REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1736/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici JH, Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljega,odvjetnici u Pločama, protiv tuženog Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-222/2024 od 30. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane, a u preostalom dijelu uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P- 222/2024 od 30. listopada 2024. se:

- potvrđuje u točki I. i II. izreke,

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke, i to u onom kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.716,36 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se zahtjev tužiteljice, preko priznatog iznosa od 1.716,36 eur do konačno suđenog u iznosu od 1.782,72 eur (za 66,36 eur), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 3. travnja 2006. godine, a koji ugovor je ovjeren dana 6. travnja 2006. god. od strane javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod brojem: OV-2041/06, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

II. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužitelju novčani iznos od 1.652,26 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, a koje se do 31. prosinca 2007. god. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 0,70 EUR počevši od 31.svibnja 2006.godine do isplate,

-na iznos od 0,22 EUR počevši od 30.lipnja 2006.godine do isplate,

-na iznos od 0,27 EUR počevši 31.kolovoza 2006.godine do isplate,

-na iznos od 0,38 EUR počevši od 30.rujna 2006.godine do isplate,

-na iznos od 0,13 EUR počevši od 31.listopada 2006.godine do isplate,

-na iznos od 7,01 EUR počevši od 31.listopada 2008.godine do isplate,

-na iznos od 9,38 EUR počevši od 31.prosinca 2008.godine do isplate,

-na iznos od 10,98 EUR počevši od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 11,71 EUR počevši od 28.veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 9,71 EUR počevši od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 10,22 EUR počevši od 30.travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 7,12 EUR počevši od 31.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 4,85 EUR počevši od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 5,45 EUR počevši od 31.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 6,65 EUR počevši od 31.kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 6,55 EUR počevši od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 5,33 EUR počevši od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 7,61 EUR počevši od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 9,44 EUR počevši od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 12,04 EUR počevši od 31.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 11,44 EUR počevši od 28.veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 14,97 EUR počevši od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 14,30 EUR počevši od 30.travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 15,60 EUR počevši od 31.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 26,88 EUR počevši od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 24,56 EUR počevši od 31.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 31,66 EUR počevši od 31.kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 29,21 EUR počevši od 30.rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 25,26 EUR počevši od 31.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 33,58 EUR počevši od 30.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 44,17 EUR počevši od 31.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 36,67 EUR/ počevši od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 39,56 EUR počevši od 28.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 36,21 EUR počevši od 31.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 36,82 EUR počevši od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 50,99 EUR počevši od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 52,37 EUR počevši od 30.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 64,20 EUR počevši od 31.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 58,12 EUR počevši od 31.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 51,47 EUR počevši od 30.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 50,75 EUR počevši od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 50,24 EUR počevši od 30.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 53,41 EUR počevši od 31.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 56,18 EUR počevši od 31.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 56,55 EUR počevši od 29.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 54,64 EUR počevši od 31.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 55,93 EUR počevši od 30.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 56,81 EUR počevši od 31.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 55,33 EUR počevši od 30.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 55,72 EUR počevši od 31.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 54,60 EUR počevši od 31.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 52,23 EUR počevši od 30.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 54,80 EUR počevši od 31.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 56,03 EUR počevši od 30.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 55,13 EUR počevši od 31.prosinca 2012.godine do isplate,te

-na iznos od 10,12 EUR počevši od 31.siječnja 2013.godine do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.782,72 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 30. listopada 2024., kao dana donošenja ove presude, pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u više zatraženom iznosu od 317,28 EUR-a zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da je sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Tvrdi da presuda proturječi sama sebi obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi tužitelji mogli predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, dok sud nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Poziva se na sadržaj odredbe članka 7. ZPP te navodi da tužitelj u predmetnom slučaju nije predložio dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Također, ističe da je sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika koji je ovjerio predmetni ugovor. Odbijanjem dokaznih prijedloga tuženika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno a materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Presudom je počinjenja i bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 190. ZPP, obzirom da je sud propustio odlučiti o protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva iz podnesku od 20. prosinca 2023. kao i o istaknutom prigovoru zastare novopostavljenog zahtjeva tužitelja u podnesku od 7. prosinca 2023. u dijelu u kojemu tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove temeljem valutne klauzule. I nadalje ostaje kod prigovora zastare potraživanja tužitelja. Navodi da su pobijanom presudom grubo povrijeđena prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno članak 29. stavak 1. u svezi s člankom 3., člankom 14. stavkom 2. člankom 26. stavkom 1. Ustava. Tvrdi da je sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP jer je neosnovano i neobrazloženo odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Stefani Gardašanić dipl. oec. bez da je na adekvatan način obrazložio razloge odbijanja. Također, ni vještak svojim saslušanjem nije otklonio istaknute prigovore, stoga se presuda ne može ispitati. Smatra kako je izradom nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ostvarena dvostruka korist tužitelja na štetu tuženika. Tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem tužbe kojom bi se utvrđivala ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu koji su tužitelj i tuženik zaključiti. Navodi da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili onom promjenjivom, uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Ostaje kod tvrdnji iznijetih tijekom postupka koji odnose na informiranje tužitelja o uvjetima kreditiranja i značajkama samoga ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Ukazuje da je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata na priznate iznose. Osporava i odluku o troškovima postupka.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je samo djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice (kao zakonske nasljednice njena sada pok. supruga SH) za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF (valutna klauzula), te zahtjev za isplatu preplaćenog, neosnovano stečenog iznosa kojeg je tuženiku platila u otplati kredita temeljem tih odredbi i to po pravilima stečenog bez osnove, s tim da je zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

5.1. Pritom, među parničnim strankama je nesporno da su pravni prednik tužiteljice kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] dana 3. travnja 2006., koji je ovjeren dana 6. travnja 2006. od strane javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod brojem OV-2041/06, kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 15.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate 7 godina (84 mjesečna anuiteta) i ugovorenom kamatnom stopom od 7,90 % godišnje; da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja; da je tijekom otplatnog perioda uslijed promjene tečaja CHF u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnog anuiteta koje je tužiteljica bila dužan plaćati, da je kredit u cijelosti otplaćen.

5.2. Među strankama je i nadalje sporno da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se odnose na vezanost za valutu CHF ništetne, a posljedično, je li i u kojoj visini tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnim odredbama ugovora primio, kao i je li nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

6. Odlučujući o tim spornim pitanjima sud prvoga stupnja odlučio je predmetnom odlukom, na način da je u pogledu osnove zahtjeva vezan pravomoćnim utvrđenjima iz presuda povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i to u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF - presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), a sve pozivom na odredbe čl. 502.c ZPP i članka 96. stavak 1. kao i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), a to stoga, što je navedenim odlukama sudova i u odnosu na banku prednika tuženika, utvrđeno da je u vrijeme sklapanja Ugovora s pravnim prednikom tužiteljice banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi - kako zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tako i u pogledu ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - zbog toga što, kao trgovac, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što nije s potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, važećim u vrijeme sklapanja ugovora s pravnom prednikom tužiteljice (članak 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. članka 96. i 97. ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO). Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je zaključio da je tim presudama pravomoćno razriješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6.1. Obzirom da je utvrdio ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu (točka I. izreke) sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 1.652,26 eur i to s osnova valutne klauzule (razlika između iznosa koje je tužiteljica stvarno plaćala i iznosa koje bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u točki II. izreke.

6.2. Pritom, sud je prigovor zastare u odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu s osnova valutne klauzule ocijenio neosnovanim, zaključujući da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO te da zastara ponovno počinje teći nakon pravomoćnosti odluke donijete u tom predmetu, što u konkretnom slučaju znači da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 odnosno od dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/17) zastara ponovno počinje teći, pa kako je tužba podnesena 30. siječnja 2023. u odnosu na taj dio zahtjeva zastara nije nastupila. Pritom, sud je cijenio i objedinjeno pravno shvaćanjem doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

6.3. O troškovima postupka odlučio je točkom III. izreke predmetne presude, na način da je naložio tuženiku da tužiteljici naknaditi troškove postupka isplatom iznosa od 1.782,72 eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. listopada 2024. do isplate, dok je zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu (317,28 eur) odbio kao neosnovan.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana odluka pravilna i zakonita. Činjenično stanje pravilno i potpuno je utvrđeno i na njega je pravilno primjeno materijalno pravo. 7.1. Nije počinjena povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 186.b stavak 3. i 4. ZPP i člankom 354. stavak 2. točka12. do 13. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Sud prvoga stupnja je raspravnim rješenjem od 22. veljače 2024. dopustio preinaku tužbe tužiteljice iz podneska od 7. prosinca 2023. kojim je povišen tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, provedenom nakon zaključenja prethodnog postupka, obzirom za to postoji uporište u članka 190. stavak 2. ZPP koji propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koji je u sudskoj praksi protumačen na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021. Činjenica što sud u predmetnoj presudi nije posebno objasnio takvo svoje postupanje, ne predstavlja takvu povredu postupka koja dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude.

7.2. Nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud za svoju odluku dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a također, sud je dao jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između pravnog prednika tužiteljice i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7.3. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije prihvatio saslušanje javnog bilježnika jer da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika a da prvostupanjski sud nije proveo predloženo dokaz, čime bi zapravo isticao prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta „jednakosti oružja“, valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužiteljicu. Tuženik je tijekom postupka odustao od svog dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje zaposlenice na okolnosti informiranja u predmetnom slučaju. Stoga tuženik ne može s uspjehom isticati da je činjenično stanje nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

7.4. Pravilno je sud odlučio da neće saslušati javnog bilježnika koji je u predmetom slučaju solemnizirao ugovor, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti (tako i tako npr. i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Dakle, neprovođenjem saslušanja javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP koju sadržajno ističe tuženik, a niti je činjenično stanje iz tog razloga ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno.

7.5. Dokazima provedenim tijekom postupa - kako materijalnim tako i personalnim (iskazom svog pravnog prednika i svjedoka), tužiteljica je dokazala osnov i visinu svog tužbenog zahtjeva, pa se ne može prihvatiti žalbeni navod tuženika da tužiteljica nije predložila dokaze na okolnost tvrdnji iznijetih u svojoj tužbi i tijekom postupka.

7.6. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe članka 338. stavak 4. ZPP, jer je sud u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima, pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

8. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na za ovaj postupak u bitnom pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a).

9. U odnosu na žalbene razloge tuženika u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženice, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.2. Slijedom navedenoga, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja i zašto bi bila relevantna za presudu koja se ne odnosi na naknadu štetu te suprotno navodima žalitelja postoji pravni interes tužiteljice za podnošenjem ove tužbe.

9.3. U odnosu na žalbene navode tuženika, valja reći da je da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

9.4. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

9.5. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

9.6. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

9.7. Dakle, o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije se pojedinačno pregovaralo, te je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe odredbi ZZP-a i članka 322. ZOO-a, pa su stoga žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojim osporava primjenu navedenih odredbi ZZP-a neosnovani.

9.8. Činjenica da je pravni prednik tužiteljice svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne, te da tužiteljica nema pravni interes na podnošenjem predmetne tužbe.

10. Nadalje, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama članka 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužiteljice, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza, pri čemu su i prigovori tuženika istaknuti na nalaz i mišljenje pravne naravi. Tuženik ne može s uspjehom isticati da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer se vještakinja na njegove prigovore očitovala i pismeno i usmeno i po ocijenio ovoga suda takvim svojim postupanjem otklonila je sve dvojbe oko danog nalaza. Nezadovoljstvo tuženika iskazanim i utvrđenim nalazom ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja vještaka. Nadalje, vještak je izradio nalaz i mišljenje po zadatku suda, te je trebao izračunati koliko je tužiteljica više platila na temelju ništetnih odredbi, pa prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka su materijalno pravne prirod o kojima odlučuje sud, a ne financijski vještak slijedom čega je sud prvog stupnja, sukladno činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

10.1. Dakle, visina tužbenog zahtjeva tužiteljice pravilno je utvrđenja nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke (čiji nalaz i mišljenje je kako je to prethodno rečeno, sud pravilno prihvatio kao stručan i obrazložen) i temeljem koga je utvrđeno da preplaćena razlika zbog primjene valutne klauzule u CHF iznosi ukupno 1.652,26 eur, pa je stoga sud pravilno i dosudio predmetni iznos kojeg tužiteljica tužbenim zahtjevom i potražuje.

11. U odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog iznosa s osnove valutne klauzule, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju članka 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kada su tužiteljica i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

11.1. Pri takvom shvaćanju posebno treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih odredbi ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

11.2. Pri tome treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje su kao tužitelji ovlašteni štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP-a).

11.3. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, a ono je i nadređeno nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe, dalje: Direktiva 93/13. EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012. - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tome, valja istaknuti da u pogledu pravnih odnosa i sporova proizašlih iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

11.4. Dakle, tvrdnja tuženika da su u predmetnom slučaju tužitelju dosuđeni novčani iznosi koji su plaćeni prije odnosno protekom petogodišnjeg zastarnog roka računajući unazad od dana podnošenja tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača (4. travnja 2012.), ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude u dijelu u kom je odbijen istaknuti prigovor zastare, jer u pogledu dvojbi o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Tužba tužitelja u ovom predmetu je podnesena 30. siječnja 2023., pa slijedom navedenoga nije došlo do nastupa zastare spornih potraživanja tužiteljice.

11.5. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C- 485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

12. Pozivanje tuženika na stajalište Suda Europske unije zauzetom u presudi broj C-186/16 donesenoj u predmetu PHČ i dr. protiv Banca Romanesca, nije primjenjivo na konkretan slučaj jer se ne radi o identičnoj pravnoj stvari. Naime, u navedenoj presudi radi se o ugovoru o kreditu koji je dan u stranoj valuti, te se ne radi o ugovoru o kreditu koji je izrečen u stranoj valuti, ali se isplaćuje i vraća u domaćoj valuti prema tečaju te valute kreditora, kao što je ovaj slučaj.

13. Predmetni ugovor nije konvertiran, a tuženika u povoljniju pravnu i procesnu situaciju ne može dovesti tvrdnja da je usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice kao potrošača, isti doveden u povoljniju situaciju od onih potrošača sa kojima je banka sklopila kredit s fiksnom kamatnom stopom, valutnom klauzulom u euro ili drugim valutama.

14. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a ovaj sud dijeli pravni stav suda prvoga stupnja da je tuženik dužan tužiteljici vratiti baš onaj novčani iznos koga je tuženik platio bez osnove. To stoga što je temeljem spornih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu tuženik nezakonito od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti upravo u presuđenom novčanom iznosu (koji je u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka).

14.1. Na taj iznos tuženik je dužan platiti zakonske zatezne kamate tužitelju, koje teku na način kako je to opisano u točki II. izreke, a ne od dana podnošenja tužbe kako to pogrešno tvrdi tuženik, obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj i kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan je platiti zatezne kamate od stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je kao sastavljač ugovora, obzirom na odredbu članka 87. ZZP-a, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne pa da mu sve ono što je temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

15. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu u odnosu u odnosu na toč. I. i II. izreke te u tom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

16. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, jer tvrdi da je sud tužbeni zahtjev tužiteljice trebao odbiti kao neosnovan. Međutim, taj žalbeni navod tuženika nije osnovan.

16.1. Točno je da je tuženik pravovremeno postavio zahtjev za naknadom troškova postupka o kom nije posebno odlučivano. Međutim, u situaciji kao što je predmetna, kada je glavni tužbeni zahtjev tužiteljica u cijelosti prihvaćen kao osnovan, sukladno istome odlučeno je o troškovima postupka odlukom sadržanom pod točkom III. izreke, koja odluka samim tim ima za posljedicu neuspjeh tuženika s njegovim postavljenim zahtjevom za naknadom troškova postupka.

16.2. Vezano za žalbeni navod u odnosu na vrijednost boda od 2,00 eur valja reći da prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa), točnije iz tarifnog broja 52. proizlazi da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 1.), vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2.), a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.). U predmetnom slučaju od 30. listopada 2024. za sve radnje u postupku. Dakle, nije osnovan žalbeni navod tuženika da je sud u predmetnom slučaju pogrešno primijenio odredbe Odvjetničke tarife.

16.3. Parnične radnje koje su tužiteljici priznate pravilno su odmjerene. Međutim, osnovno tuženik ističe da tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu. Naime, prema odredbi članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.) koji je bio na snazi u vrijeme nastupanja obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu obveze plaćanja sudske pristojbe oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Kako stoga primjenom mjerodavnog prava ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe na presude u ovom sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, taj trošak tužitelju nije nastao i nema pravo na njegovu naknadu od tuženice.

16.4. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika je u tom dijelu valjalo uvažiti te presudu preinačiti u dijelu odluke o troškovima postupka na način da se zahtjev tužiteljice preko priznatog iznosa od 1.716,36 eur do konačno suđenog u iznosu od 1.782,72 eur (za 66,36 eur) valjalo je odbiti kao neosnovan (članak 370. točka 3. u vezi s člankom 380. točkom 3. ZPP-a).

17. Tuženiku ne pripada trošak žalbe, obzirom je isti sa svojom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva odnosno zahtjeva za naknadu troška postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a).

U Puli-Pola 13. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić