REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 1891/22-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Marku Udiljku, odvj. u Splitu protiv tužene VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Vinku Peronji, odvj. u Jelsi, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2024. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i zamjenice pun. tužene, dana 10. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužna je tužena VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.000,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 6. siječnja 2018. g. do isplate i to po stopi:

-koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i

-koja se od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 20.700,00 EUR s pripadajućim kamatama te za isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 5. srpnja 2017. g. do 6. siječnja 2018. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 13. svibnja 2022. g. tužitelj je naveo da je, temeljem usmeno sklopljenog Ugovora o zajmu, kao zajmodavac, pozajmio tuženoj, kao zajmoprimcu, iznos od 30.000,00 EUR. Tužena da je tužitelju, u prisutnosti svjedoka, dana 5. srpnja 2017. g. vlastoručno napisala i potpisala priznanicu pozajmljenog iznosa, kojom se obvezala tužitelju vratiti iznos od 30.000,00 EUR s datumom dospijeća 6 mjeseci od dana potpisa priznanice, odnosno do 5. siječnja 2018. g. Stranke da, kao laici, prilikom sklapanja Ugovora nisu znale da je sklapanje Ugovora o zajmu u stranoj valuti (a obje stranke su rezidenti) protivno odredbama čl. 322. Zakona o obveznim odnosima odnosno da je takav Ugovor ništetan. Do proteka ugovorenog roka za povrat pozajmljenog iznosa tužena je tužitelju vratila simboličan iznos od 2.300,00 EUR, dok preostali iznos dugovanja od 27.700,00 EUR po dospijeću nije vratila. Tužitelj je i dopisima svog punomoćnika u nekoliko navrata pozvao tuženu na isplatu dugovanog iznosa ali se tužena oglušila. Da tužena nema namjeru vratiti dugovani iznos da je jasno iz njezinog ponašanja prema tužitelju jer je prilikom sastavljanja i potpisivanja priznanice nasrnula na tužitelja nožem i to pred svjedokom. Drugom prilikom, kada se tužitelju udavala kćer, da je tužitelj ponovno tražio od tužene povrat dugovanog iznosa na što da se tužena razljutila, postala agresivna i udarila tužitelja metlom. Iz ponašanja tužene da je jasno kako nema namjeru izvršiti povrat dugovanog iznosa novca. Tužena da je nepošteni stjecatelj bez osnove (odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala) te je dužna vratiti neosnovano stečeni iznos novca, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženoj naložiti isplata iznosa od 27.700,00 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevom navodeći da stranke nisu sklopile Ugovor o zajmu, bilo usmeno ili pismeno. Što se tiče priznanice koja je dostavljena uz tužbu, da je tu priznanicu potpisala pod prisilom tužitelja. Tužena da je i od ranije bila u strahu od tužitelja zbog njegovih učestalih prijetnji, kao i psihičkog i fizičkog maltretiranja. Ako između parničnih strana postoji bilo koji dug da se može raditi samo o tome da je tužitelj dužan tuženoj. Objasnila je, nadalje, da su stranke bile u vezi od 2009. do 2016. g., u kojem razdoblju je tužena imala i više nego dovoljno novčanih sredstava, a budući je 2007. g. prodala građevinski teren i nije imala potrebe pozajmiti nikakve novce. U tom razdoblju tužitelj da je pretežno boravio kod tužene, a zapravo je tužena financirala njihov zajednički život, pa čak u više navrata tužitelju pozajmljivala novac, a o čemu od tužitelja nije nikada tražila nikakve potvrde ili sklapanje ugovora o zajmu jer nije mogla posumnjati da će doći do situacije u kojoj se nalazi.

U podnesku od 20. veljače 2024. g. tužitelj je ispravio navode tužbe: stvarni dug da iznosi 27.700,00 EUR, a tužena da je u afektu potpisala da je dužna 30.000,00 EUR. Tužena da stvarno nije ništa vratila tužitelju.

U podnesku od 10. listopada 2024. g. tužitelj je zatražio isplatu istog iznosa, ali je uredio zahtjev u pogledu stope zatezne kamate.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom priznanice od 5. srpnja 2017. g., predmeta Općinskog državnog odvjetništva u Splitu broj KP-DO-1740/23, saslušanjem svjedoka MR, FR i PR te tužitelja i tužene u svojstvu parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je isplata-vraćanje pozajmljenog iznosa iz usmenog Ugovora o zajmu za koji je tužitelj u tužbi naveo da je bio zaključen između stranaka, temeljem kojeg je tuženoj pozajmljen iznos od 30.000,00 EUR, o čemu je tužena vlastoručno napisala i potpisala priznanicu od 5. srpnja 2017. g.

Tužitelj je u tužbi naveo da je taj pravni posao zaključen protivno odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) i odredbi čl. 17. st. 2. Zakona o deviznom poslovanju (Narodne novine broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13 i 52/21, dalje ZODP) jer se radi o zaključenju ugovora u stranoj valuti protivno zakonskoj zabrani, što taj Ugovor čini ništetnim. Radi toga je isplatu tužitelj zatražio temeljem odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a uz obrazloženje da se radi o stjecanju bez osnove odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala.

Prije svega, potrebno je reći da su tužitelj i tužena prema navodima tužitelja zaključili usmeni Ugovor o zajmu koji je za predmet imao pozajmljivanje strane valute (EUR) u vrijeme kada to prisilnim propisima nije bilo zabranjeno. Naime, pozajmljivanje deviza između domaćih osoba bilo je zabranjeno odredbama čl. 10. i 11. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata (Narodne novine broj 91a /93, 36/98 i 32/01), a budući da je kupnja, prodaja i pozajmljivanje deviza između domaćih osoba bilo dopušteno samo u slučajevima i na način predviđen ovim Zakonom, odnosno restriktivno. Međutim, ovaj Zakon prestao je važiti stupanjem na snagu ZODP- a, odnosno dana 18. lipnja 2003. g. Nakon tog datuma pozajmljivanje deviza nije bilo izrijekom zabranjeno, a prema tumačenju i stajalištu sudske prakse, pa je Ugovor koji je prema navodima tužitelja bio zaključen usmeno, po ocjeni ovog suda, bez ulaska u osnovanost zahtjeva za vraćanje, valjan.

To, nadalje, znači i da je osnov potraživanja tužitelja isplata temeljem zaključenog pravnog posla, a ne vraćanje stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan.

Stoga je zahtjev tužitelja sud ocijenio kao zahtjev za vraćanje pozajmljenog iznosa i odlučio da je bilo potrebno primijeniti odredbu čl. 499. st. 1. ZOO-a, prema kojoj se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari, a zajmodavac se obvezuje poslije stanovitog vremena vratiti isti iznos novca odnosno istu količinu svari iste vrste i kakvoće.

Tužena je u podnesku od 4. listopada 2024. g. istakla prigovor zastare. Prema odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz odredbe čl. 299. st. 2. tog Zakona.

Stoga je prigovor zastare trebalo raspraviti. Primijeniti je trebalo opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a prema kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina, ako Zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Tužitelj u tužbi nije odredio kad je zaključen Ugovor o zajmu, već je naveo da je tužena potpisala priznanicu o dugu 5. srpnja 2017. g., očito se zalažući za primjenu odredbe čl. 240. st. 1. i 2. ZOO-a koja govori o priznanju duga kao okolnosti koja prekida zastarijevanje. Prema ovoj odredbi priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način kao što je davanje otplate, plaćanje kamata ili davanje osiguranja te se tom radnjom zastarijevanje prekida.

S obzirom da je priznanjem iz priznanice od 5. srpnja 2017. g. prekinuto zastarijevanje, sud je prigovor zastare ocijenio neosnovanim jer je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka od sastavljanja priznanice.

Što se tiče iznosa koji je tužitelj pozajmio tuženoj, sud dijeli mišljenje tužene da je u pogledu glavnice tužitelj iznosio proturječne, nejasne i nerazumljive izjave.

Tako je:

-u tužbi kratko navedeno da je pozajmljen iznos od 30.000,00 EUR, tužena da je vratila 2.300,00 EUR pa da je glavnica duga koji tužena nije vratila 27.700,00 EUR,

-u podnesku od 20. veljače 2024. g. navedeno da se ispravljaju navodi tužbe jer da stvarni dug iznosi 27.700,00 EUR, a tužena da je u afektu potpisala da je dužna 30.000,00 EUR, te da tužena stvarno nije ništa vratila tužitelju,

-u iskazu tužitelj kazao da je tuženoj pozajmljivao novac svaki tjedan od početka njihove "vikend ljubavne veze", odnosno počevši od 2011. g. pa do 2016. g. kad je veza prestala te je prestao dolaziti vikendom u [adresa] na Hvaru, ukupno da je pozajmljen iznos od 27.700,00 EUR te da mu nije poznato zašto je tužena u izjavi koju je potpisala navela iznos od 30.000,00 EUR, da je tužena prilikom potpisivanja izjave u prisutnosti svjedoka izjavila kako duguje tužitelju iznos od 18.000,00 ili 19.000,00 EUR, što da nije točno jer da kad se pozajmljuje novac da se računaju kamate pa da tužena ukupno duguje 27.700,00 EUR, a na slijedeće pitanje koje je tužitelju postavljeno od strane suda da li to znači da je pozajmljeni iznos uvećao za kamate te koliko iznosi pozajmljena glavnica odgovorio je da je iz dva kredita pozajmljeno 22.000,00 ili 23.000,00 EUR, da on nije kamatar i da nije zaračunavao nikakvu kamatu već da je ono što se traži ''bankovna kamata'' odnosno kamata na kredit koji je ''digao'' koja da teče od kada je ''digao'' kredit. Potpuno iznenađen spominjanjem kredita po prvi put u iskazu tužitelja, sud je tužitelju postavio daljnje pitanje: o kakvim to kreditima tužitelj govori, pa je tužitelj odgovorio da je prvi kredit ''digao'' 2012. g. te cijeli iznos od 84.000,00 kn predao tuženoj, a drugi kredit da je ''digao'' 2015. ili 2016. g. i taj iznos nije predao tuženoj nego da su se dogovoriti da ona taj kredit otplaćuje umjesto tužitelja. Taj kredit da je ''digao'' da bi njegov sin mogao kupiti brod, s tim da tužena taj kredit, protivno dogovoru, nije vraćala. Na kraju je priznao da je tužena nakon potpisivanja priznanice vratila iznos od 3.000,00 kn za koji da je umanjio dugovanje da bi na kraju iskaza priznao, navodeći da želi biti pošten, da ipak nije umanjio dugovanje za taj iznos. Tužena je, pak, u svom iskazu priznala da je ''bila pozajmica'' radi uređenja potkrovlja, i to 2011. g. između 5.000,00 EUR i 7.000,00 EUR, kao i da tu pozajmicu nije vratila. Nakon toga je u iskazu navela kako priznaje dugovanje, ali ne preko iznosa od 7.000,00 EUR. Što se tiče ukupnog iznosa koji je zaračunao tužitelj da je u dugovanje računao čak i polovinu cijene za tendu (postavljenu 2009. g.) od 600,00 EUR iako taj iznos nije htio uzeti od tužene kad mu je vratila dio cijene za tendu. Navela je da nema nikakve veze s kreditima tužitelja jer je tužitelj ta sredstva utrošio za preuređenje stana pok. majke. Ispravila je navod tužitelja i kazala da mu na Hvaru nakon potpisivanja priznanice nije vratila 3.000,00 nego 2.000,00 kn. U odnosu na tjedne iznose koje joj je navodno pozajmljivao tužitelj kazala je da se nije radilo o pozajmicama nego o iznosima koje joj je tužitelj davao za kupovinu hrane kada bi dolazio na vikend kao i za režije.

Svjedoci koje je sud saslušao znali su da je tužitelj pozajmio tuženoj novac ali nisu imali saznanja o točnom iznosu. Svjedok FR, koji je s tužiteljem bio u kući tužene radi potpisivanja priznanice, potvrdio je u kojim je okolnostima tužena tu izjavu potpisala, te da je u izjavi upisan iznos čiste pozajmljene glavnice. U tom je dijelu iskaz svjedoka FR u suprotnosti s iskazom tužitelja koji je kazao da je na pozajmljeni iznos zaračunao ''bankovnu kamatu'', ne navodeći točno o kojoj je glavnici riječ, od kad kamata teče i koju je kamatu obračunao.

Stoga je sud zaključio da tužitelj nije dokazao što je točno i kada pozajmio tuženoj, koji je točan iznos glavnice te koji se iznos od konačno zatraženog (27.700,00 EUR) odnosi na pozajmljenu glavnicu, a koji na kamatu. Jasno je da 27.700,00 EUR ne predstavlja pozajmljenu glavnicu jer tako nije izjavio tužitelj u iskazu, iako je njegov punomoćnik u podnesku od 3. lipnja 2024. g., sastavljenom nakon saslušanja stranaka, ustrajao u tvrdnji da je tužitelj tuženoj pozajmio ukupno iznos od 27.700,00 EUR. Kako je, dakle, u postupku bilo nesporno jedino da je pozajmljen iznos od 7.000,00 EUR koji tužena nije vratila, o čemu je tužena priznala dugovanje u svom iskazu te i u izjavi od 5. srpnja 2017. g. trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa, a u preostalom dijelu, kojim je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 20.700,00 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Na dosuđeni iznos tužitelju je priznata i zatezna kamata koja teče od dospijeća vraćanja zajma, a u priznanici je navedeno da se tužena obvezuje dug vratiti u roku od 6 mjeseci, što bi značilo najkasnije 5. siječnja 2018. g. pa tužitelju na dosuđeni iznos pripada kamata koja teče od 6. siječnja 2018. g. do isplate. Tužitelju je zatezna kamata priznata pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a. U preostalom dijelu, kojim je tužitelj na dosuđeni iznos glavnice zatražio isplatu zatezne kamate u periodu od 5. srpnja 2017. g. do 6. siječnja 2018. g. tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. U odnosu na navode tužene da je sporna izjava potpisana pod prisilom i u stanju prepasti i straha, treba kazati da tužena nije ustala tužbom radi poništenja izjave radi mana volje i da je izjavu sud ocijenio valjanom te smatrao da proizvodi pravne učinke, ali, naravno, samo u okviru zahtjeva tužitelja koji je ocijenjen dokazanim i osnovanim.

Tužitelj je zateznu kamatu zatražio po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a jer su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su isključivo u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije 7,53450, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g.

U Splitu, 10. siječnja 2025. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).