Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-328/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
R J E Š E N J E
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice GRŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 27. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 10. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146-171/2004 od 21.09.2004. godine sklopljen između tužiteljice GRŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, iz Čakovca, pod brojem OU- 1430/04-1 od 22.09.2004. godine, u čl. 6., a koji glasi:
''Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.'',
te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 146-171/2004 od 21.09.2004. godine sklopljen između tužiteljice GRŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec, iz Čakovca, pod brojem OU- 1430/04-1 od 22.09.2004. godine, u čl. 3., a koji glasi:
''Kredit se otplaćuje u … mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta … CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja kako je to određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke …'',
te u dijelu koji glasi:
''Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća'',
te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici GRŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.820,41 € (slovima: šesttisućaosamstodvadeseteuraičetrdesetijedancent) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 30,30 EUR s kamatom od 30. rujan 2010. do isplate
na iznos od 112,92 EUR s kamatom od 31. listopad 2010. do isplate
na iznos od 104,55 EUR s kamatom od 30. studeni 2010. do isplate na iznos od 141,05 EUR s kamatom od 31. prosinac 2010. do isplate
na iznos od 147,69 EUR s kamatom od 31. siječanj 2011. do isplate
na iznos od 126,45 EUR s kamatom od 28. veljača 2011. do isplate
na iznos od 146,92 EUR s kamatom od 31. ožujak 2011. do isplate
na iznos od 130,43 EUR s kamatom od 30. travanj 2011. do isplate
na iznos od 141,05 EUR s kamatom od 31. svibanj 2011. do isplate
na iznos od 174,23 EUR s kamatom od 30. lipanj 2011. do isplate
na iznos od 178,21 EUR s kamatom od 31. srpanj 2011. do isplate
na iznos od 214,05 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2011. do isplate
na iznos od 207,61 EUR s kamatom od 30. rujan 2011. do isplate
na iznos od 178,15 EUR s kamatom od 31. listopad 2011. do isplate
na iznos od 168,64 EUR s kamatom od 30. studeni 2011. do isplate
na iznos od 167,27 EUR s kamatom od 31. prosinac 2011. do isplate
na iznos od 147,29 EUR s kamatom od 31. siječanj 2012. do isplate
na iznos od 154,47 EUR s kamatom od 29. veljača 2012. do isplate
na iznos od 155,95 EUR s kamatom od 31. ožujak 2012. do isplate
na iznos od 150,71 EUR s kamatom od 30. travanj 2012. do isplate
na iznos od 153,76 EUR s kamatom od 31. svibanj 2012. do isplate
na iznos od 156,89 EUR s kamatom od 30. lipanj 2012. do isplate
na iznos od 152,67 EUR s kamatom od 31. srpanj 2012. do isplate
na iznos od 153,37 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2012. do isplate
na iznos od 150,80 EUR s kamatom od 30. rujan 2012. do isplate
na iznos od 143,62 EUR s kamatom od 31. listopad 2012. do isplate
na iznos od 151,10 EUR s kamatom od 30. studeni 2012. do isplate
na iznos od 154,64 EUR s kamatom od 31. prosinac 2012. do isplate na iznos od 151,90 EUR s kamatom od 31. siječanj 2013. do isplate
na iznos od 138,31 EUR s kamatom od 28. veljača 2013. do isplate
na iznos od 149,96 EUR s kamatom od 31. ožujak 2013. do isplate
na iznos od 37,68 EUR s kamatom od 30. lipanj 2013. do isplate
na iznos od 67,93 EUR s kamatom od 31. srpanj 2013. do isplate
na iznos od 78,19 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2013. do isplate
na iznos od 88,42 EUR s kamatom od 30. rujan 2013. do isplate
na iznos od 67,67 EUR s kamatom od 31. listopad 2013. do isplate
na iznos od 83,15 EUR s kamatom od 30. studeni 2013. do isplate
na iznos od 75,37 EUR s kamatom od 31. prosinac 2013. do isplate
na iznos od 86,01 EUR s kamatom od 31. siječanj 2014. do isplate
na iznos od 71,18 EUR s kamatom od 30. lipanj 2014. do isplate
na iznos od 90,35 EUR s kamatom od 31. srpanj 2014. do isplate
na iznos od 95,46 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2014. do isplate
na iznos od 101,49 EUR s kamatom od 30. rujan 2014. do isplate
na iznos od 98,87 EUR s kamatom od 31. listopad 2014. do isplate
na iznos od 102,59 EUR s kamatom od 30. studeni 2014. do isplate
na iznos od 105,11 EUR s kamatom od 31. prosinac 2014. do isplate
na iznos od 103,63 EUR s kamatom od 31. siječanj 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 28. veljača 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 31. ožujak 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 30. travanj 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 31. svibanj 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 30. lipanj 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 31. srpanj 2015. do isplate na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 31. kolovoz 2015. do isplate
na iznos od 104,04 EUR s kamatom od 30. rujan 2015. do isplate
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.980,12 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba tužiteljice za isplatu iznosa od 0,74 EUR sa zateznim kamatama, povučena.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 24. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj se navodi:
- da tužiteljica je kao korisnica kredita dana 21.09.2004. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 146-171/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama;
- da tužiteljica je dana 12.02.2016. sklopila Aneks uz ugovor o kreditu broj 146- 171/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u EUR;
- da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 146-171/2004 od 21.09.2004. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF; da odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane; te tužiteljica ističe da sklopljenim Dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku; da konverzijom se a ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, a navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12.02.2019.; da naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske obrazložio je kako činjenica sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da bi korisnik kredita izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetninama;
- da tužiteljica se stoga poziva na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019., te ovu tužbu unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju podnosi radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da joj pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove;
- da budući da prihvaćena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne predstavlja osnovu za gubitkom pravnog interesa tužiteljice, tužiteljica ističe da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio joj na raspolaganje kredit kunske protuvrijednosti iznosa od 104.900,00 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe- Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita;
- da u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 146-171/2004 od 21.09.2004. bila je ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja ugovora od 5,25 % godišnje, a u čl. 6. bila je ugovorena promjenjivost sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke; da u čl. 3. Ugovora o kreditu bila je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u CHF obračunato po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja; da odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama banke kao i vezanost uz valutu u čl. 3. su temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ništetne, dalje navodeći da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezano samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03); te nadalje, da činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, te da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povrede odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da bitni sastoji ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu; da s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne; te da budući da kamata spada cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivno je odredbi čl. 269. ZOO, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a da odredbom čl. 270. ZOO-a propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tužiteljica ističe da je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,25% godišnje, a tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odluci banke mijenjao kamatnu stopu, čime je došlo do promjene i visine mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Dalje navodi da tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84.;
- da s obzirom da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužiteljica si je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od nje stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršila izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita, obuhvatila je razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te je u svom izračunu utvrdila iznos postojeće preplate od 51.393,94 kn, a da tužiteljica nije priznavala tuženiku nikakvu preplatu priznatu u konverziji, s obzirom da joj je u konverziji utvrđen manjak iznosa od 297,30 EUR.
1.1. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevima iz tužbe traži utvrđenje da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbi čl. 6. i čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, te da je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak (točka I. tužbenog zahtjeva); zatim traži isplatu preplaćenog iznosa od 51.393,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta do plaćanja, sve u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva); te nadoknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ističe kako odredbe za koje tužitelj smatra da su ništetne nisu istovjetne s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzulu koje su u kolektivnom sporu P-1401/12 utvrđene ništetnima, te da stoga tužitelj pogrešno ističe kako se na predmetni ugovor o kreditu treba primijeniti pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž-7129/13 te Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda. Dalje, pozivajući se na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tuženik navodi da samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a da ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove. Tuženik također navodi da pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, da naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje. Tuženik osporava navode tužitelja da bi odredbe predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bile nepoštene, odnosno ništetne. Tuženik navodi da člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora; da budući da je tuženik morao postupiti u skladu s predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama; da tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, a da Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, te da stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne. Tuženik navodi, da pored toga, netočan je stav tužitelja da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/19 od 12. veljače 2029. nedvojbeno utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita, da takav stav nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluci tog suda; da u predmetnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske samo je paušalno naveden mogući interes za utvrđenje ništenosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koje su prestale vrijediti, ali se sud ni na koji način nije bavio problematikom tzv. konvertiranih kredita niti osnovanošću imovinsko pravnih zahtjeva temeljem takvih ugovora. Tuženik ističe i prigovor zastare.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.
4. Tužiteljica je tužbeni zahtjev sredila podneskom od 23. veljače 2021., na način da sukladno danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 51.388,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, dok toč. I. i toč. III. ostaju neizmijenjene. Nadalje, podneskom od 25. listopada 2024. (zaprimljenim kod suda dana 28. listopada 2024.) tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev u kunama u eure, tako da sada potražuje isplatu iznosa od 6.820,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.
5. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-171-2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 21. rujna 2004. (listovi br. 12-14 spisa), Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. (listovi br. 15-16 spisa), Otplatni plan (listovi br. 17-20 spisa), Efektivnu kamatnu stopu Hypo Alpe- Adria-Bank (list br. 21 spisa), Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014 (listovi br. 22-43 spisa), Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018 (listovi br. 44-79 spisa) i Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (listovi br. 80-81 spisa); sudsku praksu i stručnu literaturu dostavljenu od strane tužiteljice (listovi br. 98-122 spisa; listovi br. 266-270 spisa), te u dokumentaciju o provedenoj konverziji, sudsku praksu i stručnu literaturu dostavljenu od strane tuženika (listovi br. 172-243 spisa).
6.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedokinja ZRŠ i GR, dok je od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka ZR i UR tuženik odustao.
6.2. Provedeno je i predloženo financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Centra poslovnih analiza d.o.o., Čakovec, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 29.01.2021. (listovi br. 141-156 spisa) i u Očitovanje sudskog vještaka na prigovor tuženika, od 15.10.2024. (listovi br. 258-260 spisa), a sudski je vještak i usmeno saslušan na raspravi kod suda.
7. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je osnovanim u cijelosti.
8. Nesporno je da su tužiteljica GRŠ, kao korisnik kredita (dalje u tekstu: tužitelj), te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 21. rujna 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-171-2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama.
9. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit – za kupovinu kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.900,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sa otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti anuiteta od 706,86 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, počevši od 31.10.2004. do 30.09.2024.
10. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 12. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-171-2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015).
11. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj: 146-171-2004 od 21. rujna 2004. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s odlukama Banke kreditora, znači temeljem jednostranih odluka pravnog prednika tuženika, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
12. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO- a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
14.1. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
14.2. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
15. Svjedokinja ZRŠ iskazala je da zaposlenica ovdje tuženika Addiko Bank d.d., trenutno na radnom mjestu direktora razvoja poslovanja za građanstvo i mikrogrupe, a da 2004. godine radila je na poslovima regionalni menadžera za poslovanje s građanstvom za regiju Zagreb i centralna Hrvatska. Na pitanje da li su joj poznate okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 21.9.2004., odgovorila je da konkretno u obradi ovog kredita ona nije sudjelovala. Na pitanje da li su joj poznate općenito okolnosti plasiranja takvih kredita u to vrijeme, odgovorila je da poznate su joj, to je bio standardni produkt tada Hypo Alpe-Adria-Bank koji je bio u ponudi jednako kao i krediti u valutnoj klauzuli u eurima, znači u samom prodajnom procesu koristili su se jednaki alati, produkti su se razlikovali s obzirom na valutnu klauzulu i s obzirom na cijenu, cijena je kamatna stopa na kredit, da kamatna stopa na kredite s valutnom klauzulom CHF je bila niža u odnosu na kredite s valutnom klauzulom u euru, da prodajni razgovor za kredit tekao je, a teče i danas, na način da se u razgovoru sa klijentom razumiju potrebe klijenta, a kad govorimo o potrebama klijenta onda su to namjena kredita, iznos kredita, klijentovi afiniteti u smislu roka otplate i kapaciteta otplate, a nakon toga se procjenjuje kreditni kapacitet temeljem podataka o prihodima, obvezama i ostalim elementima koji su potrebni za procjenu mogućnosti otplate kredita, i to je postupak koji je jednak neovisno o valutnoj klauzuli kredita, da klijentu se temeljem izračuna daju podaci o visini mjesečnog anuiteta, i elementima koji na njega mogu utjecati. Na pitanje od kuda joj je prednje izneseno poznato, odgovorila je da na taj način su napravljeni treninzi za djelatnike, opisan je tako proces i procedure, a ona je sudjelovala u treninzima, nekad je ona bila polaznik, a nekad je bila predavač. Na pitanje pun. tuženika može li reći te 2004. godine, budući je riječ o kreditu iz 2004. godine, da li joj je poznato otprilike koliko su kreditnih proizvoda klijenti imali tada na raspolaganju, znači koliko vrsta stambenih kredita, odgovorila je da 2004. su imali na raspolaganju dvije vrste stambenih kredita i to jedan u valutnoj klauzuli u eurima i jedan u valutnoj klauzuli u CHF. Na pitanje kad je radila tu edukaciju sa djelatnicima je li posebno obrađivala pitanje valutne klauzule i načina prezentacije iste klijentu, odgovorila je da ne može točno opisati kako posebno, ali može točno opisati kako se educiralo za reprezentaciju otplatnog plana, da naime otplatni plan je iskazan u valuti u kojoj je kredit vezan za valutnu klauzulu, i djelatnici su u prodajnom procesu konkretno pokazivali klijentima kako će umnoškom tečaja i iznosa anuiteta doći do iznosa za uplatu u kunama jer se kredit plaća u kunama. Na pitanje da li je kroz tu edukaciju kao i općenito u poslovanju banke bilo moguće predvidjeti promjenu tečaja valute CHF na ovoj razini na kojoj se to doista desilo, odgovorila je da ona čvrsto vjeruje da nije bilo moguće predvidjeti kretanje tečaja CHF i osobno je ugovorila stambeni kredit u valuti CHF. Na pitanje da li joj je poznato da bi djelatnici banke u okviru obrade kredita u CHF na bilo koji način radili diskriminaciju klijenata koji dižu kredit u CHF u odnosu na klijente koji dižu kredite u eurima, a sa financijskog aspekta tj. aspekta kreditne sposobnosti i uvjeta za dizanje kredita odgovorila je da apsolutno je uvjerena da nije bilo nikakve diskriminacije, a da činjenica jest da klijent sa jednakim primanjima si može priuštiti veći iznos kredita sa nižom cijenom odnosno kamatnom stopom, te da jednako je tako činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF imao nižu kamatnu stopu što posljedično znači da je klijent mogao dobiti veći kredit, no da izbor vrste kredita je apsolutno bio na klijentu ovisno o tome koliko je htio platiti i trebao novaca. Na pitanje pun. tužiteljice da li je na treninzima koje je održavala za djelatnike na bilo koji način dala do znanja djelatnicima da bi potrošače trebali upozoriti na povećani rizik kod kredita s valutnom klauzulom u CHF i da li je djelatnicima objašnjeno značenje pojma "valuta utočišta", odgovorila je da na treningu nije artikuliran tečaj CHF kao tečaj sa povećanim rizikom i na treningu nije pojašnjavan termin "valuta utočišta".
16. Svjedokinja GR iskazala je da zaposlenica je Addiko Bank d.d. odnosno ranije Hipo Alpe-Adria-Bank d.d., a od 2002. godine nadalje radi u poslovnici u Čakovcu. Na pitanje da li su joj poznate konkretne okolnosti sklapanja ovog predmetnog ugovora o kreditu koji je tužiteljica sklopila sa bankom dana 21.9.2004. odgovorila je da kao klijentice se sjeća gospođe ali baš konkretno ugovora i uvjeta istog se ne sjeća. Na pitanje može li opisati kako je tekla procedura kod ugovaranja stambenih kredita u to vrijeme, odgovorila je da klijenti kad su došli u banku razgovarali su klijentima o iznosima, rokovima otplate, uvjetima koji se moraju zadovoljiti za dobivanje kredita, u to vrijeme su bili stambeni krediti u valutnoj klauzuli u CHF i u eurima, pa su se nudile obje varijante; da nakon što se klijent odlučio na koji kredit ide i koji si uzima pristupilo se odobravanju uvjeta od strane banke i nakon odobravanja radnici su pisali ugovor, ugovor o kreditu se slao u poslovnicu gdje su stranke došle na potpis ugovora, u biti su išle na solemnizaciju k javnom bilježniku, da nakon toga banka je upisala hipoteku, isplaćivao se kredit već kako je bilo određeno ugovorom, i da to je to. Na pitanje pun. tuženika da li joj je poznat slučaj da je klijent tražio izmjene ugovora o kreditu, odgovorila je da ne. Na pitanje da li je klijentu pojašnjavala odredbe ugovora, da li sam prolazila s njim kroz odredbe ugovora, odgovorila je da koliko se sjećam da to i sad rade, to je procedura. Na pitanje pun. tužiteljice da li se sjeća na koji način je obrazlagala promjenjivost kamatne stope, odgovorila je da konkretno baš za taj slučaj se ne sjeća, da ono što uvijek rade znači obrazlažu promjenjivost kamatne stope na onaj način koji je u tom trenutku bio propisan uvjetima i procedurama banke, da naime, ne sjeća se što je točno pisalo u ugovorima o kreditu 2004. godine, tj. uz što je bila vezana promjena kamatne stope. Na pitanje da li je potrošače koji su se odlučili za sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF upozorila na bilo kakav povećani rizik u odnosu na ugovor kada bi ga sklopili s valutnom klauzulom u eurima, odgovorila je da klijente su upozoravali na valutni rizik i u valuti eurima i u valuti CHF na isti način. 17. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio tuženik, a da parnične stranke kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarale. Naime, saslušanim svjedokinjama okolnosti ugovaranja konkretnog Ugovora o kreditu nisu poznate. Nadalje, iz iskaza svjedokinja razvidno je da je tuženik kod dogovaranja i ugovaranja kredita svojim klijentima nudio pakete svojih kreditnih proizvoda sa već sadržanim uvjetima pojedinih modela kredita, slijedom čega su klijenti jedino imali mogućnost izabrati određeni već unaprijed definirani kreditni proizvod tuženika, a ne i pregovarati o eventualnoj promjeni ponuđenih uvjeta kreditiranja. Također je iz iskaza svjedokinja razvidno da su u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita krediti sa valutom u CHF bili povoljniji za klijente banke od kredita sa valutom klauzulom u EUR. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
18. Nije sporno da tuženik kao banka može ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali mora takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
19. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
20. Nesporna je činjenica da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
21. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
22. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
23. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
24. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
26. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
28. Prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju a niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
29. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
30. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
31. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
32. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
33. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
34. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
35. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, te kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštene i time ništetne.
36. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
37. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
38. U presudi URŠ i GRŠO protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
39. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,990 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
40. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
41. Zaključenjem Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji. nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
42. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
43. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitetelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
44. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
45. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
46. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
47. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
48. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
49. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka tj. Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
50. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
51. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku
Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je:
- da tužiteljica je tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu Ugovorom o kreditu broj 146-171/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (5,25% godišnje), i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 31.10.2004. do 30.09.2015. godine više platila iznos od 51.388,39 kuna, a u pojedinačnim mjesečnim iznosima kako je to navedeno u točki 1) Zaključka iz Nalaza i mišljenja vještaka;
- da budući da je konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen manjak uplata u iznosu od 297,80 EUR koji se nadoknađivao nakon 30.09.2015. godine, te uplate nemaju utjecaj na iskazani iznos razlike, jer je razlika izračunata samo do datuma 30.09.2015. godine.
51.1. U odnosu na primjedbu tuženika da je pravilnim izračunom od utvrđene razlike u anuitetima trebalo oduzeti ukupno obračunati iznos preplate anuiteta iz konverzije od 4.238,28 kn, sudski se vještak očitovao da budući da je riječ o konvertiranom kreditu, izračun u Nalazu rađen je zaključno s datumom 30.09.2015. godine, a što je bio zaključni datum provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR koju je proveo tuženik, a da iz priloga uz Podnesak (naziv VROPK) nesporno proizlazi da je na dan 30.09.2015. godine konverzijom kredita utvrđen manjak uplata u iznosu od 297,80 EUR, dok iznos preplate od 4.238,28 kuna koji navodi tuženik odnosi se na stanje na dan 15.02.2016. godine, i uključuje i prijelazno razdoblje nakon 30.09.2015., a koje razdoblje nije bilo predmet ovog izračuna.
51.2. Saslušana na raspravi kod suda Natalija Jambrečić kao sudski vještak iskazala je da ostaje u cijelosti kod nalaza i očitovanja na prigovor tuženika; te dalje pojasnila da nalaz je izrađen na način da je utvrđena razlika više plaćenog po predmetnom kreditu za razdoblje od početka otplate do 30.09.2015. godine, dana konverzije; da izračun je izrađen na način da je kreiran otplatni plan po početnim uvjetima (početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita), te je to uspoređeno sa stvarnim uplatama koje je tužitelj izvršio do 30.09.2015. godine; da u razdoblju otplate kredita do 30.09.2015. bilo je perioda kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita (negativne tečajne razlike) i kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a da oba ta razdoblja uzeta su u obzir prilikom izrade izračuna u nalazu i uključena u konačni iznos preplate koji je iskazan u zaključku; da na dan provođenja konverzije (30.09.2015.) tuženik je u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju na dan 30.09.2015. po kreditu utvrdio manjak uplata u iznosu od 297,80 eura, a da budući da se manjak nadoknađivao nakon provedene konverzije, isti nije imao utjecaj na izračun u nalazu. Dodatno je još pojasnila da je tuženik svojim podneskom tražio da vještak prizna više plaćeni iznos koji je u svojim poslovnim knjigama imao evidentiran na dan formalnog sklapanja aneksa ugovora (15.02.2016.), kako se i očitovala navedeno predstavlja uplate koje su izvršene nakon 30.09.2015. i ni na koji način se ne mogu uključiti u izračun koji je izrađen u samom nalazu, a koji je ponavlja, rađen do 30.09.2015. godine. Zaključno je navela da Nalazom od 29.01.2021. utvrđeno je da je tužitelj zbog promjene tečaja u odnosu na početni i zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu više platio 51.388,39 kuna, a da konverzijom koju je proveo tuženik na dan 30.09.2015. tužitelju nije priznata nikakva preplata, nego je utvrđen manje plaćeni iznos od 297,80 eura, iz čega bi proizlazilo da mu je konverzijom priznata preplata u iznosu 0 kuna, znači nema je.
52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a primjedbe tuženika otklonjene su pisanim očitovanjem te danim usmenim iskazom sudskog vještaka.
53. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
54. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
55. Osnovom iznesenoga, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.820,41 EUR (51.388,39 kn).
56. Tužitelju na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO- a.
57. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
57.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
57.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
58. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
59. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
60. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 24. svibnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
61. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te za isplatu iznosa od 6.820,41 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točkama I. i II. izreke presude.
62. U odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa, od 0,74 EUR (51.393,94 kn / 6.821,15 EUR - 51.388,39 kn / 6.820,41 EUR = 5,55 kn / 0,74 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom, koji tužitelj više ne potražuje, sukladno odredbi članka 193. ZPP-a rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.
63. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 5. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
64.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 24.5.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28.8.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 10.9.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 21.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 23.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 12.5.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 27.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 114,67 EUR, ukupno 1.980,12 EUR.
64.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak zastupanja na ročištu od 20.5.2021., budući toga dana nije održano ročište u ovom predmetu. Nadalje tužitelju nije priznat duplo traženi trošak zastupanja na ročištu od 27.11.2024.
64.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.980,12, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 10. siječnja 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
