REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-5414/2021-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužiteljice BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srećku Posavcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, Zagreb, Mirogojska cesta 16, OIB: 33392005961, zastupanog po punomoćnici Jovani Puhalo, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 5. prosinca 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice ŽĆ, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnice tuženika ĐĆ, odvjetničke vježbenice, 13. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Nastavni zavod za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar, Zagreb, Mirogojska cesta 16, OIB: 33392005961, dužan je tužiteljici BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti razliku plaće u ukupnoj bruto svoti od 1.115,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svotu od:

- 78,37 eura od 11. veljače 2016. godine,

- 78,37 eura od 11. ožujka 2016. godine,

- 78,37 eura od 9. travnja 2016. godine,

- 78,71 eura od 11. svibnja 2016. godine,

- 78,71 eura od 11. lipnja 2016. godine,

- 78,71 eura od 9. srpnja 2016. godine,

- 78,71 eura od 11. kolovoza 2016. godine,

- 78,71 eura od 10. rujna 2016. godine,

- 78,71 eura od 11. listopada 2016. godine,

- 78,71 eura od 11. studenog 2016. godine,

- 78,71 eura od 10. prosinca 2016. godine,

- 90,13 eura od 11. siječnja 2017. godine,

- 80,29 eura od 11. veljače 2017. godine,

- 80,29 eura od 11. ožujka 2017. godine,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu kao neosnovan.

III. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 796,88 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kod tuženika zaposlena na temelju Ugovora o radu od 20. veljače 2014. godine. U razdoblju od siječnja 2016. godine do prosinca 2016. godine, tuženik je tužiteljici obračunavao plaću primjenom osnovice za izračun plaće u visini od 5.108,84 kn, a za razdoblje od siječnja 2017. godine do veljače 2017. primjenom osnovice u visini od 5.211,02 kn. Sukladno čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 39/09 i 124/09), osnovica plaće u javnim službama utvrđuje se kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu, osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. U razdoblju navedenom u točci II. ove tužbe, odnosno do 12. ožujka 2017. godine, na snazi je bio Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/2012), te sporazumi Vlade RH i sindikata javnim službi, zaključeni na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora, koji imaju svojstvo kolektivnog ugovora, a kojima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama, i to: - „Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama“ od 23. studenog 2006. godine, kojim je osnovica za obračun plaće od 2009. godine iznosila 5.415,37 kn; - „Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama“ od 13. svibnja 2009. godine, kojim je određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. godini sa 5.415,37 kn na 5.108,84 kn i vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a; - „Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama“ od 26. listopada 2011. godine, kojim je određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine), prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDPa dva uzastopna tromjesečja). Dana 27. studenog 2015. godine, Državni zavod za statistiku RH objavio je „Priopćenje za javnost u povodu objave prve procjene tromjesečnog bruto domaćeg proizvoda za treće tromjesečje 2015.“, iz kojeg je vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. godine realno veći za 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. godine realno veći za 2,8%, u odnosu na ista razdoblja prethodne godine. Temeljem navedenog proizlazi da je dva tromjesečja za redom prosječni godišnji realni rast BDP- a iznosio točno 2%. Nakon objave službenih podataka Državnog zavoda za statistiku RH, sukladno čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama, prvi sljedeći mjesec javnim je službenicima plaća trebala biti obračunata primjenom osnovice od 5.415,37 kn.

1.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 5. srpnja 2024., a koji je sukladan izračunu tuženika, tužiteljica potražuje od tuženika na ime razlike manje isplaćenih plaća na osnovi razlike osnovice isplatu ukupnog iznosa od 1.115,50 eura bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose. Također potražuje troškove ovog postupka s kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je među strankama nesporno da je tužiteljica u tuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu od 20. veljače 2014. godine. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ovo iz sljedećih razloga: Nesporno je da je 23. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske, s jedne strane, i Sindikata javnih službi, s druge strane, bio sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama. Nije sporno niti da je dana 13. svibnja 2009. godine sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama niti da su 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Tuženik navodi kako je pogrešno da bi Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljen 13. svibnja 2009. te Izmjene i dopune Dodatku Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama sklopljene 26. listopada 2011. bili sklopljeni kao dodaci, izmjene i dopune, aneksi ili bilo što slično u odnosu na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Naime, a kako je razvidno i iz samih naziva – Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – isti predstavljaju dodatak, odnosno izmjene i dopune u odnosu na Sporazum o osnovici plaće u javnim službama sklopljen 23. studenog 2006., a što je sporazum različit od Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. Nadalje, u vezi s navodima iz tužbe, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog. Naime, prije svega sporna jest pravna valjanost navedenih pravnih izvora. Tu se valja propitati jesu li Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 26. listopada 2011. pravno valjane i mogu li proizvoditi prave učinke, napose u smislu da bi utjecale na to da osnovica za obračun plaća iznosi 5.415,37 kuna. U pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. odmah valja utvrditi kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodeći Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. Dakle, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. jest parafirao, ali nije i potpisao, dakle nije sklopio jedan potpisnik Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama i to Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Slijedom navedenog, razvidno je kako je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. potpisalo manje potpisnika od prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama. Dakle, nisu svi potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka sporazumu o osnovici plaće u javnim službama prihvatili i sudjelovali u izmjenama i dopunama te sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Temeljno načelo obveznog prava je da sve izmjene i dopune, da bi bile pravno valjane, moraju biti sačinjene i sklopljene od svih stranaka ugovornog odnosa. Činjenično, ovdje je razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama, te sklopile Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. godine. Navedeno, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. čini pravno nevaljanim. Nastavno, za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru pravna situacija je ista - da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzira na njihov naziv, bile pravno valjane potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor, odnosno stav da je izmjena kolektivnog ugovora “pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili Kolektivni ugovor te da je takva izmjena nevaljana, dakle nezakonita, a da su takva i sva kasnija postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora“, iznio je Vrhovni sud Republike Hrvatske o svojoj odluci broj Gž-5/05 od dana 27. travnja 2005. godine, a isto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr- 409/09 od 17. ožujka 2010. Slijedom iznesenog pravno su nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. te ne postoji utuživa obveza pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljena 26. listopada 2011. U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost, Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, ovo jer sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu, ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata - nego samo sa predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa - te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95

– ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), odnosno odredbi članka 254. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Dakle se radi o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan! U odnosu na ove činjenice i ovaj stav u smislu potvrde iznosi i stav iznesen u Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-425/13 od 16. travnja 2013. koji glasi: “Kako je odredba čl. 254. st. 1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl. 254. st. 3. ZR, nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz čl. 254. st. 1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom čl. 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio." Iz gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kao kolektivnog ugovora, obzirom za njih nikad, prema proceduri iz Zakona o radu, nije sporazumno uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) Odbor sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po Gospodarsko-socijalnom vijeću. Nastavno, u tu se svrhu navodi i kako Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine, u člancima 51. stavak 4. navode kako ”Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.”, a što je različito u odnosu na odredbu članka 49. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007. godine prema kojem “Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga 2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora.” Dakle, kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz navedenog razloga. Drugim riječima, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, tako i tužiteljicu – pa se niti tužiteljica, kao radnica zaposlena kod tuženika kao javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, ne bi mogla pojaviti kao aktivno legitimirana potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., ovo niti u sudskom postupku. Konačno, opreza radi ističe se kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne može se govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti. U odnosu na navode tužiteljice o tome kako je u članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja), a na čemu tužiteljica osniva svoj stav kako osnovica za obračun plaća u javnim službama u utuženom razdoblju iznosi HRK 5.415,37 bruto, a ne HRK 5.108,84 bruto, temeljem čega i postavlja svoj tužbeni zahtjev, tuženik isto osporava u cijelosti. Plaće se u javnim službama uređuju, prije svega, Zakonom o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01 i 39/09) i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine 39/09 i 124/09). Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i (b) osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi članka 5. Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su: (a) prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b) sporazum o politici plaća; i (c) prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u “Narodnim novinama”. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbom članka 2., uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a) kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi; a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b) Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi 13. svibnja 2009. Navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama uređuju Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Notorno jest kako je na sjednici održanoj 29. prosinca 2016. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od HRK 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje od dana 1. siječnja 2017. godine, počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, odnosno podredno drugačije odluke vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi 13. svibnja 2009.. Gornje, naglašavamo, jest strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Svaki eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice koji bi, eventualno, bi interpretiran da proizlazi iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kako to pogrešno čini tužiteljica, bio bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama - apsolutno inderogabilnog zakonskog uređenja, ius cogens! Slijedom navedenog, sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama 29. prosinca 2016., s primjenom od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. godine koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. godine, u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. godine. Gornje i argumentum a contrario – kako nakon donošenja Zakona o osnovici plaće u javnim službama - kojim je, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama za primjenu utvrđena osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi 13. svibnja 2009.– a prije donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama 29. prosinca 2016., nije bilo kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se uređivala osnovici za plaće u javnim službama, to je do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama 29. prosinca 2016. za primjenu bila utvrđena osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. Također, pozivanje i temeljenje tužbenog zahtjeva na članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u kojem stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”, pogrešno je i nepotpuno. Naime, tužiteljica pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu HRK 5.415,37 bruto iz odredbe članka 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.. Tužiteljica, slučajno ili ne previđa da u članku 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. stoje navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011.. Tako se u točci 1. Istoga članka navodi kako “[A]ko realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.” Citirano nesporno uređuje odgodu “uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. kao trenutak primjene – “poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)”. Kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini - “realni tromjesečni BDP” - u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počev od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to iz gore-navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o “padu realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativnom rastu) nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počev od siječnja 2016. godine nadalje. To, dalje, znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužiteljica nisu nastupile. Pritom, a kako Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od daa 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo dana 25. listopada 2016. godine, to implicira kako do “uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene istih. Nadalje, tuženik kao izuzetno važnu okolnost ističe kako on nema niti ovlasti niti tehničkih mogućnosti utjecati na postojeći način obračuna plaće tužiteljice, pa tako ni na osnovicu za izračun plaće, s obzirom da istu obračunava i isplaćuje sukladno parametrima određenim Centralnim obračunom plaća (COP), odnosno tuženik u Centralni obračun plaća samo unosi određeni broj radnih sati koje tužiteljica odradi tijekom mjeseca, bilo u redovnom radu, dežurstvu ili pripravnosti, dok se obračun plaće i svih njenih dodataka, kao i automatski obračun važeće osnovice plaće obavlja putem Centralnog obračuna plaća (COP). Naime, određeni sati unose se pod određenim šiframa u Centralni obračun plaća (COP) i tuženik nema mogućnosti utjecati na način obračuna tužiteljičine plaće s obzirom da se informacijski sustav COP postavlja po naputku resornog ministarstva, a isti se primjenjuje u svim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Informacijski sustav COP-a uspostavljen je Odlukom o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave (COP i HRM TDU) (Narodne novine br. 90/06), koju je donijela Vlada Republike Hrvatske, a kojom je propisano da Vlada Republike Hrvatske naručuje od Financijske agencije (FINA) uspostavljanje sustava centraliziranog obračuna plaća, koji, između ostalog obuhvaća upravljanje kolektivnim i granskim ugovorima. Sustav koji omogućuje učinkovito upravljanje proračunskim sredstvima za plaće zaposlenih u javnom sektoru i predstavlja jednu od reformskih mjera i mjera fiskalne konsolidacije Vlade Republike Hrvatske, čija je svrha osigurati uvid u način isplate plaća (koeficijenata, različitih dodataka i sl.) radi jedinstvenosti način obračuna plaća temeljem istih pravnih propisa, a čiji su korisnici sve institucije koje su korisnici proračuna, odnosno državne i javne službe kojima se rashodi za zaposlene osiguravaju u državnom proračunu, odnosno sve javne službe u smislu Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine br. 27/01 i 39/09) pa tako i sve zdravstvene ustanove u Republici Hrvatskoj na koje se primjenjuje navedeni Zakon o plaćama u javnim službama. Pri tome, ističe se kako tužiteljica navodi da je tuženik pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće putem COP-a, temeljem nepravilno utvrđene osnovice plaće. Kada bi takvi navodi tužiteljice bili točni to bi značilo da su onda na isti način postupale i pogrešno obračunavale i isplaćivale plaću sve zdravstvene ustanove u Republici Hrvatskoj, a što naravno ne bi bio dopušten slučaj, s obzirom da je Ugovorom o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima, od 25. listopada 2013., Vlada Republike Hrvatske povjerila Financijskoj agenciji (FINA) poslove uspostave i podrške informatičkog sustava centraliziranog obračuna plaća radi uspostave jedinstvenog, poslovno informatičkog sustava u poslovnim procesima javnog sektora, koji se odnose na upravljanje rashodima za zaposlene putem sustava koji, osim obračuna plaća za sve institucije javnog sektora po jedinstvenim pravilima, omogućeno upravo kvalitetno izvješćivanje o isplaćenim plaćama na razini cijelog sustava, odnosno grupna institucija. Naručitelj uspostave COP-a je Vlada Republike Hrvatske koja je time dobila uvid u cjelovit sustav praćenja rashoda zaposlenika u javnom sektoru, a čiji su prvi korisnici bili Ministarstvo financija i Ministarstvo uprave (pilot institucije), koji kao koordinatori uspostave sudjeluju u definiciji standarda i poslovnih pravila COP-a, a obračun plaće zdravstvenih radnika putem COP-a odvija se sukladno odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, odnosno Uputi Ministarstva zdravstva (Klasa: 120- 02713-02/02, Ur. Broj: 534-10-2/1-13-140, od 11. veljače 2014.), koja je uz suglasnost Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja dostavljena Upravi Financijske Agencije (FINA), Ministarstvu uprave te zdravstvenim ustanovama, koja se također može preuzeti na mrežnim stranicama Ministarstva zdravstva, a iz koje se može utvrditi, u samom uvodu, da ju nadležno Ministarstvo dostavlja uz suglasnost Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora na znanje nadležnim institucijama, čiji popis se nalazi na kraju Upute, te u skladu s Odlukom o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave (COP i HRM TDU) (Narodne novine 90/06), koju je donijela Vlada Republike Hrvatske. Također navodimo da se iz Godišnjeg izvješća Financijske Agencije za 2014. godinu (od kada je i tuženik u sustavu COP-a), a koje je usvojeno na Hrvatskom saboru, podneseno i Vladi Republike Hrvatske, jasno može zaključiti koji su resori i kada ušli u sustav centralnog obračuna plaća koji provodi isključivo Financijska Agencija (FINA) temeljem sklopljenih Ugovora s Vladom Republike Hrvatske, a koje se Izvješće može preuzeti na mrežnim stranicama Vlade Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, tuženik ističe da osobitu pozornost posvećuje osiguravanju isplata plaće, ali i drugih materijalnih prava svim svojim djelatnicima u skladu sa svim važećim pozitivnim zakonskim propisima i pod zakonskim aktima unutar svojih ovlasti, međutim nema niti ovlasti niti tehničkih mogućnosti utjecati na postojeći način obračuna plaće tužiteljice pa tako ni na osnovicu za izračun plaće, s obzirom da istu obračunava i isplaćuje sukladno parametrima određenim Centralnim obračunom plaća (COP), odnosno tuženik u Centralni obračun plaća samo unosi broj odrađenih sati koje tužiteljica odradi tijekom mjeseca, dok se obračun plaće i svih njegovih dodataka, kao i automatski obračun važeće osnovice plaće obavlja putem Centralnog obračuna plaća (COP). Naime, odrađeni sati unose se pod određenim šiframa u Centralni obračun plaća (COP) i tuženik nema mogućnost utjecati na način obračuna tužiteljičinih plaća s obzirom da se informacijski sustav COP postavlja po naputku resornog ministarstva, a isti se primjenjuje u svim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Osnovica za obračun plaće je element plaće koji nije ovisan o volji poslodavca, odnosno u ovom slučaju tuženika pa isti na nju ne može utjecati ni na koji način. Iz svega ukupno napomenutog tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice kao pravno i činjenično neutemeljen i u cijelosti neosnovan te ističe da je materijalno – pravna tematika ovog postupka izrazito važna budući da cjelokupni zdravstveni kadar u mreži javne zdravstvene službe, kao i ostale javne službe u Republici Hrvatskoj obračunavaju plaće kroz sustav Centralnog obračuna plaća (COP) pa tako i tuženik, a koji Centralni obračun plaća se vrši putem Financijske agencije (FINA) sukladno važećim zakonima, propisima i kolektivnim ugovorima te tuženik nije ovlašten sumnjati u njihovu zakonitost kao niti utjecati na postavljanje parametara za sam obračun plaće. Slijedom svega navedenog, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev smatra neosnovanima, a podredno nejasnima i neobrazloženima te predlaže da Naslov tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženiku.

2.1. Tuženik je dostavio u spis izračun zatraženog potraživanja tužiteljice te je na ročištu održanim 5. prosinca 2024. učinio nespornim postavljenu visinu tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 5. srpnja 2024.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu dokumentaciju koju su stranke priložile u spis .

4. Na temelju tako provedenog postupka, ocjenjujući dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud smatra da je konačni tužbeni zahtjev tužiteljice u pretežitom dijelu osnovan.

5. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće za razdoblje od siječnja 2016. do velajče 2017. na ime pogrešno obračunate osnovice.

6. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika, te da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplaćivao plaću po osnovici 5.108,84 kn, kao i visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporno je u ovom postupku pravno pitanje - da li je tuženik tužiteljici za utuženo razdoblje bio dužan obračunavati i isplaćivati plaću prema osnovici od 5.415,37 kn, a koji zahtjev tužiteljica temelji na odredbi čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog dana 26. listopada 2011. te arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011.

8. Tijekom postupka je kao nesporno utvrđeno da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu, odnosno javnu ustanovu u smislu čl.. 2. Zakona o plaćama u javnim službama, budući da iz sudskog registra, kao i iz službenih stranica tuženika nesporno utvrđeno da predstavlja javnu zdravstvenu ustanovu

9. U ovom postupku je utvrđeno da su Vlada RH i Sindikati javnih službi, i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara- medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine.

10. Utvrđeno je nadalje da su Vlada RH i navedeni sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto s time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, i to na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U članku IV. su odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj.

11. Utvrđeno je i da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je promijenjen članak III. Dodatka te članak IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se određuje da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III.- V. ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Također je utvrđeno da je 7. prosinca 2011. arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano.

12. Nadalje, utvrđeno je da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV. u vezi s člankom VII. Dodatka Sporazumu. Utvrdili su da je negativni rast BDP-a prema službenim podacima DZS-a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP-a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen 4. prosinca 2015. Utvrđeno je i da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017., tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena za mjesec veljaču 2017.

13. Iz priložene dokumentacije proizlazi da je DZS 28. kolovoza 2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015., a u kojoj procjeni se ističe da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje u 2014. Nadalje, DZS je 27. studenom 2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. u kojoj se navodi da prva procjena pokazuje da je tromjesečni BDP u trećem tromjesečju 2015. realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014. Osim toga, DZS je 4. ožujka 2016. objavio procjenu tromjesečnog BDP-a za četvrto tromjesečje 2015. u kojoj je navedeno da je BDP realno veći za 1,9% u četvrtom tromjesečju 2015., a u odnosu na isto tromjesečje 2014. Iz navedenog proizlazi da je aritmetička sredina navedenih stopa rasta BDP-a 2% pa je stoga krajem studenog 2015. bio ispunjen uvjet iz članka III. Izmjena i dopuna za mjesec u kojem službeni pokazatelji DZS ukazuju na poboljšanje stanja, odnosno na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) te će se primjenjivati iza toga do prve sljedeće promjene prema Izmjenama i dopunama, jer je ovim Izmjenama i dopunama ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava za mjesec u kojem službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno na rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) da će se primjenjivati iza toga do prve sljedeće promjene prema Izmjenama i dopunama u sljedećem mjesecu, pa se u smislu prije navedenog osnovica plaće u prosincu 2015. povećavala na iznos od 5.415,37 kn.

14. U odnosu na područje primjene Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javni službama sklopljenog 26. listopada 2011. te Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. treba navesti da u predmetnom postupku nije bilo sporno da je tužiteljica u cijelom spornom razdoblju bila u radnom odnosu kod tuženika koji predstavlja javnu ustanovu. Nadalje stav je suda da isplata plaće u skladu s povećanom osnovicom predstavlja tužiteljičino individualno pravo prema tuženiku kao njenom poslodavcu, a temeljem važećeg ugovora o radu, pri čemu navedeno pravo iz radnog odnosa tužiteljica može ostvarivati prema osnivaču ili prema tuženiku kao svom poslodavcu. Međutim, sukladno članku 43. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08) svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kada jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Iz navedenog proizlazi da tužiteljica može zahtijevati ispunjenje duga u vidu isplate plaće u skladu s povećanom osnovicom i to bilo od poslodavca, tj. konkretno tuženika, bilo od osnivača ustanove, odnosno da isto znači da ne postoji obveza tužiteljice da predmetnu tužbu podnosi isključivo protiv osnivača svog poslodavca. Dakle, tuženik je, kao što je već navedeno, kao poslodavac tužiteljice pasivno legitimiran budući je predmet ovog postupka isplata razlike plaće.

15. Tuženikova obveza tužiteljici isplatiti razliku plaće prema navedenoj osnovici od 5.415,37 kn, temeljem odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu sklopljenom 26. listopada 2011. i temeljem Arbitražne odluke od 7. prosinca .2011., proizlazi iz članka 8. stavak 1. ZR-a (NN 93/14) kojim je propisano da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom RH i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

16. Slijedom naprijed navedenog, stav je suda da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe članka VII. stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada.2011. Pri tome se u toj odredbi navodi da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III.-IV. navedenih Izmjena i dopuna, da se uskladba tada odgađa za onoliko tromjesečja koliko je trajao pad realnog tromjesečnog BDP-a u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Valja navesti da iz citiranih podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a u navedenim razdobljima i koje je objavio DZS proizlazi da od četvrtog kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već je upravo protivno tome, vidljivo da je BDP stalno rastao. Pri tom se odredba članka VII. stavak 1. citiranih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. ne odnosi na povrat osnovice iz članka III., već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Pri tome ovaj sud smatra da je intencija Vlade RH bila povrat osnovice na razinu iz 2009., i to na iznos od 5.415,37 kn.

17. Osim toga, odgoda uskladbe dvanaest neprekidnih kvartala iskorištena je kroz odredbu članka IV. stavak 5. Izmjena Dodatka Sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., obzirom je odredbom članka IV. stavak 5. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu bilo ugovoreno da ako se do 31. prosinca .2012. ne ispune pretpostavke iz članka III. da će tada Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu plaće od 1. travnja 2013. pa nadalje. Obzirom na sve naprijed navedeno, proizlazi da je tuženik, počam od siječnja 2016. pa nadalje, bio obvezan tužiteljici obračunavati i isplaćivati plaću po osnovici propisanoj Izmjenom i dopunom Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., odnosno sukladno osnovici koja proizlazi iz uvećanja propisanog u odredbi čl. IV. Izmjena Dodatka Sporazumu

18. Naposljetku valja istaći da je stajalište ovog suda izneseno u brojnim presudama prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova, a u konačnici, isto stajalište je potvrđeno i detaljno argumentirano u revizijskoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. te u odlukama koje su slijedile nakon navedene.

19. Tuženik je, kao što je već navedeno, dostavio u spis izračun zatraženog potraživanja tužiteljice, sukladno kojem je tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev u ovom postupku te je tuženik na ročištu održanim 5. prosinca 2024. učinio nespornim postavljenu visinu tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 5. srpnja 2024. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.115,50 eura, bruto, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (tijek kamate također je nesporan među strankama).

20. Tužiteljica osnovano potražuje zakonsku zateznu kamatu na temelju odredbe članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), koja teče od svakog šesnaestog u mjesecu u odnosu na potraživanje za prethodni mjesec. Međutim, istu je valjalo odbiti s dijelom zahtjeva za isplatom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16. travnja 2015., Gž R-376/15 od 2. lipnja 2015., Gž R-440/15 od 24. veljače 2015., Gž R-508/14 od 14. travnja 2015.).

20.1. Odluka o visini zakonske zatezne kamate temelji se na članku 3. ZID ZOO (NN 78/15).

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali pose bni troškovi. S obzirom da je tuženik izgubio parnicu dužan je tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka. Visina troška tužiteljice određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tužiteljica zastupana po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev.

22. Tako su tužiteljici priznati slijedeći troškovi: za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 13. siječnja 2023. 75 bodova (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 4. lipnja 2024. 75 bodova (Tbr. 9/1 OT), za sastav podneska od 5. srpnja 2024. 18,75 bodova (Tbr. 8/4 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 5. prosinca 2024. 75 bodova (Tbr. 9/1 OT), dakle ukupno 318,75 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% sveukupno trošak tužiteljice iznosi 796,88 eura, a koji trošak je dužan platiti tuženik. 22.1. Tužiteljici su temeljem članka 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 80/22), dosuđene zatezne kamate na parnični trošak po stopi zatezne kamate određene čl. 29. st. 2. ZOO-a., tekućima od presuđenja do isplate.

23. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, budući da isti za tužiteljicu nije ni nastao te je ročište za objavu presude održano u odsutnosti stranaka. Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog je odbijen.

24. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, sud je njegov zahtjev za naknadu troška odbio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

25. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 13. siječnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke. Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4. -6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćnici tuženika