REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-296/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda, u pravnoj stvari tužitelja RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 29. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja MR, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o., zamjenice punomoćnika tuženika Vjekoslavu Herceg, odvjetnice u Slavonskom Brodu, zaključene istoga dana, nakon javne objave presude, 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 78138/05 od 26. travnja 2005., solemniziranog po Javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda, pod brojem: OU-526/2005 od 26. travnja 2005. godine, sklopljenog između prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora i tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 13.835,20 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 201,71 CHF i jednom mjesečnom anuitetu u iznosu od 203,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze (u članku 1. i članku 8. b) Ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 654,26 EUR (šest stotina pedeset i četiri eura i dvadeset i šest centi), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-14,84 EUR od dana 11. veljače 2011. do isplate,

-31,04 EUR od dana 11. ožujka 2011. do isplate,

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

-27,42 EUR od dana 12. travnja 2011. do isplate,

-35,68 EUR od dana 11. svibnja 2011. do isplate,

-41,21 EUR od dana 11. lipnja 2011. do isplate,

-44,11 EUR od dana 12. srpnja 2011. do isplate,

-71,19 EUR od dana 11. kolovoza 2011. do isplate,

-46,08 EUR od dana 13. rujna 2011. do isplate,

-42,74 EUR od dana 11. listopada 2011. do isplate,

-43,94 EUR od dana 11. studenog 2011. do isplate,

-256,03 EUR od dana 18. studenog 2011. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.101,54 EUR (jednu tisuću jednu stotinu i jedan euro pedeset i četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za više zatraženi iznos od 187,50 EUR (jednu stotinu osamdeset sedam eura i pedeset centi) na ime naknade troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu podnio 2. svibnja 2023. tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim djela odredbi članka 1. i članku 8. b Ugovor o kreditu broj 78138/05 od 26. travnja 2005., solemniziranog po Javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda, pod brojem OU-526/2005 od 26. travnja 2005. godine, sklopljenog između prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora i tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i to u dijelu u kojemu je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 13.835,20 CHF po .prodajnom deviznom tečaju tuženika važećem na dan korištenja, a način otplate

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

kredita u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 201,71 CHF i jednom mjesečnom anuitetu u iznosu od 203,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze. Istom tužbom tužitelj je potraživao i isplatu iznosa od 788,68 EUR/ 5.942,43 kn,na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF, zajedno za zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog utuženog iznosa.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je on 26. travnja 2005., u Slavonskom Brodu, s prednikom tuženika – HVB Splitska banka d.d., sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu u Slavonskom Brodu, broj OU-526/2005. Predmetnim ugovorom tuženik, odnosno njegov prednik, kao kreditor, odobrio je tuženiku kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 13.835,20 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika koji vrijedi na dan korištenja, s rokom vraćanja od 84 mjeseca. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Nadalje, tužitelj je naveo kako je predmetnim ugovorom ugovoreno da se odobreni iznos kredita otplaćuje u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 201,71 CHF i u jednom mjesečnom anuitetu u iznosu od 203,02 CHF, te da se isti podmiruje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze.

U tužbi tužitelj se pozvao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013.. Tužitelj je također naveo kako su u postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. S tim u svezi tužitelj je naveo i kako je odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, tužitelj se pozvao i na odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15), kojima je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

1.2. Tužitelj je u tužbi također naveo da on kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu za razdoblje od 26. travnja 2005. do 10. studenog 2011., na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te je sudu predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Tuženik ne osporava da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, tuženik je naveo kako je sporno, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Nadalje, tuženik je naveo kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik je naveo kao se on takvim tvrdnjama tužitelja izričito protivi.

Tuženik je naveo kako on smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 i predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017. Navedeno iz razloga što smatra da je u predmetnoj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Nadalje, naveo je kako se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Tuženik smatra kako je zadatak suda da u individualnom sporu utvrdi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Također je naveo kako smatra da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega smatra da je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Slijedom navedenoga tuženik smatra kako je u konkretnom parničnom postupku tužitelj morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/13 od 14. lipnja 2018.

Tuženik smatra da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga, tuženik u odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu osporavao da bi predmetna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

10 od 14. lipnja 2018. davala pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda.

Tuženik je, nadalje, u svom odgovoru na tužbu naveo kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega smatra da osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, odnosno da ocjena poštenosti konkretne odredbe prema kriterijima iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopuštena. U tom smislu tuženik je naveo kako je odredbom članka 1. predmetnog ugovora o kreditu jasno propisano da je iznos odobrenog kredita 7.910,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF te će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta. U tom smislu naveo je da je sam tužitelj pri sklapanju predmetnog ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Naveo je kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik u konkretnom ugovornom odnosu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. S obzirom na navedeno tuženik se pozvao na pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženim u rješenju broj: Revt-575/2016, prema kojem ovaj sud mora procijeniti može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim.

2.1. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prvenstveno prigovor zastare novčanog potraživanja tužitelja. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženik je naveo, da ako bi se konkretni postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, tuženik smatra kako je očito da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao.

Nadalje, naveo je da ako bi se konkretni postupak o kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, smatra da bi se tada primjenjivao zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik je u tom smislu istaknuo da kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga smatra da sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, smatra da je nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, dok tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

S obzirom na navedeno, tuženik je istaknuo da ukoliko bi se u predmetu zbog utvrđivanja pojedinih ugovornih odredbi utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, tada je zastarni rok 5 godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla te se u tom smislu tuženik pozvao stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj: Rev x 183/201.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

3. Podneskom od 4. rujna 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženikova odgovora na tužbu, osporavajući iste u cijelosti.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj je naveo kako je isti neosnovan, i to iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Tužitelj je naveo kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe s time da je zastarni rok za restituciju opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO. Tužitelj se u tom smislu pozvao i na mišljenje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., prema kojemu je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom kojih je Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe„.

U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj je ustrajao kod svojih navoda iz tužbe i pozivanja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužitelj se dodatno pozvao i na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojim je odbijena revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude, , te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nadalje, tužitelj je osporavao i navode tuženika glede neprimjenjivosti utvrđenja iz presude donesene u vođenom kolektivom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U tom smislu tužitelj se i nadlaje pozivao na odredbu članka 502 c Zakona o parničnom postupku i članka 138 a Zakona o zaštiti potrošača, te je naveo da bi u protivnom vođenje kolektivnih sporova u bitnome izgubilo svoj smisao. 4. U daljnjem tijeku postupka stranke su, i to tužitelj je podnescima od 4. listopada 2023.,24. studenog 2023., a tuženik podneskom od 13. rujna 2023., ustajale kod svojim navoda ranije istaknutih u postupku.

5. Tužitelji je konačan tužbeni zahtjev postavio podneskom od 13. rujna 2024. kojim je, nakon zaprimljenog nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog stalnog sudskog vještaka, izvršio preinaku tužbe i sud je istu dozvolio na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. studenog 2024. na temelju članka 190. stavak 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22. - dalje – ZPP-a) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

6. Radi potpunog utvrđenja spornih činjenica sud je proveo dokazni postupak, u kojemu je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 78138/05 sa sporazumom osiguranja prijenosom prava vlasništva od 26. travnja 2005. sklopljen između HVB Splitska banka d.d., kao kreitora i GR, kao korisnika kredita, solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu u Slavonskom Brodu, broj: OU-526/2005 od 26. travnja 2005. (stranica spisa 7-13), inicijalni otplatni plan; prijepis knjigovodstvene kartice kredita, otplatni plan s iskazanim promjenama anuiteta, pregled kamatnih stopa koje su se obračunavale na kredit uz navođenje iznosa kamatne stope i razdoblja obračuna, te je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Andriji Ilakovcu, izvršen je uvid u pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka od 10. siječnja 2024.i dopunu nalaza i mišljenja od 10. rujna 2024., te je isti usmeno iznio svoj nalaz i mišljenje na ročištu kod ovoga suda održanom 29. studenog 2024., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako se on, u namjeri da kupi automobil, obratio pravnom predniku tuženika – Splitska banka d.d., koji su tada imali ured u Financijskoj agenciju. Prednik tuženika je od tužitelja, prije samog sklapanja predmetnog ugovora zahtijevao dostavu potvrde o visini plaće. Nadalje, iskazao je da nakon što je predniku tuženika dostavio traženu potvrdu on mu je odobrio kredit u CHF. Iskazao je kako je tom prilikom predniku tuženika donio i predračun auto-kuće u kojoj je namjeravao kupiti automobil, te mu je prednik tuženika tada rekao koliko će iznositi mjesečni obroci otplate kredita. Tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit u cijelosti isplatio tuženiku 2011. ili 2012. godine.

Tužitelj je iskazao kako u pogledu visine i promjene kamatne stope nije razgovarao, odnosno pregovarao sa prednikom tuženika, odnosno nitko ga od strane banke nije usmeno upozorio na promjenjivost kamatne stope niti su mu o tome uručeni primjerice nekakvi letci, brošure i slično. Nakon što je primijetio povećanje mjesečnog obroka otplate tužitelj je osobno otišao u banku, gdje su mu rekli da on ne može ništa jer je došlo do promjene u tržišnoj vrijednost CHF i na tome je ostalo. Tužitelj je također naveo da mu nitko, pa niti javni bilježnik koji je ugovor ovjerio, nije predmetni ugovor pročitao niti mu dao bilo kakva objašnjenja glede toga ugovora. U tom smislu naveo je kako je sam čitao predmetni ugovor, ali kako on nije financijski stručnjak da bi ga mogao razumjeti, kao i sporne odredbe o kamatama. Tužitelj je naveo kako je on u trenutku sklapanja predmetnog ugovora obraćao pažnju na iznos anuiteta, i to mu je odgovaralo, ali ostatak odredbi nije razumio i on tada nije znao niti je mogao znati da će doći do promjene kamatne stope, kako se to dogodilo. Tužitelj je naveo kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao mogućnost pregovaranja, odnosno nije mogao zahtijevati izmjenu pojedinih ugovornih odredaba. Nadalje, iskazao je kako je prije sklapanja predmetnog ugovora mogućnost sklapanja istoga razmatrao dva do tri tjedna prije nego li je donio odluku da predmetni ugovor sklopi, a prije sklapanja ugovora nije se s nikim savjetovao. Nadalje, iskazao je kako mu je tada nužno trebao automobil, morao ga je kupiti o kreditu i uvjetima ostvarivanja kredita se informirao i kod drugih banaka, ali prema platnim listama i predračunu auto – kuće kod tuženika je ostvario povoljnu ponudu glede anuiteta, stoga je predmetni ugovor i sklopio. Također, u svom iskazu naveo je kako on nije financijski stručnjak, stoga nije svjestan da bi izborom upravo konkretnog kredita, za koji je sklopljen ugovorom, a između više dostupnih ponuda za kredite koje je banka nudila, tužitelj izjavio svoju volju i pristanak da se točno konkretni uvjeti kredita primjene na njega.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

8. U svrhu utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz vještačenjem po vještaku knjigovodstveno-financijske struke Andriji Ilakovcu, dipl. oec., koji je sudu dostavio pisani nalaz i mišljenje (stranica spisa 79-87), u kojemu je izvještačio preplatu anuiteta po osnovi primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj isplate i iznos CHF-a na dan isplate kredita, odnosno isplaćenog kredita u kunama te preplatu više plaćenih anuiteta po osnovi primjene promjenjive kamatne stope. U svom pisanom nalazu i mišljenju vještak Ilakovac s obzirom na razliku kamata i tečajnih razlika naveo je da tečajne razlike CHF koje je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita iznose ukupno 907,81 EUR. Nadalje, s obzirom na okolnost kada je valutna klauzula bila manja od početno ugovoreno, naveo je da tečajne razlike koje je tuženik primjenjivao prilikom s plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita iznose ukupno 654,26 EUR. Nadalje, stalni sudski vještak Andrija Ilakovac, dipl. oec., u dopuni nalaza i mišljenja od 10. rujna 2024. (stranica spisa 148-152), utvrdio je tečajne razlike za CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita nakon kronološki oduzetih potplaćenih iznosa kredita u iznosu od ukupno 654,26 EUR, a koje razlike je vještak po mjesecima iskazao u tabličnom pregledu u svom pisanom nalazu.

8.1. Podneskom od 23. siječnja 2024. tužitelj se očitovao da nema primjedbi na matematički izračun iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka, te je predložio sudu da vještaka obveže na dopunu istoga na način da u jednoj tablici prikaže preplaćene i potplaćene iznose na način da od pretplaćenih iznosa kronološki oduzme potplaćene iznose. U podnesku od 13. rujna 2024. tužitelj je naveo kako je dopunom nalaza i mišljenjem vještak je u potpunosti odgovorio na postavljeni zadatak vještačenja, u skladu s primjedbom tužitelja da u jednoj tablici prikaže preplaćene i potplaćene iznose na način da od pretplaćenih iznosa kronološki oduzme potplaćene iznose kako bi tužitelj mogao pravilno urediti tužbeni zahtjev.

8.2. Tuženik je u podnesku od 25. siječnja 2024. naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na metodologiju izračuna vještaka. U tom smislu naveo je da je vještak kao fiksni parametar koristio krivi prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK, koji je vrijedio na dan isplate kredita. Također je naveo da u odnosu na utvrđenu razliku između anuiteta s osnova valutne klauzule, a koja na dan dospijeća iznosi 654,26 EUR, tuženik nema primjedbi i isti smatra stručno utvrđenim. Međutim, tuženik navodi da kako sud sukladno načelu savjesnosti i poštenja treba u obzir uzeti i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 253,54 EUR, u odnosu na početno ugovoreno. S tim u svezi tuženik je naveo kako posljedice ništetnih odredbi ugovora jednako se održavaju na obje ugovorne strane, iz kojega razloga smatra da tuženik u konkretnom slučaju nije morao postavljati protutužbeni zahtjev u formalnom smislu, tuženik je tijekom postupka naveo da od sutra traži da prilikom presuđenja prizna i manje plaćene iznose zbog pada tečaja CHF.

Podneskom od 21. studenog 2024. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 13. studenog 2024. i na dopunu nalaza i mišljenja vještaka. U tom smislu tuženik je naveo kako je podneskom od 13. rujna 2024. tužitelj mjesto prvotno zatraženih 788,68 EUR sada postavio zahtjev kojim od tuženika po osnovi valutne klauzule potražuje 654,26 EUR, iz čega proizlazi kako je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za 134,42 EUR. Tužena strana se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, ali potražuje naknadu parničnih troškova za povučeni dio. Nadalje, naveo je kako nema

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 2 3-35

primjedbi na matematički izračun iskazan u dopuni nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka tuženik nema primjedbi. Nadalje, naveo je da se i nadalje protivi pravnoj osnovi kojom tužitelj disponira u konkretnoj parnici.

8.3. Usmeno izlažući svoj nalaz i mišljenje na ročištu za glavnu raspravu održanom kod ovoga suda 29. studenog 2024. stalni sudski vještak Andrija Ilakovac, dipl. oec., naveo je da u cijelosti ostaje kod danog pisanog nalaza i mišljenja od 10. siječnja 2024., kao i dopune istoga od 10. rujna 2024. Nadalje, iskazao je kako je prilikom izrade pisanog nalaza i mišljenja, rukovodeći se pravilima struke, tečajnu razliku utvrdio na način da je najprije na temelju dostupnih podataka utvrdio tečajne razike, a nakon toga istu iskazao u valuti CHF i kn, odnosno EUR, te je dobio razliku kamate koja se zatim odbija od mjesečnih anuiteta na dan otplate kredita i tečaja na dan iskorištenja kredita pa se na taj način utvrđuje razlika tečaja, što je prikazano u tablici 14 pisanog nalaza i mišljenja u valuti kuna, a stupcu 19 tabličnog izračuna u valuti EUR. Prodajni tečaj CHF kojim se rukovodio u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio je prema podacima dostupnim na web stranicama tuženika, a koji je prodajni tečaj vrijedio na dan isplate kredita.

Nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja, stranke su suglasno iskazale da na isti nemaju primjedbi.

8.4. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti prihvatio, uzimajući pri tome u obzir da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka i da su suglasno nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja vještaka sudu iskazale da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje.

9. Tuženikove navode da bi sud u konkretnom slučaju morao u obzir uzeti negativne razlike, te isti prebiti s izvještačenim iznosom preplate, odnosno umanjiti iznos pretplate za iznos potplate, a što ovaj sud cijeni neosnovanima. Naime, manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik nije istakao prigovor radi prijeboja niti protutužbeni zahtjev za eventualnu potplatu već je samo do zaključenja prethodnog postupka predložio da vještak izvještači i iznose potplate. (isto presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž-755/2021 od 13. listopada 2021.

10. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 78138/05 od 26. travnja 2005. s namjenom kupnje novog motornog vozila, na iznos od 13.835,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita,

- da se u Ugovoru o kreditu otplaćuje u 84 mjesečnih rata, i to u 83 jednake mjesečne rate u iznosu od 201,71 CHF i jedne preostale mjesečne rate u iznosu od 203,02 CHF, od čega prva rata dospjeva 10. lipnja 2005., a zadnja rata 10. svibnja 2012., a sve se plaćaju nastupom roka dospijeća pojedine rate, u pravilu 10. dana u

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

mjesecu prijenosom/uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja, vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze na način određen odjeljkom c točke predmetnog ugovora,

- da je dana 29. travnja 2005. kredit isplaćen u iznosu od 13.835,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

- da se korisnik kredita obvezao banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5%,

- da je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa banke, kao kreditora,

- da se kamata obračunava u CHF, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- da je kredit u cijelosti otplaćen 17. studenog 2011.,

- da kredit nije u konverziji.

11. Sporno je bilo tijekom postupka to što tužitelj potražuje isplatu zbog pretplate u svezi valutne klauzule, a tuženik se tome protivi i istakao je prigovor zastare.

12. Po ocjeni ovog suda nesporno je da je tužitelj aktivno legitimiran jer je on ima svojstvo potrošača budući da je kao fizička osoba zaključio Ugovor o kreditu s pravnim prednikom tuženika i sam je platio rate kredita, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojoj je sud u tom dijelu u cijelosti cijenio iskrenim, jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv. S obzirom na navedeno aktivna legitimacija tužitelja proizlazi izrijekom i iz odredbe članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14). Nadalje, tuženik je pasivno legitimiran jer je on pravni slijednik banke kreditora u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a tužitelj je potrošač, jer je kredit iskorišten za potrebe kupnje motornog vozila, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio i cijenio ga iskrenim, kao i iz odredbi samog Ugovora o kreditu.

13. Na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cijelog postupka, u smislu odredbe članka 8. ZPP, ovaj sud nesporno utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja, kako je uređen podneskom od 13. rujna 2024. u cijelosti osnovan u utuženom iznosu od 654,26 EUR, a što je preplata s osnove primjene valutne klauzule.

10. Naime prema odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na isplatu novčanog iznosa stečenog temeljem stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare i u tom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), te je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja s osnove utuženog iznosa za preplatu zbog primjene valutne klauzule budući je tužba podnijeta 2. svibnja 2023., pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. (ZOO/05), članka 104. stavak 1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Radi zaštite kolektivnih prava pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. , te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

Predmetni postupak koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12. U smislu odredbe članka 502.a. stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona, te da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Nesporno je među strankama da se o odredbama članaka Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo iako tužena banka tvrdi da su odredbe sklopljenog ugovora o kreditu jasne, lako razumljive te da su donesene na temelju važećih akata i isprava tužene. Navedeno, iz razloga što je odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, – dalje ZZP), koji je bio na snazi tijekom otplate kredita, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Sud je u tijeku postupka utvrdio, osobito iz iskaza tužitelja da njemu predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, stoga unatoč navodima tuženika da su iste jasne, lako razumljive i uočljive, ovaj sud utvrđuje da su iste nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, stoga su one nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U predmetnim odredbama članak 1. i članka 8b. predmetnog ugovora o kreditu nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17. Nesporno je među strankama da se o odredbama članaka Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo iako tužena banka tvrdi da su odredbe sklopljenog ugovora o kreditu jasne, lako razumljive te da su donesene na temelju važećih akata i isprava tuženika.

18. U smislu odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. 18. Sukladno odredbi članka 269. stavak 2. ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe članka 272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom članak 270.stavak 1. ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav

19. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja

21. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze.

22. Tužitelj nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi a nije bila upozorena ni na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. Kraj naprijed iznijetih utvrđenja u postupcima po kolektivnoj tužbi, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza je vidljivo da isti nije na objektivan način bio upozoren na rizik ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pri podizanju kredita.

Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

23. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštivalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa -načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Također, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja potrošaču pruži potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

24. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navedeno je da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata/potrošača o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, a saslušanje tužitelja je potvrdilo tvrdnje istoga da ugovorena valutna klauzula nije na razumljiv način niti predočena niti objašnjenja tužitelju pri ugovaranju predmetnog ugovora o kreditu.

25. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog utvrđuje da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su, a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

26. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

27. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud nesporno utvrđuje da su odredbe članka 1. i članka 8b Ugovora o kreditu broj: 78138/05 od 26. travnja 2005., solemniziranog po Javnom bilježniku Miroslavu Bračunu iz Slavonskog Broda, pod brojem: OU-526/2005 od 26. travnja 2005. godine, sklopljenog između prednika tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (HVB SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditora i tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 13.835,20 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita , a način otplate kredita u 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 201,71 CHF i jednom mjesečnom anuitetu u iznosu od 203,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze, nepošteno, a posljedica čega je ništetnost istih.

38. Prema odredbi članka 323. stavak 1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U stavku 2. istoga članka propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

38.1. Odredbom članka 1111.ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Odredbom članka 1115.ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Na temelju citiranih zakonskih odredbi sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

31. . Nakon provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja u utuženom razdoblju iznos preplate od 654,26 EUR, to je u smislu odredbe članka 1111 i članka 1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude.

33. Na dospjele mjesečne anuitete zatezna kamata teče od dana dospijeća prema odredbi članka 1115. ZOO-a , navedeno iz razloga što nesporno utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj, a koja utvrđenja potječu i iz odluka donesenih u kolektivnim sporovima kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP. Sud je troškove postupka odmjerio prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 654,26 EUR, uvažavajući činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Sud je kao osnovan tužitelju priznao i dosudio trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. stavak 1. Tarife. Nadalje, sud je osnovanim tužitelju utvrdio i trošak sastava podnesaka od 4. rujna 2023., 24. studenog 2023. i 13. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR svaki sukladno Tbr. 8. stavak 2. Tarife, ukupno 150,00 EUR. Također je sud osnovanim priznao i trošak zastupanja na ročištima održanim kod ovoga suda 7. rujna 2023. i 19. studenog 2023. u iznosu od 100,00 EUR svaki sukladno Tbr. 9. stavak 1. Tarife. Sud je osnovanim utvrdio i zatraženi trošak od 50,00 EUR na ime troška pristupa na ročište za objavu presude, sukladno Tbr. 9. stavak 3. Tarife.

34.1. Na navedene iznose, koji ukupno iznose 500,00 EUR, sud je tužitelju priznao i trošak PDV-a od 25%, a što iznosi 125,00 EUR, odnosno ukupno 625,00 EUR.

34.2. U istoj točki izreke sud je tužitelju priznao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 EUR sukladno Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23.). Kao i trošak uplaćenog predujma na ime knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 450,00 EUR, koji iznos je tužitelj platio što proizlazi iz potvrde o plaćanju koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 4. listopada 2023. (stranica spisa 73). Dakle, sud je ukupno osnovanim troškom tužitelja utvrdio iznos od 1.101,54 EUR, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

9 6 /

0 23-35

35. Kamate na trošak su temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ) dosuđene od presuđenja do isplate.

36. Sud je kao neosnovan utvrdio više zatraženi iznos od ukupno 150,00 EUR na ime podnesaka od 4. rujna 2023., 24. studenog 2023. i 13. rujna 2024. (50,00 EUR više za svaki podnesak) s obzirom da prema Tbr. 8. stavak 2. Tarife za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova. Stoga je sud neosnovanim utvrdio iznos od 150,00 EUR na koji iznos je obračunat PDV u iznosu od 37,50 EUR, te je tužitelj odbijen za više zatraženi iznos od 187,50 EUR.

37. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 13. siječnja 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Potvrđeni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj RR po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Hećimović i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Slavonskom Brodu

2. Tuženik OTP banka d.d., po punomoćniku Balizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku