih (model uzmi ili ostavi), a tuženik nije dokazao protivno. Da tužiteljica nije mogla utjecati na spornu ugovornu odredbu potvrđuje proizlazi iz iskaza same tužiteljice a koja ističe da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora niti je znala da to može a tuženik ju na to nije upozorio, da joj je tuženik, prilikom razgovora o ponudi kredita, rekao samo visinu mjesečnog anuiteta koje mora plaćati no nikakvi drugi troškovi se nisu spominjali. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba čl. 6.1. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (standardnog ugovora) a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužiteljica nije sudjelovala niti mogla utjecati na njen sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao, unatoč isticanju tuženika), a sama ugovorna odredba (čl. 6/1 Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna da bi tužiteljica samim čitanjem zaključila kakva joj se točno obveza istom nameće, slijedom čega činjenica je li i na koji način tužiteljica pročitala Ugovor (navodi da je slušala djelatnicu banke koja je prolazila odredbe Ugovora, dok sama tužiteljica iste nije čitala), nije od odlučnog značenja.

13. Naime, u smislu čl. 97. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužiteljica u svom iskazu navodi da u svezi sporne naknade nije dobila nikakve informacije, a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužiteljica nije sudjelovala, niti joj je ponuđena opcija da mijenja spornu odredbu (eventualno da joj se isplati kredit bez naknade niti je tuženik isto dokazao) Ugovora.

14. Nadalje, iako u smislu čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe a koja glasi: " 6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,00% (slovima dva posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“ po mišljenju ovog suda ne ispunjava uvijek jasnoće i lako razumljive odredbe, jer osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (2% od iznosa kredita) u navedenoj odredbi se potrošaču (konkretno tužiteljici) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada. Naime, sami navodi da se radi o troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji (kod činjenice da je tuženik banka kojoj je osnovna djelatnost plasman novčanih sredstava i poslovanje istim sredstvima), ne ispunjava takav uvjet jasnoće jer uopće iz takvih navoda nije moguće utvrditi koliko iznose koji od navedenih troškova i jesu li takvi eventualni troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Riječ je, naime, o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 CJ od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornoj naknadi i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Činjenica da se tuženik u čl. 19.7. Ugovora poziva na svoje opće akte (između ostalog i Odluku o tarifi naknada Banke) a s kojima je tužiteljica navodno bila upoznata (sadržaj istih) kod iskaza tužiteljice koja je navela da ju tuženik nije upozorio na bilo kakvu obvezu, osim plaćanja mjesečnih anuiteta kredita (protivno tuženik nije dokazao), kao i činjenice da ni tijekom ovog postupka tuženik nije dostavio takve akte iz kojih bi se eventualno moglo utvrditi sastavni dijelovi te funkcioniranje sporne naknade, upućuju na zaključak da isti nisu stavljeni na raspolaganje niti tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora već da su odredbe čl. 6.1., 19.7. i 19.8. Ugovora rezultat standardnog ugovora i odredaba o kojima tužiteljici nije dana stvarna mogućnost pregovora niti utjecaja na iste. Naime, ugovaranje naknade za obradu kredita nije nedopušteno, čak je dapače u vrijeme sklapanja Ugovora i bilo propisano Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09, dalje: ZPK) u čl. 2. toč. 7. kao ukupni troškovi kredita, no pritom je sam tuženik, a u smislu čl. 5. ZPK, tužiteljici trebao dati pravodobno sve informacije vezano za takvu naknadu, a što tuženik u smislu čl. 96. ZZP, nije, po utvrđenju ovog suda, učinio jer s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi niti joj dao bilo kakve informacije (osim nametnuo obvezu da plati istu u određenoj visini).

15. No, sama činjenica da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo samo po sebi nije dostatno da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužiteljica) nije imala utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a kako je to određeno čl. 81. st. 1. ZZP. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

16. Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 KJ i UJ, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 H od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno čl. 3 direktive te čl. 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 OJ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 C i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

17. Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

18. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.). U svom iskazu tužiteljica navodi da plaćanje bilo kakve naknade odnosno troškova u vrijeme sklapanja Ugovora predstavljao udar za budžet tužiteljice (a obzirom na okolnosti u kojima je podigla kredit: raspad izvanbračne zajednice te potreba hitnog rješavanja stambenog pitanja za sebe i dvoje mlt. djece) a koja je u vrijeme podizanja kredita imala prosječnu plaću ali i dvoje mlt. djece koje je trebala uzdržavati. Činjenica da je tužiteljici trebao svakako kredit za rješavanje stambenog pitanja, ne dovodi automatski do zaključa da bi tužiteljica, da je imala izbor, pristala na plaćanje sporne naknade, niti takvo što proizlazi iz provedenih dokaza. Iz iskaza tužiteljice, ali i okolnosti konkretnog slučaja, jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljicom i dao joj mogućnost da odluči hoće li i na koji način prihvatiti spornu odredbu, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat standardnog ugovora (po principu ponude uzmi ili ostavi a što i sama tužiteljica u svome iskazu navodi da se radi o ponudi a ne stvarnom pregovaranju o uvjetima Ugovora) a o kojoj odredbi tužiteljici nije pružena stvarna mogućost pregovaranja niti je itko tužiteljicu na takvu odredbu (obvezu) upozorio ili joj dao potpunu informaciju o samoj obvezi koja je predmet ovog postupka.

19. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

20. Tijekom postupka, a osim navoda u čl. 19.8. Ugovora (vidi toč. 6. presude) u kojoj se, suprotno iskazu tužiteljice, navodi da tužiteljica poznaje odredbe svih općih akata tuženika, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćene sporne naknade, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene sporne naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužiteljice odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže i to znatne u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužiteljici umanjeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sama tužiteljica u odnosu na istu odredbu nije mogla uopće niti utjecati niti odbiti prihvat iste), njezino materijalno pravo odnosno umanjen joj je iznos ugovorenog i odobrenog kredita a koji je morala u roku otplate i otplatiti u cijelosti (iako joj u cijelosti nije i isplaćen) a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da tužiteljica je morala po istom Ugovoru platiti ne samo ugovornu kamatu već i interkalarnu kamatu u visini ugovorene kamatne, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio druge dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao (a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP) da naplaćena sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužiteljici, vezano za ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja ugovorne i interkalarne kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze uzdržavanja tužiteljice), a sama tužiteljica nije mogla utjecati na takvu odredbu, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome spornu obvezu nametnuo tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući joj pritom mogućnost da izabere drugu opciju.

21. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da je sporna odredba, a u smislu čl. 96. ZZP nepoštena. U smislu čl. 102. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. St. 2. istog čl. propisano je da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (kako je to u konačnici ugovoreno i čl. 16. Ugovora). Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena ovaj sud je, a u smislu čl. 102. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio isti ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

22. U odnosu na visinu naplaćene sporne naknade ovaj sud je istu utvrdio temeljem Liste plasiranja samog tuženika (vidi toč. 8. presude) da je tužiteljici ista naplaćena u iznosu od 1.305,84 kn dana 13. listopada 2009. (kada je isplaćen kredit i za iznos sporne naknade umanjen iznos odobrenog kredita) odnosno sada sukladno čl. 5. i 7. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22, dalje: ZakonEUR) u iznosu od 173,31 eur, slijedom čega ovaj sud je utvrdio da je upravo u tom iznosu visina naplaćene naknade od tužiteljice temeljem ništetne ugovorne odredbe, a koji iznos tuženik je dužan, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužiteljici, a obzirom da je upravo tužiteljica osobno u cijelosti otplatila sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, ali i čl. 2.6. Ugovora iz kojeg proizlazi da je ugovoren bio trajni nalog s Bankom radi naplate mjesečnih anuiteta).

23. Ovdje sud ističe da je tuženik na pravo tužiteljice na isplatu utuženog potraživanja istaknuo i prigovor zastare.

24. Naime, u smislu čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

25. U konkretnom slučaju, a kako je to utvrđeno u toč. 8. ove presude, sporna naknada napaćena od tužiteljice (obustavljeni od iznosa kredita koji je realizirala 13. listopada 2009. godine.

26. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana takva sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 2009., ne zastarijeva, a kako je to i određeno čl. 328.ZOO.

27. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem čl. 323. ZOO u svezi čl. 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužiteljica takav zahtjev mogla istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova (13. listopada 2009.), u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 4. prosinca 2023. godine (e-komunikacijom). Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

28. Slijedom iznesenog ovaj sud je usvojio i kondemnatorni zahtjev tužiteljice te je naložio tuženiku da tužiteljici, a temeljem čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO isplati utuženi iznos neosnovano naplaćenog troška u iznosu od 173,31 eur te je odlučio kao u toč. II. izreke.

29. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate sporih troškova i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi sporne odredbe odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja naplate istih troškova a da pri tome tužiteljici nije pojašnjeno, niti je isto sadržano u spornoj odredi koji su to realni troškovi naplaćeni i odgovara li naplaćeni iznos tim realnim troškovima) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate. S druge strane tužiteljica i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz same sporne odredbe nije mogla zaključiti zašto joj se u tom iznosu nameće takva obveza, a bez prihvaćanja koje obveze, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, joj kredit ne bi bio isplaćen. Stoga je obveza plaćanja zatezne kamate tuženiku određena od njegova zakašnjenja, odnosno dana nakon što je tužiteljici umanjen iznos kredita (isplata preostalog iznosa kredita uslijedila je 13. listopada 2009. vidi toč.8.presude) te je odlučeno kao u toč. II izreke.

30. Stoga je odlučeno kao u izreci.

31. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP a obzirom da je tužiteljica uspjela u cijelosti svojim zahtjevom.

32. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 16. listopada 2024. i 28. studenog 2024. za svako u iznosu od 250,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 29. veljače 2024. i 27. studenog 2024. za svaki u iznosu od 250,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife). Tužiteljici je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eur/ kn (čl. 4. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine broj: 118/18 dalje: ZOSP te tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi Narodne novine broj: 53/19, dalje Uredba), te pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eur (čl. 4/4 ZOSP te Tbr 2/1 Uredbe), odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.481,18 eur, a koji je naloženo da plati tuženik, dok je višak zahtjeva tužiteljice ocijenjen neosnovanim.

33. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška,a temeljem čl. 151. st. 3. ZPP.

34. Stoga je odlučeno kao u toč. IV izreke.

U Sisku, 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku