REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3638/19-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Draganu Mijoču, odvj. u Splitu protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. ZAGREB, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupanog po pun. iz odvj. društva C, Bilić i Vrsalović u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i zamjenika pun. tuženika, dana 13. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju CŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.109,76 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-1,89 EUR teče od 30. rujna 2006. g. do isplate,

-0,93 EUR teče od 31. listopada 2006. g. do isplate,

-0,80 EUR teče od 30. studenog 2006. g. do isplate,

-1,11 EUR teče od 30. ožujka 2008. g. do isplate,

-14,65 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-0,59 EUR teče od 30. studenog 2008. g. do isplate,

-15,60 EUR teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-17,89 EUR teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-18,90 EUR teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-15,74 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-16,24 EUR teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-12,12 EUR teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-8,61 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-9,39 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-11,42 EUR teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-11,19 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-9,26 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-12,87 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-15,51 EUR teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-19,75 EUR teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-18,65 EUR teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-24,12 EUR teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-22,93 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-25,43 EUR teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-42,00 EUR teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-38,46 EUR teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-48,02 EUR teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-44,95 EUR teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-38,44 EUR teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-51,02 EUR teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-66,69 EUR teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-55,89 EUR teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-59,81 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-54,54 EUR teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-55,34 EUR teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-76,27 EUR teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-77,68 EUR teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-95,75 EUR teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-86,99 EUR teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-77,33 EUR teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-76,13 EUR teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-75,27 EUR teče od 30. studenog 2011. g. do isplate,

-79,51 EUR teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-83,98 EUR teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-84,31 EUR teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-81,32 EUR teče od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-82,80 EUR teče od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-84,20 EUR teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-81,98 EUR teče od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-82,73 EUR teče od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-81,48 EUR teče od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-78,30 EUR teče od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-81,66 EUR teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-83,51 EUR teče od 30. studenog 2012. g. do isplate,

-82,86 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-75,67 EUR teče od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-81,80 EUR teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-82,09 EUR teče od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

-79,52 EUR teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-72,66 EUR teče od 31. svibnja 2013. g. do isplate,

-72,47 EUR teče od 30. lipnja 2013. g. do isplate,

-73,95 EUR teče od 31. srpnja 2013. g. do isplate i

-76,79 EUR teče od 31. kolovoza 2013. g. do isplate,

i to po stopi:



-od 15% godišnje u periodu od 30. rujna 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 13. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

r i j e š i o j e :

I.Ne dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 4. srpnja 2024. g. u kojem je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu čl. 1., 6. i 11.9. u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.549,86 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 13. siječnja 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 12. lipnja 2019. g. u kojoj je naveo da su stranke dana 24. srpnja 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011708154, koji je solemniziran 2. kolovoza 2006. g. i temeljem kojeg je tužitelju isplaćen iznos od kunske protuvrijednosti 28.559,22 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom povrata u 84 jednaka mjesečna anuiteta. U odredbama čl. 1., 4., 5. i 6. da je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica odnosno kao valuta u kojoj se obračunava kamata na zakašnjela plaćanja, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao banka i trgovac nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvim postupanjem tuženika da se narušava nužna ravnopravnosti ugovornih strana u obveznopravnom odnosu. Da su citirane ugovorne odredbe ništetne i nepoštene te ne proizvode pravne učinke da je potvrđeno odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje su citirane, a donesene su u postupcima pred Trgovačkim sudom u Zagreb, Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH. Pobijane odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF da su protivne načelu savjesnosti i poštenja i ništetne iz razloga što valutna klauzula u CHF, kao bitan element ugovora o kreditu, mora biti određena ili barem odrediva te se ne smije mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene. Izravna posljedica ništetnih odredbi Ugovora u dijelu u kojem je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica da je plaćanje povećanih iznosa ugovorenih mjesečnih anuiteta zbog nepredvidivog rasta deviznog tečaja za valutu CHF u periodu od 31. kolovoza 2006. g. do 31. kolovoza 2013. g. u iznosu od 21.359,45 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu ovog iznosa s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare. Predmetni Ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 20. rujnom 2013. g. pa da se radi o prekluziji iz odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku da bi se trebalo raditi o parnici radi naknade štete, a u konkretnom slučaju da ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove. Nadalje, da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš čl. 22. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima, te je prije sklapanja ugovora dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove ponovljen je još jednom prigovor zastare.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 4. srpnja 2024. g. te je tužitelji osim isplate iznosa od 3.109,76 EUR s pripadajućim kamatama, zatražio i utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi čl. 1., 6. i 11.9. Ugovora o kreditu.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011708154 od 24. srpnja 2006. g., nalaza i mišljenja privatno angažirane vještakinje Višnje Perajica od 1. lipnja 2019. g., pregleda uplata po kreditu, otplatnog plana i inicijalnog otplatnog plana. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 31. svibnja 2024. g. te saslušanjem tužitelja.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.109,76 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Predmet postupka nije utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 1., 6. i 11.9. Ugovora o kreditu jer je tužitelj taj zahtjev postavio u podnesku od 4. srpnja 2024. g., odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 27. rujna 2023. g., pri čemu je trebalo primijeniti odredbu čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) prema kojoj tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Kako je tužitelj preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka na način da je po prvi put postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, ocjena je suda da se radi o preinaci tužbe koja nije dopuštena radi čega je trebalo je donijeti rješenje iz točke I. izreke.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 24. srpnja 2006. g. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 9011708154 s valutnom klauzulom na iznos od 28.559,22 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 31. kolovoza 2013. g. u cijelosti otplatio kredit koji je zatvoren 20. rujna 2013. g.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Pri tome je bilo potrebno osvrnuti se na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita, odnosno tužiteljica, bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 28.559,22 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO). Drugim riječima, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). tužiteljice pa da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije u cijelosti neosnovan. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Saslušan u ovom postupku i tužitelj je to potvrdio: naveo je da se radilo o kreditu koji je podigao radi kupnje auta, da su ga iz auto kuće Davor u Splitu uputili da uplatu može riješiti kreditom preko tuženika i to baš u CHF s kamatom od 3,07% godišnje. Tužitelj je upućen u poslovnicu tuženika u Solinu, a nakon što su iz auto kuće u poslovnicu poslali predračun. U toj poslovnici da ga je dočekala službenica na šalteru te mu uručila papira, koje da je popunio i ovjerio kod javnog bilježnika te vratio u banku, bez da je imao zakazan razgovor s osobnim bankarom. Službenica banke da nije ponudila drugi kredit u nekoj drugoj valuti nego da je rekla da se radi o kreditu u CHF. Ugovaranje u valuti CHF da je već bilo dogovoreno u auto kući.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2024. g. navela da je u Ugovoru bila ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit da je isplaćen 3. kolovoza 2006. g., dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu da je bilo 30. rujna 2006. g. u iznosu od 378,26 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta u pravilu svakog zadnjeg dana u mjesecu i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

Što se tiče tečaja CHF da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti taj tečaj oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

Tako da u razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da je ukupno preplaćeno 2.970,24 EUR od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 3.109,76 EUR, te manje plaćeno zbog pada tečaja iznos od 139,52 EUR. Tužitelj u odnosu na nalaz i mišljenje sudske vještakinje nije imao prigovora te je i tužbeni zahtjev konačno uredio u skladu s tim nalazom i mišljenjem u podnesku od 4. srpnja 2024. g. i to u ukupnom iznosu od 3.109,76 EUR s pripadajućim kamatama.

Ni tuženik nije imao prigovore vezano za matematički izračun vještakinje, ali je u podnesku od 20. studenog 2024. g. po prvi put naveo da je sud dužan uzeti u obzir i tzv. negativne razlike prilikom otplate kredita odnosno razdoblja kad je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

U odnosu na ove navode tuženika o tome da treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike na način da se od pozitivnih razlika umanje negativne razlike kad je tužitelj plaćao manje jer je tečaj bio niži od početnog, treba navesti da tuženik nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja vještakinje u kojem je ta razlika izračunata nije uopće postavio prigovor prijeboja u odnosu na zatraženo potraživanje tužiteljice s eventualnim potraživanjem tuženika ili protutužbeni zahtjev.

Što se tiče stajališta Vrhovnog suda RH izraženog u odlukama broj Revd 4393/21 od 13. listopada 2021. g. i Rev 1277/22 od 8. ožujka 2023. g. radi se slijedećem: Vrhovni sud iznio je stav da tuženik svoje pravo može ostvariti ne samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu već i putem materijalno-pravnog prigovora koji se odnosi na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima, da materijalno-pravnim prigovorom tuženik ne postavlja zahtjev za isplatu već prigovora visini potraživanja ističući prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu dijela anuiteta kada je tečaj CHF prema kn bio niži (odnosno povoljniji za tužitelja) od onog koji je egzistirao u vrijeme zaključenja Ugovora, a prema kojem je utvrđena visina obveze tuženika odnosno da tuženik smatra da iznose na ime razlike u tečaju CHF u odnosu na kn kada je tečaj bio niži od početnog nije niti primio pa da nije niti u obvezi vratiti ih kao posljedicu ništetnosti.

Prema ocjeni ovog suda tuženik svoj prigovor temelji na iznosima koje je tužitelj manje plaćao za mjesece koji nisu podudarni s mjesecima u kojima je tužitelj plaćao više radi višeg tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora, a ti mjeseci ne predstavljaju uopće predmet postupka da bi se o tom prigovoru moglo raspravljati bez istaknutog zahtjeva tuženika.

U slučaju suprotnog pravnog stava sud je dao nalog vještakinji utvrditi i izraziti i visinu tzv. negativnih razlika o čemu je već bilo spomena u obrazloženju ove presude (radi se o ukupnom iznosu od 139,52 EUR).

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na cjelokupno potraživanja tužitelja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunate kamate temeljem ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 3.109,76 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužitelj je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražio u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 18. rujna 2023. g. i 4. srpnja 2024. g. i zastupanja na ročištu od 11. travnja 2024. g. po 100 bodova (ukupno 400 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 27. rujna 2023. g. i 27. studenog 2024. g. po 25 bodova (ukupno 50 bodova).

Ukupan broj bodova od 450 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (900,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe (74,86 EUR koju je tužiteljica platila prilikom podnošenja tužbe) i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (350,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.549,86 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer sud smatra da taj trošak nije bio potrebni radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude jer tužitelj neće biti pozvan na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 13. siječnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).