REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-16/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Željko Švedl & Vedrana Švedl Blažeka iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj: P-252/2024- 26 od 29. studenog 2024. u sjednici održanoj 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, poslovni broj: P-252/2024-26 od 29. studenog 2024. te se odbija i zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici ĐL iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu 1.578,15 eura koje teku na svaki pojedini iznos u svakom od anuiteta od dospijeća do 30. rujna 2015. i to od dospijeća u razdoblju od 2. listopada 2007. do 2. siječnja 2014. pa potom i iznos zakonskih zateznih kamata na glavnicu od 4.119,55 eura koje teku na svaki pojedini iznos u svakom od anuiteta od dospijeća u razdoblju od 2. studenog 2008. do 2. rujna 2015. pa do 30. rujna 2015. te konačno iznos glavnice od 3.188,29 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici i parnične troškove u iznosu od 2.939,46 eura sa zateznim kamatama od 30. studenog 2024. do isplate i sve u roku od 15 dana, dok je rješenjem utvrđeno da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredaba ugovora o kreditu.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tuženik u cijelosti pobija prvostupanjsku presudu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga i posebno pobija odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Tuženik najprije ističe kako su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) zato što je tuženik tijekom postupka predlagao dopunu financijskog vještačenja na okolnost kako su sve tužiteljičine uplate pa tako i uplate koje su utužene u ovom postupku uključene u izračun konverzije kredita, ali sud nije proveo taj dokaz niti je u presudi dao obrazloženje za takvo postupanje pa smatra da mu je time onemogućeno raspravljanje i da je prvostupanjska presuda obuhvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. I dalje osporava tužiteljici bilo kakvo pravo na isplatu s obzirom na to da su sporazumom o konverziji promijenjene odredbe ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut i sporazum o raspolaganju preplatom u svemu na način kako raspolaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Dodaje kako je tužiteljica u cijelosti obeštećena time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u eurima ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe, tim što Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o restituciji potrošača a nesporni ugovor nije primjenjiva Direktiva 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koje se primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994. a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj uniji nakon navedenog datuma samo na ugovore koji su zaključeni nakon pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači nakon 1. srpnja 2013. I dalje ostaje kod prigovora zastare navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno odbio taj prigovor kao neosnovan.

2.2. Tuženik posebno pobija odluku o troškovima parničnog postupka smatrajući da je pogrešna odluka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva a to prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije uzeo u obzir odnosno nije dosudio razmjerni trošak objašnjavajući kako nisu nastali posebni troškovi zbog povučenog dijela tužbenog zahtjeva, što smatra pogrešnom primjenom materijalnog prava jer prvostupanjski sud nije obračunao trošak u skladu sa odredbom članka 158. stavka 1. ZPP i nije postupio u smislu članka 164. stavka 7. ZPP.

2.3. Kako tuženik i dalje smatra da tužiteljica nakon sklapanja sporazuma o konverziji nema pravo na bilo kakvu isplatu te da su osnovani i drugi njegovi prigovori koje ponavlja u žalbi, predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te da se tužiteljici naloži naknaditi tuženiku sve troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 389,65 eura.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice ĐL kao korisnika kredita (potrošača) protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb kao davatelja kredita (trgovca za isplatu zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta do koje preplate je došlo zbog povećanja stope redovnih kamata i porasta tečaja švicarskog franka na pojedinačne iznose u razdoblju od 2. listopada 2007. do zaključno 30. rujna 2015. te radi isplate glavnice u iznosu od 3.188,27 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate, preostale nakon što je od ukupnog iznosa glavnice po objema osnovama oduzet iznos od 16.024,59 kuna koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK/15) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen u cijelosti tako postavljeni tužbeni zahtjev nakon što je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nepoštenim pa time ništetnim odredbama ugovora o kreditu broj: 5140030242-63000113113125/2005 od 8. prosinca 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) o promjenjivoj stopi redovnih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, temeljeći takvu ocjenu na presudama donesenim u kolektivnom sporu na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala te na pravo potpunog obeštećenja do kojega nije došlo u postupku konverzije koja je provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koje odredbe međutim nisu riješile problem ništetnosti ugovornih odredaba i tužiteljičina prava na restituciju u smislu članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj :35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05).

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u svim elementima zakonita i pravilna pa slijedom toga tuženikova žalba neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženik 8. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 43.500,00 švicarskih franaka s kamatama po stopi od 5,25% godišnje, promjenjivoj sukladno izmjenama i dopunama odluke o kamatnim stopama Banke, na rok otplate od 15 godina kao stambenom kreditu za adaptaciju stana plativom u 180 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak po važećem tečaju tuženika na dan plaćanja.

10.1. Nesporno je i da je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu i da je došlo do značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu tako da su anuiteti znatno povećani zbog povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka.

10.2. Nadalje, nije sporno ni da su stranke 15. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da je tuženik priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 16.024,83 kune/2.126,83 eura koja je i konzumirana kao i da nedospjela glavnica u eurima na dan 30. rujna 2015. izračunata prema članku 19.c točki 7. ZID ZPK/15 iznosi 13.392,2 eura kako je i navedeno u Dodatku.

11. Iz rezultata je provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Bernardi Hunjadi pak utvrđeno kako preplata zbog povećanja kamatne stope (s početnih 5,25% do 6,75% godišnje i porasta tečaja švicarskog franka - (u odnosu na početni koji je iznosio 4,786 kuna za jedan švicarski franak) iznosi ukupno 5.689,30 eura (42.933,83 kuna) od čega se iznos od 1.578,75 eura odnosi na preplatu uslijed povećanja kamatne stope a iznos od 4.119,55 eura na preplatu po osnovi povećanja tečaja švicarskog franka, sve do 30. rujna 2015. kada je izvršena konverzija.

11.1. Kako je Dodatkom tužiteljici priznata preplata u iznosu od 2.126,83 eura tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev na konačni iznos od 3.188,27 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate te potražuje iznos zateznih kamata obračunatih na ukupni iznos preplate od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa preplate (razdoblje dospjelosti od 2. listopada 2007. do 2. rujna 2015.) do zaključno 30. rujna 2015.

12. Preplata na dan 30. rujna 2015. po osnovi povećanja kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj stoga iznosi 5.689,30 eura a tuženik je konverzijom priznao preplatu samo u iznosu od 2.126,83 eura pa u tom smislu ništa činjenično ne može biti sporno jer je posve jasno da tuženik nije priznao preplatu u cijelosti, tako da u tom smislu nije bilo potrebno provesti dodatno financijsko vještačenje, već se radi o pravnom pitanju koje je prvostupanjski sud pravilno razriješio, što znači da tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

13. U ovom je predmetu stoga sporno pravno pitanje ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužiteljica pristala, ali i to radi li se valjanim ili pak ništetnim odredbama Ugovora o kreditu i valutnoj klauzuli u švicarskim francima te je li nastupila zastara tužiteljičina potraživanja preplaćenih iznosa.

14. Najprije valja naglasiti kako se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj stopi redovnih kamata, s obzirom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. a u pogledu zastare valja se pozvati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. (broj: Su-IV- 33/2022-2) prema kojem zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

15. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502. a ZPP odnosilo se i na subjektivno pravo tužiteljice kao potrošača te se tužiteljica u aktualnoj parnici na to i pozvala a tuženik je bio tužena stranka i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može uspješno pozivati na zastaru jer je morao znati kako se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u mjerodavnom razdoblju pa da stoga nije bila riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva. Osim toga, bilo bi nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće individualni spor ako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite i njezinih prava i interesa, tako da u suštini zastara nije ni počela teći prije pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

16. Kako su presude u kolektivnom sporu postale pravomoćne 14. lipnja 2014. i 13. lipnja 2018. a tužba je u ovom individualnom sporu podnesena 20. svibnja 2019., proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer od početka tijeka zastare (najranije 14. lipnja 2014.) do 20. svibnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 224. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. i 156/2022., dalje: ZOO/05).

17. Ništetnost je odredaba Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima utvrđena već u kolektivnom sporu, tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba i u individualnoj parnici, tim više što se presude donesene u kolektivnom sporu odnose na prosječne potrošače pa je u tom smislu utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama na štetu potrošača a tuženik je u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

17.1. U ovom pojedinačnom sporu tuženik međutim nije predložio takve dokaze (odustao je od prethodnog prijedloga za saslušanje svjedoka HL) pa treba uzeti u obzir pravna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se tužiteljica u ovoj parnici pozvala a sud je vezan za ta utvrđenja (prema članku 502.c ZPP) iz kojih proizlazi da se radilo o nepoštenim pa time i ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli u valuti kakva je švicarski franak (tzv. valuta "utočišta").

18. Radi se stoga o ništetnim odredbama u smislu odredaba članaka 81., 82., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (8. prosinca 2005.) jer se radilo o ugovornim odredbama koje nisu jasne i lako razumljive i o njima se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokovale su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača što je, kako je već navedeno, utvrđeno već u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

19. Iako je u hrvatskom pravu dopuštena valutna klauzula (člankom 22. stavkom 1. ZOO/05), takva klauzula u švicarskim francima bez informiranog pristanka potrošača a prema kojoj potrošač u cijelosti snosi rizik promjene tečaja koji je u slučaju navedene valute bio znatan, u konkretnom slučaju nije u pravnom smislu odraz dispozitivne zakonske odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO/05 koja je neutralna prema svojim adresatima (kako proizlazi i iz rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016.).

19.1. S obzirom na to, ima se smatrati kako sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je sav rizik tečajnih razlika s takvom valutom (tzv. valutom "utočišta"), kao što je švicarski franak, prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača ne može biti odraz dispozitivne norme iz članka 22. stavka 1. ZOO/05, već da su stranke Ugovorom o kreditu na drugačiji način uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga nisu isključene od ocjene nepoštenosti u smislu odredaba članka 81. ZZP/03.

20. Ostaje još pitanje pravnih učinaka tzv. konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u eurima kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

21. Radi se o tzv. konverziji, dakle ne konverziji propisanoj u članku 325. ZOO/05 jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženik nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe a potom i zato što je tuženik zakonskom odredbom bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu.

22. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Dodatka a svođenje kredita na kredit u eurima i po odgovarajućoj kamatnoj stopi poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogla utvrditi preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute švicarski franak te rješava situaciju ubuduće a ta situacija je detaljno obuhvaćena Dodatkom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice i promjenjivosti kamatne stope.

22.1. Iako je točno da je konverzijom smanjena i glavnica neotplaćenog kredita za iznos od 32.794,23 kune i to zasigurno predstavlja učinak konverzije kojim se međutim situacija potrošača rješava ubuduće, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplaćenog iznosa kredita do konverzije. Obeštećenje predstavlja samo priznata preplata koja se stoga i uračunava, kako je to učinjeno i u ovom slučaju.

23. Točno je i da se Direktiva 93/13 ne primjenjuje izravno na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013. (pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji), ali se i u takvim slučajevima mora voditi računa o duhu prava Europske unije iz kojega proizlazi pravo na potpuno obeštećenje a takvo pravo proizlazi i iz odredaba hrvatskoga prava koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (8. prosinca 2005.) a to su odredbe ZZP/03 (članka 2. kojim je propisano kako primjena toga Zakona ne utječe na prava koja potrošači imaju na temelju drugih zakona i da će se na obveznopravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ako Zakonom nije drukčije određeno te članka 87. kojim je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava) i ZOO/05 (članka 323. kojim su propisane posljedice ništetnosti a to je vraćanje svega onoga primljenog po osnovi ništetnosti ugovora odnosno pojedinih ugovornih odredaba).

24. Ovaj drugostupanjski sud stoga ocjenjuje kako se Dodatkom nije u cijelosti riješila preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i da tužiteljica ima i dalje pravo na razliku između utvrđene visine preplaćenih iznosa i priznate preplate jer tzv. konverzija to nije riješila niti je o tome nešto rečeno u samom Zakonu – ZID ZPK/15.

25. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka i drugih isprava u spisu proizlazi da je na dan 30. rujna 2015. stvarna preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu iznosila ukupno 5.689,30 eura (1.578,75 eura po osnovi kamatne stope i 4.119,95 eura po osnovi tečajnih razlika) a preplata priznata konverzijom nesporno iznosi 2.126,83 eura, jasno je da tužiteljičino potraživanje još uvijek postoji i to u iznosu od najmanje 3.188,29 eura (koliko je tužiteljica zahtijevala) pa je tuženiku valjalo naložiti isplatiti tužiteljici taj iznos zajedno sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

25.1. Tužiteljici svakako pripadaju i zatezne kamate na preplaćene iznose obračunate od dospjelosti do 30. rujna 2015. jer nisu uračunate prilikom utvrđivanja visine glavnice preplate koju je tuženik još dužan isplatiti tužiteljici sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. (u protivnom bi ta glavnica bila veća za iznos obračunatih zateznih kamata u apsolutnom iznosu do 30. rujna 2015.).

26. Proizlazi stoga da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku prihvaćajući u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu pa je tuženikova žalba u tom dijelu neosnovana.

27. Tuženikova žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka.

27.1. Uzimajući naime u obzir da su traženi i dosuđeni iznos u istom vrijednosnom razredu (za određivanje nagrade odvjetniku prema Tbr.7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj: 138/2023.) da je do 25. kolovoza 2020. zahtjev za isplatu preostale glavnice iznosio 23.130,49 kuna (3.069,94 eura) a to je manje od konačno dosuđenog iznosa (3.188,27 eura), da je tužiteljici dosuđeno 89,26% troškova (prema članku 154. stavku 2. ZPP) iako bi joj prema vrijednosti dosuđenog zahtjeva (3.188,77 eura) pripadali troškovi nagrade odvjetniku u istoj visini (200,00 eura za 100,00 bodova) za svaku radnju, i konačno da tuženikovi troškovi nisu veći do tužiteljičinih, proizlazi da bi rezultat obračuna troškova bio isti ili nepovoljni za tuženika i da su mu dosuđeni posebni troškovi zbog djelomičnog povlačenja tužbe jer bi tada od tužiteljičinih troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku koji iznose 2.750,00 eura trebalo oduzeti 10,74% tuženikovih troškova zastupanja po punomoćniku – odvjetniku koji ne iznose više od tužiteljičinih (dakle najviše 295,35 eura) pa bi tuženik bio dužan naknaditi tužiteljici troškove zastupanja u iznosu od 2.454,65 eura i troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu (u iznosu od 156,66 eura), troškove vještačenja u iznosu od 349,08 eura odnosno opet najmanje 2.960,39 eura koliko joj je i dosuđeno (dosuđeno je nešto manje – 2.939,46 eura).

28. Proizlazi stoga kako je tuženik dužan tužiteljici u svakom slučaju (bez obzira na način obračuna) naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.939,46 eura pa je valjalo odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku odluku i u odluci o troškovima parničnog postupka.

29. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP i u pogledu troškova žalbe na temelju članka 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 13. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić