Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-492/2024-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari I. tužitelja ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i II. tužiteljice CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 26. studenoga 2024. u prisutnosti I. i II. tužitelja, punomoćnice I. i II. tužitelja, i punomoćnika tužene u zamjeni DL, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, po objavi 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem: OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF",..“

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti I. tužitelju ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. i II. tužiteljici CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Đ. [adresa], iznos od 11.433,58 € (slovima: jedanaest tisuća četiristo trideset tri eura pedeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, i to:

- Na iznos od 2,53 € od 01.09.2007. pa do isplate

- Na iznos od 2,70 € od 01.04.2008. pa do isplate

- Na iznos od 23,63 € od 01.11.2008. pa do isplate

- Na iznos od 1,61 € od 01.12.2008. pa do isplate

- Na iznos od 26,46 € od 01.01.2009. pa do isplate

- Na iznos od 30,01 € od 01.02.2009. pa do isplate

- Na iznos od 31,90 € od 01.03.2009. pa do isplate

- Na iznos od 28,10 € od 01.04.2009. pa do isplate

- Na iznos od 27,72 € od 01.05.2009. pa do isplate

- Na iznos od 21,65 € od 01.06.2009. pa do isplate

- Na iznos od 16,33 € od 01.07.2009. pa do isplate

- Na iznos od 14,59 € od 01.08.2009. pa do isplate

- Na iznos od 19,04 € od 01.09.2009. pa do isplate

- Na iznos od 16,94 € od 01.10.2009. pa do isplate

- Na iznos od 14,90 € od 01.11.2009. pa do isplate

- Na iznos od 20,51 € od 01.12.2009. pa do isplate

- Na iznos od 25,85 € od 01.01.2010. pa do isplate

- Na iznos od 31,44 € od 01.02.2010. pa do isplate

- Na iznos od 30,35 € od 01.03.2010. pa do isplate

- Na iznos od 39,59 € od 01.04.2010. pa do isplate

- Na iznos od 37,59 € od 01.05.2010. pa do isplate

- Na iznos od 42,38 € od 01.06.2010. pa do isplate

- Na iznos od 68,02 € od 01.07.2010. pa do isplate

- Na iznos od 62,57 € od 01.08.2010. pa do isplate

- Na iznos od 84,51 € od 01.09.2010. pa do isplate

- Na iznos od 73,41 € od 01.10.2010. pa do isplate

- Na iznos od 65,16 € od 01.11.2010. pa do isplate

- Na iznos od 91,57 € od 01.12.2010. pa do isplate

- Na iznos od 108,03 € od 01.01.2011. pa do isplate

- Na iznos od 96,67 € od 01.02.2011. pa do isplate

- Na iznos od 98,71 € od 01.03.2011. pa do isplate

- Na iznos od 90,65 € od 01.04.2011. pa do isplate

- Na iznos od 93,58 € od 01.05.2011. pa do isplate

- Na iznos od 122,49 € od 01.06.2011. pa do isplate

- Na iznos od 126,85 € od 01.07.2011. pa do isplate

- Na iznos od 159,47 € od 01.08.2011. pa do isplate

- Na iznos od 148,40 € od 01.09.2011. pa do isplate

- Na iznos od 130,97 € od 01.10.2011. pa do isplate

- Na iznos od 130,82 € od 01.11.2011. pa do isplate

- Na iznos od 129,21 € od 01.12.2011. pa do isplate

- Na iznos od 135,98 € od 01.01.2012. pa do isplate

- Na iznos od 143,41 € od 01.02.2012. pa do isplate

- Na iznos od 143,96 € od 01.03.2012. pa do isplate

- Na iznos od 139,84 € od 01.04.2012. pa do isplate

- Na iznos od 141,98 € od 01.05.2012. pa do isplate

- Na iznos od 8.341,50 € od 01.06.2012. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se tužitelji s tužbenim zahtjevom kojim traže utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržan u članku 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem: OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "od 52.445,00 CHF (slovima: pedesetdvijetisućečetristočetrideset pet i 00/100 CHF)." zatim kojim traže utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu, koji glasi: "… te "550,99 (slovima: petstopedeset i 99/100 CHF)", te kojim traže utvrđenje ništetnosti odredbe članka 23. točka P. koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.'', kao neosnovanim.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska od 8. rujna 2023.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi I. tužitelju ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. i II. tužiteljici CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročene parnične troškove u iznosu 2.364,97 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. I. i II. tužitelj (dalje u tekstu: tužitelji) u tužbi od 12. srpnja 2022. navode da je njihov pravni prednik, pok. AL, u svojstvu korisnika kredita sa tuženom 21. lipnja 2007., sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, kojim se tužena, kao kreditor obvezala staviti predniku tužitelja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 52.445,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se prednik tužitelja navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nasljednici iza pravnog prednika tužitelja, pok. AL, rješenjem o nasljeđivanju su utvrđena djeca prednika tužitelja, ĐL i CL. Osim navedenog, rješenjem javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, posl. broj: O3883/2018, UPP/OS-160/2018-18, od 22. veljače 2022., riješeno je kako je naknadno pronađena imovina iz pok. AL, temeljem potraživanja prema Zagrebačkoj banci d.d., a s osnove Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, raspoređena u korist ovdje tužitelja u cijelosti, slijedom čega tužitelji, kao pravni sljednici protiv tužene podnose ovu tužbu. Prednik tužitelja se obvezao tuženoj iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja za CHF. Predniku tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što prednik tužitelja kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Da je prednik tužitelja imao saznanja, da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF, porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu njegovu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu. Također, presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6, i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i prvotužena Zagrebačka banka d.d., "u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03.), u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07.-133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Dakle, zaključak Trgovačkog suda u Zagrebu, što je pravomoćno i potvrđeno da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, odnosno tužena predniku tužitelja nije ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tužitelju je ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirala tužena. Prednik tužitelja od tužene nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF (koja je bankama bila poznata u svojoj prirodi i specifičnosti), zbog čega se u ovom slučaju radi se o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tužene. Upravo iz navedenih razloga, a u skladu s navedenom praksom iz kolektivnog spora, jasno je da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tj. odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 41/14. i 110/15.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tužene. Člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/9.1, 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelji ovom tužbom potražuju razliku u onim anuitetima, koju je prednik tužitelja zbog povećanja tečaja platio više u odnosu na tečaj koji je važio na dan puštanja kredita. Uslijed navedenih promjena tužena je, primjenom ništetnih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uslijed otplate kredita od tužitelja neosnovano stekla ukupni iznos od 84.503,86 kn. Slijedom navedenog, tužitelji predlažu naslovnom sudu nakon provedenog postupka donijeti presudu:

„I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem:

OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "od 52.445,00 CHF (slovima: pedesetdvije tisućečetristočetrdesetpet i 00/100 CHF)."

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem: OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF", te "550,99 CHF (slovima: petstopedeset i 99/100 CHF)".

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 23. točka P. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem:

OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. Ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.''

IV. Nalaže se tuženiku tužiteljima zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 11.215,59 eura / 84.503,86 kn, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku tužiteljima naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.“

1.1. U podnesku od 8. rujna 2023. tužitelji su iznijeli da nemaju primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka. Slijedom navedenog, predlažu sudu donijeti presudu:

OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "od 52.445,00 CHF (slovima: pedesetdvije tisućečetristočetridesetpet i 00/100 CHF)."

OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.''

IV. Nalaže se tuženiku tužiteljima zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, isplatiti iznos od 11.433,58 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa sve do isplate, na iznose kako to proizlazi iz točke II. izreke presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe da se rješenjem o nasljeđivanju niti rješenjem o naknadno pronađenoj imovini nije mogla utvrditi bilo kakva tražbina prednika tužitelja prema ovdje tuženoj. Naime, pojedinačni istovrsni postupci vođeni radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, su upravo postupci u kojima se tek presudom eventualno može utvrditi postojanje tražbine pojedinog korisnika kredita. Eventualna ništetnost bilo koje odredbe svakog pojedinog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje, već se ista eventualno može utvrditi po provedenom kontradiktornom postupku. Da je tome tako proizlazi i iz odluka Ustavnog suda od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 u kojima je utvrđeno da su “u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.“ Iz navedenih odluka je razvidno da eventualna potraživanja po pojedinom ugovoru o kreditu nisu niti presumirana niti utvrđena u postupcima vođenim povodom kolektivne tužbe, već se o istima u pojedinim postupcima tek raspravlja pa se u navedenim postupcima tek eventualno te tražbine mogu utvrditi. Slijedom navedenog razvidno je da se u ostavinskom postupku nikako ne može utvrditi da bi prednik tužitelja imao ikakvu tražbinu prema ovdje tuženoj, a pogotovo obzirom tužena nije niti obaviještena o ostavinskom postupku, a kamo li da je mogla sudjelovati u istom ili osporavati navodne tražbine prednika tužitelja. Odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03. - dalje u tekstu ZZP) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je odredbom članka 81. ZZP-a određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 87. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a odredbom članka 118. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da pravo na pozivanje na nepoštene i stoga ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču, predmetno pravo je strogo osobne naravi u smislu članaka 80. stavka 1. ZOO-a i pripada potrošaču koji je stranka potrošačkog ugovora te potrošač ne može svoja prava koja bi mu pripadala na ime nepoštene odredbe prenijeti na drugu fizičku ili pravnu osobu. Stoga, tužena prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na tužitelje.

Tužena ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 12. srpnja 2022., tužena ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je prednik tužitelja vršio, pa se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina), s obzirom je predmetna tužba podnesena 12. srpnja 2017. razvidno je da je nesporno kako je od plaćanja koja je vršio prednik tužitelja prošlo više od pet godina te da je eventualno potraživanje tužitelja po toj osnovi u zastari.

Tužena ističe da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača te da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljima. Sama činjenica da je namjena kredita bila kupnja vozila ne dokazuje da tužitelj vozilo ne koristi u gospodarske svrhe. ZZP u odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, ukoliko je namjena predmetnog kredita bila povezana uz gospodarske djelatnosti prednika tužitelja, prednik tužitelja nije bio potrošač te stoga ne bi niti uživao zaštitu po odredbama toga zakona, a na tužiteljima je teret dokaza da je njihov prednik uistinu imao status potrošača.

Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019., posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužena ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Tužena ističe kako su predniku tužitelja bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je prednika tužitelja, kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tužene bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti. Neovisno o tome, proizlazi da je prednik tužitelja, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tužena smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je predniku tužitelja kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tužene, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da prednik tužitelja nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i predniku tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule, prednik tužitelja i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Spomenuti rizik promjenjivosti tečaja se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i prednik tužitelja je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo predniku tužitelja, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i predniku tužitelja je trebalo biti jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tužena ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženoj za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnom. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužiteljima da naknade tuženoj troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. (stranica 7-14 spisa), rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-3883/2018 od 4. ožujka 2019. (stranica 16 spisa), pregled promjena kamatne stope (stranica 17-19 spisa), promet po kreditu (stranica 23-26 40-45 spisa), rješenje posl.br. O-3883/2018 od 22. veljače 2022. (stranica 27 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Bernarde Hunjadi iz Osijeka od 20. lipnja 2023. (stranica 62-67 spisa), iskaz svjedokinje GL (stranica 147-148 spisa), iskaz I. tužitelja (stranica 148 spisa), II. tužiteljice (stranica 149 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po Ugovoru o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. koji ugovor je pravni prednik tužitelja, AL, sklopio se tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 21. lipnja 2007. pravni prednik tužitelja, AL kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209967343 za iznos 52.445,00 CHF,

- da se kredit koristi isplatom za zatvaranje stambenog kredita odobrenog u Raiffeisenbank Austria d.d., a razlika isplatom na ime adaptacije na račun korisnika,

- da je kredit odobren za refinanciranje kredita u Raiffeisenbank Austria d.d. i adaptaciju obiteljske kuće,

- da je ugovoren rok otplate kredita 10 godina,

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF (članak 7.),

- da prvi anuitet iznosi 550,99 CHF i dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je mjesec stavljen u otplatu, ili od onog mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je, prije svega, sporna aktivna legitimacija, zatim je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je i visina navedenog zahtjeva, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Suprotno stavu tužene, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9. Odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je pok. AL sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, u svrhu refinanciranja stambenog kredita odobrenog u Raiffeisenbank Austria d.d. i adaptaciju obiteljske kuće.

9.2. Iz iskaza svjedokinje GL, založnog dužnika i supruge pok. AL, korisnika kredita, proizlazi da je upoznata sa sklapanjem ugovora o namjenskom kreditu koji je njezin pok. suprug AL sklopio sa Zagrebačkom bankom 21. lipnja 2007., budući je ista bila založni dužnik, da im je kredit trebao radi zatvaranja ranije dignutog kredita kojeg su dignuli u Raiffeisenbanci za potrebe izgradnje obiteljske kuće, odnosno dio za adaptaciju kuće. Kuća koju su adaptirali odnosno za koju su podigli kredit u Raiffeisen banci, a poslije taj kredit zatvorili podizanjem kredita u Zagrebačkoj banci, bila je namijenjena za stanovanje, time da pok. AL u trenutku podizanja kredita kod Zagrebačke banke nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, niti je predmetna kuća unijeta u imovinu obrta ili tvrtke. Na iskaz svjedokinje tužena nije imala primjedbi.

9.3, I. tužitelj ĐL, je iskazao da nema nikakvih podrobnih informacija u svezi sklapanja ugovora o kreditu kojeg je njegov otac sklopio sa Zagrebačkom bankom. Samo zna da je ugovor o kreditu sklopljen kao i da je njegov pok. otac sam otplaćivao i otplatio kredit. Kuća koja je kupljena i adaptirana sredstvima kredita je bila obiteljska kuća i on je sam živio u potkrovlju te kuće, a roditelji u prizemlju. Nije mu poznato ime KL. Tužili su kamate koje je tata platio na kredit.

9.4. II. tužiteljica CL je iznijela da nema saznanja o sklapanju ugovora o kreditu pok. oca s Zagrebačkom bankom. Ne može odgovoriti na pitanje što su ovdje tužili.

9.5. Iz iznijetog proizlazi da je pok. AL. ĐL podigao kredit kao fizička osoba, za privatne svrhe, odnosno radi zatvaranja stambenog kredita i adaptacije kuće koja je služila za stanovanje, a ne u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je isti potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. Suprotno stavu tužene da tužitelji nisu aktivno legitimirani u ovom postupku jer da se radi o predmetnom pravu koje je strogo osobne naravi, ovaj sud navodi da su tužitelji kao nasljednici svog pokojnog oca (što je među strankama nesporno) legitimirani tužbom tražiti utuženu zaštitu u svezi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te posljedično tome i isplatu novčanih iznosa. Nadalje, tijekom postupka tužena je tvrdila da tužitelji ne mogu biti aktivno legitimirani jer da pok. AL nije samostalno otplaćivao kredit. Na tu okolnost svjedokinja GL je iznijela da je njezin pok. suprug AL sam otplaćivao kredit i da nikada nitko drugi osim njezinog supruga nije otplaćivao kredit, a isto je iznio i I. tužitelj ĐL, a na što tužena nije imala primjedbi, pa se prigovor tužene u smjeru da pok. AL nije sam otplaćivao kredit ukazuje u potpunosti neosnovanim i paušalno iznijetim.

11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušana je svjedokinja GL koja je iskazala da je upoznata sa sklapanjem ugovora o namjenskom kreditu koji je njezin pok. suprug AL sklopio sa Zagrebačkom bankom 21. lipnja 2007., budući je ista bila založni dužnik. Bila je prisutna kada je njezin pok. suprug u banci pregovarao sa djelatnicom banke u svezi sklapanja ugovora o kreditu. Od strane djelatnice banke im je rečeno da je kredit u CHF najpovoljniji i odnosu na kredite u ostalim valutama, i oni su pristali uzeti kredit u CHF. U ugovoru o kreditu pročitali su da je tijekom otplate kredita moglo doći do promjene tečaja CHF, a što im je rečeno i od strane djelatnice banke, time da im je rečeno da ta promjena ne bi trebala biti znatna odnosno nije im rečeno da će u konačnici doći do promjene tečaja kako je došlo. Mislili su da će to biti neko malo odstupanje. Suprug niti ona nisu mogli utjecati u biti ni na jedan element ugovora o kreditu, u banci su unaprijed pripremili ugovor o kreditu. Nije im rečeno koji elementi eventualno utječu na promjenu tečaja CHF. U početku je rata kredita iznosila oko 2.400,00 kn da bi narasla na iznos od 3.000,00 kn. Kod uzimanja kredita bilo im je najbitnije da bude najpovoljniji odnosno da mogu podmiriti rate kredita. Kredit su suprug i ona pročitali i razumjeli koliko su mogli razumjeti, naime, ona je po struci tekstilni tehničar, a pok. suprug je bio tv mehaničar. Kredit je otplaćivao njezin pok. suprug time da se više ne sjeća na koji način je uplaćivao. Nikada nitko drugi osim njezinog supruga nije otplaćivao kredit. Zna da je uredno otplaćivao kredit prethodno dospijeću. Prilikom pregovaranja sa djelatnicom banke ni suprug ni ona nisu upozoreni na rizik sklapanja kredita s valutnom klauzulom, jer da im je rečeno da postoji rizik tada bi se zapitali da li će ga uzeti. Da su znali da će doći do povećanja rate kredita kako je došlo, ne bi uzeli taj kredit. Nije joj poznato ime KL, nikada čula.

11.4. Cijeneći iskaz svjedokinje GL, na čiji iskaz tužena nije imala primjedbi, ovaj sud je utvrdio da se o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i pok. AL nije imao utjecaja na njihov sadržaj, kao i da predniku tužitelja nije pojašnjeno da može doći do povećanja tečaja, time i anuiteta, u visini kako je u konačnici došlo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s prednikom tužitelja o sklapanju Ugovora o kreditu prednika tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost tijekom postupka nije ničim dokazala. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

13. Nije osnovan prigovor zastare za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018., a nastupa 13. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. srpnja 2022., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Na okolnost visine zahtjeva s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Bernardi Hunjadi iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio očitovati se na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaj CHF na dan korištenja kredita.

14.1. Iz nalaza vještaka od 20. lipnja 2023. proizlazi da razlika više obračunatih i naplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF od strane banke iznosi 11.433,58 eura. Na ročištu 19. listopada 2023. sudski vještak Bernarda Hunjadi je iznijela da je 14. svibnja 2012. kredit privremeno zatvoren uplatom u ukupnom iznosu od 31.760,15 CHF odnosno 198.283.67 kn, što je zbog razlike u tečaju u tom anuitetu dovelo do više plaćenog anuiteta zbog promjene tečaja za ukupno 62.849,06 kuna, odnosno 8.341,50 eura.

14.2. Tužitelji su u podnesku od 8. rujna 2023. uredili tužbeni zahtjev tako da u točki IV. potražuju od tužene ukupan iznos od 11.433,58 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

14.3. Tužena ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.

14.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda. Uostalom, stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

15. U odnosu na navod tužene da je sud dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad su plaćani manji anuiteti kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit otplaćen, ovaj sud navodi da nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., je prošireno vijeće toga suda izrazilo stav da u situacijama kao što je predmetna (kada se zahtjeva djelomično utvrđenje ništetnim odredbi ugovora) sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, osim ukoliko u tom pravcu nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, a što je u predmetnom slučaju izostalo.

16. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate.

17. Tužitelji su potraživali svaki pojedini iznos počev od dana dospijeća, time da je svjedokinja GL iznijela da su svi anuiteti plaćeni prethodno dospijeću, na što tužena nije imala primjedbi, pa je valjalo udovoljiti i zahtjevu tužitelja u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2017. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

18. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe sadržanog u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem: OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF",..“ te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 11.433,58 eura, kao osnovan usvojio.

18.1. U odnosu na dio zahtjeva kojim tužitelji traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržan u članku 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu pod brojem 3209967343/07, kreditna partija 7103708816, od 21. lipnja 2007., ovjerenog kod javnog bilježnika Mirjane Borić, iz Osijeka, pod brojem: OV-20753/07, 26. lipnja 2007., koji glasi: "od 52.445,00 CHF (slovima: pedesetdvijetisućečetristočetrideset pet i 00/100 CHF).", zatim kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu, koji glasi: "… te "550,99 (slovima: petstopedeset i 99/100 CHF)", odnosno kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe sadržanog u članku 23. točka P. ugovora koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.'' ovaj sud je odbio tužitelja, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač. Naime, tužbeni zahtjev se temelji na tvrdnji o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali je tužbeni zahtjev raščlanjen na način da tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti i drugih odredbi ugovora, a kad bi se utvrdila ništetnost i drugih odredbi ugovora, osim valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, tada takav ugovor ne bi mogao opstati.

19. Tužena je u podnesku od 18. listopada 2023. iznijela da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 8. rujna 2023. Ovaj sud dopušta preinaku tužbe iz podneska od 8. rujna 2003., jer je bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, budući je tužiteljica podneskom od 8. rujna 2023., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja postavila tužbeni zahtjev na način da potražuje 11.433,85 eura, umjesto utuženog iznosa od 11.215,59 eura. Pri tome, a u odnosu na povišenje iznosa kondemnatornog tužbenog zahtjeva, ovaj sud ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024., broj: Su-IV- 123/2024-5 Zagreb, prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Prema tome, kako je u konkretnom slučaju došlo samo do povećanja visine tužbenog zahtjeva, to se tužena niti ne može takovoj preinaci protiviti (članak 191. stavak 2. ZPP-a). U odnosu na zastaru povišenog dijela tužbenog zahtjeva, ovaj sud navodi da zastara nije nastupila, obzirom se u smislu citiranog shvaćanja Građanskog odjela VS RH, zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva

20. Tužitelji su u konačnici uspjeli sa zahtjevima na utvrđenje i zahtjevom za isplatu iznosa od 11.433,58 € eura, time da je djelomično odbijen zahtjev za utvrđenje, zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, pa je za odluku o parničnim troškovima mjerodavna odredba članka 154. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP- a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljima priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). U smislu odredbe Tbr. 40. Tarife kojom je propisano kad odvjetnik u istom postupku brani ili zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10 % - uz uvjet da to povišenje može iznositi najviše 50 %., tarifne stavke su povećane za 10%. Tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 220,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 24. listopada 2022. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. studenoga 2022. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 8. rujna 2023. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 11. rujna 2023. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 19. listopada 2024. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. studenoga 2024. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 26. studenoga 2024. u iznosu 220,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

Iznosi 1.760,00 eura, uvećano za pripadajući iznos PDV-a ukupno iznosi 2.200,00 eura. Tužiteljima je dosuđen trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 79,30 eura i trošak predujma za vještačenje u iznosu 398,17 eura. Dakle, tužiteljima je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.677,47 eura.

20.1. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužiteljima nije priznat trošak sudske pristojbe presudu od 22. studenoga 2023. (a nije niti plaćena u dosadašnjem tijeku postupka) niti od 13. siječnja 2025.

20.2. Tužena je izjavila žalbu protiv presude ovoga suda poslovni broj P-547/2022- 18 od 22. studenog 2023. s kojom je uspjela, jer je ta odluka ukinuta, te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe protiv presude poslovni broj P-547/2022-18 od 22. studenog 2023. u iznosu 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. u vezi s Tbr. 7. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 312,50 eura.

20.3. Nakon prijeboja troškova stranaka, i to troška tužitelja u iznosu 2.677,47 eura i troška tužene u iznosu 312,50 eura proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužiteljim parnični trošak u iznosu 2.364,97 eura na koji iznos im je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 13. siječnja 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

21. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude i rješenja.

U Osijeku 13. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude i rješenja uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude i rješenja (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude i rješenja stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu i rješenje na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda i rješenje moraju biti istaknuti 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda i rješenje objavljuju sud će presudu i rješenje dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude i rješenja (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Sanja Hajnal, odvjetnica u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte