Poslovni broj: P-905/2024-34

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice NE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 20. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 16.255,58 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 10,85 eura od 17. veljače 2008.,

- 24,00 eura od 15. ožujka 2008.,

- 21,27 eura od 15. travnja 2008.,

- 5,86 eura od 15. svibnja 2008.,

- 11,67 eura od 15. lipnja 2008.,

- 7,11 eura od 15. srpnja 2008.,

- 6,15 eura od 15. kolovoza 2008.,

- 5,98 eura od 15. rujna 2008.,

- 23,47 eura od 15. listopada 2008.,

- 34,12 eura od 15. studenog 2008.,

- 19,00 eura od 15. prosinca 2008.,

- 59,80 eura od 15. siječnja 2009.,

- 60,23 eura od 15. veljače 2009.,

- 46,52 eura od 15. ožujka 2009.,

- 49,66 eura od 15. travnja 2009.,

- 50,28 eura od 15. svibnja 2009.,

- 44,88 eura od 15. lipnja 2009.,

- 47,23 eura od 15. srpnja 2009.,

- 41,46 eura od 15. kolovoza 2009.,

- 48,88 eura od 15. rujna 2009.,

- 42,26 eura od 15. listopada 2009.,

- 46,53 eura od 15. studenog 2009.,

- 45,85 eura od 15. prosinca 2009.,

- 57,40 eura od 15. siječnja 2010.,

- 64,82 eura od 15. veljače 2010.,

- 63,22 eura od 15. ožujka 2010.,

- 70,58 eura od 5. travnja 2010.,

- 84,09 eura od 15. svibnja 2010.,

- 85,42 eura od 15. lipnja 2010.,

- 101,00 eura od 15. srpnja 2010.,

- 100,48 eura od 15. kolovoza 2010.,

- 132,79 eura od 15. rujna 2010. i

- 14.742,72 eura od 28. rujna 2010. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 5.745,49 eura zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 3. svibnja 2023. podnijela ovom sudu tužbu u kojoj tvrdi da je njen prednik – pokojni suprug TE, a kojeg je naslijedila, sa tuženicom 13. prosinca 2007. sklopio ugovor o kreditu, a kojim mu je tuženica odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 164.610,00 CHF, uz primjenu valutne klauzule s rokom otplate u 240 mjesečnih anuiteta čiju vrijednost određuje tuženica planom otplate. Tvrdi da je istim ugovorom banka unijela odredbu po kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule, no ne način da bi njen prednik na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, sve pored činjenice da je ugovor sklopljen na temelju unaprijed formuliranog standardnog obrasca na čiji sadržaj on nije mogao utjecati, s tim da je isti sklopljen s punim povjerenjem u tuženici kao kreditnu instituciju. Obzirom na navedeno, a sukladno presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženica povrijedila interes potrošača ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz CHF bez prethodno adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, tvrdi da su navedene odredbe ugovora nepoštene i time ništetne te da stoga, kao nasljednica pok. TE, ima prava na isplatu preplaćenih anuiteta kredita i to kao razliku između iznosa koji je plaćen na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženice i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF-a.

1.2. Slijedom navedenog, zahtjeva isplatu ukupnog iznosa od 24.383,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate, uz obvezu tuženice da joj nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica osporava osnovanost zahtjeva tužiteljice te predlaže isti odbiti. Prvenstveno prigovara nedostatku legitimacije tužiteljice jer u rješenju o nasljeđivanju iza pok. TE nije navedeno da njegovu ostavinu čine i prava i obveze koje proizlaze iz ugovora o kreditu, čime ih ona nije mogla naslijediti, pored činjenice da su nasljednicima, osim tužiteljice, proglašeni i ĆE i LE. Osporava svojstvo potrošača tužiteljici i ističe prigovor zastare potraživanja. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope bile nepoštene u konkretnom ugovoru, tvrdeći da je ona u cijelosti postupala po tada važećem prisilnim propisima. Navodi da je prednik tužiteljice bio upoznat, obaviješten i upozoren o svim rizicima promjene tečajnih odnosa i kamatne stope te pristala na iste. Tvrdi da niti ona nije mogla predvidjeti promjenu tečaja i kamatne stope koja se dogodila tijekom otplate kredita. Ukazuje da su stranke pregovarale o predmetnim odredbama ugovora i da je predniku tužiteljice prije potpisivanja pojašnjeno značenje predmetne ugovorne odredbe od strane djelatnika banke kao i prilikom solemnizacije ugovora od strane javnog bilježnika, pa da su predniku tužiteljice ove odredbe ugovora bila jasne i razumljive. Smatra da tužiteljici svakako ne bi pripadalo pravo na zakonske zatezne kamate od dana pretplate, već najranije od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari u kojoj se po prvi put ističe ništetnost odredbi ugovora, pa se ona niti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem prije isticanja takvog zahtjeva.

2.2. Obzirom je tužiteljica tijekom postupka povećala tužbeni zahtjev, protivi se preinaci tužbe ukazujući da je ista nedopuštena jer je tužiteljica isto mogla učiniti do zaključenja prethodnog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem od 10. srpnja 2024. dopustio preinaku tužbe jer je tužiteljica istu preinačila odmah po primitku nalaza i mišljenja vještaka, a pri tome uzimajući u obzir da je sud taj koji određuje zadatak vještaka pa time i ishod obračuna, koji kao takav tužiteljici nije poznat do primitka samog nalaza i mišljenja, čime je preinaka tužbe dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP).

4. Nakon provedene glavne rasprave, ovaj sud je presudom poslovni broj P- 398/2023-19 od 31. srpnja 2024. prihvatio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.127,79 eura kao trećine iznosa koji je vještakinja izračunala kao iznos pretplate kredita te odbio zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu, uz nalog tuženici da joj plati troškove postupka, a sve obzirom je zaključio da je tužiteljica nasljednica 1/3 potraživanja koje je pok. TE imao prema tuženici.

5. Stranke se nisu žalile u odnosu na odluku ovog suda kojom je tuženici naloženo plaćanje, dok je Županijski sud u Slavonskom brodu rješenjem poslovni broj Gž-841/2024-3 od 22. listopada 2024. prihvatio žalbu tužiteljice u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev te predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje u ovom dijelu, kao i u odluci o troškovima postupka, uz uputu da je potrebno utvrditi osnovanost tvrdnje tužiteljice da je ista jedina nasljednica pok. TE u pogledu predmetnog potraživanja.

6. Na ponovljenoj glavnoj raspravi pročitan je ugovor o kreditu, rješenje o nasljeđivanju koje je 22. siječnja 2018. pod poslovnim brojem O-1370/17 donio Anđelko Stanić, javni bilježnik u Dubrovniku, pregled promet po kreditu, otplatni plan, nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje financijske struke, iskaz tužiteljice te rješenje o raspoređivanju naknadno pronađene imovine koje je 4. srpnja 2023. pod poslovnim brojem O-1370/17 donio Anđelko Stanić, javni bilježnik u Dubrovniku.

7. Obzirom je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da je zahtjev tužiteljice osnovan.

9.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu koji je njen prednik pok. TE sklopio s tuženicom 13. prosinca 2007. i to iznosa koje je tuženica stekla temeljem primjene ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-a, a prema kojoj su obveze njenog prednika obračunate prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu na dan plaćanja pojedinog anuiteta kredita.

9.2. Pri tome se ukazuje da je u ovoj fazi postupka, a obzirom na pravomoćnost presude ovog suda poslovni broj P-398/2023-19 od 31. srpnja 2024. kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.127,79 eura, predmet potraživanja 2/3 iznosa pretplate kredita po navedenoj osnovi, konkretno preostalog iznosa od 16.255,58 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na 2/3 pojedinačnog preplaćenog anuiteta.

10. Nesporno je među strankama:

- da su pok. TE i tuženica **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 164.610,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je ugovorena primjena valutne klauzule kojom se obveze otplate anuiteta kredita vežu za tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a,

- da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 240 mjeseci te da je kredit otplaćen.

11. Sporno je među strankama:

- legitimiranost tužiteljice za istaknuti zahtjev, odnosno je li ista isključiva nasljednica pok. TE,

- je li prednik tužiteljice u predmetnom ugovornom odnosu bio potrošač,

-primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

-ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule,

- zastara potraživanja tužiteljice te

- dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplate kredita.

12.1. U odnosu na legitimiranost tužiteljice za isplatu u vezi ugovora o kreditu koji je tuženica sklopila sa pok. CE, čitanjem rješenja o nasljeđivanju koje je 22. siječnja 2018. pod poslovnim brojem O-1370/17 donio Anđelko Stanić, javni bilježnik u Dubrovniku, te rješenja o raspoređivanju naknadno pronađene imovine koje je 4. srpnja 2023. pod poslovnim brojem O-1370/17 donio Anđelko Stanić, javni bilježnik u Dubrovniku, utvrđeno je da je TE umro **.**.2017. te da su njegovim nasljednicima proglašeni njegova supruga, ovdje tužiteljica te sinovi ĆE i LE, s tim da je tužiteljica proglašena isključivom nasljednicom ovdje predmetnog potraživanja.

12.2. Uzimajući u obzir da se potraživanje tužiteljice temelji na izvanugovornoj osnovi i to institutu stjecanja bez osnove te da je između stranaka nesporno da je pok. TE temeljem navedenog ugovora vršio uplate koje je tuženica primila na osnovu odredbi ugovora o kreditu koji je s istim sklopila, zaključak je ovog suda da su potraživanja koja je za života isti stekao prema tuženici potraživanja koja ex lege prelaze na njegove nasljednike i kao takva ex lege čine ostavinu istog, a koju su trenutkom smrti pok. TE stekli njegovi nasljednici.

12.3. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je tužiteljica legitimirana zahtijevati isplatu potraživanja njenog prednika pok. TE i to cjeline navedenog potraživanja.

13.1. U odnosu na status prednika tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, ukazuje se da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je isti ugovor sklopio kao fizička osoba, dok je sam kredit ugovoren i isplaćen s točno određenom namjenom – adaptacija stana.

