REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1675/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženog Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2919/2022-8 od 2. rujna 2024., dana 13. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2919/2022-8 od 2. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti suda prvoga stupnja.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedeno rješenje pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku te bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Ističe da je sud donošenjem pobijanoga rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo na način da nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti. Također, da su nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka, slijedom čega da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti te je u tom smislu trebao provesti kontradiktorni postupak na temelju kojeg bi mogao sagledati sve okolnosti slučaja i utvrditi da li je uistinu predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, a ne izvoditi paušalne zaključke. U tom pravcu tuženik se poziva na presudu suda Europske unije u predmetu C-472/11 od 21. veljače 2013. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, i to iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku. Također, tvrdi da sporna ugovorna odredba nije ništetna jer je jasna i razumljiva. Također, da udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] ne može se cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i to osim iz razloga što tužitelja zastupa odvjetnik, već ujedno i tužitelj u slučaju potrebe za osobnom prisutnosti na ročištu može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. Ukazuje, da u slučaju da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranka u ovome postupku, opet bi za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i članka 48. Zakona o parničnom postupku, a koje činjenice je sud prvoga stupnja propustio cijeniti prilikom donošenja predmetnog rješenja.

Obzirom na navedene predlaže da sud drugog stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetno rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607

- 5101941871 koji je zaključen 3. lipnja 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te posljedično, njegov zahtjev da se tuženiku naloži isplata iznosa stečenog bez osnove na temelju dijela ništetnih ugovornih odredbi, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, tvrdeći kako je članka 14. spomenutog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, stvarno nadležnog suda u Rijeci, ujedno nadležnog i prema odredbi članka 46. i 48. ZPP-a.

5.2. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti uz zaključak u osnovnom da je sporazum stranaka iz članka 14. Ugovora, odnosno odredba o nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena i u suprotnosti sa člankom 49. stavak 1., člankom 54. stavak 19., člankom 53. i člankom 55. Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019. - dalje: ZZP) i Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ujedno ocjenjuje kako je prvostupanjski sud mjesno nadležan i prema odredbi članka 59. ZPP-a.

6. Odluka prvostupanjskog suda u bitnom dijelu pravilna je i zakonita, jer je pravilnom primjenom materijalnoga prava i to odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, valjalo jednako odlučiti.

6.1. Nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer tuženik nije onemogućen u raspravljanju u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženik je u svojoj žalbi istakao da sud nije ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe jer ispitivanje nepoštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će se provesti dokazi na tu okolnost, pa tako i saslušanje stranaka. Iz stanja predmeta proizlazi da tuženik nije predlagao dokaze – saslušanje parničnih stranaka, na okolnosti istaknute u svom prigovoru mjesne nenadležnosti, odnosno nije predlagao dokaze na okolnost da je s tužiteljem pregovarao o spornoj odredbi ugovora, odnosno na okolnost da ista nije nepoštena, iako je teret dokaza te tvrdnje na tuženiku. Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer su stranke imale mogućnost očitovati se o navodima odlučnim za ocjenu osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti, pa se stoga ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da je postupanje suda protivno stajalištu Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-472/11donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku u primjeni Direktive Vijeća 93/13 EEZ - nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima.

6.2. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je rješenje u dovoljnoj mjeri razumljivo i može se ispitati. Predmetno rješenje se može ispitati i glede primjene odredbe članaka 46., 48. i 59. ZPP-a.

6.3. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6.4. Nisu počinjene ni preostale bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. Kako je Ugovor koji je sklopljen između stranaka potrošački ugovor, za odlučivanje o prigovoru tuženika da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost, prvostupanjski sud je pravilno trebao primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a identične odredbe sadrži i sada važeći zakon („Narodne novine“ broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019.) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, između ostalog i s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama). Iako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

7.1. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7.2. Odredbom članka 81. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a odredba članka 87. stavka 1. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7.3. Stoga, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

7.4. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u Splitu, tužitelj živi u [adresa] (kako to proizlazi iz podataka sadržanih u ugovoru o kreditu) a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Rijeci formulirao je unaprijed tuženik kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta, tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 417 km) što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

7.5. Dakle, predmetna ugovorna odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetna. Pritom je sud prvog stupnja pravilno zaključio, budući da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u Splitu, gdje tuženik ima svoju poslovnicu, da nadležnost prvostupanjskog suda zato postoji i na temelju odredbe članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu). Tuženik u odgovoru na tužbu nije isticao da u Splitu ne postoji registrirana poslovna jedinica tuženika.

8. Nadležnost prvostupanjskog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u članku 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016.) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga nije osnovan žalbeni navod tuženika u dijelu u kojem ukazuje da je njegov prigovor mjesne nadležnosti osnovan uz pravilnu primjenu odredbi članka 46. i 48. ZPP-a (tako i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019.).

9. U odnosu na navode tuženika o drugačijoj sudskoj praksi nekih županijskih sudova od sada iznesene, valja navesti da ovaj sud nije vezan pravnim stajalištem iznesenim u odlukama drugih županijskih sudova, ali je vezan pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama ovog suda (članak 40. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/2013., 33/2015., 82/2015., 82/2016., 67/2018., 126/2019. i 130/2020.)) kao npr. odlukama Gž-1328/2020 od 13. prosinca 2020. i Gž-580/2021 od 18. svibnja 2021. Osim toga, takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenoga 2020.

9.1. Ostali žalbeni navodi tuženika ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne odluke.

10. Slijedom iznijetog valjalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 381. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika te potvrditi pobijano rješenje.

11. Posljedično je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a).

U Puli-Pola 13. siječnja 2025.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić