Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1596/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. Š. iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. Đ. Š. iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Nada Magdić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1521/2024-51 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomičnim odbijanjem kao neosnovane, a u preostalom dijelu uvažavanjem kao osnovane žalbe tuženika, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1521/2024-51 od 29. kolovoza 2024. se:

- potvrđuje u točki I. stavku 1. i 2. izreke;

- potvrđuje u dijelu točke II. izreke, i to u onom kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.699,46 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

-preinačuje se u preostalom dijelu točke II. izreke, na način da se zahtjev prvo i drugo tužitelja preko iznosa od 2.699,46 eur do konačno suđenog u iznosu od 2.879,46 eur (za iznos od 180,00 eur) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, isplatiti, i to:

I.1.

1.tužitelju Z. Š. iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.100,46 eura, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku, i to: : na iznos od 0,57 eura od dana 31.08.2006. godine do isplate,

: na iznos od 0,66 eura od dana 30.09.2006. godine do isplate,

: na iznos od 0,47 eura od dana 31.10.2006. godine do isplate,

: na iznos od 5,79 eura od dana 30.11.2007. godine do isplate,

: na iznos od 5,69 eura od dana 31.12.2007. godine do isplate,

: na iznos od 5,73 eura od dana 31.01.2008. godine do isplate,

: na iznos od 5,71 eura od dana 29.02.2008. godine do isplate,

: na iznos od 5,73 eura od dana 31.03.2008. godine do isplate,

: na iznos od 5,52 eura od dana 30.04.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,76 eura od dana 31.05.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,75 eura od dana 30.06.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,42 eura od dana 31.07.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,29 eura od dana 31.08.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,26 eura od dana 30.09.2008. godine do isplate,

: na iznos od 16,35 eura od dana 31.10.2008. godine do isplate,

: na iznos od 10,24 eura od dana 30.11.2008. godine do isplate,

: na iznos od 17,78 eura od dana 31.12.2008. godine do isplate,

: na iznos od 18,87 eura od dana 31.01.2009. godine do isplate,

: na iznos od 19,29 eura od dana 28.02.2009. godine do isplate,

: na iznos od 22,52 eura od dana 31.03.2009. godine do isplate,

: na iznos od 22,60 eura od dana 30.04.2009. godine do isplate,

: na iznos od 19,96 eura od dana 31.05.2009. godine do isplate,

: na iznos od 17,95 eura od dana 30.06.2009. godine do isplate,

: na iznos od 18,19 eura od dana 31.07.2009. godine do isplate,

: na iznos od 18,90 eura od dana 31.08.2009. godine do isplate,

: na iznos od 18,59 eura od dana 30.09.2009. godine do isplate,

: na iznos od 17,40 eura od dana 31.10.2009. godine do isplate,

: na iznos od 18,95 eura od dana 30.11.2009. godine do isplate,

: na iznos od 20,14 eura od dana 31.12.2009. godine do isplate,

: na iznos od 21,94 eura od dana 31.01.2010. godine do isplate,

: na iznos od 21,23 eura od dana 28.02.2010. godine do isplate,

: na iznos od 23,75 eura od dana 31.03.2010. godine do isplate,

: na iznos od 22,98 eura od dana 30.04.2010. godine do isplate,

: na iznos od 23,76 eura od dana 31.05.2010. godine do isplate,

: na iznos od 32,34 eura od dana 30.06.2010. godine do isplate,

: na iznos od 30,27 eura od dana 31.07.2010. godine do isplate,

: na iznos od 35,58 eura od dana 31.08.2010. godine do isplate,

: na iznos od 33,41 eura od dana 30.09.2010. godine do isplate,

: na iznos od 30,06 eura od dana 31.10.2010. godine do isplate,

: na iznos od 36,32 eura od dana 30.11.2010. godine do isplate,

: na iznos od 44,35 eura od dana 31.12.2010. godine do isplate,

: na iznos od 38,22 eura od dana 31.01.2011. godine do isplate,

: na iznos od 40,01 eura od dana 28.02.2011. godine do isplate,

: na iznos od 37,12 eura od dana 31.03.2011. godine do isplate,

: na iznos od 37,33 eura od dana 30.04.2011. godine do isplate,

: na iznos od 48,17 eura od dana 31.05.2011. godine do isplate,

: na iznos od 48,98 eura od dana 30.06.2011. godine do isplate,

: na iznos od 57,99 eura od dana 31.07.2011. godine do isplate,

: na iznos od 52,95 eura od dana 31.08.2011. godine do isplate,

: na iznos od 47,46 eura od dana 30.09.2011. godine do isplate,

: na iznos od 44,11 eura od dana 31.10.2011. godine do isplate,

: na iznos od 43,52 eura od dana 30.11.2011. godine do isplate,

: na iznos od 45,79 eura od dana 31.12.2011. godine do isplate,

: na iznos od 47,74 eura od dana 31.01.2012. godine do isplate,

: na iznos od 47,83 eura od dana 29.02.2012. godine do isplate,

: na iznos od 46,15 eura od dana 31.03.2012. godine do isplate,

: na iznos od 46,96 eura od dana 30.04.2012. godine do isplate,

: na iznos od 47,44 eura od dana 31.05.2012. godine do isplate,

: na iznos od 46,08 eura od dana 30.06.2012. godine do isplate,

: na iznos od 46,18 eura od dana 31.07.2012. godine do isplate,

: na iznos od 45,10 eura od dana 31.08.2012. godine do isplate,

: na iznos od 43,03 eura od dana 30.09.2012. godine do isplate,

: na iznos od 44,82 eura od dana 31.10.2012. godine do isplate,

: na iznos od 45,57 eura od dana 30.11.2012. godine do isplate,

: na iznos od 44,69 eura od dana 31.12.2012. godine do isplate,

: na iznos od 40,71 eura od dana 31.01.2013. godine do isplate,

: na iznos od 43,70 eura od dana 28.02.2013. godine do isplate,

: na iznos od 43,76 eura od dana 31.03.2013. godine do isplate,

: na iznos od 42,29 eura od dana 30.04.2013. godine do isplate,

: na iznos od 38,17 eura od dana 31.05.2013. godine do isplate,

: na iznos od 37,86 eura od dana 30.06.2013. godine do isplate i

: na iznos od 38,68 eura od dana 31.07.2013. godine do isplate,

za razdoblje od 01.01.2005. do 31.12.2007. godine 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,5% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana,

I.2.

tužiteljici Đ. Š. iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 8.972,59 eura, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku, i to: : na iznos od 18,84 eura od dana 30.11.2007. godine do isplate,

: na iznos od 18,59 eura od dana 31.12.2007. godine do isplate,

: na iznos od 21,19 eura od dana 31.01.2008. godine do isplate,

: na iznos od 24,47 eura od dana 29.02.2008. godine do isplate,

: na iznos od 30,20 eura od dana 31.03.2008. godine do isplate,

: na iznos od 21,18 eura od dana 30.04.2008. godine do isplate,

: na iznos od 27,73 eura od dana 31.05.2008. godine do isplate,

: na iznos od 31,41 eura od dana 30.06.2008. godine do isplate,

: na iznos od 27,06 eura od dana 31.07.2008. godine do isplate,

: na iznos od 26,83 eura od dana 31.08.2008. godine do isplate,

: na iznos od 28,34 eura od dana 30.09.2008. godine do isplate,

: na iznos od 56,97 eura od dana 31.10.2008. godine do isplate,

: na iznos od 37,35 eura od dana 30.11.2008. godine do isplate,

: na iznos od 61,69 eura od dana 31.12.2008. godine do isplate,

: na iznos od 65,19 eura od dana 31.01.2009. godine do isplate,

: na iznos od 66,63 eura od dana 28.02.2009. godine do isplate,

: na iznos od 78,36 eura od dana 31.03.2009. godine do isplate,

: na iznos od 78,84 eura od dana 30.04.2009. godine do isplate,

: na iznos od 71,01 eura od dana 31.05.2009. godine do isplate,

: na iznos od 65,12 eura od dana 30.06.2009. godine do isplate,

: na iznos od 66,10 eura od dana 31.07.2009. godine do isplate,

: na iznos od 68,50 eura od dana 31.08.2009. godine do isplate,

: na iznos od 67,79 eura od dana 30.09.2009. godine do isplate,

: na iznos od 64,41 eura od dana 31.10.2009. godine do isplate,

: na iznos od 69,37 eura od dana 30.11.2009. godine do isplate,

: na iznos od 73,25 eura od dana 31.12.2009. godine do isplate,

: na iznos od 78,95 eura od dana 31.01.2010. godine do isplate,

: na iznos od 77,04 eura od dana 28.02.2010. godine do isplate,

: na iznos od 84,95 eura od dana 31.03.2010. godine do isplate,

: na iznos od 82,85 eura od dana 30.04.2010. godine do isplate,

: na iznos od 85,44 eura od dana 31.05.2010. godine do isplate,

: na iznos od 111,86 eura od dana 30.06.2010. godine do isplate,

: na iznos od 105,79 eura od dana 31.07.2010. godine do isplate,

: na iznos od 122,20 eura od dana 31.08.2010. godine do isplate,

: na iznos od 115,81 eura od dana 30.09.2010. godine do isplate,

: na iznos od 105,85 eura od dana 31.10.2010. godine do isplate,

: na iznos od 125,17 eura od dana 30.11.2010. godine do isplate,

: na iznos od 149,89 eura od dana 31.12.2010. godine do isplate,

: na iznos od 131,43 eura od dana 31.01.2011. godine do isplate,

: na iznos od 137,13 eura od dana 28.02.2011. godine do isplate,

: na iznos od 128,58 eura od dana 31.03.2011. godine do isplate,

: na iznos od 129,43 eura od dana 30.04.2011. godine do isplate,

: na iznos od 162,72 eura od dana 31.05.2011. godine do isplate,

: na iznos od 165,43 eura od dana 30.06.2011. godine do isplate,

: na iznos od 190,10 eura od dana 31.07.2011. godine do isplate,

: na iznos od 175,06 eura od dana 31.08.2011. godine do isplate,

: na iznos od 158,64 eura od dana 30.09.2011. godine do isplate,

: na iznos od 148,30 eura od dana 31.10.2011. godine do isplate,

: na iznos od 146,69 eura od dana 30.11.2011. godine do isplate,

: na iznos od 153,77 eura od dana 31.12.2011. godine do isplate,

: na iznos od 159,89 eura od dana 31.01.2012. godine do isplate,

: na iznos od 160,34 eura od dana 29.02.2012. godine do isplate,

: na iznos od 155,40 eura od dana 31.03.2012. godine do isplate,

: na iznos od 158,03 eura od dana 30.04.2012. godine do isplate,

: na iznos od 159,69 eura od dana 31.05.2012. godine do isplate,

: na iznos od 155,75 eura od dana 30.06.2012. godine do isplate,

: na iznos od 156,23 eura od dana 31.07.2012. godine do isplate,

: na iznos od 153,16 eura od dana 31.08.2012. godine do isplate,

: na iznos od 147,03 eura od dana 30.09.2012. godine do isplate,

: na iznos od 152,64 eura od dana 31.10.2012. godine do isplate,

: na iznos od 155,10 eura od dana 30.11.2012. godine do isplate,

: na iznos od 152,60 eura od dana 31.12.2012. godine do isplate,

: na iznos od 140,71 eura od dana 31.01.2013. godine do isplate,

: na iznos od 149,96 eura od dana 28.02.2013. godine do isplate,

: na iznos od 150,33 eura od dana 31.03.2013. godine do isplate,

: na iznos od 146,05 eura od dana 30.04.2013. godine do isplate,

: na iznos od 133,73 eura od dana 31.05.2013. godine do isplate,

: na iznos od 132,94 eura od dana 30.06.2013. godine do isplate,

: na iznos od 135,37 eura od dana 31.07.2013. godine do isplate,

: na iznos od 139,53 eura od dana 31.08.2013. godine do isplate,

: na iznos od 145,49 eura od dana 30.09.2013. godine do isplate,

: na iznos od 141,66 eura od dana 31.10.2013. godine do isplate,

: na iznos od 143,52 eura od dana 30.11.2013. godine do isplate,

: na iznos od 145,68 eura od dana 31.12.2013. godine do isplate,

: na iznos od 146,82 eura od dana 31.01.2014. godine do isplate,

: na iznos od 149,82 eura od dana 28.02.2014. godine do isplate,

: na iznos od 148,14 eura od dana 31.03.2014. godine do isplate,

: na iznos od 143,72 eura od dana 30.04.2014. godine do isplate,

: na iznos od 141,94 eura od dana 31.05.2014. godine do isplate i : na iznos od 142,04 eura od dana 30.06.2014. godine do isplate,

II Nalaže se tuženiku naknaditi I i II-tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 2.879,46 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2024. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge. Sud je povrijedio odredbu članka 375. Zakona o parničnom postupku, jer nije postupio po uputi ovog suda iz ukidne odluke od 12. veljače 2024. Sud je pogrešno primijenio odredbu članka 190. Zakona o parničnom postupku u odnosu na djelomično povlačenje tužbe iz podneska od 26. ožujka 2021., odnosno ponovo propušta primijeniti odredbu članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, pa se u tom smislu žalba ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude sukladno članku 339. Zakona o parničnom postupku. Ističe da je tijekom postupka ukazivao da u predmetnom slučaju ne postoje zakonske pretpostavke za suparništvo na aktivnoj strani obzirom da je svaki ugovor o kreditu zaseban pravni posao sklopljen pod drukčijim okolnostima i uvjetima, pa da stoga nije ispunjen uvjet bitno istovrsne činjenične i pravne osnove iz članka 196. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku, u odnosu na koji prigovor sud ne daje nikakve razloge. Također, da je sud propustio primijeniti i odredbe članka 191. stavka 1. te članka 190. stavka 1. Zakona o parničnom postupku sukladno kojima povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, a tužitelj je povećao tužbeni zahtjev u točki I. stavku 1., koju preinaku može vršiti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik se takvoj preinaci protivio, sa sud nije dao nikakvo obrazloženje razloga u tom pravcu. Tvrdi da sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju nije primijenio odredbu članka 338. stavak 4. Zakona o parničnom postupku koja propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati. Sud je pogrešno primjenjuje odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku koja se ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da je izreka presude proturječna samoj sebi te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Tijekom postupka predložio je konkretne materijalne i personalne dokaze na okolnost svojih tvrdnji da su sporne odredbe predniku tužitelja bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja kao i da je prednik tužitelja imao mogućnosti izbora između kredita vezanog za valutu EURO i CHF, a koje okolnosti sud prvoga stupnja nije raspravljao, niti je takvo svoje postupanje valjano obrazložio. Također, tvrdi da je nalazu i mišljenju vještaka prigovorio zbog toga što je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, što nesporno nije ugovoreno, koje prigovore sud nije otklonio. Tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati ni u odnosu na obrazloženje suda zašto odbija tuženikov prigovor zastare jer je nejasno koje pravno pravilo sud primjenjuje, a također, da sud uopće ne obrazlaže zašto tuženika smatra nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da je pobijana presuda rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a sve to stoga što prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. U pravcu svojih tvrdnji tuženik se poziva i na Direktivu 93/13/EZ. Također, da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, pa se obzirom na zahtjev tužitelja može raditi o zabrani manjeg značaja, odnosno da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti, jer se ništetnost više ne može isticati. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, predmetnu presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvar, dok je samo djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja Z. Š. da mu tuženik isplati iznos od 2.100,46 eur sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pobliže opisane kao u točkom I. stavak 1. izreke presude, i to po pravilima stjecanja bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju sporne iznos od njega naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržanih u Ugovoru o kreditu sklopljenom dana 4. srpnja 2006., s tim da je zahtjev tužitelja utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

5.1. Predmet spora je i zahtjev tužiteljice Đ. Š. da joj tuženik isplati iznos od 8.972,59 eur sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pobliže opisane kao u točkom I. stavak 2. izreke presude, također po pravilima stjecanja bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju sporni iznos od nje naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sadržanih u Ugovoru o kreditu sklopljenom dana 5. lipnja 2007., s tim da je i zahtjev tužiteljice utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama donesenim po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

6. Pritom, među parničnim strankama nije sporno činjenično stanje i to:

- da su tužitelj Z. Š., kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 628-50-3551980 dana 4. srpnja 2006., kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 14.115,23 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), s redovnom kamatom od 2,95 % promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) i rokom otplate od 84 mjeseca (članak 4. Ugovora), s namjenom kredita za kupnju automobila (članak 6. Ugovora) te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. (članak 7. Ugovora);

- da su tužiteljica Đ. Š., kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 628-50-4161719 dana 5. lipnja 2007., kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 40.007,65 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora), s redovnom kamatom od 5,20 % promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) i rokom otplate od 84 mjeseca (članak 4. Ugovora), s namjenom kredita za kupnju automobila (članak 6. Ugovora) te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora);

- da su oba kredita u cijelosti otplaćena, pa je tako tužitelj Z. Š. svoj kredit otplatio u srpnju 2013., a tužiteljica Đ. Š. u lipnju 2014.

7. Obzirom na istaknute tužbene zahtjeve oba tužitelja, među parničnim strankama je sporno, a koje okolnosti predstavljaju prethodno pitanje u ovom postupku - da li su odredbe predmetnih Ugovora o kreditu u dijelu u kojima se odnose na promjenljivost kamatne stope u skladu s Odlukom banke i vezanost za valutu CHF ništetne, a posljedično, je li i u kojoj visini tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnim odredbama ugovora primio, kao i je li nastupila zastara takvog potraživanja oba tužitelja.

8. Odlučujući o tim spornim pitanjima sud prvoga stupnja odlučio je predmetnom odlukom, na način da je u pogledu osnove zahtjeva vezan pravomoćnim utvrđenjima iz presuda povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i to u pogledu promjenjive kamatne stope - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-294/14 od 9. travnja 2015.), a u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), a sve pozivom na odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. te članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03 i ZZP/07) a to stoga, što je navedenim odlukama sudova i u odnosu na banku tuženika, utvrđeno da je u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora s tuženikom banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi - kako zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tako i u pogledu ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - zbog toga što, kao trgovac, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što nije s potrošačima pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je protivno odredbama ZZP-a važećim u vrijeme sklapanja ugovora. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je zaključio da je tim presudama pravomoćno razriješeno pitanje ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, te ništetnost odredbi ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi. O pitanju ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sud je odlučio kao o prethodnom pitanju (članak 12. ZPP-a).

8.1. Obzirom da je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u predmetnim ugovorima o kreditu, sud je zaključio da I. i II. tužiteljima pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od ukupno 2.100,46 eur u odnosu na tužitelja ZŠ i u iznosu od ukupno 8.972,59 eur u odnosu na tužiteljicu ĐŠ, sve prema pravilima o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO), pri čemu zatezna kamata na pojedine novčane iznose teče od dana kako je to pobliže označeno u točki I. stavku 1. i 2. izreke.

8.2. Konačno, sud prvog stupnja otklonio je kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja (članak 241. ZOO-a) uz obrazloženje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, koja zastara je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom dana 13. lipnja 2014. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena sudu 26. travnja 2019.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, a pazeći pri tome dodatno, po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u odluci o glavnoj stvari u bitnom dijelu pravilna i zakonita, dok je u dijelu odluke o troškovima postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo čime su ostvarene pretpostavke za preinaku odluke u tom dijelu.

9.1. Neosnovano tuženik u žalbi navodi kako bi mu pobijanom presudom bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje između ostalog obuhvaća pravo na dokaz i pravo na procesnu jednakost, jer da je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u cijelosti zanemario a čime sadržajno upućuje na povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Naime, tuženik je odustao od svojih dokaznih prijedloga istaknutih u pravcu saslušanja svjedoka S. N. na ročištu koje je kod suda prvoga stupnja održano 15. svibnja 2024. Pritom, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je odlučio da neće saslušati javne bilježnike koji su solemnizirali predmetne ugovore, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti (tako na primjer i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Dakle, neprovođenjem dokaza saslušanjem javnog bilježnika nije tuženiku onemogućeno raspravljanje i nije povrijeđena odredba članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a koju sadržajno ističe tuženik, a niti je činjenično stanje iz tog razloga ostalo nepotpuno ili pogrešno utvrđeno. Nadalje, u situaciji kada je iz tužbe tužitelja razvidna njihova činjenična tvrdnja da kao prosječni potrošači nisu bili uobičajeno obaviješteni kako bi mogli postupati s dužnom pažnjom i opreznošću, jer im prilikom zaključenja ugovora nisu predočeni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi morali procijeniti ekonomske posljedice sklapanja spornih ugovora, a tuženik je dokaz saslušanjem tužitelja predlagao upravo na te okolnosti - obaviještenosti o riziku pri sklapanju predmetnih ugovora o kreditu, a tužitelji tvrde suprotno od onoga što želi dokazati tuženik, to nije bilo potrebno saslušati tužitelje kao parnične stranke. To posebno i stoga što tuženik na te okolnosti nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužiteljima, odnosno od tog dokaznog prijedloga je odustao. Posljedično tome valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018. i U- III-3874/2008 od 4. travnja 2012., jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

