Poslovni broj: P-51/2023-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, Marije Bulat iz Osijeka, Ulica sv. Roka 38, OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Domagoju Pejiću odvjetniku u Osijeku protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Hanžeković i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 14. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2., čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu, broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103879380, od dana 13. ožujka 2008. zaključenog između tužiteljice: Marija Bulat (OIB: [osobni identifikacijski broj]), Ulica Sv. Roka 38, Osijek, kao korisnika kredita i tuženika: Erste & Steiermärkische bank d.d. (OIB: 23057039320), Jadranski trg 3a, Rijeka, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Lidije Perić, pod broj: OV-7498/08 dana 21. ožujka 2008., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku, Erste & Steiermärkische bank d.d. (OIB: 23057039320), Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici: Marija Bulat (OIB: [osobni identifikacijski broj]), Ulica Sv. Roka 38, Osijek, s naslova stjecanja bez osnove, isplati iznos u visini od ukupno 5.514,05 eur zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate sa zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 61,35 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 63,33/€ 8,41 od 02.05.2008. pa do isplate;

- kn 81,53/€ 10,82 od 02.06.2008. pa do isplate;

- kn 61,65/€ 8,18 od 02.07.2008. pa do isplate;

- kn 101,27/€ 13,44 od 02.08.2008. pa do isplate;

- kn 92,36/€ 12,26 od 02.09.2008. pa do isplate;

- kn 53,23/€ 7,06 od 02.10.2008. pa do isplate;

- kn 8,91/€ 1,18 od 02.12.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 2.016,78 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- kn 50,80/€ 6,74 od 02.06.2011. pa do isplate

- kn 50,76/€ 6,74 od 02.07.2011. pa do isplate;

- kn 50,71/€ 6,73 od 02.08.2011. pa do isplate;

- kn 50,66/€ 6,72 od 02.09.2011. pa do isplate;

- kn 50,62/€ 6,72 od 02.10.2011. pa do isplate;

- kn 143,17/€ 19 od 02.11.2011. pa do isplate;

- kn 143,03/€ 18,98 od 02.12.2011. pa do isplate;

- kn 142,85/€ 18,96 od 02.01.2012. pa do isplate;

- kn 142,67/€ 18,94 od 02.02.2012. pa do isplate;

- kn 142,53/€ 18,92 od 02.03.2012. pa do isplate;

- kn 142,34/€ 18,89 od 02.04.2012. pa do isplate;

- kn 142,16/€ 18,87 od 02.05.2012. pa do isplate;

- kn 141,97/€ 18,84 od 02.06.2012. pa do isplate;

- kn 141,79/€ 18,82 od 02.07.2012. pa do isplate;

- kn 141,6/€ 18,79 od 02.08.2012. pa do isplate;

- kn 141,42/€ 18,77 od 02.09.2012. pa do isplate;

- kn 141,23/€ 18,74 od 02.10.2012. pa do isplate;

- kn 141,05/€ 18,72 od 02.11.2012. pa do isplate;

- kn 140,86/€ 18,7 od 02.12.2012. pa do isplate;

- kn 140,68/€ 18,67 od 02.01.2013. pa do isplate;

- kn 140,45/€ 18,64 od 02.02.2013. pa do isplate;

- kn 140,26/€ 18,62 od 02.03.2013. pa do isplate;

- kn 140,03/€ 18,59 od 02.04.2013. pa do isplate;

- kn 139,80/€ 18,56 od 02.05.2013. pa do isplate;

- kn 139,62/€ 18,55 od 02.06.2013. pa do isplate;

- kn 139,39/€ 18,5 od 02.07.2013. pa do isplate;

- kn 139,2/€ 18,48 od 02.08.2013. pa do isplate;

- kn 138,97/€ 18,44 od 02.09.2013. pa do isplate;

- kn 138,74/€ 18,41 od 02.10.2013. pa do isplate;

- kn 138,51/€ 18,38 od 02.11.2013. pa do isplate;

- kn 138,28/€ 18,35 od 02.12.2013. pa do isplate;

- kn 138,05/€ 18,32 od 02.01.2014. pa do isplate;

- kn 569,37/€ 75,57 od 02.02.2014. pa do isplate;

- kn 568,17/€ 75,41 od 02.03.2014. pa do isplate;

- kn 566,92/€ 75,24 od 02.04.2014. pa do isplate;

- kn 565,67/€ 75,08 od 02.05.2014. pa do isplate;

- kn 564,43/€ 74,91 od 02.06.2014. pa do isplate;

- kn 563,13/€ 74,74 od 02.07.2014. pa do isplate;

- kn 561,84/€ 74,57 od 02.08.2014. pa do isplate;

- kn 560,55/€ 74,4 od 02.09.2014. pa do isplate;

- kn 559,25/€ 74,23 od 02.10.2014. pa do isplate;

- kn 557,97/€ 74,06 od 02.11.2014. pa do isplate;

- kn 556,58/€ 73,87 od 02.12.2014. pa do isplate;

- kn 555,28/€ 73,7 od 02.01.2015. pa do isplate;

- kn 553,9/€ 73,52 od 02.02.2015. pa do isplate;

- kn 552,51/€ 73,33 od 02.03.2015. pa do isplate;

- kn 551,13/€ 73,15 od 02.04.2015. pa do isplate;

- kn 549,74/€ 72,96 od 02.05.2015. pa do isplate;

- kn 548,35/€ 72,78 od 02.06.2015. pa do isplate;

- kn 546,92/€ 72,59 od 02.07.2015. pa do isplate;

- kn 545,49/€ 72,4 od 02.08.2015. pa do isplate;

- kn 544,06/€ 72,21 od 02.09.2015. pa do isplate;

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 30.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta. od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1. 829,97 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2025. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 5. studenog 2024.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 10.06.2019. god., podnijela tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom dana 13.03.2008. god., sklopila Ugovor o kreditu 2402006-1031262160/51400607-5103879380 radi kupnje stambenog objekta kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 75.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz rok otplate od 264 mjeseci. Ugovorom je ugovorena početna kamatna stopa od 5,55%, a anuitet je ugovoren u visini od 495,18 CHF mjesečno. Tijekom trajanja kredita anuitet se mijenjao što zbog povećanja tečaja CHF-a što zbog jednostranih promjena kamatnih stopa. Tuženik nije prije i u vrijeme zaključenja ugovora na jasna i valjan način informirao tužiteljicu o svim elementima bitnim za donošenje odluke u pogledu ugovaranja odredbe o valutnoj klauzuli uz koju se veže glavnica švicarski franak kao ni o posljedicama ugovaranja iste niti su uopće pregovarali i utvrdili kriterije koji će predstavljati temelj za donošenje odluke tuženika o promjeni kamatne stope tako da tužiteljica kao prosječan potrošač objektivno nije mogla ni razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice iz ugovornih odredbi. Tužiteljica se nadalje poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. Broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je pravomoćno utvrđeno nepošteno postupanje banaka i ništetnost odredbi u potrošačkim kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502 c ZPP-a i 118 Zakona o zaštiti potrošača . Kako su navedenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog anuiteta ( valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) to se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama ni inicijalnog tečaja na dan ispate kredita ni početne kamate stope. Dakle novčani iznosi koje je tužiteljica svaki mjesec uplaćivala tuženiku obuhvaćeni su ništetnošću te je tuženik dužan isto vratiti tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i ništene odredbe uz koju je vezana glavnica švicarski franak proizlazi iz čl. 323, čl. 1111 čl. 1115 te čl. 1046 ZOO-a. Tužiteljica navodi kako je od realizacije kredita do 30.09.2015. tuženiku ukupno isplatila 245.174,56 kn. Primjenom visine početne visine anuiteta od po 2.286,98 kn tužiteljica je bila u obvezi tuženiku isplatiti ukupno 203.541,22 kn. Razlika iznosa koje je tuženik dužan uplatiti tužiteljici stoga iznosi 41.633,34 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Kako je tuženik tužiteljici u postupku konverzije priznao dio razlike od 17.155,08 kn čime je djelomično otklonio pa je dužan tužiteljici naknaditi iznos od 24.478,26 kn sa zakonskim zateznim kamata od 01.10.2015. Nadalje tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu na sve uplaćene iznose preplate od dana plaćanja do 30.09.2015. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 2, čl. 7 i čl. 8 Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 13.03.2008. u dijelu u kojem je tijekom postojanja obveze ugovorena da je kamatna stopa promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Te da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 24.458,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. kao da se na iznos od 38.338,63 kn (41.633,34 kn- 3.294,71 kn-iznosi uplaćeni tijekom 2015.) isplati zakonske zatezna kamata od dospijeća do 30.09.2015. sve uz naknadu parničnog troška u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23% , dakle tužiteljici šteta nije niti nastala jer je ukupno platila manje kamata nego što je trebala po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope, ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

Nadalje podneskom od 29. srpnja 2020. tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko sud nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje od tužitelja iznos od 20.719,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Pored toga postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 462,28 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koja je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora.

Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je podneskom od 5.11.2024. precizirala tužbeni zahtjev uzimajući u obzir i negativne razlike nastale s osnova promjene kamatne stope i tečajne razlike te potraživanje umanjio za iznos preplate priznate u konverziji-2.316,16 EUR stoga konačno potražuje iznos od 5.514,05 EUR sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015.

Po provedenom financijskom vještačenju tuženik je precizirao prigovor radi prijeboja te potražuje iznos od 462,28 kn/61,35 EUR s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta te iznos od 2.016,78 EUR/15.195,43 KN s osnove manje plaćene kamate.

Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 5.11.2024. jer da tužbeni zahtjev sada obuhvaća i razliku s osnova glavnice, a preinaka da je učinjena u fazi glavne rasprave što nije dopušteno. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 5.11.2024., naime tužitelj je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Valja navesti kako tužitelj precizirajući tužbeni zahtjev podneskom od 5.11.2024. nije postavio zahtjev po nekoj drugoj pravnoj osnovi, naime potraživanje razlike glavnice temelji se na ništetnosti odredbe ugovora o kreditu vezano uz ugovorenu valutu obveze u valuti CHF koji zahtjev je postavljen u tužbi. Dakle ne radi se o novom pravnom osnovu, stoga je preinaka dopuštena te je odlučeno ako u izreci rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužitelja, te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin. Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje SK koja je neposredno pregovarala s tužiteljicom.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

Tužiteljica potražuju ovom tužbom traže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8 u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke, te odredbe čl. 2 i čl. 7 u dijelu u kojem u ugovoru ugovoreno da je obveza kredita i otplata kredita vezana u valutu obveze CHF slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valuti obveze u CHF.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 13.03.2008. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 75.400,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 264 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 495,18 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,55% godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,61850 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu 5. veljače 2016. te da preplata po čl. 1 ZID ZPK iznosi 17.155,08 kn.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. - 3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN.79/07, 125 /07 i dr.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužiteljica je podigla predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine kako je navedeno u čl. 3 ugovora, što tužiteljica potvrđuje svojim iskazom, a tuženik suprotno tome nije dokazao.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 5,55 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,55 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U svom iskazu tužiteljica navodi kako ju nitko nije upozorio kako i na koji način će se mijenjati kamatna stopa i koji su to točno parametri utječu na promjenu iste.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinje SK koja je neposredno pregovarala s tužiteljicom.

Iz provedenog postupka jasno proizlazi da tužiteljica neprijeporno nije bila informirana o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Ugovor je tipski, unaprijed pripremljen i nema dokaza (na tuženiku je teret istog) da je tužiteljica informirana o tome kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati i koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

U odnosu na pisani iskaz ŽK sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke presude.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužiteljica se u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci rekli da je za nju s obzirom na primanja povoljniji kreditu u CHF i nisu joj nudili kredit u nekoj drugoj valuti. Nisu je upozorili na rizičnost valute CHF. Ugovor o kreditu ju pripremila banka.

Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ista kao potrošač informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu i povrat obvezi koje je vezan za valutnu klauzulu u CHF ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 10. lipnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Iz nalaza i mišljenja vještaka MARIMAR-FIN d.o.o. proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 263,22 EUR, Tabela 4 stupac 17, manje plaćena kamata iznosi 2.016,78 EUR EUR, Tabela 6 stupac 17, preplata tečaja iznosi 6.222,90 EUR tabl.5 st 17, negativne tečajne razlike iznose 61,35 EUR Tabela 7 stupac 17. Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir. Razlika kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi 3.422,22 EUR. Nadalje vještak navodi kako na dan 30.09.2015. ukupna tražbina tužitelja uključujući samo pozitivne razlike s osnova promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početne uvjete kredita umanjena za preplatu koju je tuženik utvrdio u konverziji od 2.316,16 EUR iznosi 7.592,18 EUR, dok tražbina s uključenim pozitivnim i negativnim razlikama s osnove promjene kamatne stope i tečaja umanjenja za preplatu koju je tuženik utvrdio u konverziji iznosi 5.514,05 EUR.

Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 5.11.2024. na način da na potražuje ukupno iznos od 5.514,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. do isplate.

Tuženik je podneskom od 31. svibnja 2024.istakao primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka u dijelu izračuna razlike u navodnoj preplati razlike glavnice navodeći da je ista pogrešno izračunata u previsokom iznosu te predlaže da vještak izvrši korekciju.

Vještak u podnesku od 20.06.2024. navodi kako tuženik pogrešno tumači da se uspoređuje nedospjela glavnica po početnom otplatnom planu i početnom tečaju. Kontrolom izračuna vještak je utvrdio da je izračun razlike u nedospjelim glavnicama točan. Naime, ispravno je uspoređivati nedospjele glavnice realiziranog i konvertiranog kredita, a nije ispravno uspoređivati nedospjele glavnice kako to predlaže tuženik prema početnom otplatnom planu iz razloga koje vještak obrazlaže u nastavku. Utvrđenjem iznosa razlike u anuitetima pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja, kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem, u suštini se otplaćivan kredit financijski sveo na početni otplatni plan i početni tečaj tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. Izračuni razlike plaćenog po promjeni kamatne stope i tečaja vršeni su upravo da bi dobili razlike kredita u odnosu na početni otplatni plan i tečaj, a time kada je kredit sveden na početne uvjete s utvrđenim razlikama jedino je ispravno uspoređivati stanje na dan 30.09.2015. godine po realiziranoj otplati (jer su promjene sadržane u utvrđenim razlikama po anuitetima u vještačenju) stoga ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja.

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 17.461,13 kn koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako to i sam tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu umanjuje.

U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u ukupnoj visini od 5.514,05 EUR što obuhvaća preplatu kamate od 263,22 EUR, preplatu tečaja u visini od 6.222,90 EUR, razliku glavnice u visini od 3.422,22 EUR umanjeno za negative tečajne razlike od 61,35 EUR, manje plaćene kamate u visini od 2.016,78 EUR te umanjeno za iznos preplate priznate u konverziji od 2.316,16 EUR.

Konačno potraživanje tužitelja sadrži i razliku glavnice, ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razliku obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita.

Na navedeni iznos od 5.514,05 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 1. listopada 2015. pa nadalje kako to tužitelj traži-dan nakon zakonske konverzije.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

Stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

U odnosu na prigovor radi prijeboja tzv. negativne razlike tečaja i kamate koje je tuženik precizirao u podnesku od 31. svibnja 2024. po provedenom financijskom vještačenju valja navesti kako je tužitelj kod preciziranja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir i po vještaku utvrđene negativne razlike kamate i tečaja s čime se tuženik suglasio pa navedeno potraživanje tuženika istaknuto kao prigovor radi prijeboja nije osnovano stoga je odlučenoga kao u točkama III i IV izreke odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužiteljici zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 21.05.2020. i 05.11.2024. svaki u visini od po 100 bodova za zastupanje na ročištima održanima 16.10.2023., 13.11.2023-zamolbeno saslušanje i 14.11.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1) sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 250 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu 78.97 EUR u visini od što sveukupno iznosi 1.829,97 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki V izreke presude.

U Rijeci 10. siječnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika