Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB 77561654785

Poslovni broj: P-582/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima po sucu Ivanu Katičiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja CT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 3. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika u Osijeku, 13. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3167726 od 30. studenoga 2005. koji je zaključen između tužitelja CT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tužene Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 30. studenoga 2005., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb da tužitelju CT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita isplati novčani iznos od 755,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14 % godišnje te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB- a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 1. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3 % poena, a počev od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, na iznose, kako slijedi:

- 1,13 eura počevši od 31. listopada 2008. do isplate

- 2,35 eura počevši od 31. prosinca 2008. do isplate

- 3,22 eura počevši od 31. siječnja 2009. do isplate

- 3,62 eura počevši od 28. veljače 2009. do isplate

- 2,57 eura počevši od 31. ožujka 2009. do isplate

- 2,79 eura počevši od 30. travnja 2009. do isplate

- 1,08 eura počevši od 31. svibnja 2009. do isplate

- 0,16 eura počevši od 31. srpnja 2009. do isplate

- 0,82 eura počevši od 31. kolovoza 2009. do isplate

- 0,77 eura počevši od 30. rujna 2009. do isplate

- 0,10 eura počevši od 31. listopada 2009. do isplate

- 1,35 eura počevši od 30. studenog 2009. do isplate

- 2,36 eura počevši od 31. prosinca 2009. do isplate

- 3,79 eura počevši od 31. siječnja 2010. do isplate

- 3,46 eura počevši od 28. veljače 2010. do isplate

- 5,40 eura počevši od 31. ožujka 2010. do isplate

- 5,03 eura počevši od 30. travnja 2010. do isplate

- 5,75 eura počevši od 31. svibnja 2010. do isplate

- 11,95 eura počevši od 30. lipnja 2010. do isplate

- 10,68 eura počevši od 31. srpnja 2010. do isplate

- 14,59 eura počevši od 31. kolovoza2010. do isplate

- 13,24 eura počevši od 30. rujna 2010. do isplate

- 11,07 eura počevši od 31. listopada 2010. do isplate

- 15,65 eura počevši od 30. studenog 2010. do isplate

- 21,47 eura počevši od 31. prosinca 2010. do isplate

- 17,35 eura počevši od 31. siječnja 2011. do isplate

- 18,80 eura počevši od 28. veljače 2011. do isplate

- 16,95 eura počevši od 31. ožujka 2011. do isplate

- 17,29 eura počevši od 30. travnja 2011. do isplate

- 25,10 eura počevši od 31. svibnja 2011. do isplate

- 25,85 eura počevši od 30. lipnja 2011. do isplate

- 32,32 eura počevši od 31. srpnja 2011. do isplate

- 28,98 eura počevši od 31. kolovoza 2011. do isplate

- 25,32 eura počevši od 30. rujna 2011. do isplate

- 24,80 eura počevši od 31. listopada 2011. do isplate

- 24,52 eura počevši od 30. studenog 2011. do isplate

- 26,25 eura počevši od 31. prosinca 2011. do isplate

- 27,77 eura počevši od 31. siječnja 2012. do isplate

- 27,98 eura počevši od 29. veljače 2012. do isplate

- 26,93 eura počevši od 31. ožujka 2012. do isplate

- 27,64 eura počevši od 30. travnja 2012. do isplate

- 28,12 eura počevši od 31. svibnja 2012. do isplate

- 27,31 eura počevši od 30. lipnja 2012. do isplate

- 27,52 eura počevši od 31. srpnja 2012. do isplate

- 26,91 eura počevši od 31. kolovoza 2012. do isplate

- 25,59 eura počevši od 30. rujna 2012. do isplate

- 27,00 eura počevši od 31. listopada 2012. do isplate

- 27,67 eura počevši od 30. studenog 2012. do isplate

- 27,20 eura počevši od 31. prosinca 2012. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju CT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.143,75 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 13. siječnja 2025., pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je 30. studenog 2005. zaključio sa tuženikom ugovor o kreditu broj: 198-50-3167726, uz valutnu klauzulu u CHF, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 9.353,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Navodi da je navedenim Ugovorom otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize – CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu.

1.1. Tužitelj navodi da je tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu tečaj CHF značajno rastao u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF ugovorena u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

1.2. Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

1.3. Također navodi da je presudom suda EU C-186/16 pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik- kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i to kako po osnovu tako i po visini.

2.1. Tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 30. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3167726 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 9.353,48 CHF, te da je ugovorena redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

2.2. Također navodi da je ugovor o kreditu sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.3. Tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Navodi da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Navodi da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

2.4. Tuženik ističe da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti postupio u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

2.6. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj navodi da nije osnovan prigovor zastare budući je tužba podnesena 14. lipnja 2023. Također navodi da tužitelj ima status potrošača budući se radi o kreditu za kupovinu osobnog vozila i koji je tužitelj sklopi kao fizička osoba.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 10. studenog 2024. specificirao tužbeni zahtjev, te temeljem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 755,57 eura, zajedno sa zateznim kamatama.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (stranica 21.-27. spisa), otplatni plan (stranica 28. -37. spisa), dopis tuženika (stranica 38. spisa), zahtjev za kredit (stranica 42. spisa), pisani nalaz i mišljenje vještaka (stranica 52.-58. spisa), te je saslušao tužitelja.

6. Na temelju ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. Tijekom postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik 30. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3167726, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 9.353,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 84 mjeseca.

7.1. Također nije sporno da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12 od 4. srpnja 2013, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužena banka u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedenu presudu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

8. Tijekom postupka je sporno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, sporno je da li je kod zaključenja ugovora o kreditu postojala ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sporno je da li se utvrđenja u postupku povodom kolektivne tužbe mogu primijeniti u ovom postupku. Također je sporno je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

9. U pogledu spora o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj:

P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

10.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra OT i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

11. Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.1. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.2. Odredbom članka 83. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor.

12.3. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. i 2. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj: P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

14. Saslušan u svojstvu parnične stranke tužitelj je izjavio da je imao namjeru kupiti osobno vozilo, te je otišao u auto kuću u [adresa], gdje su ga uputili da ode u Raiffeisen banku u [adresa] budući oni međusobno surađuju. U banci su mu ponudili kredit u švicarskim francima, navodeći da je taj kredit najpovoljniji. U banci mu nisu nudili kredit u eurima i kunama, te su mu u banci rekli da je kredit u CHF najpovoljniji. Naveo je da su mu u banci rekli da je moguće da dođe do promjene iznosa rate kredita zbog promjene tečaja CHF ili promjene kamatne stope, ali da bi to trebalo biti neznatno. Naveo je da je rata kredita u početku bila 400,00, ili 500,00 kuna, da bi kasnije narasla na preko 1.000,00 kuna. Također je naveo da je ugovor sastavila banka i da on nije imao utjecaj na pojedine odredbe ugovora osim na iznos kredita i rok otplate. Naveo je da nije imao obrt niti je imao udjel u trgovačkim društvima u vrijeme podizanja kredita. Naveo je da je ugovor potpisao kod javnog bilježnika, te da mu javni bilježnik nije čitao ugovor niti mu je bilo što objašnjavao u vezi odredbi ugovora. Naveo je da je on sam otplaćivao kredit. Naveo je da mu je to bio prvi kredit u životu i da ne može reći da je baš razumio što znači promjenjiva kamatna stopa ili srednji tečaj banke. Bio je svjestan da postoji mogućnost da dođe do promjene iznosa rate kredita jer je kredit vezan za stranu valutu i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa.

15. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključi radi kupovine osobnog vozila. Također je utvrđeno da mu je tuženik ponudio kredit vezan za CHF kao najpovoljniji, te da mu nije ponuđen kredit u kunama ili sa valutnom klauzulom u eurima. Utvrđeno je da je ugovor sastavila banka i da se nije posebno pregovaralo oko uvjeta ugovora.

16. Slijedom navedenog odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF predstavljaju ugovorne odredbe u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa zaštite potrošača.

16.1. Odredba o promjeni kamatne stope kao cijeni kredita i vezivanje glavnice kredita uz CHF su ključne odredbe ugovora o kreditu od kojih zavisi rata kredita, pa sukladno tome i konačni iznos koji će ugovaratelj platiti davatelju kredita, a koji parametri su najbitniji za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani ili visinu glavnice prepustiti promjeni tečaja CHF, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita bilo je potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kao i sve informacije koje bi mogle utjecati na promjenu tečaja CHF, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to odredba članka 7. ugovora nije razumljiva. Kriteriji o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba ocjenjena kao nerazumljiva, pa time i nepoštena.

17. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

18. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. Iz navedene revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502. c ZPP-a o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

19. Tijekom postupka je utvrđeno da tužitelj ima status potrošača. Naime, prema odredbi članka 3. točke 1. ZZP, i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

19.1. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski za kupnju osobnog automobila.

19.2. Obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati drugačije.

20. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

21. Radi utvrđivanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz [adresa]. U svom nalazu vještak navodi da su tuženik i tužitelj dana 30. studenog 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-3167726 kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 9.353,48 CHF, protuvrijednosti u HRK po važećem srednjem tečaju banke kreditora na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu. Kredit je odobren za kupovinu vozila. Otplata kredita ugovorna je s rokom od 84 jednaka mjesečna anuiteta s dospijećem početnog anuiteta u iznosu od 134,41 CHF dana 31. siječnja 2006. Kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu 30. studenog 2005. za 1 CHF = 4,783575 kuna.

21.1. Vještak je naveo da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu iznosi 755,57 eura. Vještak je u nalazu i mišljenju iskazao ugovorene i stvarno plaćene anuitete za svaki mjesec tijekom trajanja otplate kredita. Vještak je također naveo da je uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan zaključenja ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj platio manje anuitete (tzv. negativna tečajna razlika) u iznosu od 151,90 eura. Vještak navodi da je razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena u visini od 603,67 eura.

22. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

23. Na glavnoj raspravi od 3. prosinca 2024, vještak je naveo da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim, osnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i opće prihvaćenoj metodologiji vještačenja u identičnim predmetima.

25. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio viši iznos od 755,57 eura, to je sud donio odluku da tuženik isplati tužitelju navedeni iznos.

26. Budući je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik navedene novčane iznose primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, to je je temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, dalje u tekstu ZOO/05) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

27. Odbijen je istaknuti prigovor zastare i to uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17, od 20. ožujka 2018., odnosno kako je nesporno da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđena ništetnost u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope, postala pravomoćna u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. Slijedom toga, zastara potraživanja preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF počinje teći od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., to proizlazi da nije protekao petogodišnji zastarni rok za isticanjem restitucijskih zahtjeva temeljem tako utvrđenih ništetnih odredbi, a takav stav u pogledu početka računanja roka zastare kod ovakve vrste restitucijskih zahtjeva zauzet je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/22, od 31. siječnja 2022.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, te kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu je tuženik dužan naknaditi trošak postupka.

28.1. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe u vrijednosti od 75 bodova, sukladno Tbr. 7. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 11. studenog 2024. u vrijednosti 75 bodova sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 18. ožujka 2024. i 3. prosinca 2024. u vrijednosti 75 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife, za pristup na ročište za objavu presude u vrijednosti od 37,5 bodova sukladno Tbr. 9. točki 3. Tarife, odnosno ukupno 337,5 bodova. Kada se vrijednost boda pomnoži sa 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife dobije se iznos od 675,00 eura. Tužitelju pripada PDV na navedeni trošak u iznosu od 168,75 eura sukladno Tbr. 46 Tarife, te trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno ukupno 1.143,75 eura.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Vinkovcima 13. siječnja 2025.

Sudac:

Ivan Katičić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Slaven Karaban, V. Nazora 3, [adresa] Vinkovci – pun. tužitelja 2. Odvjetničko društvo Mađarić i Lui d.o.o., Zelinska 4, [adresa] Zagreb – pun. tuženika