9.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni ipak dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

9.3. Nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, budući da obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente propisane tom zakonskom odredbom.

9.4. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba tuženika u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9.5. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP-a.

9.6. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je drugo tužiteljica svojim podneskom zaprimljenim kod suda prvoga stupnja dana 26. ožujka 2021. djelomično povukla tužbu, kom povlačenju se on protivio, slijedom čega da je prvostupanjski sud trebao odbiti taj povučeni dio tužbenog zahtjeva, valja reći da je točno da je 2. tužiteljica pomenutim podneskom nakon provedenog financijskog vještačenja smanjila svoj prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi članka 191. stavak 3. ZPP-a nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a. Stoga je, a imajući u vidu da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u dijelu povučene tužbe odbiti tužbeni zahtjev što je prvostupanjski sud propustio učiniti, no navedeno prema ocjeni ovog suda nije utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude niti je time počinjena žalbom tuženika istaknuta relativno bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi člankom 193. stavak 2. ZPP-a, već se navedeno može reflektirati na odluku o troškovima postupka prouzročenih djelomičnim povlačenjem tužbe.

9.7. Iako je točan žalbeni navod tuženika da je ovaj sud u svojoj ukidnoj odluci koju je u predmetu donio ukazao sudu prvoga stupnja da je u ponovljenom postupku potrebno odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice Đ. Š. koji je povukla, okolnost da sud prvoga stupnja po uputi suda drugoga stupnja nije postupio, kraj gore navedenoga, ne predstavlja takvu bitnu povredu postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost predmetne odluke. Obzirom na prethodno navedeno, ne može se kao opravdana prihvatiti tvrdnja tuženika da sud nije odlučio o svim zahtjevima tužitelja, pa stoga ne postoje razlozi za isticanjem prijedloga za donošenjem dopunske odluke u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji je drugo tužiteljica povukla.

9.8. Nadalje, točno je da je tužitelj Z. Š. podneskom od 26. ožujka 2021. nakon provedenog financijskog vještačenja povisio svoj tužbeni zahtjev u odnosu na prvotno postavljeni, sve to nakon zaključenog prethodnog postupka, što je sud očito dopustio (iako u tom pravcu nije donio posebno rješenje). Takvo postupanje suda je pravilno, obzirom za to postoji uporište u članak 190. stavak 2. ZPP-a koji propisuje da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koji je u sudskoj praksi protumačen na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021. Činjenica što sud svoje postupanje nije posebno obrazložio, ne čini predmetnu presudu nerazumljivom, niti predstavlja takvu bitnu povredu postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost predmetne odluke.

9.9. Ne postoje nikakvi opravdani razlozi zbog kojih zbog kojih tužitelji u ovom postupku ne bi mogli protiv tuženika ustati jednom tužbom, neovisno od toga što su krediti koji su osnov njihova potraživanja zasebni pravni poslovi, posebno i stoga što su oba kredita utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj snovi, pa je stoga neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 196. stavak 1. točku 2. ZPP-a.

10. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnih ugovora o kreditu koji su sklopili prvo i drugo tužitelji i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

11. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe oba sporna ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna. To stoga što tuženik u predmetnim ugovorima o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovore, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljima nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg članka 81, članka 82. i članak 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP) kao i odredbama ZOO/05, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kom je sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu oba tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo (što je u predmetnom slučaju i utvrđeno), niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima osobnog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

13. Stoga kako su odredbe o valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu oba tužitelja s što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO/05 kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO/05.

14. Činjenica da su tužitelji svojevoljno pristali na kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe spornih ugovora o kreditu ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

15. Pritom, neosnovani su žalbeni navodi da je sud odredio vještačenje kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po početnoj kamatnoj stopi pravilan.

15.1. Tužitelji su visinu svoga zahtjeva uskladili s nalazom i mišljenjem vještaka koji prileži predmetu. Vještak je nalaz dao po zadatku suda odnosno utvrdio je preplatu kreditnih obveza oba tužitelja u odnosu na kamate i tečajne razlike po oba kredita sve to uzimajući u obzir iznos anuiteta koji bi bio da se primjenjuje početna ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je prihvatio matematički izračun vještaka, dok su prigovori koje je istakao na nalaz i mišljenje bili prigovori materijalno pravne prirode i o njima ne odlučuje vještak već sud.

16. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o zahtjevu oba tužitelja za isplatu utuženog novčanog iznosa zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi oba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonito ugovorenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od oba tužitelja naplatio više od onoga što su stvarno mogao naplatiti, i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta dužan platiti svakom tužitelju – iznos pobliže opisan pod točkom I. stavak 1. i 2. izreke, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. i člankom 1115. ZOO/05.

16.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

16.2. Naime, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, jer je već u trenutku sklapanja spornih ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tome ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

17. U odnosu na žalbeni navod tuženika da sud prvoga stupnja nije pravilno primijenio odredbe ZZP i Direktivu 93/13/EZ, zaključujući da predmetne ugovorne odredbe dovode od neravnoteže ugovornih strana na štetu tužitelja, valja reći da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čanka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ - koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti vezane za valutu CHF kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokuje neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer je u predmetnom slučaju sav rizik tečajnih razlika „prebačen“ na tužiteljicu kao korisnika krediti, a što ima za posljedicu da unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita odnosno tužiteljicu - ne radi se o dispozitivnoj odredbi koja je neutralna, pa ulazi u područje primjene Direktive 93/13/EEZ i podliježe ispitivanju nepoštenosti .

18. Neosnovan je i tuženikov prigovor o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, iako je točno da odredba članka 326. stavak 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim, u okolnostima konkretnog slučaja u kojem su tužitelji kao potrošač sklopili ugovor o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su posljedično dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika - da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja - pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, postoji.

19. Isto tako, prvostupanjski sud je valjano odbio tuženikov prigovor zastare o čemu je prvostupanjski sud dao jasno i prihvatljivo obrazloženje razloga - Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pa je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

19.1. Pritom se ističe, da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

19.2. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C- 485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

20. Obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu u odnosu na točku I. stavak 1. i 2. izreke te u tom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

21. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka, jer tvrdi da je sud tužbeni zahtjev tužiteljice trebao odbiti kao neosnovan. Međutim, taj žalbeni navod tuženika nije osnovan.

21.1. Vezano za žalbeni navod u odnosu na vrijednost boda od 2,00 eur valja reći da prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa), točnije tarifnog broja 52. proizlazi da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 1.), vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2.), a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (stavak 3.). U predmetnom slučaju to je dan 11. srpnja 2024., pa je sud pravilnom Odvjetnikom tarifom odmjerio sve radnje u postupku.

21.2. Prvostupanjski je sud pravilno tužiteljima priznao trošak pristupa ročištu održanom dana 15. veljače 2021. prema tarifnom broju 9. točki 1. Odvjetničke tarife, jer je na tom ročištu zaključen prethodni postupak.

21.3. Tužiteljima suprotno žalbenim navodima tuženika pripada trošak pristojbe na presudu upravo u onom iznosu koji je po pozivu suda platio.

21.4. Međutim, osnovno tuženik ističe da je sud tužiteljima priznanjem troška svake pojedine radnje, priznao i trošak koji je predviđen tarifnim brojem 36. Odvjetničke tarife, pa je stoga zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 2.99,46 eur do konačno suđenog u iznosu od 2.879,46 eur (za iznos od 180,00 eur) valjalo odbiti kao neosnovan. Obzirom na navedeno, odlučeno je na temelju odredbe članka 370. stavka 3. ZPP-a.

22. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog dijela postupka jer je isti sa svojom žalbom uspio u neznatnom dijelu i to samo u odnosu na sporedno potraživanje - troškove postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 5. ZPP).

U Puli-Pola 13. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte