REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-119/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Adriatic osiguranja d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-37/2020-24 od 24. studenoga 2023., u sjednici održanoj 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-37/2020-24 od 24. studenoga 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade štete za razdoblje od 23. svibnja 2018. do 31. prosinca 2019. isplati iznos od 18.652,15 kuna sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.409,85 eur / 10.622,51 kuna, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Smatra da je u ovom postupku trebalo primijeniti odredbe članaka 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18. i 115/18., dalje: ZMO) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Navodi da stvarnu štetu prema članku 27. stavku 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) nije moguće utvrditi, jer razlike između mirovine priznate rješenjem zbog ozljede izvan rada i pretpostavljene mirovine zbog ozljede na radu ne može biti, a razlika između mirovine zbog ozljede na radu (veće mirovine) i stvarno isplaćene mirovine zbog ozljede izvan rada (manje mirovine) nije niti može biti šteta po općim načelima odštetnog prava. Smatra da je restriktivno tumačenje odredbe članka 27. ZOOP-a, ne uvažavajući odredbu članka 22. ZOOP-a kao i odredbe ZMO- a, u potpunoj suprotnosti sa zaštitom interesa ugovaratelja osiguranja te se u tom slučaju ne može ugovaratelju osiguranja nametati zakonska obveza (sada članak 22. ZOOP-a) sklapanja ugovora. Ističe da je takvo tumačenje nacionalnog propisa o naknadi štete suprotno s pravom Europske unije i načelom da obvezno osiguranje mora žrtvama nezgoda izazvanih upotrebom vozila omogućiti nadoknadu cjelokupne štete koju su pretrpjeli, do iznosa utvrđenih Prvom, Drugom i Trećom direktivom Europske unije, a s time u vezi poziva se na presudu Suda Europske unije broj C- 371/12. Poziva se i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-856/2016 i U-III-1088/2017. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev.

3. Sa žalbom je postupljeno prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

3.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja, u kojem, u bitnome, navodi da je zauzeto shvaćanje suda prvog stupnja u skladu sa shvaćanjem zauzetim u odluci Suda Europske unije broj C-371/12, obimnom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a ističe i da je istovjetno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud Republike Slovenije u predmetu broj III Ips 125/2014 od 19. siječnja 2016., s time što su odredbe slovenskog prava odgovarajuće odredbama hrvatskog prava. Predlaže odbiti žalbu te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguravatelja mirovinskog osiguranja, za naknadu štete koju je pretrpio isplatama obiteljske mirovine djetetu umrle osiguranice KG za razdoblje od 23. svibnja 2018. do 31. prosinca 2019., u iznosu od 18.652,15 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Pritom nije sporno da je osiguranica tužitelja smrtno stradala u prometnoj nesreći kao suputnik u vozilu čiji se je vlasnik osigurao kod tuženika te da je presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Kmp-3/2019-7 od 17. travnja 2019. vozač UG proglašen krivim za izazivanje prometne nesreće.

7. Tuženik otklanja svoju odgovornost tvrdnjom da je osiguranica tužitelja znala za alkoholiziranost vozača i time pristala na nastupanje štetnih posljedica. Osim toga, tuženik tvrdi i da do smrtne posljedice pa ni štete ne bi došlo da je osiguranica tužitelja bila vezana sigurnosnim pojasom, radi čega je odgovornost tuženika isključena prema članku 1067. stavku 2. ZOO-a. Tužitelj je povodom toga prigovora priznao suodgovornost svoje osiguranice u omjeru od 15% i u tom omjeru smanjio tužbeni zahtjev. Tuženik se tužbenom zahtjevu protivi i pozivom na odredbu članka 27. stavka 3. ZOOP-a.

8. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a u vezi s člankom 219. ZPP-a), jer tužitelj nije dokazao osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva u skladu s odredbom članka 27. stavka 3. ZOOP- a, koja da se primjenjuje u konkretnom slučaju kao materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a na koju okolnost je trebalo izvesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

10. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je izreka presude razumljiva i neproturječna, a presuda je valjano obrazložena i može se ispitati. Uostalom, tužitelj ni ne navodi određeno u čemu se ta bitna povreda ogleda.

11. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

12. Među strankama je sporna primjena materijalnog prava - primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe članaka 161. i 164. ZMO-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme izvršenih isplata obiteljske mirovine, po kojim odredbama bi tužitelj imao pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, ili se primjenjuje članak 27. ZOOP-a.

13. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

14. Po shvaćanju ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud u ovom sporu kojega je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv štetnikova osiguratelja radi naknade štete koju trpi u vidu isplaćene mirovine primijenio članak 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u vrijeme kad su izvršene isplate mirovine.

15. Naime, tuženik nije štetnik već je osiguravajuće društvo koje se bavi poslovima osiguranja u koje spadaju i poslovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP-a. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZOOP-a društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno tome Zakonu i uvjetima za osiguranje. Obveza tuženika u konkretnom slučaju proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljenog s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila). Kao osiguratelj motornog vozila štetnika tuženik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik već ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača štetnika) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredaba zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP-a kojim je uređen opseg osigurateljnog pokrića odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, na temelju čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja.

16. ZOOP je posebniji zakon (lex specialis) u odnosu na ZMO budući da uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO- om koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito pa stoga, kao posebniji, valja primijeniti ZOOP.

17. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim izričajem odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

18. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime (obiteljske) mirovine, kako je to određeno stavcima 2. i 3. članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

19. Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je na tužitelju teret dokaza da trpi štetu kako je propisano člankom 27. stavcima 2. i 3. ZOOP-a, koju štetu je trebao dokazati financijskim vještačenja, a kako nije predložio izvođenje tog dokaza pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

20. Pravno shvaćanje iz ove odluke nije u suprotnosti već je, naprotiv, u skladu sa shvaćanjem zauzetim u odluci Suda Europske unije broj C-371/12 od 23. siječnja 2014., Petillo protiv Unipol Assicurazioni SpA. U tome predmetu je Sud Europske unije odlučio da članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (dalje: Prva direktiva) i članak 1. stavak 1. i 2. Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. (dalje: Druga direktiva) treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalno zakonodavstvo koje predviđa poseban sustav naknade nematerijalne štete nastale zbog lakših tjelesnih ozljeda uzrokovanih prometnim nezgodama u cestovnom prometu, ograničavajući naknadu navedene štete u odnosu na ono što je dopušteno na području naknade istovjetne štete uzrokovane na drukčiji način, a ne tim nezgodama. U obrazloženju navedene odluke Sud Europske unije naveo je da je obveza osiguravateljnog pokrića građanskopravne odgovornosti za štetu uzrokovanu trećima motornim vozilima različita od opsega naknade te štete na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, jer dok je prva definirana i zajamčena propisima Unije, druga je u biti uređena nacionalnim pravom (presuda od **.**.2013., K, C-277/12, t. 30.). Sud nadalje utvrđuje kako iz cilja Prve i Druge direktive kao i iz njihovih tekstova proizlazi da njihova svrha nije usklađenje sustava građanskopravne odgovornosti država članica te da, osobito uzimajući u obzir članak 1. točku 2. Prve direktive, prema sadašnjem stanju prava Unije, države članice u načelu ostaju slobodne u okviru svojih sustava građanskopravne odgovornosti odrediti, posebno, koja se šteta uzrokovana motornim vozilima treba naknaditi, opseg naknade te štete i osobe koje imaju pravo na navedenu naknadu.

21. S obzirom na to da se žalitelj u žalbi poziva i na sudsku praksu, valja navesti da pravna shvaćanja iz ove odluke predstavljaju recentnu i ustaljenu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u većem broj odluka, npr. Rev 787/2023-2 od 27. ožujka 2024., Rev 612/2023-2 od 24. travnja 2024.

22. U odnosu na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. na koje se tužitelj poziva u žalbi, valja navesti da je Ustavni sud u obrazloženju toga rješenja (točka 11.) naveo da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost ZMO-a i ZOOP-a, a da je u nadležnosti redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. U tom smislu valja tumačiti i odluku Ustavnog suda broj U-III-1088/2017 od 28. rujna 2021.

23. Slijedom navedenoga, valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

24. Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjen nepotrebnim, prema članku 155. stavku 1. ZPP-a.

U Puli 13. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus