Poslovni broj: P-2077/2019-37
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Marku Hrstiću odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 17. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 10. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.133,37 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, po kamatnoj stopi od 12% godišnje, počev od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8,05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50% počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:
na iznos od 33,57 € od 19.9.2007 do isplate,
na iznos od 33,17 € od 20.10.2007 do isplate,
na iznos od 33,37 € od 22.11.2007 do isplate,
na iznos od 33,18 € od 21.12.2007 do isplate,
na iznos od 34,02 € od 26.2.2008 do isplate,
na iznos od 33,73 € od 26.2.2008 do isplate,
na iznos od 59,30 € od 22.3.2008 do isplate,
na iznos od 60,87 € od 26.4.2008 do isplate,
na iznos od 58,80 € od 31.5.2008 do isplate,
na iznos od 58,47 € od 1.7.2008 do isplate,
na iznos od 58,93 € od 19.8.2008 do isplate,
na iznos od 57,96 € od 27.8.2008 do isplate,
na iznos od 58,09 € od 18.9.2008 do isplate,
na iznos od 59,50 € od 25.10.2008 do isplate,
na iznos od 62,67 € od 26.11.2008 do isplate,
na iznos od 60,82 € od 31.12.2008 do isplate,
na iznos od 63,93 € od 31.1.2009 do isplate,
na iznos od 64,55 € od 28.2.2009 do isplate,
na iznos od 64,93 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 64,31 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 64,36 € od 5.5.2009 do isplate,
na iznos od 63,36 € od 2.6.2009 do isplate,
na iznos od 62,43 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 62,69 € od 24.9.2009 do isplate,
na iznos od 62,64 € od 24.9.2009 do isplate,
na iznos od 63,00 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 62,53 € od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 63,95 € od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 64,09 € od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 64,99 € od 25.3.2010 do isplate,
na iznos od 65,99 € od 21.4.2010 do isplate,
na iznos od 66,53 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 67,13 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 70,18 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 70,23 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 72,33 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 72,30 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 70,58 € od 31.10.2010 do isplate,
na iznos od 69,78 € od 1.11.2010 do isplate,
na iznos od 59,64 € od 9.1.2011 do isplate,
na iznos od 61,96 € od 9.1.2011 do isplate,
na iznos od 59,24 € od 16.2.2011 do isplate,
na iznos od 59,82 € od 26.5.2011 do isplate,
na iznos od 60,38 € od 26.5.2011 do isplate,
na iznos od 61,96 € od 26.5.2011 do isplate,
na iznos od 53,99 € od 25.8.2011 do isplate,
na iznos od 55,52 € od 25.8.2011 do isplate,
na iznos od 56,60 € od 25.8.2011 do isplate,
na iznos od 41,60 € od 15.12.2011 do isplate,
na iznos od 41,75 € od 30.12.2011 do isplate,
na iznos od 41,90 € od 30.12.2011 do isplate,
na iznos od 41,92 € od 30.12.2011 do isplate,
na iznos od 43,20 € od 28.2.2012 do isplate,
na iznos od 43,19 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 42,83 € od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 42,87 € od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 42,92 € od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 42,98 € od 31.8.2012 do isplate,
na iznos od 42,77 € od 31.8.2012 do isplate,
na iznos od 42,67 € od 31.8.2012 do isplate,
na iznos od 42,17 € od 29.9.2012 do isplate,
na iznos od 42,54 € od 31.10.2012 do isplate,
na iznos od 42,74 € od 30.11.2012 do isplate,
na iznos od 42,63 € od 28.12.2012 do isplate,
na iznos od 41,71 € od 29.1.2013 do isplate,
na iznos od 42,05 € od 29.3.2013 do isplate,
na iznos od 42,44 € od 29.3.2013 do isplate,
na iznos od 42,33 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 42,05 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 41,08 € od 1.6.2013 do isplate,
na iznos od 41,05 € od 1.7.2013 do isplate,
na iznos od 41,20 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 41,16 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 41,42 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 41,38 € od 1.11.2013 do isplate,
na iznos od 41,79 € od 4.12.2013 do isplate,
na iznos od 41,73 € od 14.1.2014 do isplate,
na iznos od 3,30 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 3,34 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 3,33 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 3,30 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 3,29 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 3,27 € od 1.7.2014 do isplate,
na iznos od 3,29 € od 1.8.2014 do isplate,
na iznos od 3,29 € od 1.9.2014 do isplate,
na iznos od 3,30 € od 1.10.2014 do isplate,
na iznos od 3,30 € od 1.11.2014 do isplate,
na iznos od 3,31 € od 2.12.2014 do isplate,
na iznos od 3,30 € od 9.1.2015 do isplate,
na iznos od 3,30 € od 5.2.2015 do isplate,
na iznos od 3,28 € od 1.3.2015 do isplate,
na iznos od 3,27 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 3,26 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 3,26 € od 1.6.2015 do isplate,
na iznos od 3,25 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 3,24 € od 15.8.2015 do isplate,
na iznos od 3,23 € od 4.9.2015 do isplate,
na iznos od 3,22 € od 1.10.2015 do isplate,
u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.128,17 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, po kamatnoj stopi od 12% godišnje, počev od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8,05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa:
na iznos od 3,01 € od 26.11.2008 do isplate,
na iznos od 0,00 € od 31.12.2008 do isplate,
na iznos od 7,19 € od 31.1.2009 do isplate,
na iznos od 9,25 € od 28.2.2009 do isplate,
na iznos od 10,57 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 8,58 € od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 8,80 € od 5.5.2009 do isplate,
na iznos od 5,59 € od 2.6.2009 do isplate,
na iznos od 2,61 € od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 3,53 € od 24.9.2009 do isplate,
na iznos od 3,39 € od 24.9.2009 do isplate,
na iznos od 4,62 € od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 3,14 € od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 7,86 € od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 8,40 € od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 11,38 € od 25.3.2010 do isplate,
na iznos od 14,74 € od 21.4.2010 do isplate,
na iznos od 16,58 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 18,62 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 28,70 € od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 28,96 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 35,95 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 35,95 € od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 30,34 € od 31.10.2010 do isplate,
na iznos od 27,82 € od 1.11.2010 do isplate,
na iznos od 42,08 € od 9.1.2011 do isplate,
na iznos od 51,79 € od 9.1.2011 do isplate,
na iznos od 40,68 € od 16.2.2011 do isplate,
na iznos od 43,21 € od 26.5.2011 do isplate,
na iznos od 45,63 € od 26.5.2011 do isplate,
na iznos od 52,33 € od 26.5.2011 do isplate,
na iznos od 65,97 € od 25.8.2011 do isplate,
na iznos od 73,83 € od 25.8.2011 do isplate,
na iznos od 79,46 € od 25.8.2011 do isplate,
na iznos od 58,23 € od 15.12.2011 do isplate,
na iznos od 59,42 € od 30.12.2011 do isplate,
na iznos od 60,54 € od 30.12.2011 do isplate,
na iznos od 60,87 € od 30.12.2011 do isplate,
na iznos od 69,33 € od 28.2.2012 do isplate,
na iznos od 69,48 € od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 67,35 € od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 67,81 € od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 68,31 € od 30.6.2012 do isplate,
na iznos od 68,97 € od 31.8.2012 do isplate,
na iznos od 67,79 € od 31.8.2012 do isplate,
na iznos od 67,40 € od 31.8.2012 do isplate,
na iznos od 64,37 € od 29.9.2012 do isplate,
na iznos od 66,97 € od 31.10.2012 do isplate,
na iznos od 68,48 € od 30.11.2012 do isplate,
na iznos od 68,07 € od 28.12.2012 do isplate,
na iznos od 62,26 € od 29.1.2013 do isplate,
na iznos od 64,65 € od 29.3.2013 do isplate,
na iznos od 67,47 € od 29.3.2013 do isplate,
na iznos od 67,02 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 65,43 € od 1.5.2013 do isplate,
na iznos od 59,36 € od 1.6.2013 do isplate,
na iznos od 59,37 € od 1.7.2013 do isplate,
na iznos od 60,60 € od 1.8.2013 do isplate,
na iznos od 60,61 € od 1.9.2013 do isplate,
na iznos od 62,62 € od 1.10.2013 do isplate,
na iznos od 62,63 € od 1.11.2013 do isplate,
na iznos od 65,53 € od 4.12.2013 do isplate,
na iznos od 65,41 € od 14.1.2014 do isplate,
na iznos od 62,25 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 65,87 € od 4.3.2014 do isplate,
na iznos od 65,87 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 63,70 € od 1.5.2014 do isplate,
na iznos od 63,70 € od 1.6.2014 do isplate,
na iznos od 63,01 € od 1.7.2014 do isplate,
na iznos od 65,56 € od 1.8.2014 do isplate,
na iznos od 66,09 € od 1.9.2014 do isplate,
na iznos od 66,92 € od 1.10.2014 do isplate,
na iznos od 68,60 € od 1.11.2014 do isplate,
na iznos od 69,78 € od 2.12.2014 do isplate,
na iznos od 69,88 € od 9.1.2015 do isplate,
na iznos od 69,99 € od 5.2.2015 do isplate,
na iznos od 70,00 € od 1.3.2015 do isplate,
na iznos od 70,00 € od 1.4.2015 do isplate,
na iznos od 70,00 € od 1.5.2015 do isplate,
na iznos od 70,00 € od 1.6.2015 do isplate,
na iznos od 70,01 € od 1.7.2015 do isplate,
na iznos od 70,01 € od 15.8.2015 do isplate,
na iznos od 70,01 € od 4.9.2015 do isplate,
na iznos od 70,01 € od 1.10.2015 do isplate,
u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 801,45 EUR sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, po kamatnoj stopi od 12% godišnje, počev od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., po stopi od 8.14% počev od 1.8.2015. pa do 31.12.2015., po stopi od 8,05% počev od 1.1.2016. pa do 30.6.2016., po stopi od 7,88% počev od 1.7.2016. pa do 31.12.2016., po stopi od 7,68% počev od 1.1.2017. pa do 30.6.2017., po stopi od 7,41% počev od 1.7.2017. pa do 31.12.2017., po stopi od 7,09% počev od 1.1.2018. pa do 30.6.2018., po stopi od 6,82% počev od 1.7.2018. pa do 31.12.2018., po stopi od 6,54% počev od 1.1.2019. pa do 30.6.2019., po stopi od 6,30% počev od 1.7.2019. pa do 31.12.2019., po stopi od 6,11% od 1.1.2020. pa do 30.6.2020., po stopi od 5,89% od 1.7.2020. pa do 31.12.2020., po stopi od 5,75% od 1.1.2021. pa do 30.6.2021., po stopi od 5,61 % počev od 1.7.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % počev od 1.1.2022. do 30.6.2022., po stopi od 5,31 % počev od 1.7.2022. do 31.12.2022., po stopi od 5,50 % počev od 1.1.2023. pa do 30.6.2023., te nadalje po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 15.12.2015. godine, u roku 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatom iznosa od 1.546, 59 EUR zajedno sa zatraženom zakonom zateznom kamatom na taj iznos kao neosnovanim .
V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u visini od 2.100,97 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
riješio je
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 23. srpnja 2024.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi i navodi da je sa tuženikom 22. 12. 2005. sklopio Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke. Visina odobrenog kredita je 66.776,09 CHF. U ugovoru o kreditu tuženik da je ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, ali o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost pregovarati o toj odredbi. Ugovori o kreditu između banaka i fizičkih osoba praktično u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje (ugovori adhezijskog tipa). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim stopama ugovornih kamata su protivne kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i 125/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora, te za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. ZZP). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Budući je cit. ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno proglašena ništetnom u dijelu kojem je ona jednostrano promjenjiva odlukom tuženika, te se stoga ima primijeniti visina stope ugovornih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu i navedena u početnom otplatnom planu, dakle 4,99 %. Također, iznos kredita u prednje cit. Ugovoru o kreditu ugovoren je u valuti CHF (švicarski franak), a takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je također utvrđena ništetnom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine. Naime, sukladno navedenim odlukama, odredba prednje cit. Ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana uz švicarski franak nepoštena je, iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima te rizicima ugovaranja kredita vezano uz valutnu klauzulu u CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te stoga ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za povrat (restituciju) onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članaka 323. i 1111. ZOO-a, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a radi stjecanja bez osnove, odnosno na temelju osnove koja je kasnije otpala. Prema pravnom shvaćanju domaćih sudova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koje pravno shvaćanje je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl.br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine postala pravomoćna dana 14.06.2018. godine, od toga dana počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa stoga na dan podnošenja ove tužbe zastara još uvijek nije nastupila. Slijedom prednjeg dakle, na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, tužitelj potražuje od tuženika isplatu (povrat) preplaćenih iznosa te zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate, budući je tuženik nepošteni stjecatelj, pa do isplate. Tužitelj ističe da je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno riješeno kao prethodno pitanje u odlukama Visokog trgovačkog suda citiranim u toč. II. i III. tužbe. Sukladno čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN broj NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) ništetnost nije potrebno ponovno utvrđivati u ovom postupku, a sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje navodi kako u trenutku pisanja tužbe ne raspolaže dokumentacijom temeljem koje bi mogao utvrditi visinu iznosa koje mu je banka dužna vratiti pa predlaže sud temeljem odredbe čl. 186 b st. 3 ZPP-a zatraži navedenu dokumentaciji od tuženika i stoga postavlja tzv. stupnjevitu tužbu.
Podneskom od 20.09.2019. obavještava sud da je tuženik dostavio dio potrebne dokumentacije te stoga specificira tužbeni zahtjev na načina da na ime ništene odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke potražuje iznos od 27.507,89 kn sa zakonskom zateznom kamatarom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos počam od dana uplate svakog preplaćenog iznosa, na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 34.908,70 kn sa zakonskom zateznom kamatarom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos počam od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate sve u roku od 15 dana. Podneskom od 19. travnja 2023. proširuje tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 17.691,34 kn/2.348,04 EUR kao razliku između nove glavnice utvrđene dodatkom ugovora o kreditu i glavnice po početnom otplatnom planu sa zakonskom zateznom kamatom od 15.12.2024.
Podneskom od 23. srpnja 2024. po provedenom financijskom vještačenju tužitelj konačno postavlja tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 4.133,37 EUR kao preplatu na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 4.128,17 eur kao preplatu na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana uplate tako preplaćenog iznosa sve na način pobliže opisan u točkama 1 i 2 izreke ove odluke, potražuje i iznos od 2.348,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice sve u roku od 15 dana
U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda te navodi kako je prema čl. 46 ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu prema sjedištu tuženika stoga predlaže da se Općinski sud u rijeci oglasi mjesno nenadležnim te predmet utupi stvarno mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Nadalje navodi da osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Tužitelj da je tužbu pogrešno koncipirao kao da je ugovor i dalje na snazi iako je isti prestao postojati jer je tužitelj sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK, Sudska praksa da je zauzela stav da je prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestalo pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Nadalje tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti, tuženik je mišljenja da bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti nije moguće postaviti zahtjev za isplatom.
U odnosu na konverziju ističe kako su sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja, koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Prihvatom konverzije tužitelje je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj, značilo bi zapravo dvostruku naplatu na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate-preplate te na temelju donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos.
Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga sadržaj Ugovora te njegovo postupanje da su u cijelosti usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naveo je da u Ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit uplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a jer da se cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naveo je da kako je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula nedopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da zbog opstojnosti primjene valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika i realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio drže u stranoj valuti. Tuženik potom navodi da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta te da bez obzira na činjenicu da su sklapani ugovori o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima već da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje koje je sporno ili tražio bilo kakva rješenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika i da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Banke ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Potrošač/korisnik kredita poslovno je sposobna osoba koja je od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora, a taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temelj te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nedopuštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni Ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, dakle da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta o promjenjivosti kamatne stope čemu da je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama ZOO-a jedino koliko ugovorena visina kamatne stope ne prelazi zakonom dopuštenu visinu stope da se ista može smatrati nezakonitom. ističe kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladnosti njima po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom, a tužitelj da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima na najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope stoga da nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Nadalje navodi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope je riječ o samostalnom određivanju cijene i da tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu te da temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva da se izravno dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa da navedeno sukladno odredbi čl. 143 st. 1 i 2 ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Naveo je da kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno način obračuna kamate s određenim općim uvjetima poslovanja banke, a što da znači da on ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nije bila volja ugovornih strana, a čime bi izazvala povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja zahtjev na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naveo je da čak štoviše da je potraživanje tužitelja kao i da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojoj se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da za čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračuna početnu kamatnu stopu. Naveo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Naveo je da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju da ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamate i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.
Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
Podneskom od 18. travnja 2023. tužitelj ističe kako prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, naime taj svoj stav temelji na čl. 49 i 50 Zakona o zaštiti potrošača i čl. 3 Direktive Vijeća EEZ i čl. 59 Zakona o parničnom postupku. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti je odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je sita suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe nadalje kako je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom i valutne klauzule u CHF riješeno kao prethodno pitanje odlukama Visokog trgovačkog suda. U odnosu na konverziju ističe kako unatoč provedenoj konverziji nije izgubio pravno na restituciju preplaćenih iznosa. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer sklapanjem dodatka nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sklapanjem aneksa nije otklonjena ništetnost osnovnih odredbi ugovora o kreditu, konverzijom nisu vraćane preplaćene kamate niti preplaćeni tečaj, već je samo smanjena preostala glavnica.
Podneskom 26. rujna 2024. tuženik navodi kako je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev u podnesku od 23. srpnja 2024. jer je isti povisio za 2.324,97 EUR kojoj preinaci se protivi te predlaže da ju sud ne dopusti, ističe i prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.
Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podnesak od 23. srpnja 2024. kojim je povišen tužbeni zahtjev valja navesti kako tužitelj tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa ju je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je tuženik iznio u odgovoru na tužbu valja navesti kako isti nije osnovan, naime tuženik prigovo temelji na odredbi čl. 46 ZPP-a pozivajući se na opću mjesnu nadležnost prema sjedištu tuženika , no odredbom čl. 59 Zakona o parničnom postupku propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Konkretan ugovor je zaključen u poslovnici tuženika u [adresa] što je jasno vidljivo u podacima na stranici jedan ugovora, a pored toga čl. 11 ugovora ugovoreno je da je u slučaju spora iz ovog ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke to je jasno kako je temeljem odredbe čl. 59 i 71 ZPP-a za suđenje u ovome sporu nadležan Općinski sud u Rijeci stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ovog rješenja
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim.
Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta , tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Pored toga potražuje i razliku glavnice između novoutvrđene glavnice aneksom ugovora o kreditu i preostale glavnice na dan konverzije koja bi bila utvrđena po početnom otplatnom planu.
Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 9010917962 od 22.12.2005. kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 69.776,09 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski ( čl. 2. Ugovora) kupovina stambenog objekta, te da je čl.4. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,35% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 obvezao predmetni kredit otplatiti u 360 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 4,35% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 15. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015. iznosi 37.594,15 eur, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 1.525,73 EUR.
Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.
Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da ima status potrošača , naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju stana te iz iskaza tužitelja kako je kredit utrošen za kupnju stana, jasno proizlazi kako pravni posao nije zaključen u svrhu poslovne djelatnosti, a suprotno tome tuženik nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj kao prethodno pitanje tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopila dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti kao prethodno pitanje utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.
U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07).
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 4 i 7. koja se odnosi na ugovornu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,35 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,35 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.
Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno, službenica u banci da je rekla kako se kamata mijenja odlukom banke.
Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio. Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 4. i 7. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju.
Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).
Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi kako on kao prosječni potrošač nije informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. U banci joj je rečeno da je taj kredit povoljniji zbog tečaja i niže kamatne stope, stopa da je gotovo nepromjenjiva. Početni anuitet je sa 1.400 kn skočio na 2.500,00 kn.
Dakle jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, otplata kredita te obračun kamate na zakašnjela plaćanja kao i da je banka potrošača informirala o svim posljedicama i rizicima promjene tečaja CHF, ništetan o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u cijelosti obeštećenje tužitelju zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena u 11. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž- 6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
U odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva prigovor zastare također nije osnovan, naime valja istaknuti kako zbog učinjene preinake-povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelj u odnosu na te povišene iznose nije nastupila zastara, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Nadalje prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka je učinjenje iz iste činjenične i prave osnove (ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kako potraživanja preplate anuiteta tako i razlike glavnice) i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke) pa zastare nema.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno u visini zzk od 3,23% od 01.01.2014. iznosi 4.133,37 EUR. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 4.128,17 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je na dan 30.09.2015. glavnica u eur kako nepriznati iznos glavnice u provedenoj konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 2.348,04 EUR. Preplata utvrđena u konverziji iznosi 1.546,59 EUR. Prijebojem tužitelje tražbine po glavnici i preplate priznate od strane tuženika preostaje potraživanja tužitelja u visini od 801,45 EUR. Ukoliko bi se vršio prijeboj preplate sa dospjelim zakonskim zateznim kamatama na sva pojedinačna mjesečna potraživanja iz točke 1 i 2 tužitelja do 30.09.2015 preostalo potraživanje po dospjelim zateznim kamatama na dan 30.09.2015 iznosi 2.185,24 EUR.
U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije iznio primjedbe veće je sukladno istome precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 23. srpnja 2024. te potražuje iznos od 4.133,37 EUR kao preplatu na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznos od 4.128,17 eur kao preplatu na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana uplate tako preplaćenog iznosa sve na način pobliže opisan u točkama 1 i 2 izreke ove odluke, potražuje i iznos od 2.348,04 eur sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike glavnice sve u roku od 15 dana.
U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako je isto bespredmetno, a zbog činjenice da je među strankama sklopljen dodatak ugovoru o kreditu te da bi prihvaćanjem zahtjeva tužitelja isti bio dva puta obeštećen. Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Primjedbe tuženika ne odnose se na matematični izračun vještaka već na pravna tumačenje zahtjeva tužitelja o čemu se sud već ranije očitovao.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to nana ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 4.128,17 eur, na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 4.133,37 eur .
Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama 1 i 2 izreke ove presude.
Nadalje tužitelju pripada i iznos od 801,45 EUR (2.348,04 EUR kao utvrđen iznos nedovoljno umanjene glavnice - 1.546,59 EUR kao priznati iznos preplate u konverziji = 801,45 EUR) na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na u CHF na dan 30.09.2015. vršio po tečaju na taj dan koji se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a i početnu kamatnu stopu. Ukupan zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u visini od 2.348,04 EUR je valjalo umanjiti za priznati iznos preplate u konverziji (1.546,59 EUR).
Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 1.546,59 EUR koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja na ime razlike glavnice valjalo umanjiti za priznati iznos preplate u konverziji.
Na navedeni iznos tužitelju pripada sa zakonska zatezna kamata od 15.12.2015. - dan sklapanja dodatka ugovoru o kreditu kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki III i IV izreke.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, jer pa je tužitelju koji je u ovome sporu u odnosu na osnov uspio 100%, u odnosu na visinu 85,40%, dakle ukupan uspjeh tužitelja je 92,70 %, dok tuženikov uspjeh u odnosu na osnov iznosi 0%, u odnosu na visinu 14,6% dakle tuženikov ukupna uspjeh je 7,3%, pa oduzimajući tužitelje uspjeh kao stranke čiji je uspjeh u sporu veći od tuženikovog uspjeha dolazi se do 85,40% u kojem omjeru valja odmjeriti trošak tužitelja zastupanog po punomoćniku.
Tužitelju je valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 20.09.2019., 19.04.2023. i 23.07.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), sa zastav zahtjeva za dostavom dokumentacije u visni od 25 bodova (Tbr 8 toč,4) za zastupanje na ročištima 22.5.2023., 15.09.2023. i 17.10.2024. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR, uz priznaje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, što ukupno iznosi 1.812,50 EUR, no istog je valjalo omjeriti u omjeru od 85,40 % pa iznosi EUR 1.547,88 eur, zatim bez umanjivanja sukladno uspjehu u sporu trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500 EUR koji je bio nužan za donošenje odluke, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 53,09 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 2.100,97 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci V. izreke ove presude.
U Rijeci 10. siječnja 2025.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
