REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1452/2023-31.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tihana Škrnjug, odvjetnica u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 27. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Tihane Škrnjug, odvjetnice iz OD Grahovac i Partneri d.o.o. iz Zagreba , a u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika, 10. siječnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb 10000, OIB: 92963223473 da tužitelju NK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.483,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb 10000, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju NK , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] cjelokupni prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.472,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 5.656,00 eura.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sklopio dana 24. siječnja 2007. godine s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 3208272410 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.360,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 180 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 4,50%, s time da je kamatna stopa promjenjiva (članak 2. Ugovora o kreditu), dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (članak 7. Ugovora o kreditu). Kredit je korišten za izgradnju kuće koju koristi samo u privatne svrhe.

Povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Radi se o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti. Samim time potrošači su dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita. Koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu. U suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

Članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Konkretno u ovom sporu ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualno uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ ta odredba nije mu mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjena od strane službenika banke ili ikoga drugoga. Prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, nije mu pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Stoga je logično zaključiti kako sporna odredba nije mu bila lako razumljiva.

Nadalje, s obzirom na to da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo je do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku on kao fizička osoba – potrošač može se u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom propisano je i da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se on na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna.

Ovom tužbom potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan mu vratiti. Naime obzirom da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, on ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi on bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune naspram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

Dana 30. prosinca 2015. godine parnične stranke sklopile su Dodatak Ugovora o kreditu broj:01/2015 kojim je promijenjen način ispunjenja obveze iz Ugovora o kreditu br. 3208272410 na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od dana sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR važećem na dan plaćanja, odnosno došlo je do konverzije osnovnog ugovora u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Ističe da se zaključenjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu on ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno je kako činjenica da je sklopljen aneks Ugovora o kreditu ne znači kako korisnik kredita gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

„To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“ Navedenom odlukom nedvojbeno je utvrđeno kako potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti.

Stoga on nesporno ima pravni interes i može tražiti isplatu radi utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako bi na taj način zaštitio i ostvario svoja prava. Svoje obveze je prema tuženiku uredno podmirivao. Naglašava kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno članku 8. -20. predmetnog Ugovora o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak na nekretnini, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju.

S obzirom na sve navedeno, na temelju ništetnosti valutne klauzule potražuje: iznos od 7.787,73 EUR/ 58.676,65 HRK koji predstavlja ukupnu preplatu mjesečnih anuiteta do dana konverzije zbog nezakonite primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, iznos od 1.730,08 EUR/ 13.035,31 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. prosinca 2015. do isplate, a koji iznos predstavlja preplaćenu glavnicu zbog nezakonite primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prilikom obračuna iznosa preostale glavnice na dan konverzije, a sve obzirom da je na dan konverzije tuženik mu nezakonito više obračunao iznos preostale glavnice u kunama prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije, umjesto da je istu ispravno obračunao prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 05.11.2024. (list 354 i 355 spisa), tužitelj potražuje iznos od 6.483,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, a kako što je to navedeno u izreci ove Odluke./

1. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 88 do 103 spisa) tuženik između ostalog navodi da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer da sve uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba. Nadalje je istaknuo da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita isključivo za potrošačke svrhe. Istaknuo je i Prigovor zastare potraživanja. Dana 30.12.2015. godine da je sklopio sa tužiteljem Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Dodatkom da su izmijenili osnovni Ugovor o kreditu, te da se položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine dostavljen je tužitelju u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Nadalje navodi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača i u tom slučaju se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca. Također poziva se u svojem odgovoru na tužbu na Odluke suda EU.

Ukratko navodi da Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Također u Odgovoru na tužbu prigovara tijeku zakonskih zateznih kamata, te predlaže da vještak prilikom vještačenja uzme u obzir i tzv. negativne razlike, te da sud odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja.

3.Tuženik u svojem podnesku od 13.11.2024. godine (list 356 i 357 spisa),navodi da se protivi povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 5.10.2024. godine, te predlaže da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu, jer prema citiranom podnesku da tužitelj potražuje iznos od 6.483,35 eura, a tužbom je potraživao iznos od 9.517,81 euro s osnove tečajnih razlika, te iznos od 2.621,10 eura s osnove zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, te da je riječ o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva s osnove tečajnih razlika za iznos od 3.034,46 eura.

4.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208272410 od 24.1.2007. (list 15 do 21 spisa), Izvadak iz zemljišne knjige broj 3811 k. o. [katastarska općina] (list 22 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur od 30.12.2015. (list 23 do 29 spisa), Efektivnu kamatnu stopu/Realna godišnja kamatna stopa 4,61%, Postotna godišnja stopa 4,61% od 24.1.2007.(list 31 do 35 spisa), Dopis tuženika tužitelju od 3.2.2015. (list 36 spisa), Obavijest o izračunu efekata konverzije od 30.12.2015. (list 37 spisa), Otplatni plan (list 38 i 39 spisa), Suglasnost za izravno terećenje br. 005 od 30.12.2015.(list 40 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015. (list 41 do 46 i 49 spisa), Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 47 spisa), Podnesak tuženika tužitelju od 12.11.2015.(list 48 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015.(list 50 spisa), Obavijest o prihvatu izračuna konverzije sa potvrdom od 25.11.2015.(list 51 do 55 spisa), Otplatni plan (list 57 i 58 spisa), Efektivnu kamatnu stopu/Realna godišnja kamatna stopa 4,61%, Postotna godišnja stopa 4,50% od 31.5.2023.(list 59 do 82 spisa), Promete po kreditu za razdoblje od 24.1.2007. do 10.2.2022. (list 176 do 193 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka MK (list 302 spisa), te tužitelja GK (list 302 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 30. lipnja 2024. godine (list 309 do 324 spisa). Također vještak je dostavio i dopunu nalaza i mišljenja 30. rujna 2024. (list 353 spisa).

5.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6.Među strankama tijekom postupka bila je sporna visina potraživanja, osnovanost tužbenog zahtjeva kao i da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača i da li se u konkretnom slučaju mogu primjenjivati u ovome predmetu Presude donijete u povodu kolektivne tužbe. S obzirom da je provedena konverzija da li je tužitelj time obeštećen.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208272410 dana 24.1.2007. godine, kojim mu je stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 64.360,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita je kreditoru dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 64.360,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50%,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovoren rok otplate kredita 180 mjeseci,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora, ugovorena otplata kredita te da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 489,40 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora,

- da se tečaj CHF stalno mijenjao tj. povećavao, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja,

- da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba za granju obiteljske kuće, a što je navedeno i u predmetnom Ugovoru o kreditu,

- da su stranke sklopile dana 30.12.2015. godine Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur, broj Dodatka Ugovoru 01/2015,

- da je Dodatkom Osnovnom Ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u Eur na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15.,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu, sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, i da je provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je ukupna razlika u razdoblju od dana dospijeva prve obveze (1.3.2007.) do izračuna konverzije (30.9.2015.) a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate u odnosu na tečaj za valutu CHF važećoj u vrijeme isplate kredita iznosila ukupno 7.236,81 EUR (konvertirani iznos)

- da je nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po naprijed navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.09.2015. godine preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) i iznosi 4.555,50 EU,

- da je iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30.rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivala kamatna stopa od 4,50%, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i iznosi 1.927,85 EUR.

9. Tuženik je neosnovano prigovarao aktivnoj legitimaciji tužitelja, jer je Ugovor o namjenskom kreditu kao i Dodatak Ugovoru o kreditu sklopio tužitelj namjenski za izgradnju kuće, te ima status potrošača i što ne dovodi u pitanje pravo tužitelja tražiti isplatu stečenog bez osnove, a također je i na temelju iskaza tužitelja, kojemu je sud poklonio vjeru, kao i iskaza svjedoka MK, kojoj je također sud poklonio vjeru smatrajući njezin iskaz životnim, objektivnim i okolnosnim, utvrdio da je upravo tužitelj otplaćivao anuitete kredita, a ponekad i njegova supruga kojoj je davao novac i ona bi s tim novcima uplatila kredit. U vrijeme otplate kredita kako tužitelj tako i svjedokinja MK bili su u braku, kao što su i sada.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208272410 od 24.1.2007. valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev- 3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza svjedoka MK (list 302 spisa), utvrđeno je da joj je poznato da je njezin suprug sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kao i Dodatak Ugovoru o kreditu sa tuženikom. Rate kredita je otplaćivao suprug. I ona je platila ratu kredita i to više rata kredita s time da je suprug išao podići novac i s tim novcima je ona platila kredit.

16. Iz iskaza tužitelja GK (list 303 spisa), utvrđeno je da je sklopio Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora o kreditu. Kredit je otplaćivao on s time da je tri rate uplatila supruga. Prilikom dizanja kredita istog je uzeo kao fizička osoba, nikada nije imao otvoren obrt ili firmu. Namjena kredita bila je gradnja obiteljske kuće. Ugovor u banci mu je pročitao osobni bankar. Nisu mu pojašnjeni rizici valutne klauzule. I danas živi u toj obiteljskoj kući. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije znao što znači pojam valutna klauzula, a sada znade.

17.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

17.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

17.2. Tužitelj je sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.).

Naime radi se o kreditu za izgradnju obiteljske kuće i ni jednom činjenicom tuženik nije doveo u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor vezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je izgradnja kuće, a da je izgradio obiteljsku kuću proizlazi iz iskaza tužitelja kao što proizlazi i iz iskaza svjedoka tj. njegove supruge MK u kojoj kući i danas supružnici MK žive.

17.3. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom G izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba G potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se G nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.4. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. U tom kontekstu valja navesti i osvrnuti se na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. godine pa do sklapanja dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu 2015. godine vrijedio punih 8 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu iz 2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. Sklapanjem Dodatka Ugovoru kojim je vršena konverzija sukladno ZID ZPK/15. ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, te tužitelj tj. korisnik kredita u ovom slučaju zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

21. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF koji mu je ponuđen kao najbolja opcija odnosno prezentirano mu je koliko je rata u CHF manja u odnosu na kredit u EUR-ima. Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako je rata manja i ako se nitko ne upozori na opasnost da će rate se tolikom primijeniti tj. povećati, a kao što je u konkretnom slučaju.

Uzimajući navedeno u obzir, nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj nije informiran ni o jednom članku Ugovora o kreditu koji je sklopio sa tuženikom, s time da se posebno napominje da se radi o tipskim Ugovorima.

Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja kao običan građanin da predvidi sve te posljedice koje je nosio sa sobom takav kredit.

22. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

23.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

24. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

24.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

24.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,50% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

25. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

26.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 30. lipnja 2024. godine (list 309 do 324).

Iz mišljenja vještaka proizlazi da isplaćeni iznos od 64.360,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 292.283,86 kn, odnosno 38.792,73 EUR, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.3.2007.) do izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.236,81 EUR (konvertirani iznos), nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 4.555,50 EUR (konvertirani iznos) (ukupan iznos odnosi se na glavnicu), iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivala kamatna stopa od 4,50 %, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 1.927,85 EUR. 27. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, međutim, u svojem podnesku od 29. srpnja 2024. (list 331 do 333 spisa), imao je primjedbe, te je sud, a zbog ekonomičnosti postupka isti dostavio na očitovanje vještaku.

27.1. U svojem očitovanju od 30. rujna 2024. vještak je naveo da predmetnim podneskom tužitelj ističe kako nema primjedbi na dane izračune, već jedino navodi svoje pravno shvaćanje u pogledu toga kako bi se trebala uračunati preplata po konverziji, koja je tužitelju priznata u iznosu od 5.076,62 EUR.

Naime, tužitelj smatra kako bi se ta preplata trebala uračunati u skladu s pravilima uračunavanja propisanima čl. 172. Zakone o obveznim odnosima1, dakle na način da se prvo podmire dospjele zatezne kamate na svaku pojedinu razliku anuiteta proizašlu zbog promjene tečaja, a tek viškom preplate bi se podmirivale dospjele glavnice. U odgovoru na navedeno, ističe kako je izračun sačinjen upravo tako kako tužitelj predlaže, jer je iz rekapitulacije izračuna u Tabeli 1 iz nalaza vidljivo kako su zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. iznosile ukupno 18.047,27 kn, pa kada se iste podmire preplatom u iznosu od 38.249,76 kn, preostaje iznos preplate od 20.202,49 kn kojim su djelomično podmireni dospjeli glavnični iznosi (razlike obveze zbog promjene tečaja), tako da je od ukupne razlike u iznosu od 54.525,88 kn, nakon umanjenja za iznos od 20.202,49 kn, preostao nepodmireni iznos razlika u iznosu od 34.323,39 kn (4.555,50 eura), s dospijećem 30. rujna 2015.

Slijedom iznesenoga, u cijelosti se ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.

28.Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

29. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom tj. presuditi kao u izreci ove Presude.

30.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su naveden u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

31. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplatu po osnovi anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

32. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u svojem podnesku od 5.10.2024. godine. Tuženik u svojem podnesku od 13.11.2024. godine protivi se povlačenju tužbe navodeći kako je tužbom tužitelj potraživao iznos od 9.517,81 eur s osnove tečajnih razlika te ujedno i iznos od 2.621,10 eura s osnove zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, a predmetnim podneskom tužitelj da potražuje iznos od 6.483,35 eura, te ističe da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva s osnove zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose te da je i riječ o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva s osnove tečajnih razlika kao i da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 9.517,81 eur, te iznosa od 2.621,10 eura.

33. Tužitelj je kao korisnik kredita tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražio od tuženika isplatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime tečajnih razlika te na ime razlike u glavnici CHF i EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a sve na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Konačnim tužbenim zahtjevom postavljenim nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja kao i dopune tj. očitovanja vještaka na okolnost visine, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev na iznos od 6.483,35 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

34. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom III., jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva. Međutim, bez obzira što je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova, kao što je to niže obrazloženo.

35. Sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu lii prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

36. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. . Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

36.1. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to je u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

37. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspi sa sniženim tužbenim zahjkevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti.

38. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

39.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 15.01.2024., 21.8.2024., 5.11.2024. za svaki iznos od 200,00 prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 14.2.2024., 15.4.2024., 27.11.2024. . za svako iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.). Također priznat je i trošak za ročište na kojem se objavljuje Presuda u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. točka 3. OT-a.

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 375,00 eura.

Tužitelju su priznati i troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu 597,25 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.472,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

39.1.O troškovima delegacije odlučit će se posebnim Rješenjem.

40. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 10. siječnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. OD Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o., Hebrangova 9, Zagreb

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6