REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-10839/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice DĐ (OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Luka Kipa, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon 17. prosinca 2024. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti punomoćnika tužiteljice te zamjenika Općinskog građanskog državnog odvjetnika Ljudevita Drkuleca, 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska isplatiti tužiteljici DĐ, iznos od 12.452,43 eur sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 331,10 eur od 11. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 331,10 eur od 11. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 331,10 eur od 11. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 331,10 eur od 11. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 331,10 eur od 11. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 331,10 eur od 11. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 308,27 eur od 11. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 351,73 eur od 11. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 363,69 eur od 11. srpnja 2019. do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosa od 1.416,28 eur sa zateznim kamatama:

- na iznos od 43,73 eur od 11. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 43,73 eur od 11. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 43,73 eur od 11. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 43,73 eur od 11. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 43,73 eur od 11. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 43,73 eur od 11. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. travnja 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. lipnja 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. srpnja 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. rujna 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. listopada 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. studenog 2017. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od 11. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. veljače 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. travnja 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. listopada 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. studenog 2018. do isplate,

- na iznos od 23,10 eur od 11. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 11,14 eur od 11. srpnja 2019. do isplate.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.335,98 eur sa zateznom kamatom od 13. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je suvlasnica 1/2 dijela nekretnine u Zagrebu upisane u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, k. o. [katastarska općina], z. k. uložak [broj ZK uloška], u A posjedovnici prvi odjeljak, k. č. [katastarska čestica], zgrada mješovite uporabe br. 34 i dvorište, [adresa], dvorište 127 m2, zgrada mješovite uporabe, [adresa] od 305 m2, ukupno 432 m2, u B vlastovnici 6. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-6), 2. trosobni stan u I. katu lijevu, koji se sastoji od tri sobe, sobice, hola, kuhinje, kupaonice, smočnice, WC-a i hodnika, ukupne površine 113,93 m2, neodvojivo povezan s odgovarajućim dijelom suvlasničke nekretnine u A, koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi.

Tužiteljica navodi da je s drugim suvlasnikom najmodavac predmetne nekretnine, a da je bivši nositelj stanarskog prava NĐ iz [adresa], kao i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ps-1877/97 od 4. travnja 2001. kojom se nadomješta Ugovor o najmu stana, protiv prednika i oca tužiteljice, ostvario status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu.

Nadalje navodi da najmoprimac NĐ na temelju navedene presude, odnosno ugovora, plaćao najamninu u razdoblju od 15. srpnja 2014. do 31. kolovoza 2018. u iznosu od 498,50 kn, a u razdoblju od 1. rujna 2018. do 30. lipnja 2019. u iznosu od 1.096,7 kn, koji iznosi se dijele na oba suvlasnika jednako. Tužiteljica ističe da za stan iste kvalitete i površine kakav je predmetni, u istom dijelu grada, tržišna najamnina iznosila bi oko 7.500,00 kn, dok bi da je predmetni stan primjerice, u vlasništvu Grada Zagreba, slobodnog ugovorena najamnina za takav stan u vlasništvu Grada Zagreba iznosila 35/m2, odnosno 3.987,50 kn mjesečno, te da bi od toga tužiteljici, da nema sudskom presudom Ps-1877/97 određenog ugovora, odnosno najamnine, pripalo 1.993,77 kn da ima mogućnost iznajmiti stan po najamnini koju slobodno ugovara grad Zagreb za stanove u svom vlasništvu, a i to je bitno manje od tržišne najamnine od 7.500,00 kn za takav stan. Tužiteljica ističe da sada na ime polovice najamnine dobiva mjesečno 548,35 kn iz čega se spram te polovice više nego umjereno izračunate najamnine kao da je u pitanju stan u vlasništvu Grada Zagreba od 1.999,77 kn pojavljuje značajna razlika od 1.445,42 kn zbog ograničenja iznajmljivanja po najamnini Grada Zagreba koju se kao referentnu ali ne i tržišnu, ovdje navodi.

Poziva se na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv RH br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. u kojoj je zauzet stav da RH čini povredu prava vlasništva vlasnika stanova koji imaju zaštićene najmoprimce te da službeno određeni iznosi zaštićene najamnine ne predstavljaju realnu mjesečnu naknadu za korištenje stanova vlasnika koji stanovi se nalaze u takvom režimu, budući tako određena naknada ne omogućava prihod vlasnicima stana.

Ističe da troškovi koje tužiteljica kao suvlasnica stana snosi za predmetni stan, onemogućuju tužiteljicu da faktično ostvari bilo kakav pa i simboličan prihod, a da zbog kršenja ljudskih prava i prava vlasništva onemogućavanjem ugovaranja tržišne najamnine tužiteljici, nastaje razlika dobivenog i mogućeg iznosa najamnine pa tužiteljica smatra da ona ima pravo na naknadu razlike između tržišne i zaštićene najamnine prema stavu ESLJP.

Tužiteljica navodi da za razdoblje od 60 mjeseci, od lipnja 2014. do 30. lipnja 2019., ukupna razlika najamnine iznosi 101.670,00 kn, a od čega za razdoblje od 15.06.2014. do 31.08.2017. razlika iznosi 87.217,50 kn, a za razdoblje od 1. rujna 2018. do 30. lipnja 2019. iznosi 14.454,50 kn.

Navodeći da je po spomenutim odlukama ESLJP odgovornost za neisplatu punog iznosa mjesečne najamnine, na strani tuženika kao zakonodavca, to tužiteljica za ½ dijela suvlasništva predmetne nekretnine konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 12. veljače 2024. traži naložiti tuženiku da joj plati iznos od 13.493,88 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže određene u toč. I. izreke, te da tužiteljici naknadi parnični trošak sa kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženica ističe prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor zastare samog prava, osporava osnovu i visinu te se ističe prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

Tužitelj potražuje naknadu štete s osnova izmakle koristi, u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana u [adresa] (kojeg je suvlasnik u 1/2 dijela) i to trosobnog stana u prvom katu lijevo, koji se sastoji od tri sobe, sobice, hola, kuhinje, kupaonice, smočnice, wc-a i hodnika ukupne površine 113,93 m2, da joj prekomjerno ograničenje njezinog prava vlasništva na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu nakon donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske i drugih i to za razdoblje od 15. lipnja 2014. do 30. lipnja 2019. (60 mjeseci).

U odnosu na istaknuti prigovor zastare poziva se na odredbu čl. 373. stavku 1.

ZOO/91, odnosno čl. 227. ZOO/05.

Smatra pogrešnom tvrdnju tužiteljice da je saznala za štetu i štetnika donošenjem presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske tj. od 10. srpnja 2014. i da je tek tada mogao tražiti naknadu štete, te ističe da je tužiteljica ostvarenje svoje tražbine mogla temeljiti na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997., koju se tuženica obvezala primjenjivati i s istom uskladiti i postojeće propise s preuzetim međunarodnim obvezama, kao i da Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju U-I-762/1996. od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članka 6. – 8. Zakona o najmu stanova bile protivne Ustavu Republike Hrvatske i navedenoj Konvenciji i Protokolima 1, 4,6,7 i 11 uz Konvenciju i da to ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997. nisu imali pravnu osnovu za utuženje razlike najamnine. Tuženik stoga smatra neodlučnim kada je donesena odluka u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, niti da je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine kao i da je takvo pravno shvaćanje zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev 1104/2018-3 od 22. siječnja 2019.

Tuženik smatra da presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Ps-1877/97 od 4. travnja 2001. kojom je NĐ kao tužitelj ishodio protiv IĐ kao tuženika donošenje presude kojom se nadomješta Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, da će stan kao članovi obiteljskog domaćinstva koristiti supruga DĐF, te djeca JĐ i GĐ, nema intervencijskog efekt, jer tuženik nije bio obaviješten o parnici i da stoga tužitelj mora dokazati sve pretpostavke za sklapanje takvog ugovora tj. da je zaštićeni najmoprimac bio raniji nositelj stanarskog prava, da su njegove materijalne prilike te prilike članova obiteljskog domaćinstva bile takve da su morali plaćati samo zaštićenu najamninu.

Tuženik smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete za razdoblje nakon 1. rujna 2018. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 68/18.) kojim se iznos zaštićene najamnine povećava svakih dvanaest mjeseci počevši od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2023., jer da je tim Zakonom osigurana ravnoteža između interesa najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca povećanjem iznosa zaštićene najamnine, te je Republika Hrvatska postupila po presudi "Statileo", te uskladila zakonodavstvo. Nadalje tuženik smatra da tužitelju ne pripada puna naknada štete u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem predmetnog stana da mu prekomjerno ograničenje njegovog prava vlasništva na stanu nije nametnuto ZNS-om, te da se kao osnovni parametar za obračun visine štete ne bi se trebala uzimati tržišna vrijednost najamnine, jer da je u svim presudama Europskog suda za ljudska prava protiv Republike Hrvatske, isticano da svaka država, pa tako i Republika Hrvatska, ima pravo ograničiti pravo vlasništva, ali do određene granice, odnosno da se Republici Hrvatskoj stavilo na teret da je ZNS prekomjerno ograničio pravo vlasništva i to u toj mjeri da vlasnici stanova od svojih stanova u kojima su zaštićeni najmoprimci ne ostvaruju ni minimalnu korist koja bi im bila dostatna za održavanje nekretnine.

Ističe da je u sličnoj situaciji Nacionalno zakonodavstvo Austrije ograničilo najamninu koja nije mogla biti ispod visine troškova održavanja imovine, a vlasnici stanova da su čak mogli povećati najamninu da bi pokrili nužne troškove održavanja što im je omogućilo da održavaju nekretninu u pristojnom stanju i da je navedeno bilo predmetom razmatranja pred Europskim sudom za ljudska prava i to u predmetu Mellacher i drugi protiv Austrije 1989. godine, a u kojem predmetu je Europski sud za ljudska prava zauzeo stajalište da nije bilo povrede čl.1. Protokola 1. Konvencije upravo zbog gore navedenih razloga i da je to naglašeno i ponovljeno u predmetu Hutten-Czapska protiv Poljske u odluci pred Velikim Vijećem od 19. lipnja 2006. (vidi t.224. i 225.).

Smatra da iz navedenog stajališta proizlazi da Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere, da vlasnici stanova imaju određenu korist od predmetnih stanova odnosno da ostvaruju korist koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja iste nekretnine, odnosno da je Europski sud za ljudska prava postavio gornju granicu mjere dopuštenog ograničenja vlasništva. Konačno tuženik smatra da kada bi vlasnicima stanova u [adresa], pripadala naknada štete s osnova izmakle koristi, da bi im pripadala u visini razlike između nužnih troškova održavanja iste nekretnine i zaštićene najamnine koju su ostvarili od zaštićenih najmoprimaca i da pritom treba imati u vidu i iznos poreza i prireza koji bi tužitelji bili u obvezi platiti na iznos koji bi ostvarili da su iznajmljivali predmetni stan uvećan za PDV ovisno o tome ulaze li u sustav PDV-a, jer da kada bi Republika Hrvatska odgovarala za štetu, odgovarala bi za razliku od prekomjernog ograničenja nametnutu ZNS do razine dopuštenog ograničenja prava vlasništva čime bi se ispravila nepravda i raspodjela socijalnog i materijalnog tereta uključenog u reformu stambenog zakonodavstva, a time i „prekomjerni teret samo jednoj društvenoj grupi“.

Ističe da su na tom tragu sve odluke Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno Statileo ali i dr. protiv Republike Hrvatske, a kojima je na ime naknade štete podnositeljima zahtjeva dosuđena „odgovarajuća najamnina“ umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu, a ne razlika između „tržišne najamnine“ umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu, jer da kada bi vlasnicima stanova pripadao puni iznos štete u visini tržišne najamnine, to bi predstavljalo negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Republike Hrvatske da ograniči, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba.

