Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3526/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici PJ i MJ, odvjetnici u [adresa], S Radića 10, protiv 1. tužene ŽL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužene VL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje obje zastupa punomoćnik RIM, odvjetnik u [adresa] te 3. tužene HOK, [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik DB, odvjetniku u OD G i p d.o.o. u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi 3. tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1823/2021-84 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održano 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 3. tužene HOK, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 1823/2021-84 od 3. lipnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke, u odnosu na 3. tuženicu.

II. Odbija se zahtjev 3. tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je pod točkom I. izreke naložio tuženicima da s osnova odgovornosti odvjetnika za štetu počinjenu trećim osobama u obavljanju odvjetničke djelatnosti, naknade tužitelju iznos od 38.946,84 eura i to 1. i 2. tuženicama zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. siječnja 2001. do isplate, a 3. tuženici sa zateznim kamatama tekućim od 30. ožujka 2005. do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatom zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 38.946,84 eura za razdoblje od 8. ožujka 2000. do 1. siječnja 2001. u odnosu na 1. i 2. tuženice te za razdoblje od 8. ožujka 2000. do 29. ožujka 2005. u odnosu na 3. tuženicu, a pod točkom III. izreke naložio tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 21.168,27 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2024. (kao dana presuđenja) do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke (kao dijelu u kojem nije uspjela u sporu), žalbu podnosi 3. tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u iznosu od 1.562,50 eura te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 435,90 eura, odnosno sveukupno1.998,40 eura.

3. Žalba 3. tuženice nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju žaliteljica u žalbi posebno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Suprotno žalbenim navodima 3. tuženice, sud prvoga stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu i raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Žalbeni razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 38.946,84 eura (ranije 293.445,00 kuna), za koju štetu tužitelj tvrdi da su je pretrpili njegov pravni prednik, brat, sada pokojni ĐL i on sam, uslijed propusta pravne prednice 1. i 2. tuženica, OL, koja je njega i njegovog brata, kao njihova punomoćnica, zastupala u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod poslovnim brojem O-91/97, dakle zbog štete u obavljanju odvjetničke djelatnosti, s time da je, budući je ista bila osigurana policom osiguranja od odgovornosti odvjetnika kod 3. tužene HOK, tužbeni zahtjev usmjeren i prema 3. tuženici.

8. Iz postupka koji je prethodio pobijanoj odluci proizlazi:

- da je u ovom predmetu donesena međupresuda 24. ožujka 2015. poslovni broj Pn- 1352/05, kojom je utvrđeno da je odvjetnica OL odgovorna za naknadu štete nastalu ČL (tužitelju) i ĐL, njezinim propustom u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod poslovnim brojem O-91/97, koja međupresuda je postala pravomoćna 3. listopada 2017., kada je donesena presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4776/15 kojom je u cijelosti potvrđena navedena međupresuda, nakon čega je protiv presude Županijskog suda u Zagrebu prednica 1. i 2. tuženice, OL, podnijela reviziju koju je, kao neosnovanu, odbio Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev-412/2020 od 10. ožujka 2020.,

- da međupresuda poslovni broj Pn-1352/05 od 24. ožujka 2015., nije donesena protiv 3. tužene HOK u odnosu na koju je postupak bio razdvojen rješenjem od. 23. ožujka 2015. (iz razloga jer u tom trenutku još nije bila dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na 3. tuženicu, pa da u odnosu na nju nisu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 330. st. 1. ZPP-a za donošenje međupresude), u kojem razdvojenom postupku Pn-1727/15 je 2. prosinca 2015. doneseno rješenje kojim se određuje prekid tog postupka do pravomoćnosti naprijed navedene međupresude, odnosno do drugačije odluke suda, tako da je nakon što je međupresuda postala pravomoćna, u postupku broj Pn-1727/15, 31. kolovoza 2020. doneseno rješenje kojim se nastavlja postupak u toj pravnoj stvari pod novim poslovnim brojem Pn-2640/20, nakon čega je rješenjem poslovni broj Pn-1823/21 od 6. rujna 2021. spojen spis poslovni broj Pn-2640/20 (ranije Pn-1727/15), na predmetni spis Pn-1823/21, radi zajedničkog raspravljanja,

- da je uvidom u ostavinski spis koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod poslovnim brojem O-91/97, utvrđeno da je u tom postupku pravna prednica 1. i 2. tuženice, odvjetnica OL, kao punomoćnica, zastupala tužitelja i njegovog pravnog prednika, ĐL, da se radilo o jedinstvenom ostavinskom postupku iza pokojne PL (bake tužitelja i njegovog pravnog prednika) i ČLĐ (majke tužitelja i njegovog pravnog prednika),

- da je uvidom u isti ostavinski spis utvrđeno da odvjetnica OL nije zastupala tužitelja i njegovog pravnog prednika ĐL od početka ostavinskog postupka, već da je njihovo zastupanje preuzela u studenom 1999.,

- da je uvidom u punomoći koje prileže na listu 20. i 21. spisa navedenog ostavinskog predmeta te temeljem iskaza tužitelja ČL, iskaza saslušanog ĐL, tada kao 2. tužitelja, iskaza odvjetnice AM, tada kao tuženice i iskaza svjedokinje NL, utvrđeno da je pravni prednik tužitelja, ĐL, osobno ovlastio odvjetnicu AM iz [adresa] da ga zastupa u ostavinskom postupku pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru, poslovni broj O-91/97, koja punomoć datira od 25. studenog 1999., s time da je istoga dana supruga tužitelja, NL, istoj odvjetnici potpisala punomoć za zastupanje tužitelja (koja je na to bila ovlaštena temeljem generalne punomoći koju joj je tužitelj dao 13. travnja 1999.),

- da su potpisivanjem naprijed navedenih punomoći tužitelj i njegov pravni prednik, ĐL, ovlastili odvjetnicu AM za njihovo zastupanje u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru, pod poslovnim brojem O-91/97 i to kako u pogledu ostavine iza njihove pokojne majke ČLĐ, tako i u pogledu ostavine iza njihove pokojne bake PL,

- da je uvidom u darovni ugovor od 13. prosinca 1985. utvrđeno da je PL svom unuku, EL, darovala nekretnine na [adresa] (pobliže opisane u točki I. tog Ugovora),

- da je uvidom u darovni ugovor od 15. travnja 1986. utvrđeno da PL daruje svojim unucima IL i HL, nekretnine na [adresa] (pobliže opisane u točki I. tog Ugovora),

- da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju doneseno u naprijed navedenom ostavinskom spisu 8. ožujka 2000., utvrđeno da su na temelju sudske oporuke i zakona, kao nasljednici iza pokojne PL proglašeni njezina kći AL u 8/12 dijela te unuci EL, IL i HL, svaki u 1/12 dijela te unuka BL u 1/12 dijela, s time da su unuci i unuka naslijeđeni dio dobili kao zatraženi nužni dio, koji je u njihovo ime zatražio privremeni zastupnik koji ih je zastupao u tom ostavinskom postupku, a istim rješenjem o nasljeđivanju je raspravljena i ostavinska imovina iza pokojne ČLĐ, iz kojeg rješenja je vidljivo da u njezinu ostavinsku imovinu, uz ostalo, ulaze i vlasnička prava na nekretninama utvrđenim kao ostavinska imovina PL u naslijeđenom razmjeru (8/12 dijela) te da se njezinim nasljednicima na temelju zakona proglašavaju sinovi ČL i ĐL (ovdje tužitelj i njegov pravni prednik), svaki u 1/2 dijela,

- da odvjetnica OL saslušana kao tuženica u ovom postupku tvrdi kako joj niti svjedokinja NL, niti itko od tužitelja (misleći na tada oba tužitelja, ČL i ĐL), nije izričito naveo kako bi u ostavinskom postupku trebala spomenuti i ugovore o darovanju kojima je pokojna PL darovala nekretnine svojim unucima IL i HL te UL, iz kojeg iskaza proizlazi i to da je bila upoznata sa sadržajem oporuke iza pokojne PL od 11. veljače 1987., kao i sa svim drugim oporukama pokojne PL te da je vidjela navod oporuke da su nužni nasljednici namireni darovnim ugovorima, no da je smatrala da je taj dio gotov te da u tom smislu njezin angažman nije potreban,

- da je čitanjem oporuke pokojne PL od 11. veljače 1987., utvrđeno da je u istoj navedeno da PL svu svoju imovinu ostavlja svojoj kćeri ČLĐ, da osim kćeri ČLĐ, ima još dvoje djece, sina Č i kćer OL, ali da su oni umrli i da su iza njih ostala njihova djeca, njezini unuci, koje je već namirila darovnim ugovorom, tako da svojim unucima iza sina Č i kćeri OL ne ostavlja ništa,

- da je uvidom u ostavinski spis utvrđeno i to da odvjetnica OL u ostavinskom postupku (kao punomoćnica tužitelja i njegovog pravnog prednika ĐL), nije zahtijevala uračunavanje onoga što je PL darovala svojim unucima u njihov nužni dio, što proizlazi i iz njezinog vlastitog iskaza,

- da je uvidom u ostavinski spis također utvrđeno da tom spisu ne prileže darovni ugovori od 13. prosinca 1985. i 15. travnja 1986. (kojima je pokojna PL darovala nekretnine svojim unucima UL, odnosno HL i IL), a da između stranaka nije sporana činjenica da ti darovni ugovori nisu predočeni ostavinskom sudu, tako da ostavinskom sudu nije bilo poznato kojim su sve dobrima, odnosno nekretninama, nužni nasljednici namireni, čime je za ostavinski sud bilo neupitno da ostali sunasljednici, tj. nužni nasljednici, nisu namireni onim dobrima koja su ušla u sastav ostavinske mase,

- da su potpisivanjem naprijed navedenih punomoći tužitelj i ĐL (njegov pravni prednik), s odvjetnicom AM zaključili ugovor o nalogu kojim se ona kao nalogoprimac obvezala na poduzimanje svih potrebnih radnji do završetka konkretnog postupka, tj. citiranog ostavinskog postupka,

- da je ostavinski postupak okončan pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju, što je u konkretnom ostavinskom postupku 2. siječnja 2001., čime dospijevaju i obveze iz navedenog ugovora o nalogu,

- da je uvidom u dopis HOK br. 508/2009 od 30. siječnja 2009. (list 547 spisa), utvrđeno da su od 1. siječnja 1995. do 1. lipnja 1996., odvjetnici bili osigurani kod Croatia osiguranja d.d. od odgovornosti za štetu koju bi odvjetnik mogao počiniti trećima obavljanjem odvjetništva, a da je od 1. lipnja 1996. do 31. prosinca 2001. navedeno osiguranje preuzela 3. tužena HOK,

- da iz Zaključka Upravnog odbora 3. tužene HOK sa sjednice održane 10. veljače 1996. (list 602 spisa), proizlazi da će HOK s danom 1. lipnja 1996. otkazati Ugovor o osiguranju odvjetnika od odgovornosti za štetu iz djelatnosti zaključen s Croatia osiguranjem d.d. dana 1. siječnja 1995. te da će danom 1. lipnja 1996. temeljem čl. 44. Zakona o odvjetništvu, HOK preuzeti osiguranje od odgovornosti svih odvjetnika, od kojeg datuma će odvjetnici biti dužni Komori plaćati naknadu za osiguranje od odgovornosti u istom iznosu i pod istim uvjetima kako je bilo ugovoreno s Croatia osiguranjem d.d.,

- da se u pogledu odgovornosti 3. tuženice primjenjuju Uvjeti Croatia osiguranja d.d. za osiguranje od odgovornosti odvjetnika od 21. prosinca 1994. (dalje: Uvjeti), koji prileže na listu 603-605 spisa,

- da propust odvjetnice OL u zastupanju tužitelja ČL i njegovog pravnog prednika, ĐL, u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod posl. brojem O-91/97, a radi kojega propusta je tužitelju ČL i njegovom pravnom predniku nastala šteta, predstavlja osigurani slučaj u smislu čl. 18. navedenih Uvjeta.

- da je šteta koju su tužitelj i njegov pravni prednik, ĐL, pretrpjeli zbog propusta odvjetnice OL, u vrijednosti 4/12 dijela spornih nekretnina koje su navedene u točki I izreke rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-91/97 od 8. ožujka 2000. Općinskog suda u Biogradu na Moru (jer bi majka tužitelja i njegovog pravnog prednika, ĐL, ŽLĐ, a time i sam tužitelj te njegov pravni prednik ĐL, kao njezini zakonski nasljednici, u nasljedstvo temeljem izričite volje ostaviteljice PL, u citiranom ostavinskom postupku dobili u vlasništvo cjelokupnu imovinu iza njihove pokojne bake PL, a ne samo 8/12 dijela, kako im je utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju od 8. ožujka 2000.),

- da je radi utvrđivanja vrijednost nekretnina navedenih u točki I izreke pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Biogradu na Moru, poslovni broj O-91/97 od 8. ožujka 2000., a koje nekretnine čine ostavinu iza pokojne PL, proveden uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka za arhitekturu, graditeljstvo i procjenu nekretnina dipl. ing. MO, te je vještačenjem po navedenom vještaku utvrđeno tržišna vrijednost nekretnina na dan nastanka štete tj. 2. siječnja 2001., u iznosu od 322.432,12 eura koja tržišna vrijednost tih nekretnina u vrijeme izrade nalaza i mišljenja iznosi 885.668,96 eura,

- da spisu ne prileži odštetni zahtjev tužitelja i njegovog pravnog prednika upućen 3. tuženoj HOK, već samo dopis HO d.d. od 29. rujna 2004. (iz kojeg proizlazi da su tužitelj i njegov pravni prednik, ĐL, podnijeli odštetni zahtjev HO d.d. [adresa], koji odštetni zahtjev je u cijelosti odbijen, radi čega ih se upućuje da, ukoliko tu odluku smatraju neosnovanom, imaju mogućnost pokrenuti redovnu parnicu za naknadu štete protiv HOK),

- da je 3. tuženica tužbu u ovom postupku zaprimila 15. ožujka 2005. (što je sud utvrdio uvidom u povratnicu koja prileži na poleđini lista 20 spisa).

9. Prvostupanjski sud je cijeneći sve naprijed navedene dokaze, pozivom na odredbu čl. 154. i čl. 158. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), a sadržajno i na odredbu čl. 749. ZOO-a, utvrdio da je prednica 1. i 2. tuženice, odvjetnica OL, odgovorna za naknadu štete nastalu tužitelju (i njegovom pravnom predniku, sada pokojnom bratu ĐL), njezinim propustom u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru, slijedom čega je prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na glavno potraživanje i odlučio kao u izreci pobijane presude pod točkom I.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, sporna je odgovornost pravne prednice 1. i 2. tuženice, odvjetnice OL za nastalu štetu tužitelju, odnosno postojanje propusta u obavljanju njezine odvjetničke djelatnosti (kao punomoćnice tužitelja i njegovog pravnog prednika, sada pokojnog brata ĐL u naprijed navedenom ostavinskom postupku), sporna je aktivna legitimacija tužitelja te je li propustom odvjetnice za tužitelja i njegovog pravnog prednika nastala šteta i kolika je njezina visina, s time da je sporna i odgovornost 3. tuženice te osnovanost istaknutog prigovora zastare.

11. Žaliteljica, 3. tuženica, u žalbi upire na pogrešan zaključak suda prvog stupnja o aktivnoj legitimaciji tužitelja, uz tvrdnju da tužitelj i njegov brat nisu bili sunasljednici u ostavinskom postupku iza smrti PL, pa da sukladno odredbi čl. 63. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 52/71, 47/78, dalje ZN, koji Zakon je bio na snazi u času smrti obje ostaviteljice i stoga se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju), nemaju pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunavaju darovi i zapisi. Žaliteljica prigovara i nastanku štete, pozivajući se na prigovor koji je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka, da nužni nasljednici EL te IL i JL, nisu u cijelosti namireni darovanjem učinjenim za života PL. Osporavajući svoju odgovornost, 3. tuženica u žalbi ukazuje na saadržaj Uvjeta osiguranja, pozivajući se na odredbu čl. 24. st. 1. toč. 7. tih Uvjeta, kojom je isključeno osiguranje u odnosu na odštetne zahtjeve zbog namjere, grube nepažnje i prijevare ugovaratelja osiguranja i osiguranika. Žaliteljica osporava i visinu štete, upirući na pogrešnu metodologiju vještačenja, u svezi s tim osporavajući i tijek zateznih kamata na dosuđenu štetu, uz tvrdnju da se radi o nerepariranoj materijalnoj šteti čija visina je utvrđena tijekom predmetnog postupka, zbog čega tvrdi da su kamate na istu mogle teći tek od presuđenja, pri tome se pozivajući na odredbu čl. 186. ZOO-a i čl. 919. st. 2. ZOO-a. Žalbenim navodima, pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. ZOO-a, žaliteljica prigovara i zaključku suda prvog stupnja kojim otklanja prigovor zastare potraživanja.

12. Prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, tijekom postupka raspravio sva sporna pitanja i ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva.

13. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima 3. tuženice, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

14. Suprotno žalbenim prigovorima 3. tuženice, pravilno sud prvog stupnja, nakon pravilne ocjene svih izvedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, zaključuje o postojanju odgovornosti pravne prednice 1. i 2. tuženice, odvjetnice OL, za nastalu štetu tužitelju, rukovodeći se pravilno utvrđenom činjenicom da je ista, znajući za sadržaj oporuke PL, kao i za sadržaj ugovora o darovanju od 15. travnja 1986. i 13. prosinca 1985., protivno interesima tužitelja, propustila zahtijevati uračunavanje darovanog u nužni dio, što je trebala učiniti na temelju čl. 63. ZN-a, u vezi s čl. 51. st. 1. i 4. ZN-a, čime je propustila istaknuti da su nužni nasljednici BL, EL te IL i JL, namireni darovanjem još za života pokojne PL (kako je to izričito navedeno u njezinoj oporuci od 11. veljače 1987.), kojim propustom je oštetila tužitelja (i njegovog sada pokojnog brata), za vrijednost imovine koja je, protivno volji ostaviteljice PL, pripala, osim tužitelju i njegovom sada pokojnom bratu (kao zakonskim nasljednicima iza njihove majke ČLĐ, kojoj je PL svojom oporukom od 11. veljače 1987. ostavila svu svoju imovinu) i ostalim sunasljednicima navedenim u rješenju o nasljeđivanju, kao nužni dio.

15. Naime, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odgovornost odvjetnice OL, kao punomoćnice ČL i ĐL u naprijed navedenom ostavinskom postupku, upravo u tome što sve do njegovog okončanja nije istaknula prigovor da su nužni nasljednici darovanjima učinjenim u njihovu korist još za života PL, (slijedom sadržaja njezine oporuke od 11. veljače 1987.), namireni u svom nužnom dijelu, iako su preostali sunasljednici zatražili nužni dio na teret ostavine iza pokojne PL (što predstavlja umanjenje njezinog oporučnog raspolaganja po oporuci od 11. veljače 1987.), a što je ista morala i trebala učiniti, radi čega takav propust u zastupanju, pravilno cijeni kao grubu nepažnju u obavljanju njezine odvjetničke djelatnosti, posljedično čemu pravilno zaključuje i o njezinoj odgovornosti, s obzirom na sklopljeni ugovor o nalogu (temeljem potpisanih punomoći tužitelja i njegovog pravnog prednika, sada pokojnog brata ĐL).

16. Odgovornost pravne prednice 1. i 2. tuženice, odvjetnice OL, za nastalu štetu tužitelju, utvrđena je i pravomoćnom međupresudom poslovni broj Pn- 1352/05, koja je donesena u ovom postupku 24. ožujka 2015., kojom je utvrđeno da je odvjetnica OL odgovorna za naknadu štete nastalu tužiteljima (tada ČL i ĐL), njezinim propustom u ostavinskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Biogradu na Moru pod poslovnim brojem O-91/97, koja međupresuda je postala pravomoćna 3. listopada 2017., s time da je o predmetnoj međupresudi odlučivao i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Rev-412/2020 od 10. ožujka 2020., u kojoj je, između ostalog, jasno naveo – „da je tužena zatražila uračunavanje darovanog u nužni dio i istakla da su ostali nasljednici već namireni darovanjem pa da im stoga ne pripada nužni dio, a sve sukladno odredbi čl. 51. ZN, tužitelj bi u nasljedstvo dobio cjelokupnu imovinu iza PL“.

17. Istina, pravomoćnost navedene međupresude ne obvezuje 3. tuženicu po pitanju utvrđene odgovornosti odvjetnice OL, jer je prije njezinog donošenja bio razdvojen postupak u odnosu na žaliteljicu, međutim, u žalbi na navedenu međupresudu i u reviziji na presudu županijskog suda, isticani su istovjetni navodi po pitanju odgovornosti odvjetnice OL, koje navode žaliteljica ističe i sada u žalbi koja je predmetom ovoga žalbenog postupka (imajući u vidu i to da je žaliteljicu u to vrijeme zastupala ista punomoćnica koja je zastupala i odvjetnicu OL), koje navode su pri donošenju naprijed navedenih odluka (kojima je potvrđena odgovornost odvjetnice OL), imali u vidu i županijski i revizijski sud, postojanje koje pravomoćne međupresude se, stoga, ne može zanemariti.

18. Pri tome, neosnovano se žaliteljica u žalbi poziva na to da joj je time što nije sudjelovala u postupku u kojem je donesena navedena međupresuda, onemogućeno raspravljanje u ovom predmetnom postupku, imajući u vidu da je žaliteljica do razdvajanja postupaka, sudjelovala u ovom postupku sve do donošenja međupresude, u kojem je kao jedna od tuženih dala odgovor na tužbu i kao stranka prisustvovala na više ročišta, nakon čega je u odnosu na nju razdvojen postupak tek nakon ročišta koje je neposredno prethodilo donošenju međupresude, da bi potom, po pravomoćnosti međupresude, donesena odluka o spajanju spisa (naredba suca od 22. veljače 2022. s poleđine lista 516 spisa), nakon čega je u skladu s odredbom čl. 108. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22), provedeno pripremno ročište na kojem su sve stranke, pa tako i žaliteljica, upozorene na dužnost iznošenja činjenica i dokaznih prijedloga u skladu s odredbom čl. 219., čl. 288.a i čl. 298. ZPP-a (zapisnik o održanom pripremnom ročištu od 6. rujna 2022., s lista 589-591 spisa), nakon čega je (kada je svim strankama u postupku, pa tako i žaliteljici, omogućeno iznošenje činjenbica i predlaganje dokaza), uslijedila pobijana presuda, slijedom čega, suprotno žalbenim prigovorima žaliteljice, istoj ni na koji način u ovom postupku nije onemogućeno iznošenje činjenica i predlaganje dokaza, čime, suprotno žalbenim navodima kojima žaliteljica sadržajno upire na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, do navedene bitne povrede nije došlo.

19. Također, neosnovano 3. tuženica žalbenim navodima prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava u pogledu zaključka suda prvog stupnja o nastanku štete tužitelju, koja šteta se ogleda upravo u tome što bi tužitelj, kao nasljednik svoje majke (zajedno sa svojim bratom sada pok. ĐL), u nasljedstvo dobio cjelokupnu imovinu iza smrti svoje bake PL, da je odvjetnica OL u tom ostavinskom postupku (iza pok. PL), zatražila uračunavanje darovanog u nužni dio i da je istaknula da su ostali nasljednici već namireni darovanjem, pa da im stoga ne pripada nužni dio (sve sukladno odredbi čl. 51. ZN-a), koji stav o tome je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-412/2020 od 10. ožujka 2020., kako je to već prethodno i navedeno.

20. U takvom činjeničnom i pravnom kontekstu, neosnovani su i bez utjecaja na pravilnost zaključka o odgovornosti odvjetnice i nastanku štete, preostali žalbeni navodi žaliteljice kojima upire na to da je sud u ovom postupku trebao raspraviti jesu li nužni nasljednici EL te IL i JL, u cijelosti namireni darovanjem učinjenim za života PL (s obzirom na tvrdnje žaliteljice da učinjenim darovanjem nisu u cijelosti namireni). Naime, pravilno sud prvog stupnja upire na to da činjenice jesu li nužni nasljednici namireni u svom nužnom dijelu i kojim nekretninama te jesu li u ostavinsku masu iza pokojne PL ušle i neke nekretnine koje je ranije darovala nužnim nasljednicima, u ostavinskom postupku nisu bile sporne, tako da nisu bile niti predmet raspravljanja, radi čega navedeno ne može biti predmetom razmatranja niti u ovom parničnom postupku. I po stavu ovoga suda, opisanim propustom pravne prednice 1. i 2. tuženice, odvjetnice OL, tužitelju je oduzeta mogućnost da se navedeni prigovor (jesu li nužni nasljednici namireni u svom nužnom dijelu), na adekvatan način raspravi u za to zakonom propisanom ostavinskom postupku, u čemu, posljedično svemu naprijed obrazloženom, također leži odgovornost odvjetnice, jer ishod ostavinskog postupka u kojem bi se eventualno utvrđivalo jesu li nužni nasljednici namireni u svom nužnom dijelu (nekretninama koje im je darovala njihova baka PL), zbog znatnog proteka vremena od vođenja tog ostavinskog postupka (koji je završen donošenjem rješenja o nasljeđivanju koje je postalo pravomoćno 2. siječnja 2001.), ne mora nužno rezultirati istim ishodom kao u situaciji da se navedeni prigovor (kao prethodno pitanje) razmatrao u ovom predmetnom postupku.

21. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žaliteljice, odbio izvoditi dokaze na tu okolnost (jesu li nužni nasljednici namireni u svom nužnom dijelu), pri čemu nije za zanemariti niti to, što ističe i sud prvog stupnja, da žaliteljica tijekom postupka nije dostavila adrese svjedoka koje je predložila saslušati na te okolnosti. Dakle, neosnovano žaliteljica žalbenim navodima upire na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 12. ZPP-a, jer se u konkretnom slučaju ne radi o prethodnom pitanju za ocjenu odgovornosti i nastanak štete.

22. Također, neosnovano žaliteljica prigovara i aktivnoj legitimaciji tužitelja ( uz tvrdnju da tužitelj i njegov brat nisu bili sunasljednici u ostavinskom postupku iza smrti PL, pa da sukladno odredbi čl. 63. ZN-a, nemaju pravo zahtijevati da se u nasljedni dio nasljednika uračunavaju darovi i zapisi), imajući u vidu da su tužitelj i njegov sada pokojni brat, ĐL, zakonski nasljednici iza njihove majke ČLĐ (kojoj je PL svojom oporukom od 11. veljače 1987. ostavila svu svoju imovinu), iz čijeg prava (kao sunasljednici u ostavinskom postupku iza smrti PL) i oni izvode svoje pravo na naknadu štete u ovom konkretnom postupku.

23. U pogledu pasivne legitimacije i odgovornosti 3. tuženice, pravilno sud prvog stupnja (pozivom na dopis HOK br. 508/2009 od 30. siječnja 2009. s lista 547 spisa, Zaključak Upravnog odbora HOK sa sjednice održane 10. veljače 1996. s lista 602 spisa, te Uvjete osiguranja Croatia osiguranja d.d. od 21. prosinca 1994. s lista 603-605 spisa), zaključuje o tome da naprijed opisani propust odvjetnice u zastupanju tužitelja i njegovog pravnog prednika (sada pokojnog ĐL), odnosno njezina gruba nepažnja u obavljanju odvjetničke djelatnosti, predstavlja osigurani slučaj za koji je odgovorna žaliteljica, kao osiguravatelj odvjetnice OL (pravilno cijeneći da je u spornom razdoblju od 25. studenog 1999., kao dana potpisivanja punomoći kojima je odvjetnica ovlaštena za zastupanje u ostavinskom postupku, sve do pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju donesenog u tom ostavinskom postupku, tj. do 2. siječnja 2001., odvjetnica OL bila osigurana kod 3. tuženice za štetu koju prouzroči trećim osobama obavljanjem odvjetništva).

24. Pri tome žaliteljica žalbenim navodima neosnovano prigovara da je propust njezine osiguranice, odvjetnice OL, koji propust je sud prvog stupnja definirao kao grubu nepažnju u obavljanju njezine odvjetničke djelatnosti, prema odredbi čl. 24. st. 1. toč. 7. Uvjeta osiguranja (kojom je propisano da se osiguranje ne odnosi na odštetne zahtjeve zbog namjere, grube nepažnje i prijevare ugovaratelja osiguranja ili osiguranika), isključen od odgovornosti.

25. Naime, rukovodeći se sadržajem odredbe čl. 44. st. 11. Zakona o odvjetništvu („Narodne novine“, broj: 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21), kojom je propisano da ako je odvjetnik štetu trećem počinio namjerno ili iz grube nepažnje, osiguravatelj koji je naknadio štete trećem ima pravo regresa prema odvjetniku, odnosno odvjetničkom društvu, jasno proizlazi da za štete koje trećima počini odvjetnik u obavljanju svoje djelatnosti namjerno ili iz grube nepažnje, zakon predviđa odgovornost osiguravatelja trećima i za te štete, pa se u smislu navedene odredbe, imajući u vidu da se radi o obveznom osiguranju, ugovorom o osiguranju između osiguranika (odvjetnika) i osiguravatelja, pa time niti uvjetima osiguranja, ne može isključiti odgovornost osiguravatelja, protivno odredbama samog zakona (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-485/2006 od 4. srpnja 2006.).

26. S obzirom na navedeno, neosnovan je žalbeni navod žaliteljice kojim prigovara svojoj odgovornosti.

27. U odnosu na prigovor zastare, treba reći da prema odredbi čl. 361. ZOO-a, zastara potraživanja počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo tražiti ispunjenje obveze, dok u smislu odredaba čl. 376. st. 2. ZOO-a, zastara ne može početi teći prije nego je šteta nastala, pri čemu potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze, u skladu s odredabom čl. 376. st. 3. ZOO-a, zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

28. Pri tome, pravilno sud prvog stupnja cijeni da je u konkretnom slučaju šteta tužitelju nastala pravomoćnim okončanjem ostavinskog postupka (2. siječnja 2001.), od kada do podnošenja predmetne tužbe (4. ožujka 2005.), nije proteklo više od pet godina (imajući u vidu da za ispunjenje obveze iz ugovora o nalogu nije propisan posebni zastarni rok), tako da potraživanje naknade štete nastale povredom obveze iz ugovora o zastupanju (iz konkretnog ugovora o nalogu), vrijedi opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO-a., pa, suprotno žalbenim prigovorima žaliteljice (kojima pogrešno upire na primjenu zastarnog roka od 3 godine iz čl. 376. st. 1. ZOO-a), nije nastupila zastara u smislu odredbe čl. 376. st. 2. i 3. ZOO-a.

29. U odnosu na visinu štete koju je sud prvog stupnja utvrdio izvedenim vještačenjem po vještaku za arhitekturu, graditeljstvo i procjenu nekretnina dipl. ing. MO (kojiim je utvrđena tržišna vrijednost nekretnina koje čine ostavinu iza pokojne PL, koja na dan nastanka štete 2. siječnja 2001., iznosi od 322.432,12 eura, a koja tržišna vrijednost tih nekretnina u vrijeme izrade nalaza i mišljenja iznosi 885.668,96 eura), prije svega valja odgovoriti da su neosnovani žalbeni navodi kojima 3. tuženica i u ovom žalbenom stupnju postupka prigovara nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka dipl. ing. MO, pozivom na pogrešnu metodologiju vještačenja, imajući u vidu da je vještak nalaz i mišljenje temeljio na razultatima provednog uviđaja na licu mjesta na kojem je izvršena identifikacija nekretnina, u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud i u skladu s kompletnom dokumentacijom koju je bilo moguće prikupiti, sve prema pravilima struke i vještine, a koji nalaz i mišljenje je navedeni vještak i usmeno obrazložio na ročištu održanom 16. travnja 2004. (list 769-771 spisa), na kojem se očitovao na sve iznesene prigovore i pitanja 3. tuženice, pa tako i u odnosu na metodologiju vještačenja, pozivajući se na Zakon o procijeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine, broj 78/15), iz odredbi kojeg Zakona, između ostalog, proizlazi kako se vrijednost nekretnina prema tom Zakonu može utvrđivati u različitom vremenskom periodu u odnosu na izradu procjene, čime je, i po ocjeni ovoga suda, navedene prigovore u potpunosti otklonio, pa je pravilno sud prvog stupnja takav nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio i pri tome odbio provođenje novog vještačenja , cijeneći pravilno da ne postoje nejasnoće niti proturječnosti u nalazu vještaka, niti proturječnosti i nedostatci u njegovom vještačkom mišljenju, dakle, da ne postoje razlozi za novo vještačenje iz čl. 261. st. 2. i 3. ZPP-a.

30. Stoga, neosnovano prigovarajući metodologiji vještačenja, žaliteljica neosnovano prigovara i utvrđenoj visini štete na temelju takvog vještačenja.

31. Prihvaćajući tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina koju je vještak utvrdio prema cijenama i stanju na dan nastanka štete (2. siječnja 2001.) u iznosu od 322.432,12 eura, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da vrijednost 4/12 tih nekretnina (koje su pripale nužnim nasljednicima zbog opisanog propusta odvjetnice OL), iznosi 107.477,36 eura (322.432,12 eura : 12 = 26.869,34 eura, što je vrijednost 1/12 dijela predmetnih nekretnina koju treba pomnožiti sa 4, čime se dobije vrijednost 4/12 dijela predmetnih nekretnina od 107.477,36 eura), pri čemu u konačnome, pravilno se rukovodeći postavljenim tužbenim zahtjevom kojim tužitelj od tuženica potražuje manji iznos, tj. naknadu štete u iznosu od 38.946,84 eura, tužitelju dosuđuje zatraženi iznos 38.946,84 eura te obvezuje tuženice na isplatu tako utuženog iznosa.

32. Pravilno je, suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i u odluci o zateznim kamatama na dosuđeni iznos naknade.

33. Naime, odredbom čl. 919. ZOO-a propisano je da kada se dogodi osigurani slučaj, da je osiguratelj dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti dulji od četrnaest dana, računajući od kada je osiguratelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio (st. 1.), ali da ako je za utvrđivanje postojanja osigurateljeve obveze ili njezina iznosa potrebno stanovito vrijeme, da taj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obveze i njezin iznos (st. 2.), a da ako iznos osigurateljeve obveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, da je osiguratelj dužan, na zahtjev ovlaštene osobe, isplatiti iznos nespornog dijela svoje obveze na ime predujma (st. 3.).

34. Kako je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu iz osnova ugovora o osiguranju, a ne o zahtjevu za naknadu štete, pogrešno žaliteljica žalbenim navodima (uz tvrdnju da se radi o nerepariranoj materijalnoj šteti koja dospijeva u trenutku presuđenja kada je utvrđena njezina visina), upire na primjenu odredbe čl. 186. ZOO-a koja se odnosi na dospijeće obveze s naslova odgovornosti za štetu, dok su za ovaj konkretni slučaj u odnosu na žaliteljicu, kao osiguravatelja, mjerodavne odredbe ugovora o osiguranju, odnosno uvjeti osiguranja, u skladu s odredbom čl. 919. ZOO- a.

35. Imajući u vidu da tužitelj i njegov pravni prednik, ĐL, nisu podnijeli odštetni zahtjev 3. tuženici (već samo HOK osiguranju d.d. koji je njihov odštetni zahtjev u cijelosti odbiio, upućujući ih da, ukoliko tu odluku smatraju neosnovanom, imaju mogućnost pokrenuti redovnu parnicu za naknadu štete protiv HOK), čime je žaliteljica dobila obavijest da se osigurani slučaj dogodio tek primitkom predmetne tužbe u ovoj pravnoj stvari (koja tužba je podnesena 4. ožujka 2005., a 3. tuženica ju je zaprimila 15. ožujka 2005.), pravilno sud prvog stupnja, na temelju odredbe čl. 277. st. 1., u vezi s čl. 919. st. 1. ZOO-a, obvezuje žaliteljicu na plaćanje zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 38.946,84 eura, počevši od 30. ožujka 2005. do isplate, dakle protekom roka od 14 dana od primitka predmetne tužbe (29. ožujka 2005.), pri čemu je i odredbom Uvjeta osiguranja (koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o osiguranju), čl. 14. st. 1., propisano da osiguratelj isplaćuje naknadu iz osiguranja u roku od 14 dana od dana kada je utvrdio svoju obvezu i visinu te obveze, što je svakako bio u mogućnosti utvrditi prije okončanja ovoga postupka, pa se žaliteljica neosnovano žalbenim navodima poziva na to da je tek u ovom postupku utvrđeno postojanje obveze 3. tuženice i visina štete, pa da je pravilno u pogledu tijeka zateznih kamata trebalo primijeniti st. 2. odredbe čl. 919. ZOO-a.

36. Naime, smisao odredbe čl. 919. st. 2. ZOO-a nije da se osiguratelju za nastanak i dospijeće njegove obveze osigura utvrđenje obveze pravomoćnom presudom, već da mu se ostavi stanovito vrijeme za utvrđivanje te obveze, računajući od obavještavanja o štetnom događaju i dostavljanja dokumentacije odnosno dokaza potrebnih za utvrđivanje visine obveze, a što je učinjeno dostavljenom tužbom u ovom postupku, dok iz rezultata prvostupanjskog postupka ne proizlazi, niti je to žaliteljica dokazivala (a što ne čini niti sada u žalbi), koje je to stanovito vrijeme bilo žaliteljici potrebno za utvrđivanje te obveze i nezine visine, pa da istu nije mogla utvrditi u razdoblju od 14 dana od kada je dobila obavijest da se osigurani slučaj dogodio (od primitka tužbe u ovom postupku).

37. Pored nesporne činjenice da isplata utužene štete nije izvršena u naprijed navedenom roku (niti u jednom dijelu), tužitelju, s obzirom na citiranu odredbu čl. 919. st. 1. ZOO-a te odredbe Uvjeta osiguranja, pripada pravo na zatezne kamate od 30. ožujka 2005., a ne tek od presuđenja, kako to pogrešno smatra 3. tuženica. Na naprijed navedenu ocjenu je bez utjecaja pozivanje žaliteljice na drugačiju sudsku praksu domaćih sudova, pa tako i na revizijsku odluku poslovni broj Revr-61/2918 od 11. veljače 2020. (kojom odlukom su ukinute nižestupanjske odluke jer nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđivali odlučne činjenice koje se tiču dospijeća zakonskih zateznih kamata iz odredbe čl. 919. ZOO-a, što ovdje nije slučaj).

38. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, koje troškove je sud prvog stupnja tužitelju osnovom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi s čl. 155. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa), pri čemu je neosnovan žalbeni prigovor kojim 3. tuženica upire na zanemarivanje odredbe čl. 155. ZPP-a o jednom ročištu za glavnu raspravu, jer se radi o ročištima koja su bila potrebna za vođenje parnice. Na žalbene navode kojima 3. tuženica prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife, priznajući tužitelju trošak za sve radnje u postupku po izmijenjenoj vrijednosti boda od 2,00 eura, valja odgovoriti da navedeni žalbeni navodi nisu osnovani, imajući u vidu da u skladu s odredbom Tbr. 52. st. 1., 2. i 3. Tarife, odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a kada sud odlučuje o toj nagradi, primjenjuje tarifu i vrijednost boda, koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dakle u vrijeme presuđenja kada je na snazi bila Tarifa koja je u čl. 54. propisivala vrijednost boda od 2,00 eura, kako to pravilno pobijanom odlukom čini i sud prvog stupnja.

39. O tome je istovjetno pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., u kojoj je naveo da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška, valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (s time da je prilikom odmjeravanja parničnog troška jednako pravno shvaćanje primijenjeno i u odlukama revizijskog suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.).

40. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi 3. tuženice kojima prigovara da je sud prvog stupnja kada je odlučivao o troškovima postupka pogrešno za sve radnje primijenio vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka (umjesto onu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedinačne odvjetničke radnje), pa time i pozivanje na drugačiju sudsku praksu.

41. Slijedom navedenog, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, u kojoj odluci sud drugog stupnja, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.

42. Imajući u vidu sve naprijed obrazloženo, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st.

1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu 3. tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

43. Žaliteljici nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njezina žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

44. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 13. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš