REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-217/2023-25

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĆCI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Bruni Petrovčić, odvjetniku iz Koprivnice protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 13. siječnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici ĆCI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od ukupno 3.015,94 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačno zatraženog iznosa do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 179,36 EUR od 1. siječnja 2010.

iznos 448,68 EUR od 1. siječnja 2011.

iznos 2.568,93 EUR od 1. siječnja 2012.,

sve do isplate i sve u roku od 15 dana.

II Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva više od dosuđenog tužiteljica se odbija.

III Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici ĆCI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.587,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od presuđenja 13. siječnja 2025. godine do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica zastupana po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrović iz Koprivnice podnijela je tužbu radi isplate protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita.

2. Iz tužbe proizlazi da je tužiteljica je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 14378/06 dana 17. veljače 2006. godine. Predmetnim ugovorom odobren joj je i isplaćen kredit u iznosu od 25.700,00 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a kredit je vraćen u cijelosti.

3. Tužiteljica smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je prednik tuženika u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

4. Tužiteljica svoje tvrdnje temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH.

5. Prema navodima tužiteljice ugovorne odredbe su bile unaprijed pripremljene, pa samim time predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja prednika tuženika, iste su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Valutna klauzula je isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha iste je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - u konkretnom slučaju kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti, što se u ovom ugovornom odnosu nije dogodilo, već je unatoč nepromijenjenoj vrijednosti novca (zbog vezanosti tadašnje hrvatske valute uz EUR koji odnos čitavo vrijeme karakterizira sigurnost i stabilnost domaće valute, a time i vrijednosti tog novca), a uslijed poremećaja odnosa vrijednosti CHF prema EUR, došlo u jedno vrijeme otplate kredita do znatnog povećanja tečaja CHF prema kuni, što je pak neopravdano dovelo do značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužiteljica plaćala, a time i do stjecanja na strani tuženika nepripadajuće imovinske koristi.

7. Slijedom naprijed navedenog povrijeđene su relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Konkretno, radi se o odredbama koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom iz članka 98. ZZP- a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena jer je prilikom ugovaranja iste u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljice i prednika tuženika, prednik tuženika propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

8. Prednik tuženika je propustio svoju obvezu da u skladu sa zakonskim odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, ovdje tužiteljici kao potrošaču, da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, tj. sve podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također je propustio obvezu da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Ova njegova obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe ZZP koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i načelima obveznog prava, a to su već spomenuto načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo zabrane zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

Zbog propusta prednika tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, tužiteljica nije raspolagala svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku.

9. Tužiteljica se poziva na presudu VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine.

10. Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, prednik tuženika je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od ukupno 865,84 EUR/ 6.523,69 kn, koji tužiteljica prvobitnom tužbom potražuje.

11. Tužiteljica se pozvala na čl. 186. b. st. 2. ZPP-a da će tužbeni zahtjev precizirati tijekom postupka nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

12. Tužiteljica je podneskom od 5. lipnja 2024.g. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i saslušanja vještaka specificirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje iznos od 3.196,97 EUR.

13. Tužiteljica je uz tužbu priložila Ugovor o kreditu broj: 14378/06 od 17. veljače 2006.g. koji je zaključen između HVB Splitska banka d.d. i tužiteljice u Našicama. Također je priložila Izvod o uplatama kredita, Otplatni plan za naprijed navedeni ugovor. Tužiteljica je priložila Obavijesti o promjeni kamatne stope od strane tuženika iz kojeg je vidljivo da je prvobitno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,40% u vrijeme ugovaranja kredita 17. veljače 2006.g., a 1. veljače 2007.g. banka mijenja kamatnu stopu na iznos od 6,90%, nadalje kamatna stopa se mijenja od 4. svibnja 2009.g. na 8,90%.

14. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe kako je tužiteljica u konkretnom slučaju podnijela tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a, jer je tužiteljica raspolagala svom potrebnom dokumentacijom za postavljenje konkretnog tužbenog zahtjeva.

15. Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, jer smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima (dalje ZOO).

16. Tuženik je istakao prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja. Tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Tuženik se poziva na zastarni rok od tri godine ukoliko tužiteljica potražuje naknadu štete, a rok se računa od kada je oštečenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila što je u skladu s odredbama 346. ZOO, a u svakom slučaju je zastarni rok od 5 godina od kada je šteta nastala. >Tuženik se također poziva na odredbe čl. 372. ZOO gdje bi se primjenjivao zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ukoliko bi se radilo zbog utvrđivanja ništetnosti, a radi se o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (ugovor je sklopljen 17.2.2006.g.).

17. Tuženik nadalje smatra kako se u konkretnom slučaju ne mogu primjenjivati utvrđenja iz parnice "Potrošač", čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u kojem slučaju. Također smatra da se ne mogu primjenjivati odluke VTS u premetu PŽ- 6632/17, i P-1401/12 TS u Zagrebu, jer je u tim parnicama utvrđivana apstraktna pravna zaštita. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedini spor pokrenut pojedinačnom tužbom, nego tužiteljica u konkretnom parničnom postupku mora dokazivati ništetnost pojedinih ugovornih odredbi , a ne se samo pozivati na presudu VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g.

18. Tuženik smatra kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva pa slijedom toga osporavana takva odredba ne može biti predmetom ocijene poštenosti (čl. 84. ZZP). Tuženik ističe kako pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice nije ispunjena u ovom slučaju.

18.1. Sud nije mogao prihvatiti navode tuženika jer smatra da su isti proizvoljni, neargumentirani i vode ka izbjegavanju svake odgovornosti tuženika prema tužiteljici.

19. Tijekom postupka sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dajani Vuković, saslušao tužiteljicu te izvršio uvid u ostale priloge spisa.

20. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je prvobitno ugovorena kamatna stopa iznosila 5,40% godišnje, ali se tijekom 2007.g. i 2009.g. mijenjala pa je tako 2007.g. iznosila 6,90% godišnje pri čemu je rasla visina anuiteta 370,01 CHF povećana na 386,58 CHF, a 2009.g. kamata je iznosila 8,90% godišnje, što je povećalo i visinu anuiteta na 401,45 CHF. Vještakinja je utvrdila da je kredit prijevremeno otplaćen i to u devetom mjesecu 2011.g. Prema prvom otplatnom planu nedospjela glavnica prilikom prijevremene otplate kredita je iznosila 6.382,94 CHF X 4,7112 kn što je 30.071,31 kn pa je tako više plaćeno 20.900,0015 kn, odnosno tom prilikom je nastala tečajna razlika u iznosu od 20.707,51 kn što preračunato iznosi 2.748,36 EUR. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvene vještakinje proizlazi da tečajna razlika iznosi 3.015,94 EUR što predstavlja razliku između više i manje plaćenih iznosa. Vještakinja je svoje navode prikazala i tabelarno na strani 371-380 ovosudnog spisa.

21. Kako tužiteljica nije bila zadovoljna izračunom vještakinje predložila je da se financijsko knjigovodstvena vještakinja neposredno sasluša. Sud je na ročištu dana 22. svibnja 2024.g. saslušao financijsko-knjigovodstvenu vještakinju Dajanu Vuković koja je u cijelosti ostala kod pisanog nalaza i mišljenja. Vještakinja je pojasnila da prilikom izračuna tečajne razlike nije bilo izračuna kamate nego je prikazana tečajna razlika u iznosu od 3.015,94 EUR, a što predstavlja različiti iznos od iznosa koji je izračunao tuženik od 2.471,13 EUR iz razloga što je vještakinja koristila fiksni početni tečaj prema nalogu suda.

22. Tuženik je stavio primjedbu na izračun financijsko knjigovodstvene vještakinje ističući kako razlika u anuitetima s osnova valutne klauzule, kao razlika početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća iznosi 2.471,13 EUR, a ne 3.015,94 EUR kako je to izračunala vještakinja. Tuženik je smatrao da je vještak trebao uzeti u obzir i negativne anuiteta kada je tužitelj plaćao manje u odnosu na početno ugovoreno.

22.1. Kako tuženik nije bio zadovoljan izračunom financijsko knjigovodstvenog vještaka jer je smatrao da je njegov izračun točan i pravilan predlagao je novo vještačenje po drugom vještaku, koji sud nije prihvatio iz razloga što takav prijedlog vodi odugovlačenju ovog postupka a sud je u potpunosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju financijsko knjigovodstvenog vještaka jer je predmetni vještak dugogodišnji sudski vještak u kojeg sud ima povjerenje i vještačio je u velikom broju dosadašnjih ovakve vrste predmeta, te nije bilo sumnje u izračun vještaka osim u ovom slučaju od strane tuženika.

23. Vještakinja Dajana Vuković kao iskusan i dugogodišnji sudski vještak upravo je uzela u obzir razliku tečaja na način da je izračun izvršila primjenom fiksnog tečaja prema prvom otplatnom planu, nedospjela glavnica prilikom prijevremene otplate iznosila je 6.382,94 CHF, a plaćeno je više 20.900,15 kn odnosno tom prilikom je nastala tečajna razlika u visini od 20.707,51 kn što čini protuvrijednost od 2.748,36 EUR. Tužiteljica je u nekoliko navrata propustila izvršiti uplatu mjesečne obveze pa je tako u sljedećim mjesecima izvršila plaćanje zaostalih obveza. Vještakinja je izračunala da tečajna razlika između više i manje plaćenih iznosa je 22.723,62 kn odnosno 3.015,94 EUR.

Sud je u cijelosti poklonio vjeru financijsko knjigovodstvenom vještaku da je nalaz dan u skladu sa strukom, nepristrano, objektivno i stručno, te nije imao razloga sumnjati u nalaz i mišljenje vještaka pa ga je u cijelosti prihvatio.

24. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica ĆCI koja je između ostalog izjavila da je kredit podigla isključivo radi kupnje osobnog automobila. U banci su joj prezentirali kredit u CHF koja je povoljna i sigurna valuta. Prvobitno ugovorena kamata i rata su joj bile prihvatljive, ali su rate kredita kroz vremenski period rasle pa je ranije zatvorila kredit i podmirila dugovanje nego je ugovorila otplatu kredita. Tužiteljica je izjavila da prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije mogla utjecati na pojedine odredbe ugovora i nitko joj u banci nije ništa pojašnjavao jer je ugovor bio unaprijed pripremljen. Ugovor je ovjerila kod javnog bilježnika, ni tamo joj nitko ništa nije pojašnjavao u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U vrijem podizanja kredita nije imala obrt i nije bila član niti jednog trgovačkog društva. Ugovor koji je potpisala nije u cijelosti razumjela jer ga nije stigla detaljno pročitati, a između ostalog zanimala ju je rata kredita i početna kamata koja je u početku bila prihvatljiva. Automobil koji je kupila koristila je za vlastite potrebe i to odlazak na posao.

25. Nakon provedenog postupka i analize svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti sud smatra da je tužba tužiteljice od 05. lipnja 2024. godine djelomično osnovana koju je sud detaljno analizirao kao i sve provedene dokaze, a sve u smislu čl. 8. ZPP-a.

Sud nije prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 3.196,97 EUR jer tužiteljica nije obrazložila kako je došlo do toga iznosa kada prema izračunu financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da tečajna razlika iznosi 3.015,94 EUR, a tužiteljica potražuje veći iznos i to za 181,03 EUR pa je nejasno kako je došla do tog izračuna na temelju kojih parametara i u tom djelu sud je tužbeni zahtjev odbio u odnosu na dosuđeni dio.

26. Nije sporno da je tužiteljica od tuženika zatražila kredit radi kupnje osobnog automobila, a tuženik joj je ponudio kredit koji je u to vrijeme bio najpovoljniji u CHF valuti što je tužiteljica i prihvatila ne poznavajući kreditnu politiku banke pristala je na unaprijed sastavljen ugovor o kreditu u kojem je bila već unaprijed određena kamatna stopa kao i sve ugovorne odredbe o valuti, mjesnoj nadležnosti, načinu otplate.

27. U ovom slučaju sporno je da li su ugovorne odredbe takvog unaprijed pripremljenog i formuliranog ugovora u protivnosti sa zakonom, moralom i ustavom, da li su takve odredbe ništetne ili ne.

28. Tijekom postupka je dokazano da tužiteljica nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, jer su one bile unaprijed pripremljene, a tužiteljica je mogla takav ugovor prihvatiti ili ne, a kako nije bila upućena da li može utjecati na pojedine odredbe ugovora ili ih mora prihvatiti, ona ih je prihvatila i ugovor potpisala.

29. Tužiteljica je u prvobitnoj tužbi postavila tužbeni zahtjev u kojem se poziva na nepoštene odredbe o ugovorenim kamatnim stopama kao i ugovorenoj valuti, ali je tijekom postupka izmijenila tužbeni zahtjev na način da je od tuženika tražila samo promjenu ugovorene valute, odnosno tečajnu razliku u odnosu na zaključeni Ugovor o kreditu od 17.02.2006.g.

30. Osnovano se tužiteljica poziva na pravomoćnu presudu VTS broj Pž- 6632/2017 i presudu TS u Zagrebu broj P-1401/2012 kojima je utvrđeno, da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezan glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošaka kao i ZOO.

31. Tuženik je sukladno čl. 323. ZOO dužan vratiti sve što je primio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, a sve to u svezi čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO. Tuženik je temeljem ništetnih odredbi predmetnog ugovora nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i to u presuđenom novčanom iznosu. Tuženik je dužan vratiti ono što je na temelju ništetnog ugovora odnosno dijela ugovora primio.

32. Sud smatra da tuženik neosnovano negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je prihvaćen zahtjev iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a. Tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF kojom je sav rizik tečajnih promjena prebacio na korisnike kredita, a sve u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g.

33. Prema mišljenju ovog suda presuda TS u Zagrebu broj P-1401/2012 koja je potvrđena presudama VTS RH broj Pž-7129/2013 i broj Pž-6632/2017 ima izravni učinak na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja na naknadu, ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. st.1. ZPP-a.

34. Presuda navedena u kolektivnom sporu donesena je protiv tuženika, a tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz te presude što je sve u skladu s odredbom čl. 502. c ZPP-a, dok je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/14) propisano kako odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na ovo se pitanje izjasnio VS RH na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. godine gdje je doneseno objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

35. Što se tiče valutne klauzule njezino ugovaranje je dopušteno, jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute CHF i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive vijeća 90/13 i 93/13 EEZ koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenim ugovornim odredbama.

36. Sud Europske unije je već presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuje među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji već i one odredbe koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje.

37. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

38. Kako ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st.1. ZOO.

39. Iz presude suda Europske unije u predmetima C-224/19 i C-259/19 na toč. 5. gdje se navodi kako načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da potrošač u postupku za ostvarivanje svojih prava snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odgovoriti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor, eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je to uređeno Direktivom 93/13.

40. Navedena odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima pokrenutim radi zaštite potrošačkih prva istome u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnih troškova koji su bili nužni za svrhovito vođenje parnice, neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu. U konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a kod djelomičnog uspjeha u parnici jer bi to bilo u suprotnosti s navedenim odredbama Direktive 93/13.

41. Sud smatra da tužiteljici pripadaju troškovi prema čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je tuženika obvezao na plaćanje troškova ovog parničnog postupka.

42. Troškovi parničnog postupka sastoje se od sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, četiri obrazložena podneska svaki po 200,00 EUR, jedan podnesak od 50,00 EUR, tri ročišta svako po 200,00 EUR, ročišta za objavu presude 100,00 EUR, pripadajući PDV od 437,50 EUR i troškova vještačenja 400,00 EUR što sveukupno iznosi 2.587,50 EUR koje je tuženik dužan platiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

43. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 13. siječnja 2025. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 13. siječnja 2025. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćniku tužene