REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-912/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja HEP – Operator distribucijskog sustava d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, kojeg zastupa opunomoćenik ŠI, direktor HEP - Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektroistra Pula, Pula, Vergerijeva 6, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katanačićeva 5, radi poreza na promet nekretnina, 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/24- 01/207, URBROJ: 513-04-24-2 od 12. travnja 2024. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula, KLASA: UP/I-410-20/2024- 02/01526, URBROJ: 513-07-18-01-2024-02 od 2. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula, KLASA: UP/I-410-20/2024-02/01526, URBROJ: 513-07-18-01- 2024-02 od 2. ožujka 2024., kojim je tužitelju na poreznu osnovicu od 2.500 €, utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po stopi od 3% u iznosu od 75,00 €.

2. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja. U tužbi, u bitnome, iznosi tijek provedenog upravnog postupka i poziva se na presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-3816/19- 4 i UsI-4248/19-4, obje od 26. svibnja 2020., za koje navodi da su donesene u istovrsnim predmetima. Ističe da su tim presudama poništene odluke tuženika uz obrazloženje da u ponovnom postupku treba utvrditi činjenicu da je osnivač tužitelja Republika Hrvatska, slijednom čega tužitelj smatra da se na njega primjenjuje porezno oslobođenje iz čl. 13. tč. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina (NN br. 115/16, 106/18; dalje: ZPPN). Nadalje, prigovara da su u postupku povrijeđene odredbe čl. 6., 9. i 98. st. 5. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20,114/22 ; dalje: OPZ), kao i odredbe čl. 8., 9. i 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/09, 110/21; dalje: ZUP), budući da osporavana rješenja nisu dovoljno obrazložena, te da u postupku nisu utvrđene sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, odnosno jer nije utvrđena bitna činjenica tko je osnivač tužitelja, a to da je upravo Republika Hrvatska koja ga je osnovala putem društva HEP d.d., čiji je jedini osnivač i vlasnik Republika Hrvatska, zbog čega da se ekstenzivnim tumačenjem odredbe čl. 13. tč. 1. ZPPN-a u predmetnom slučaju treba primijeniti oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina. S tim u vezi, tužitelj pojašnjava da je osnovan od strane Hrvatske elektroprivrede d.d. uz suglasnost Vlade Republike Hrvatske, a na temelju odredbe čl. 29. Zakona o tržištu električne energije, te navodi da iz odredbe čl. 4. st. 2. Zakona o energiji proizlazi da je osnovan za obavljanje djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku, dok je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2767/2014 od 18. prosinca 2018. zauzet stav da je u stopostotnom vlasništvu Republike Hrvatske. Takvo stajalište Ustavni Sud iznosi i u rješenjima broj U-III-739/2022, U-III-737/2022 i U-III-982/2022, sva od 7. travnja 2022. te broj U-III-5254/2021 od 24. veljače 2022. Također, navodi da činjenica da nije obveznik plaćanja poreza na promet nekretnina proizlazi i iz odredbe čl. 4. Zakona o uređivanju imovinskopravnih odnosa u svrhu izgradnje infrastrukturnih građevina i čl. 86. st. 5. Zakona o cestama, iz kojih da proizlazi namjera zakonodavca o oslobođenju Republike Hrvatske da prilikom neposrednog ili posrednog stjecanja nekretnina preko pravnih osoba u njenom vlasništvu sama sebi plaća naknadu za nekretnine koje sam stječe, odnosno koje mijenjanju neposrednog vlasnika pri čemu krajnji, stvarni vlasnik i dalje ostaje Republika Hrvatska, a što da je bio predmet konkretnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine, budući da je istog razvidna činjenica da se stjecanje provodi u svrhu obavljanja njegove osnovne djelatnosti – proizvodnje i distribucije električne energije. Nastavno na prethodno, ističe kako se nekretnine koje mu služe u svrhu obavljanja registrirane djelatnosti unose u temeljni kapital društva. U nastavku tužbe tužitelj se još poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 5989/2013 od 9. veljače 2016. o tumačenju i primjeni mjerodavnog prava u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja, kao i na stajalište Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, KLASA: 340-03/16-01/10, URBROJ: 530-05-3-1-1-16-2 od 11. srpnja 2016. prema kojemu se pod pravne osobe koje su prema čl. 86. st. 5. Zakona o cestama oslobođene od plaćanja naknade za osnivanje prava služnosti ili prava građenja na javnoj cesti mogu podvesti i ona društva s ograničenom odgovornošću koja su osnovana od strane Republike Hrvatske i trgovačkih društava u njenom vlasništvu s više od 50 % udjela u temeljnom kapitalu. Naposljetku, tužitelj ukazuje na okolnost nejednakog postupanja tuženika u istoj pravnoj stvari, budući da je tuženik već prethodno zauzeo stav da je tužitelj pravna osoba u sto postotnom vlasništvu Republike Hrvatske zbog čega je bio oslobađan od plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju odredbe čl. 11. tč. 1. Zakona o porezu na pomet nekretnina (NN br. 69/97, 26/00, 153/02, 22/11, 143/14), čiji tekst je u neizmijenjenom obliku sadržan i u odredbi čl. 13. aktualnog ZPPN-a, a što da proizlazi iz rješenja koja tužitelj taksativno citira u tužbi. Slijedom iznijetog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže da se poništi osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te da se utvrdi da nije u obvezi plaćanja poreza na promet nekretnina.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, a Sud nije našao potrebnim u sporu provoditi raspravu i izvoditi nove dokaze, to je, na temelju odredbe čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), te odredbe čl. 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama ovog upravnog spora nije sporno da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 6. lipnja 2023., tužitelj stekao nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], po kupoprodajnoj cijeni od 2.500,00 €, koju je porezno tijelo prihvatilo kao poreznu osnovicu na koju je osporavanim prvostupanjskim rješenjem tužitelju razrezana obveza plaćanja poreza na promet nekretnina u iznosu od 75,00 €.

7. Međutim, sporno je da li je u odnosu na navedenu nekretninu stečenu predmetnim Ugovorom tužitelj u obvezi plaćanja poreza na promet nekretnina.

8. Odredbom čl. 4. st. 1. tč. 1. i 2. ZPPN-a propisano je da je promet nekretnina svako stjecanje vlasništva nekretnina u Republici Hrvatskoj, a pod stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnine iz trgovačkog društva, stjecanje dosjelošću, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela, stjecanje temeljem zakona te ostali načini stjecanja nekretnine od drugih osoba.

9. Prema odredbi čl. 13. tč. 1. ZPPN-a, porez na promet nekretnina ne plaćaju Republika Hrvatska, jedinice lokalne i područnu (regionalne) samouprave, tijela državne vlasti, ustanove čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalnu i područnu (regionalnu) samouprave, zaklade i fundacije, sve pravne osobe čiji je jedini osnivač Republika Hrvatska, Crveni križ i neprofitne pravne osobe registrirane za pružanje humanitarne pomoći sukladno posebnom propisu.

10. Primjenom citiranih zakonskih odredbi na ovako utvrđeno činjenično stanje u sporu je utvrđeno da je osporavanim prvostupanjskim rješenjem tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina. Naime, tumačeći citiranu odredbu čl. 13. tč. 1. ZPPN-a na koju se tužitelj u tužbi poziva kao na pravnu osnovu za oslobođenje od plaćanja poreza, Sud zaključuje da je tom odredbom izražena namjera zakonodavca da od plaćanja poreza na promet nekretnina oslobodi, odnosno da navedeni porez ne plaćaju, samo pravne osobe čiji je jedini izravni osnivač Republika Hrvatska, a što kod tužitelja nije slučaj jer njegov izravni osnivač nije Republika Hrvatska, već društvo Hrvatska elektroprivreda d.d. Ovakvo shvaćanje zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u više svojih presuda (npr. poslovni broj Usž-1864/20-2 od 3. lipnja 2020., Usž-1870/20-2 od 3. lipnja 2020., Usž-1866/20- 2 od 21. listopada 2020. i dr.). Stoga, propisi i kriteriji na koje se tužitelj poziva u tužbi kao na osnovu za oslobođenje od plaćanja poreza, jednako kao i presude Upravnog suda u Zagrebu, te odluke tuženika i prvostupanjskih tijela u kojima se spomenuta zakonska odredba tumači na drugačiji način, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

11. Jednako tako, niti stajalište Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture, KLASA: 340-03/16-01/10, URBROJ: 530-05-3-1-1-16-2 od 11. srpnja 2016. na koje se tužitelj poziva u tužbi nije od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, budući da je isto dano u vezi ne plaćanja naknade za financiranje građenja i održavanja javnih cesta iz čl. 86. st. 1. t. 12. Zakona o cestama (NN br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14), u situaciji iz čl. 86. st. 2. istog Zakona, što nije predmet konkretne upravne stvari u kojoj se odlučuje o obvezi poreza na promet nekretnina čije razrezivanje i osnove za oslobođenje od plaćanja su regulirani odredbama ovdje mjerodavnog ZPPN-a.

12. Na navode tužitelja da činjenica što je nekretnina stečena za potrebe izgradnje transformatorske stanice predstavlja nekretninu koja se unosi u temeljni kapital, navodi se da je odredbom čl. 14. st. 1. ZPPN-a propisano oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina u situaciji kada se nekretnine unose u kapital trgovačkog društva. Međutim, kako u ovom sporu kao i u prethodno provedenom upravnom postupku tužitelj ničim nije dokazao da je stečenu nekretninu unio u kapital trgovačkog društva, to proizlazi da tužitelj ne ispunjava uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza po toj osnovi.

13. Slijedom svega navedenoga, a s obzirom na to da Sud nije našao da su u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu povrijeđene odredbe zakona na štetu tužitelja, već je utvrđeno da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok su osporavane odluke tuženika i prvostupanjskog tijela pravilno i postupno obrazložene, to se osporavano drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje ocjenjuju zakonitima.

14. Trebalo je stoga, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Rijeci 13. siječnja 2025.

Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA

- opunomoćeniku tužitelja ŠI, na adresu HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Distribucijsko područje Elektroistra Pula, Pula, Vergerijeva 6, uz odgovor na tužbu tuženika

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5