Predlaže tužbu odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku sa zateznom kamatom od donošenja odluke do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u izvadak iz ZK od 10.7.2019. (list 5-6 spisa), presudu na temelju priznanja posl.br. Ps-1877/97 od 9. travnja 2001. (list 6-8 spisa), presuda Strasbourg od 10. srpnja 2014. (list 9-29 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 20. kolovoza 2019. (list 37 spisa), sudsku praksu, prijedlog za mirno rješenje spora od 24. lipnja 2019. (list 148-150 spisa), odgovor na prijedlog za mirno rješenje spora od 20. kolovoza 2019. (list 151 spisa), zapisnik o bodovanju stana od 29. ožujka 1968. (list 152-153 spisa), dopis Ministarstva financija od 26. srpnja 2021. godine o prosječnim cijenama najma/zakupa (list 203-204 spisa), izračun visine zaštićene najamnine GSKG-a od 4. siječnja 2022. godine (list 216-217 spisa), dopis Grada Zagreba o podacima tržišne cijene najamnine od lipnja 2016. godine za predmetni stan od 7. srpnja 2022. godine (list 222-223 spisa), saslušani su svjedoci DĐF, GĐ i JĐ (list 237- 239 spisa), dopis Porezne uprave od 19. srpnja 2024. godine (list 245-246 spisa), izvršen je uvid u spis ovoga suda poslovni broj Ps-351/2018.

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu razlike zaštićene najamnine koju tužiteljica prima u razdoblju od lipnja 2016. do srpnja 2019. i iznosa najamnine koju bi tužiteljica ostvarivala na tržištu kao suvlasnica1/2 dijela trosobnog stana u prvom katu lijevo zgrade u [adresa] ukupne površine 113,93 m2, a koji stan u svojstvu zaštićenog najmoprimca koristi NĐ sa svojom obitelji.

6. Nije sporno da je tužiteljica suvlasnica1/2 dijela trosobnog stana u prvom katu lijevo ukupne površine 113,93 m2, koji stan se nalazi u zgradi u [adresa], a koji stan u svojstvu zaštićenog najmoprimca koristi NĐ sa svojom obitelji na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ps-1877/97 od 4. travnja 2001. donesene protiv tuženika kao najmodavca, prednika i oca tužiteljice, IĐ, nakon čije smrti je tužiteljica predmetni stan naslijedila u ½ dijela.

7. Sporna je aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina te prigovor zastare potraživanja kao i samog prava tužiteljice zahtijevati isplatu razlike između zaštićene najamnine koju prima za svoj suvlasnički dio stana i one najamnine koju bi tužiteljica ostvarivala na tržištu.

8. Iz iskaza svjedoka DĐF, GĐ i JĐ, supruge i sinova zaštićenog najmoprimca NĐ, proizlazi da obitelj NĐ predmetni stan koristi za stanovanje, da tužiteljici i njezinom bratu koji su suvlasnici svaki u ½ dijela stana, najmoprimac za taj stan plaća zaštićenu najamninu.

9. Uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-351/18 (službena bilješka na listu 241 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s drugim suvlasnikom stana, bratom KĐ, pokrenula postupak radi iseljenja zaštićenog najmoprimca NĐ iz predmetnog stana, koji je prema navodima punomoćnika tužiteljice, a koje navode ne osporava punomoćnik tuženika, pravomoćno okončan odbijanjem tužnog zahtjeva što znači da predmetni stan i dalje ima pravo koristiti zaštićeni najmoprimac sa svojom obitelji.

10. Na tuženikov prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019., zauzeo shvaćanje da se predmetna tražbina odnosi na naknadu štete - gubitak zarade od najamnine, koja dospijeva godišnje pa da se u pogledu zastare te tražbine primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

11. S obzirom da utuženo potraživanje ne predstavlja povremenu tražbinu iz čl. 226. ZOO, nema dakle mjesta primjeni ni odredbe čl. 227. ZOO kojom je uređena zastara prava iz kojeg proistječu povremene tražbine (tako i Rev- 1203/2021 od 5. listopada 2022.).

12. Gubitak zarade od najamnine tužiteljica traži za razdoblje od lipnja 2016. do srpnja 2019. što znači da od dospijeća najstarije tražbine 1. srpnja 2016. do podnošenja odštetnog zahtjeva 1. srpnja 2019. kojim se tužiteljica nesporno obratila tuženiku radi mirnog rješenja ovog spora (list 148 spisa) i prekinula tijek zastare, nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO slijedom čega je tuženikov prigovor zastare samog prava i utužene tražbine neosnovan.

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2364/2016- 3 od 19. prosinca 2018. zauzet je stav da u postupanju Republike Hrvatske u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca na stanovima u privatnom vlasništvu ima protupravnosti jer da takvo postupanje predstavlja povredu odredbi Ustava i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koji su kao međunarodni ugovori sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni čine dio pravnog poretka Republike Hrvatske. To iz razloga što je sustav zajamčenog najma, uveden odredbama Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) kojima se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret suprotno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ broj 18/97., 6/99. , 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija), sve sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.

14. Iz navedenih razloga tuženik je vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci dužan naknaditi štetu i to imovinsku štetu u visini razlike između zaštićene najamnine i najamnine koju bi vlasnik stana ostvario na tržištu, pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine, jer bi se tada od vlasnika tražilo dokazati nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

15. Prema zaključku suda, a na temelju utvrđenja da je tužiteljica suvlasništvo ½ dijela stana stekla nasljedstvom iza smrti svog oca IĐ, u odnosu na kojeg je kao najmodavca presudom od 4. travnja 2001. nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i da zaštićeni najmoprimac i danas koristi predmetni stan sa svojom obitelji za stanovanje nakon što tužiteljica sa svojim bratom nije uspjela u sporu radi njihovog iseljenja iz stana, to osnovano tužiteljica zahtjeva naknadu štete – razliku između zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvarila na tržištu za predmetni stan, koju je dužan naknaditi joj tuženik koji je tužiteljici nametnuo teret stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimaca.

15.1. Budući da je postupak iseljenja pravomoćno okončan i zaštićeni najmoprimac je nastavio koristiti predmetni stan, to nema razloga za detaljnu ocjenu iskaza svjedoka, članova obitelji najmoprimca DĐF, GĐ i JĐ, jer je isto neodlučno za ishod ovog postupka.

16. Razliku visine najamnine između one koju tužiteljica prima za predmetni stan i najamnine koju bi ostvarila na tržištu, tužiteljica temelji na izračunu visine zaštićene najamnine Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva od 4. siječnja 2022. (list 216-217 spisa) za predmetni stan i podacima tržišne cijene najamnine od lipnja 2016. za usporedivi stan prema dopisu Grada Zagreba od 7. srpnja 2022. (list 222-223 spisa), koje isprave je sud pribavio službenim putem i tuženik nije osporavao vjerodostojnost tih isprava.

17. Prema izračunu Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva visina zaštićene najamnine za predmetni stan iznosi 531,73 kn/70,57 eur, a prema podacima Grada Zagreba od 7. srpnja 2022., tržišne cijene najamnine od lipnja 2016. za usporedivi stan mjesečno iznosi:

- 8,92 eur/m2 za 2016.,

- 8,35 eur/m2 za 2017.,

- 9,44 eur/m2 za 2018.,

- 9.74 eur/m2 za 2019.

18. Budući da je riječ o stanu površine 113,93 m3 proizlazi da je tržišna najamnina za:

- 2016. iznosi 1.016,26 eur mjesečno

- 2017. iznosi 951,32 eur mjesečno

- 2018. iznosi 1.075,50 eur mjesečno i za

- 2019. iznosi 1.109,68 eur mjesečno.

Kada se navedeni iznosi tržišne najamnine umanje za zaštićenu najamninu u mjesečnom iznosu od 531,73 kn/70,57 eur proizlazi da vlasnik predmetnog stana manje ostvaruje mjesečno za

- 2016. u iznosu od 945,99 eur

- 2017. u iznosu od 880,75 eur

- 2018. u iznosu od 1.004,93 eur

- 2019. u iznosu od 1.039,11 eur, te konačno navedene iznose valja umanjiti za 30% koliko prema podacima porezne uprave (list 245 spisa) iznose porezno priznati izdaci od najma nekretnina. Stoga kada se navedeni iznosi mjesečne tržišne najamnine umanje za 30% poreznih priznatih izdataka, vlasnik stana mjesečno trpi štetu:

- 2016. u iznosu od 662,19 eur od čega tužiteljici za 1/2 dijela stana pripada 331,10 eur mjesečno

- 2017. u iznosu od 616,53 eur od čega tužiteljici za 1/2 dijela stana pripada 308,27 eur mjesečno

- 2018. u iznosu od 703,45 eur od čega tužiteljici za 1/2 dijela stana pripada 351,73 eur mjesečno i

- 2019. u iznosu od 727,38 eur od čega tužiteljici za 1/2 dijela stana pripada 363,69 eur mjesečno.

19. Iako tužiteljica konačnim tužbenim zahtjevom u podnesku od 12. veljače 2024. naznačuje ukupni iznos isplate 13.493,88 eur, zbirom pojedinačnih zatraženih iznosa tužiteljica zapravo ukupno traži 13.868,71 eur, od kojeg je sud ocijenio osnovanim ukupni iznos od 12.452,43 eur sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose koje teku dan nakon dospijeća do isplate (toč. I. izreke), a u ostalom dijelu odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu od 1.416,28 eur s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke).

20. U odnosu na zatražene zatezne kamate dan nakon dospijeća najamnine od 11. u tekućem mjesecu valja reći da su iste osnovane, jer prema odredbi čl. 5. ZNS, čl. 7. ZNS, čl. 29. st. 1. ZOO i čl. 1086. ZOO obveza plaćanja najamnine dospijeva na početku svakog mjeseca za protekli mjesec od kada je tuženik pao u zakašnjenje s isplatom pojedinog iznosa.

21. Tužiteljici koja u ovom sporu djelomično uspjela, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155 ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 dalje: Tarifa) priznat je trošak zastupanja po ovlaštenom punomoćniku i to za sastav odštetnog zahtjeva prema Tbr. 8/1 250 bodova, za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 250 bodova, za sastav dva podneska od 19.10.2020. i 12.02.2024. prema Tbr. 8/1 250 bodova za svaki, za sastav podneska od 30.11.2021. prema Tbr. 8/3 50 bodova, za pristup na šest ročišta 20.01.2021., 19.04.2021., 18.05.2022., 24.4.2023. i 15.5.024. prema Tbr. 9/2 125 bodova za svako, za pristup na tri ročišta 14.7.2021., 12.2.2024. i 17.12.2024. prema Tbr. 9/1 250 bodova za svako, i za pristup na ročište 6.9.2023. prema Tbr. 9/5 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 5.200,00 eur, uvećan za 25% PDV 1.300,00 eur, čemu valja pribrojiti i plaćeni trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 180,50 eur i na presudu u iznosu od 181,39 eur, ili ukupno 6.861,89 eur.

22. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 20.1.2021. jer je isti predan na ročištu od istog datuma, a i ranije se očitovala na navode odgovora na tužbu u podnesku od 19.1.2020.. Nije joj priznat niti trošak ročišta od 25.9.2023. jer za tužiteljicu na isto nije nitko pristupio.

23. Sukladno omjeru uspjeha tužiteljice u sporu s osnovom tužbenog zahtjeva 100% i visinom 89,79% ili konačnim uspjehom 94,90%, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu od 6.511,93 eur.

24. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr 8/1 250 bodova, za pristup na pet ročišta 20.10.2020., 20.01.2021., 18.05.2022., 24.4.2023. i 15.5.2024. prema Tbr. 9/2 125 bodova za svako, za pristup na tri ročišta 14.7.2021., 12.2.2024. i 17.12.2024. prema Tbr. 9/1 250 bodova za svako, i za pristup na dva ročišta 25.9.2023. i 5.11.2024. prema Tbr. 9/5 50 bodova za svako, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi ukupno 3.450,00 eur.

25. S obzirom na uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 5,10% pripada mu parnični trošak u iznosu od 175,95 eur.

26. Prebijanjem između parničnih stranaka odmjerenih im troškova, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.335,98 eur.

27. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 13. siječnja 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužiteljici po pun

2. tuženici po OGDO