13.2. Člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

13.3. Prednik tužiteljice je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, a tužiteljica ne može dokazati negativnu činjenicu da se sredstva po kreditu nisu koristila za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženici je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti prednika tužiteljice, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženica ničim ne dokazuje da bi prednik tužiteljice uopće obavljao poslovnu djelatnost i sredstva stečena kreditom koristio u takvu svrhu, a niti navedeno proizlazi iz provedenih dokaza. Dapače, iz životno uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o stanu koji su adaptirali za život njihove obitelj, konkretno njih dvoje s dvoje manje djece.

14. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazala da je pravni posao njen prednik sklopio kao fizička osoba, ista je time stvorila predmnjevu da je potrošač, a kako tuženica nije oborila ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženice o ulozi prednika tužiteljice kao potrošača neosnovan.

15.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su pok. TE i tuženici sklopili 13. prosinca 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorili da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate za CHF u odnosu na kunu.

15.2. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor pisan na 6 stranice sitnog fonta, bez proreda.

16. Već iz citiranog sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice, kao nasljednice potrošača – korisnika kredita u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

17. Tvrdnja tuženice da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule.

18. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

20. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o nepoznatom i potpuno rasponom neograničenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženica i sama tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no prednik tužiteljice kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja je živjela u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobio te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da predniku tužiteljice isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

19. Tuženica je, a kako proizlazi iz evidencije samog tuženice o uplatama po kreditu, u utuženom razdoblju primila uplate po otplati kredita u ime i za račun prednika tužiteljice, pa je isti u obvezi vratiti sve što je primio primjenom ništetnih ugovornih odredbi.

21.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu potraživanja glavnice su iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen predniku tužiteljice i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je prednik tužiteljice kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita za cjelokupno razdoblje otplate kredita.

22.1. Slijedom navedenog, stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke dan je zadatak da izradi obračun otplate predmetnog kredita primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita za cijelo razdoblje otplate kredita, te da takav obračun usporedi sa stvarnim uplatama po kreditu, a potom izračuna razliku ovih obračuna na način da uzme u obzir i iznose plaćenih anuiteta koji su manji od iznosa anuiteta izračunatog po nalogu suda.

22.2. Vještakinja je jasno, potpuno i pregledno prikazala dane obračune te je pri tome uzela u obzir sve uplate po kreditu, pa je time utvrdila ukupnu razliku pretplate u iznosu od 24.383,37 eura, uz prikaz pojedinačnih pretplata anuiteta na dan uplate anuiteta, uz napomenu da tijekom otplate kredita nije evidentirana niti jedna uplata anuiteta koja bi bila manja od početnog anuiteta kredita.

22.3. Pri tome, a kako je tužiteljici već pravomoćno dosuđen iznos od 8.127,79 eura, koji predstavlja 1/3 iznosa obračunate pretplate od 24.383,37 eura, preostalog iznosa pretplate iznosi 16.255,58 eura.

23. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste, opet u visini 2/3 obračunatih pojedinačnih pretplata obzirom na već presuđenu 1/3 istih, sve kako je navedeno u izreci ove presude.

25.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a.

25.2. Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite u pogledu odredbi ugovora o primjeni valutne klauzule pravomoćno okončan tek 14. lipnja 2018., zastara potraživanja po osnovi vraćanja stečenog bez osnove (temeljem ništetnih odredbi kredita) počela je teći tek od tada čime do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao opći zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje za predmetno potraživanje, a koje nije potraživanja naknade štete već po osnovi stečenog bez osnove, sve sukladno općim načelima obveznog prava prema kojima pravo na isticanje ništetnosti sukladno čl. 328. ZOO-a nikada ne prestaje, dok sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo tužiteljice na isplatu konkretnog potraživanja nije zastarjelo.

26.1. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška koji je bio potreban za uspjeh u sporu.

26.2. Tužiteljicu je u postupku zastupao punomoćnik odvjetnik pa ista za radnje zastupanja ima pravo na naknadu troška sukladno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje u tekstu: OT), i to za sastav tužbe u iznosu od 625,00 eura (tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), sastav podneska od 19.6.2024. i 17.12.2024. u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 27.2.2024., 19.4.2024.,10.7.2024. i 20.12.2024. u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a i tbr. 46. OT-a), te sastava žalbe u iznosu od 781,25 eura (tbr. 11. toč. 1 i tbr. 46 OT-a), time ukupnog troška zastupanja od 5.156,25 eura.

26.3. Pored navedenog tužiteljica ima pravo na nadoknadu troška plaćene sudske pristojbe u iznosu od 139,24 eura te troška uplaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 450,00 eura.

26.4. Tužiteljici nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude jer nije imala navedeni trošak.

26.5. Tužiteljica, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a ima pravo i na zateznu kamatu na ukupno dosuđen trošak u iznosu od 5.745,49 eura, kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude.

Dubrovnik, 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Slavonskom brodu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice,

2. pun. tuženika