REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27, Split
Poslovni broj: P-1790/2021-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužiteljice RO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po Borisu Biliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić & Vrsalović d.o.o. iz Splita, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. studenog 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnika Bijanka Franin-Pećarica te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice EO, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za objavu presude, 10. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 9012449360 od 26. travnja 2007. (solemniziran pred Zorkom Čavajda, Javnim bilježnikom u Zagrebu, broj OV- 9171/2007, dana 27. travnja 2007. godine), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:
a) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 4. i 6. ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope.
b) u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1., 4., 5 i 6. ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (dospijeća);
c) u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 11.3. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 %(slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova.
II Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana tužiteljici isplatiti:
a) na temelju utvrđenja iz točke I/ b ovog tužbenog zahtjeva iznos od 2.847,57 Eura (dvijetisućeosamstočetredesetsedameuraipedesetsedamcenti) uvećano za zakonske kamate koje na svaki pojedini mjesečni iznos preplate teku od dana te preplate pa do dana isplate, sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koja na iznos od:
-1,07 Eura teče od 05.01.2008. pa do isplate;
-4,21 Eura teče od 05.03.2008. pa do isplate;
-3,17 Eura teče od 05.04.2008. pa do isplate;
-0,50 Eura teče od 05.05.2008. pa do isplate;
-13,84 Eura teče od 05.10.2008. pa do isplate;
-8,91 Eura teče od 05.11.2008. pa do isplate;
-6,57 Eura teče od 05.12.2008. pa do isplate;
-16,15 Eura teče od 05.01.2009. pa do isplate;
-15,63 Eura teče od 05.02.2009. pa do isplate;
-19,63 Eura teče od 05.03.2009. pa do isplate;
-13,56 Eura teče od 05.04.2009. pa do isplate;
-12,65 Eura teče od 05.05.2009. pa do isplate;
-11,79 Eura teče od 05.06.2009. pa do isplate;
-11,48 Eura teče od 05.07.2009. pa do isplate;
-9,25 Eura teče od 05.08.2009. pa do isplate;
-11,81 Eura teče od 05.09.2009. pa do isplate;
-9,88 Eura teče od 05.10.2009. pa do isplate;
-10,88 Eura teče od 05.11.2009. pa do isplate;
-10,91 Eura teče od 05.12.2009. pa do isplate;
-13,84 Eura teče od 05.01.2010. pa do isplate;
-16,55 Eura teče od 05.02.2010. pa do isplate;
-16,14 Eura teče od 05.03.2010. pa do isplate;
-19,61 Eura teče od 05.04.2010. pa do isplate;
-19,54 Eura teče od 05.05.2010. pa do isplate;
-24,23 Eura teče od 05.06.2010. pa do isplate;
-30,93 Eura teče od 05.07.2010. pa do isplate;
-26,20 Eura teče od 05.08.2010. pa do isplate;
-37,96 Eura teče od 05.09.2010. pa do isplate;
-33,19 Eura teče od 05.10.2010. pa do isplate;
-28,81 Eura teče od 05.11.2010. pa do isplate;
-38,26 Eura teče od 05.12.2010. pa do isplate;
-45,51 Eura teče od 05.01.2011. pa do isplate;
-42,18 Eura teče od 05.02.2011. pa do isplate;
-41,04 Eura teče od 05.03.2011. pa do isplate;
-42,83 Eura teče od 05.04.2011. pa do isplate;
-44,13 Eura teče od 05.05.2011. pa do isplate;
-90,02 Eura teče od 05.06.2011. pa do isplate;
-90,02 Eura teče od 05.07.2011. pa do isplate;
-58,35 Eura teče od 05.08.2011. pa do isplate;
-58,35 Eura teče od 05.09.2011. pa do isplate;
-52,45 Eura teče od 05.10.2011. pa do isplate;
-53,04 Eura teče od 05.11.2011. pa do isplate;
-54,09 Eura teče od 05.12.2011. pa do isplate;
-57,27 Eura teče od 05.01.2012. pa do isplate;
-60,24 Eura teče od 05.02.2012. pa do isplate;
-59,80 Eura teče od 05.03.2012. pa do isplate;
-59,65 Eura teče od 05.04.2012. pa do isplate;
-60,64 Eura teče od 05.05.2012. pa do isplate;
-59,24 Eura teče od 05.06.2012. pa do isplate;
-59,34 Eura teče od 05.07.2012. pa do isplate;
-58,51 Eura teče od 05.08.2012. pa do isplate;
-58,73 Eura teče od 05.09.2012. pa do isplate;
-58,33 Eura teče od 05.10.2012. pa do isplate;
-59,53 Eura teče od 05.11.2012. pa do isplate;
-58,24 Eura teče od 05.12.2012. pa do isplate;
-60,08 Eura teče od 05.01.2013. pa do isplate;
-56,56 Eura teče od 05.02.2013. pa do isplate;
-55,90 Eura teče od 05.03.2013. pa do isplate;
-59,73 Eura teče od 05.04.2013. pa do isplate;
-54,18 Eura teče od 05.05.2013. pa do isplate;
-52,50 Eura teče od 05.06.2013. pa do isplate;
-52,98 Eura teče od 05.07.2013. pa do isplate;
-53,35 Eura teče od 05.08.2013. pa do isplate;
-55,70 Eura teče od 05.09.2013. pa do isplate;
-57,14 Eura teče od 05.10.2013. pa do isplate;
-57,18 Eura teče od 05.11.2013. pa do isplate;
-58,91 Eura teče od 05.12.2013. pa do isplate;
-56,86 Eura teče od 05.01.2014. pa do isplate;
-60,04 Eura teče od 05.02.2014. pa do isplate;
-60,12 Eura teče od 05.03.2014. pa do isplate;
-58,81 Eura teče od 05.04.2014. pa do isplate;
-58,86 Eura teče od 05.05.2014. pa do isplate;
b) na temelju utvrđenja iz točke I/ c ovog tužbenog zahtjeva iznos od 365,70 Euro (tristošezdesetpeteuraisedamdesetcenti) uvećano za zakonske kamate svaki teku od 27. travnja 2007. pa do dana isplate, sve to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi utvrđenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.
III Odbacuje se tužba u dijelu kojim je zahtijevano utvrđenje da je djelomično ništav ugovor o kreditu broj 9012449360 od 26. travnja 2007. (solemniziran pred Zorkom Čavajda, Javnim bilježnikom u Zagrebu, broj OV-9171/2007, dana 27. travnja 2007. godine), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu odredbe članka 9. koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“ kao i u dijelu akata tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu tog troška.
IV Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.722,49 eura u roku od 15 dana, uvećane za zakonske kamate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a koje teku od dana donošenja presude pa do isplate.
Obrazloženje
1.1. Tužiteljica je 7. svibnja 2021. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da su tužiteljica i tuženik 26. travnja 2007. sklopili ugovor o kreditu br. 9012449360, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 18.037,06 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja s kamatom od 5,10 % godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit u potpunosti je isplaćen. Navodi da su odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli ništave (npr. članak 1., 4., 5 i 6.), odnosno jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka dovelo je do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO) te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Sve navedeno je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, kojeg je dana 04.04.2012.g. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača – POTROŠAĈ pokrenuo protiv tužene i dr. banaka i to tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava – odluke iz kojeg postupka su obvezujuće i u ovom sporu, prema članku 502 c ZPP-a, odnosno odluke Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
1.2. U tužbi se navodi da su ništetne i odredbe predmetnog ugovora o kreditu o troškovima obrade istog (tzv. ulazna naknada - članak 11.), kao i o naknadi za prijevremeno zatvaranje (tzv. izlazna naknada - članak 9.) s obzirom na to da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealnom i neopravdano visokom iznosu, bez konkretnih kriterija za njihovo objektivno određenje, dakle nepošteno. O tim odredbama se također nije unaprijed pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj, a prouzročile se značajnu neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Stoga su ove odredbe ništetne temeljem članka 87. stavka 1. ZZP/03.
1.3. Tužbenim zahtjevom potražuje povrat neosnovano stečene (preplaćene) razlike između stvarno isplaćenog iznosa i iznosa kojeg je banka dužna isplatiti s obzirom na ništavost i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i drugih odredbi, u iznosu od 30.000,00 kuna, a koji iznos će tužiteljica precizirati nakon vještačenja i to tako da će pored glavnice potraživati i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplaćenih anuiteta.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nemaju učinak na konkretni pravni odnos parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 21.05.2014., pa tužbeni zahtjev tužitelja treba odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tuženik smatra da presude na koje se poziva tužitelj nisu obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer predmet ove parnice nije naknada štete, već se radi o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove.
2.2. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika, a kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. Općih uvjeta tuženika. Novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.
2.3. U odnosu na ugovorom određenu valutnu klauzulu, tuženik, osim činjenice da je ista izrijekom dopuštena na temelju odredbe članka 22. ZOO-a, navodi i da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta, što znači da je javni bilježnik ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U obrazloženju svojih navoda tuženik se poziva na stariju sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Vs Rev-1990/91, Rev 895/2003) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-I-1746/2006 od 17.06.2009.). Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora.
2.4. U odnosu na prigovor zastare osporava se stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Tuženik smatra da je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a (zastara povremenih tražbina) i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH.
2.5. Nadalje tuženik navodi da ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu nije protivno niti jednom pozitivno pravnom propisu RH ni odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a. Potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora tužitelj je kao korisnik kredita pristao na Opće uvjete poslovanja PBZ d.d. s fizičkim osobama i Odluku Banke o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama.
2.6. Zbog svega navedenog, a posebno zbog prigovora prekluzije i prigovora zastare predmetnog potraživanja, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije i tužitelju naloži naknaditi tuženiku trošak postupka.
3. Podneskom od 29. ožujka 2024. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, i to ustrajući u utvrđenju ništetnosti odredbi ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi (čl. 4. i 6. ugovora), valutnoj klauzuli (čl. 1., 4., 5. i 6. ugovora) te naknadama/troškovima kredita (čl. 11.3. i 9. ugovora), zahtijevajući isplatu iznosa od 2.847,57 eur po osnovi valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude te 365,70 eura po osnovi naplaćenih naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita. To znači da je tužiteljica odustala od zahtjeva za naknadom pretplaćene razlike po osnovi povećane kamatne stope, koja razlika je također utvrđena pisanim nalazom i mišljenjem vještaka i smanjila tužbeni zahtjev, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe.
4.1. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem Ugovora o kreditu broj 9012449360 od 26. travnja 2007. (list 9-13 spisa), Otplatnog plana (list 14-15 spisa), Pregleda uplata po kreditu i Plan otplate (list 21-26 spisa), Knjigovodstvene kartice (list 27-44 spisa) i Općih uvjeta poslovanja tuženika (list 68-76 spisa), čitanjem pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 21. studenog 2023. (list 294- 298) te saslušanjem tužiteljice (list 401-402 spisa).
4.2. Tuženik je odustao od predloženog dokaza saslušanjem djelatnika banke.
5. Stranke su popisale parnični trošak.
6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu br. 9012449360 od 26. travnja 2007. te za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta kolovoza u razdoblju od siječnja 2008. do svibnja 2014. zbog primjene valutne klauzule i tečaja CHF u odnosu na kunu, kao i naplaćene naknade obrade i osiguranja kredita.
8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 26. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 9012449360 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.037,06 CHF s promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,10%. Nije sporno da je ugovor o kreditu prestao isplatom kredita 21. svibnja 2014. Tuženik tijekom postupka nije tvrdio da se o bilo kojoj ugovornoj odredbi ugovora i kreditu pojedinačno pregovaralo niti je sporio da tužiteljica ima status potrošača.
9. Tuženik je učinio spornim identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu sklopljenom između parničnih stanaka. Osporio je i da se u konkretnoj parnici radi isplate stečenog bez osnove primjenjuje odredba članka 502. c ZPP-a, budući da se ne radi o sporu radi naknade štete. Među strankama sporna je stoga ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te naknadama/troškovima kredita, zastara zahtjeva tužitelja i prekluzija isticanja ništetnosti ugovora.
10. Čitanjem Ugovora o kreditu br. 9012449360 sud je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o kreditu 26. travnja 2007. na iznos od 18.037,06 CHF po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita te je korisniku isplaćen taj iznos umanjen za 3% za naknadu iz točke 11.3 Ugovora (naknada za obradu i osiguranje kredita prema Odluci Banke). Člankom 4. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,10%, promjenljiva sukladno odluci Banke. Člankom 6. Ugovora ugovorena je otplata kredita u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti premda srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje na promjenu iznosa anuiteta te se obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete.
11.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetenosti ugovorih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi (članak 4. i 6.) te valutnoj klauzuli (članak 1.,4.,.5 i 6.), tužiteljica se ispravno na temelju odredbe članka 502. c ZPP-a pozvala na utvrđenja presuda donesenih u predmetu "Franak", pa je neosnovan prigovor tuženika o zakonskoj dopuštenosti ugovaranja promjenljive kamatne stope i valutne klauzule, jer tužiteljica ne tvrdi da su iste nezakonite, već ništetne prema Zakonu o zašiti potrošača. Neosnovan je i prigovor o nepostojanju identiteta navedenih ugovornih odredbi s odredbama o kojima su sudovi pravomoćno odlučili u predmetu "Franak", što će dalje biti obrazloženo.
11.2.1. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik ( i to kao tuženica pod 2. u tom predmetu). Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u pogledu kamate potvrđena je presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno da je tuženik, između ostalih, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
11.2.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda pod posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. listopada 2014. kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.
11.3.1. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.
11.3.2. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
11.3.3. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
11.4.1. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u
11.4.2. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11.4.3. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.4.4. Revidirana odredba članka 502. c ZPP-a stupila je na snagu 1. rujna 2019. (ZIDZPP Narodne novine br. 70/2019.), pa se primjenjuje i na ovu parnicu pokrenutu 7. svibnja 2021. (jer se radi o procesnoj normi), pa je sada izrijekom propisano da se djelovanje odredbe 502. c ZPP-a ne odnosi samo na parnice radi naknade štete, već i na kompenzacijski zahtjev za isplatu, zbog čega je prigovor tuženika u tom dijelu u potpunosti neosnovan.
11.5.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
11.5.2. U ovom postupku utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljen 26. travnja 2007., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudama u predmetu "Franak", da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa prema Odluci banke (čl. 4. Ugovora), dakle, jednostrano i bez pojedinačnog pregovaranja. U odnosu na valutnu klauzulu (čl. 1. 4. 5. i. 6. Ugovora), sud je utvrdio da tuženik nije na odgovarajući način informirao tužiteljicu kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao ni istodobno s klauzulom o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je tužiteljicu o tim činjenicama mogao informirati javni bilježnik koji je ugovor potvrdio, kako neosnovano tvrdi tuženik.
11.6. S obzirom na navedeno, ovaj sud je utvrdio da su ništetene odredbe Ugovora o kreditu br. 9012449360 o promjenljivoj kamatnoj stopi (članak 4. i 6.) te valutnoj klauzuli (članak 1.,4.,.5 i 6.), zbog čega je odlučeno kao u točki I a. i b. izreke presude.
12.1. U odnosu na ništetnost tzv. ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, konkretno odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9012449360 kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 3 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, sud je dužan utvrditi da li je ta odredba nepoštena, odnosno ništetna prema Zakonu o zaštiti potrošača, budući da o ništetnosti tih odredbi nije odlučeno u kolektivnom sporu u predmetu "Franak"
12.2.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP/03), koja se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
12.2.2. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
12.3. Tužiteljica navodi da nije jasno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, a ugovorene su u nerealno i neopravdano visokom iznosu, bez konkretnih kriterija za njihovo objektivno određenje. Navodi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj. U svom iskazu navela je da u banci nije čitala niti joj je od strane djelatnika banke bio prezentiran bilo koji drugi dokument osim ugovora o kreditu. Navodi da o ni jednoj odredbi ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovarati, ugovor je bio u cijelosti napisan od strane banke te je isti samo potpisala. Što se tiče plaćene naknade za obradu kredita, nije joj bilo pojašnjeno o kojim se troškovima radi, a bez plaćanja naknade nije mogla sklopiti ugovor.
12.4. Tuženik smatra da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranju kredita nije protivno niti jednom pozivitnopravnom propisu RH niti odredbama ugovora o kreditu iz ZOO-a, naplaćena naknada je u skladu s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s fizičkim osobama (čl. 3.8.) te točkama 9.2.1.5. i 9.2.3.1. Naknade Banke za usluge u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama- građanima, na koje opće uvjete poslovanja je tužiteljica pristala potpisom i zaključenjem ugovora o kreditu.
12.5. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
12.6. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024.).
12.7. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
12.8. Budući da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranja kredita u visini ukupno 3 % od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istodobno s korištenjem kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.
12.9. Također, pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.
12.10. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.
12.11. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnica kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz čl. 11. 3. Ugovora niti što ta naknada podrazumijeva, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno i zbog toga što je zapravo isplatom ove naknade iznos kredita tužiteljice umanjen za iznos naknade.
12.12. Za napomenuti je da tuženik tijekom postupka nije niti pokušao dokazati opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je isti imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
12.13. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništenost odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu br. 9012449360 te odlučio kao u točki I c izreke presude.
13. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (čl. 9. Ugovora), sud utvrđuje kako tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedene odredbe u smislu odredbe članka 187. stavak 2. ZPP-a, jer u postupku nije utvrđeno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit niti da joj je banka naplatila naknadu po tom osnovu, zbog čega je u tom dijelu tužba odbačena i odlučeno kao u točki III izreke presude.
14. Tužiteljica je pored zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, o čemu je odlučeno točkom I izreke presude, uređenim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu razlike pretplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u iznosu od 2.847,57 eura te naknadu naplaćene naknade obrade i osiguranja kredita u iznosu od 365,70 eura, pri čemu je potrebno prvo odlučiti o istaknutim prigovorima zastare i prekluzije, koje ovaj sud smatra neosnovanima.
15.1. Tužiteljičin zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi je restitucijski zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, koji zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Neosnovano stoga tuženik smatra da je nastupila zastara na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a (zastara povremenih tražbina), jer se radi, kako je već navedeno, o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove, a ne zahtjevu za isplatu anutiteta koji predstavljaju povremene tražbine.
15.2. U pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
15.3.1. U skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 7. svibnja 2021., dakle, unutar zastarnog roka.
15.3.2. U odnosu na zastaru zahtjeva za isplatom naplaćene naknade za obradu i osiguranje kredita, ništetnost ugovornih odredbi ustanovljena je tek u ovom postupku, pa zastara restitucijskog zahtjeva nije ni počela teći.
15.3.3. Stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
16.1. Tuženik nadalje smatra da tužiteljica ne može isticati ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu na temelju odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen.
16.2. Uz nespornu činjenicu da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, tuženik se potpuno pogrešno poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 3010/1994 od 8. listopada 1998. i shvaćanje "da zabranu manjeg značaja predstavlja zabrana čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne zabrana čiji se cilj tuče zaštite javnih interesa", zaboravljajući da je ništetnost u odnosu na kamate i valutu, utvrđena upravo u javnom interesu i to u kolektivnom postupku za zaštitu potrošača, dakle, ne samo u odnosu na tužitelja u ovom postupku. S druge strane, niti naplata 3% iznosa kredita po stavu ovog suda ne može se smatrati "zabranom manjeg značaja".
17.1. Čitanjem pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Marijana Jovića sud je utvrdio da je tuženik 27. travnja 2007. od tužiteljice prilikom isplate kredita naplatio naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 810,38 Kn (107,56 Eur) i za osiguranje kredita u iznosu od 1.944,92 Kn (258,14 Eur). Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 05.08.2007. do 05.05.2014. platila veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=8.379,16 (1.112,11 Eur). Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju od 05.01.2008. platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu Kn=21.454,98 (2.847,57 Eur). Prikaz pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa je predočen je u tablici (list 296-298 spisa).
17.2. Na predmetno vještačenje stranke nisu imale primjedbi, a budući da su iz pisanog nalaza i mišljenja vidljivi i obrazloženi iznosi pretplaćenih anutiteta po kamati i valuti, sud ga je prihvatio kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.
17.3. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a.
17.4. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se e vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tuženik, sukladno odredbi čl. 11154. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.
17.5. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine br. 94/04), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02), Uredbi o visini stope zakonske zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a (Narodne novine br. 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine br. 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21).
17.6. Slijedom navedenog, kondemnatorni zahtjev prihvaćen je u cijelosti, kako je odlučeno točkom II izreke presude.
18.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a i 155. ZPP- a, jer tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva, u dijelu u kojem je tužba odbačena. Tužiteljici je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa).
18.2. Tužiteljici je priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 100 bodova, zastupanje na 4 ročišta (9.10.2023., 28.5.2024., 18.9.2024. i 14.11.2024.) prema Tbr. 9/1 po 100 bodova, za sastav 4 obrazložena podneska (25.6.2021., 29.9.2023., 18.10.2023 i 29.3.2024.) prema Tbr.
8/1 po 100 bodova, što ukupno iznosi 900 bodova ili 1.800,00 eura, što s PDV-om iznosi 2.250,00 eura. Tom iznosu pridodan je trošak vještačenja u iznosu od 299,95 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu po 86,27 eura, što sveukupno iznosi 2.722,49 eura.
18.3. Na dosuđeni iznos troškova tužiteljici pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine br. 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 1/18, 59/18, 1/19, 64/19, 1/20, 75/20, 1/21, 74/21, 1/22). Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III izreke presude.
18.4. Iako je tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev (od početnih 30.000,00 kuna/ 3981.68 eura) te zahtijevala samo iznos pretplaćenih anuiteta s osnova nepoštenih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu i tzv. ulaznu naknadu, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, sud nije prihvatio zahtjev tuženika za razmjernu naknadu troškova parničnog postupka, jer se radi o potrošačkom sporu.
18.5. Naime, u sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.).
18.6. Stoga je tužiteljici dosuđen cjelokupni trošak, kako je odlučeno i u drugim sličnim sudskim predmetima (ŽS ZG, Gž-1341/22.) te je odlučeno kao u točki IV izreke presude.
U Splitu, 10. siječnja 2025.
SUTKINJA:
Ana Kuzmanić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
