Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-598/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 3. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice Kornelije Krizmanić, odvjetnice u Vinkovcima i punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika u Osijeku, 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 191-50- 4413040 od 24. rujna 2007. koji je zaključen između tužiteljice AC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 24. rujna 2007., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužiteljici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 2.621,80 eura sa zakonskom zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. a na dalje po stopi od 14% godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena a od 1. siječnja 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- 00,65 EUR počev od 30. studenog 2007. do isplate

- 0,04 EUR počev od 31. prosinca 2007. do isplate

- 2,15 EUR počev od 31. siječnja 2008. do isplate

- 3,32 EUR počev od 29. veljače 2008. do isplate

- 5,31 EUR počev od 31. ožujka 2008. do isplate

- 2,32 EUR počev od 30. travnja 2008. do isplate

- 1,14 EUR počev od 31. svibnja 2008. do isplate

- 2,61 EUR počev od 30. lipnja 2008. do isplate

- 0,45 EUR počev od 31. srpnja 2008. do isplate

- 0,56 EUR počev od 31. kolovoza 2008. do isplate

- 1,84 EUR počev od 30. rujna 2008. do isplate

- 11,54 EUR počev od 31. listopada 2008. do isplate

- 5,04 EUR počev od 30. studenoga 2008. do isplate

- 13,30 EUR počev od 31. prosinca 2008. do isplate

- 14,57 EUR počev od 31. siječnja 2009. do isplate

- 15,15 EUR počev od 28. veljače 2009. do isplate

- 13,83 EUR počev od 31. ožujka 2009. do isplate

- 14,14 EUR počev od 30. travnja 2009. do isplate

- 11,68 EUR počev od 31. svibnja 2009. do isplate

- 9,86 EUR počev od 30. lipnja 2009. do isplate

- 10,34 EUR počev od 31. srpnja 2009. do isplate

- 11,30 EUR počev od 31. kolovoza 2009. do isplate

- 11,22 EUR počev od 30. rujna 2009. do isplate

- 10,25 EUR počev od 31. listopada 2009. do isplate

- 12,06 EUR počev od 30. studenoga 2009. do isplate

- 13,52 EUR počev od 31. prosinca 2009. do isplate

- 15,59 EUR počev od 31. siječnja 2010. do isplate

- 15,12 EUR počev od 28. veljače 2010. do isplate

- 17,93 EUR počev od 31. ožujka 2010. do isplate

- 17,39 EUR počev od 30. travnja 2010. do isplate

- 18,43 EUR počev od 31. svibnja 2010. do isplate

- 27,42 EUR počev od 30. lipnja 2010. do isplate

- 25,57 EUR počev od 31. srpnja 2010. do isplate

- 31,23 EUR počev od 31. kolovoza 2010. do isplate

- 29,28 EUR počev od 30. rujna 2010. do isplate

- 26,13 EUR počev od 31. listopada 2010. do isplate

- 32,76 EUR počev od 30. studenoga 2010. do isplate

- 41,20 EUR počev od 31. prosinca 2010. do isplate

- 35,23 EUR počev od 31. siječnja 2011. do isplate

- 37,32 EUR počev od 28. veljače 2011. do isplate

- 34,66 EUR počev od 31. ožujka 2011. do isplate

- 35,14 EUR počev od 30. travnja 2011. do isplate

- 46,45 EUR počev od 31. svibnja 2011. do isplate

- 47,55 EUR počev od 30. lipnja 2011. do isplate

- 56,77 EUR počev od 31. srpnja 2011. do isplate

- 51,94 EUR počev od 31. kolovoza 2011. do isplate

- 46,65 EUR počev od 30. rujna 2011. do isplate

- 45,57 EUR počev od 31. listopada 2011. do isplate

- 45,17 EUR počev od 30. studenoga 2011. do isplate

- 47,66 EUR počev od 31. prosinca 2011. do isplate

- 49,84 EUR počev od 31. siječnja 2012. do isplate

- 50,13 EUR počev od 29. veljače 2012. do isplate

- 48,62 EUR počev od 31. ožujka 2012. do isplate

- 49,64 EUR počev od 30. travnja 2012. g. do isplate

- 50,34 EUR počev od 31. svibnja 2012. do isplate

- 49,17 EUR počev od 30. lipnja 2012. do isplate

- 49,47 EUR počev od 31. srpnja 2012. do isplate

- 48,60 EUR počev od 31. kolovoza 2012. do isplate

- 46,70 EUR počev od 30. rujna 2012. do isplate

- 48,72 EUR počev od 31. listopada 2012. do isplate

- 49,69 EUR počev od 30. studenoga 2012. do isplate

- 49,01 EUR počev od 31. prosinca 2012. do isplate

- 45,20 EUR počev od 31. siječnja 2013. do isplate

- 48,44 EUR počev od 28. veljače 2013. do isplate

- 48,72 EUR počev od 31. ožujka 2013. do isplate

- 47,45 EUR počev od 30. travnja 2013. do isplate

- 43,50 EUR počev od 31. svibnja 2013. do isplate

- 43,40 EUR počev od 30. lipnja 2013. do isplate

- 44,37 EUR počev od 31. srpnja 2013. do isplate

- 45,93 EUR počev od 31. kolovoza 2013. do isplate

- 48,08 EUR počev od 30. rujna 2013. do isplate

- 46,97 EUR počev od 31. listopada 2013. do isplate

- 47,76 EUR počev od 30. studenoga 2013. do isplate

- 48,65 EUR počev od 31. prosinca 2013. do isplate

- 49,20 EUR počev od 31. siječnja 2014. do isplate

- 50,38 EUR počev od 28. veljače 2014. do isplate

- 49,99 EUR počev od 31. ožujka 2014. do isplate

- 48,69 EUR počev od 30. travnja 2014. do isplate

- 48,28 EUR počev od 31. svibnja 2014. do isplate

- 48,47 EUR počev od 30. lipnja 2014. do isplate

- 49,94 EUR počev od 31. srpnja 2014. do isplate

- 51,18 EUR počev od 31. kolovoza 2014. do isplate

- 50,92 EUR počev od 30. rujna 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici AC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.675,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 13. siječnja 2025., pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 14. lipnja 2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 24. rujna 2007. zaključila sa tuženikom ugovor o kreditu broj: 191-50-4413040, uz valutnu klauzulu u CHF, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.290,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Navodi da je navedenim Ugovorom otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize – CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu.

1.1. Tužiteljica navodi da je tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužiteljica smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

1.2. Tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

1.3. Također navodi da je presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik- kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i to kako po osnovu tako i po visini.

2.1. Tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 24. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 191-50-4413040 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 13.290,71 CHF, te da je ugovorena redovna kamata 5,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

2.2. Također navodi da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.3. Tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Navodi da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

2.4. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica navodi da nije osnovan prigovor zastare budući je tužba podnesena 14. lipnja 2023. Također navodi da tužiteljica ima status potrošača budući se radi o kreditu za kupovinu osobnog vozila i koji je tužiteljica sklopila kao fizička osoba.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 22. srpnja 2024. specificirala tužbeni zahtjev, te temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.621,80 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 19.-24. spisa), otplatni plan (stranica 25. -34. spisa), dopis tuženika (stranica 35. spisa), pisani nalaz i mišljenje vještaka (stranica 50. -55. spisa), te je saslušao tužiteljicu.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Tijekom postupka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 24. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 191-50-4413040, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 13.290,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseca.

7.1. Također nije sporno da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

8. Tijekom postupka je sporno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

9. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ŽC i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

11. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Nadalje, odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07 dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.2. Odredbom članka 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

12.3. Nadalje, odredbom članka 102. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

14. Saslušana u svojstvu parnične stranke tužiteljica je izjavila da je imala namjeru kupiti osobno vozilo te je otišla u auto kuću u [adresa] gdje su joj rekli da ukoliko želi vozilo kupiti na kredit da ode u Raiffeisen banku budući ta auto kuća surađuje sa tom bankom. Nakon toga je otišla u banku gdje joj je ponuđen kredit sa valutnom klauzulom u CHF te joj je ovaj kredit bio prihvatljiv jer je imao manju kamatnu stopu, a također je i rata kredita bila takva da ju je mogla plaćati. U banci joj nisu nudili nikakav drugi kredit osim kredita u CHF. Navela je da je njoj bilo poznato da je kredit vezan za stranu valutu i da bi moglo doći do promjene iznosa rate kredita, ali je smatrala, ako do toga i dođe, da će ta promjena biti neznatna jer je smatrala da je valuta CHF sigurna. Početna rata kredita iznosila je 850,00 kuna, da bi u jednom trenutku narasla do 1.400,00 kuna, a njezina plaća je tada iznosila 2.200,00 kuna. Navela je da je ugovor o kreditu sastavljala banka. Također je navela da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnik obrta niti je imala udjela u trgovačkim društvima, a vozilo je koristila za svoje osobne potrebe.

15. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor o kreditu zaključila radi kupovine osobnog vozila. Također je utvrđeno da joj je tuženik ponudio kredit vezan za CHF kao najpovoljniji, te da joj u banci nisu nudili kredit u kunama ili sa valutnom klauzulom u eurima. Također je utvrđeno da se nije posebno pregovaralo oko uvjeta ugovora i da je ugovor sastavila banka.

16. Slijedom navedenog odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

16.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba članka 7. ugovora nije razumljiva. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena.

17. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

18. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

19. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 9. ZZP i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

19.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski za kupnju osobnog automobila.

19.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

20. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

21. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik i tužiteljica dana 24. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 191-50-4413040 kojim se tužiteljici stavlja na raspolaganje iznos od 13.290,71 CHF, protuvrijednosti u HRK po važećem tečaju banke kreditora na dan isplate po predmetnom ugovorom o kreditu. Kredit je odobren za kupovinu vozila. Otplata kredita ugovorna je s rokom od 84 jednaka mjesečna anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 192,57 CHF dana 31. listopada 2007. Kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan isplate po ugovoru o kreditu 27. rujna 2007. za 1 CHF = 4,410947 kuna.

21.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 2.621,80 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita. Vještak je također naveo da je uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj platio manje anuitete (tzv. negativna tečajna razlika) u iznosu od 0,78 eura. Vještak navodi da je razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena u visini od 2.621,02 eura.

22. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ali ističe da je vještak prilikom izračuna koristio fiksni tečaj za cjelokupno razdoblje otplate kredita dok su ugovorne strane u ugovoru o kreditu ugovorile srednji tečaj kreditora za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, a ne fiksni tečaj.

23. Na glavnoj raspravi od 24. listopada 2024, vještak je naveo da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti, te da je nalaz i mišljenje sačinio prema postavljenom zadatku vještačenja od strane suda primjenom metodologije sukladno pravilima struke. Vezano za primjedbu tuženika da nema primjedbe na matematički izračun, a prigovora primijenjenom tečaju, smatra da je isto stajalište kontradiktorno jer smatra da se ne može prigovarati primijenjenom tečaju, a nemati primjedbe na matematički izračun.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

25. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio viši iznos od 2.621,80 eura, to je sud donio odluku da tuženik isplati tužitelju navedeni iznos.

26. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

27. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28.1. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 100 bodova, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 23. srpnja 2024. u vrijednosti 100 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. lipnja 2024., 24. listopada 2024. i 3. prosinca 2024. u vrijednosti 100 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 550 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 1.100,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 275,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno ukupno 1.675,00 eura.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 13. siječnja 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Slaven Karaban, V. Nazora 3, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja 2. Odvjetničko društvo Mađarić i Lui d.o.o., Zelinska 4, [adresa] Zagreb – pun. tuženika