REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5227/2018-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

N A  T E M E L J U  P R I Z N A NJ A

I

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐV iz [adresa]. br. 2, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Obradoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv I-tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mateša & Kapitan d.o.o. u Zagrebu, i II-tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi utvrđenja nedopustivosti ovrhe i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. studenoga 2024. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Gorana Obradovića, odvjetnika, punomoćnika I-tuženika CV, odvjetnika, te punomoćnice II-tuženika Lidije Marenjak, zamjenice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, dana 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika Republika Hrvatska koji glasi: "Utvrđuje se nedopuštenom ovrha poslovni broj Ovr-3364/18 s kojom je spojena ovrha poslovni broj Ovr-501/14."

II. Nalaže se I-tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici ĐV isplati iznos od 22.693,89 eur zajedno sa zateznom kamatom od 8. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice ĐV za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 22.693,89 eur počev od 6. prosinca 2018. do 7. svibnja 2019.

IV. Nalaže se I-tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. i II-tuženiku Republika Hrvatska da tužiteljici ĐV nadoknade parnični trošak u iznosu od 4.060,81 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je rješenjem ovoga suda poslovni broj Ovr-3364/08 od 27.4.2018. upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom s time da je u tom ovršnom postupku pogrešno okvalificirana kao ovršenica, iako po naravi predstavlja treću osobu u smislu odredbe čl. 55. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96). Naime, taj ovršni postupak pokrenut je od strane ovdje I-tuženika, kao ovrhovoditelja, da bi potom bio pokrenut i postupak pod poslovnim brojem Ovr- 1163/10 od strane ovdje II-tuženika (kasnije su ovi postupci spojeni) pri čemu su oba postupka pokrenuta protiv ovršenika VV na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama ovoga suda u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označenoj kao 15/100 dijela zk.č.br. 5676/238, u naravi obiteljska stambena zgrada i dvorište u Zagrebu, Hreljinska br. 2, ukupne površine 134 m2 ili 37,2 čhv povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine označenog kao trosobni stan na II. katu površine 57,73 čm oznake D1 s pripadajućim spremištem u podrumu površine 2,48 čm oznake S2 u nacrtu označen zelenom bojom, E-2, a sve s obzirom na činjenicu da je u trenutku iniciranja predmetnih ovršnih postupaka VV bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina. Pri tome tužiteljica naglašava da nema nikakvo dugovanje prema tuženicima pa je legitimirana u ovršnom postupku isključivo kao vlasnica nekretnine koja je predmet ovrhe, a u odnosu na koju ovom tužbom traži proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga što je VV bio samo formalni vlasnik predmetne nekretnine s obzirom na to da je istu prodao njoj temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. koji sadrži tabularnu izjavu kao i ugovornu odredbu da ona u trenutku zaključenja ugovora stupa u posjed predmetne nekretnine. Međutim, tužiteljica svoje pravo vlasništva nije uspjela upisati u zemljišnim knjigama zato što opis nekretnine u tom ugovoru nije u skladu s njenim opisom u zemljišnoj knjizi radi čega je njen prijedlog za upis prava vlasništva odbijen rješenjem poslovni broj Z-20131/00 od 10.10.2005. s time da je u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba odbijenog prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva u njenu korist. Stoga je u trenutku iniciranja predmetnih ovršnih postupaka u zemljišnim knjigama bilo decidirano navedeno da je riječ o odbijenom prijedlogu radi uknjižbe prava vlasništva upravo na ime tužiteljice te je takva zabilježba brisana tek ovosudnim rješenjem poslovni broj Z-20131/00 od 22.11.2012. odnosno više godina nakon pokretanja predmetnih ovršnih postupaka radi čega tužiteljica smatra da se tuženici ne mogu pozivati na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer su isti imali dovoljno razloga za posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju u pogledu imovinskih prava na ovoj nekretnini. Pri tome tužiteljica ističe da je II-tuženik s aspekta načela povjerenja u zemljišne knjige u još nepovoljnijem položaju jer istom nije moglo biti nepoznato da zemljišnoknjižno stanje i stvarno stanje vezano za tu nekretninu nije ujednačeno i uslijed činjenice da je tužiteljica temeljem predmetnog Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. prijavila nastanak porezne obveze s osnova prometa nekretnina te da joj je utvrđena porezna obveza od strane Područnog ureda Zagreb, Ispostava Trešnjevka dana 13.7.1998. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je nakon odbijanja upisa svog prava vlasništva u ovosudnom postupku poslovni broj R2-510/12 s VV dana **.**.2012. zaključila sudsku nagodbu kojom je utvrđeno da se ona nalazi u posjedu predmetne nekretnine od 6.12.1997. te da je toga dana stekla vlasništvo iste pa je nakon toga temeljem ove sudske nagodbe ishodila upis svoga prava vlasništva na predmetnoj nekretnini nakon čega je rješenjem poslovni broj Ovr-3364/08 od 11.12.2015. u tom postupku od treće osobe prekvalificirana u ovršenicu, kakvo rješenje tužiteljica smatra nezakonitim jer institut ovrhe ne poznaje konverziju treće osobe, kao sudionika ovršnog postupka, u ovršenika. Slijedom svega navedenoga, tužiteljica predlaže utvrditi nedopuštenom ovrhu u predmetu ovoga suda poslovni broj Ovr-3364/18 s kojim je spojen ovosudni predmet poslovni broj Ovr-501/14, a nakon što je predmetna nekretnina prodana u tom ovršnom postupku temeljem rješenja o dosudi od 5.12.2018. iz kojeg proizlazi da se od iznosa kupovnine I-tuženiku ima isplatiti iznos od 170.987,13 kn, dok se ostatak ima vratiti tužiteljici, to tužiteljica, smatrajući da više nije ovlaštena tražiti proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom, već povrat onoga što je ovdje I-tuženik, kao ovrhovoditelj, stekao bez osnove, u podnesku od 25.4.2019. (stranica 36-40) predlaže donijeti presudu kojom će se I-tuženiku naložiti da joj isplati iznos od 22.693,89 eur (170.987,13 kn) zajedno sa zateznim kamatama od 6.12.2018. do isplate s time da potražuje i naknadu parničnog troška od oba tuženika zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. I-tuženik se u odgovoru na tužbu protivi svim navodima iz tužbe smatrajući ih u cijelosti neosnovanim pri čemu ukazuje da je u predmetnom ovršnom postupku već pravomoćno odlučeno o tome da je tužiteljica u istom stupila u položaj novog ovršenika ishodovanjem upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini pa su irelevantni navodi tužiteljice iz tužbe da bi ona bila pogrešno u tom ovršnom postupku okvalificirana kao ovršenica. I-tuženik nadalje smatra da također nije ni od kakve važnosti činjenica ima li tužiteljica ikakvo dugovanje prema tuženicima te ističe da je odredbom čl. 119. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima određeno da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, dok je odredbom čl. 126. st. 2. toga zakona određeno da se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske odluke odnosno u ovom slučaju sudske nagodbe pa je potpuno irelevantno to što je u predmetnoj sudskoj nagodbi određeno da je tužiteljica stekla pravo vlasništva još 1997. kao i da je navodno stupila u posjed predmetne nekretnine sklapanjem ugovora. U odnosu na navode tužiteljice da je I-tuženik imao razloga za posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju u pogledu imovinskih prava nad predmetnom nekretninom, a jer je u zemljišnim knjigama bila upisana zabilježba odbijenog prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva u korist tužiteljice, I-tuženik napominje kako je u trenutku pokretanja ovršnog postupka kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan upravo VV protiv kojega je ovaj ovršni postupak i pokrenut, dok ova zabilježba nije bila relevantna upravo iz razloga što je prijedlog tužiteljice za uknjižbu bio odbijen, a na I-tuženiku, kao ovrhovoditelju, nije bilo da ispituje ispravnost takve odluke suda, već je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige pokrenuo ovršni postupak protiv uknjiženog vlasnika nekretnine. Stoga I-tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. II-tuženik je u podnesku od 3.12.2018. (stranica 34) izjavio da priznaje tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži proglašenje nedopuštenom ovrha koja se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-3364/08 (spojen poslovni broj Ovr-1163/10). Međutim, u podnesku od 23.5.2019. (stranica 43 i 44) II-tuženik smatra da takvo priznanje tužbenog zahtjeva nema pravnog učinka prema parničnim strankama jer da su I i II-tuženici u ovoj parnici, kao ovrhovoditelji u predmetnoj ovrsi, jedinstveni suparničari pa da se ovaj spor može riješiti samo na jednak način prema njima, a da je I-tuženik osporio tužbeni zahtjev u cijelosti s time da je ovršni postupak u odnosu na II-tuženika obustavljen rješenjem ovoga suda poslovni broj Ovr-3364/08 od 5.12.2018., dok je u odnosu na I-tuženika predmetna ovrha dovršena namirenjem tako da tužiteljica sada traži isplatu isključivo od I-tuženika. Stoga II-tuženik predlaže donijeti rješenje kojim će se utvrditi da je tužba povučena u odnosu na njega i obvezati tužiteljicu da mu nadoknadi parnični trošak.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 8-18 te 20-23) te u ovosudne spise br. Ovr-3364/08 i Z-20131/00.

5. S obzirom na to da je II-tuženik na ročištu 4.9.2019. (stranica 53) izričito izjavio da ostaje kod ranijeg priznanja tužbenog zahtjeva kako je to učinio odmah nakon zaprimanja tužbe te kako ovaj sud smatra da je II-tuženik u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) mogao priznati tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila da sud utvrdi nedopuštenom ovrhu koja se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Ovr-3364/18 s kojom ovrhom je spojena ovrha poslovni broj Ovr- 501/14, to je temeljem odredbe čl. 331. st. 1. ZPP-a u odnosu na njega valjalo donijeti presudu na temelju priznanja odnosno presudu kojom je ovakav tužbeni zahtjev prihvaćen pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu se napominje da sud nije prihvatio osnovanim navod II-tuženika da bi I i II-tuženici u ovoj parnici bili jedinstveni suparničari pa da bi se ovaj spor u smislu odredbe čl. 201. ZPP-a mogao riješiti samo na jednak način prema njima, a sve jer se u konkretnom slučaju radi o običnim suparničarima odnosno samo o tome da su I i II-tuženici obuhvaćeni ovom tužbom kao dva različita ovrhovoditelja iz istog ovršnog postupka u kojem su se našli u istoj poziciji samo radi toga što je ovrha poslovni broj Ovr-501/14 rješenjem poslovni broj Ovr-3364/08-92 od 10.11.2015. spojena s ovrhom poslovni broj Ovr- 3364/08 radi provođenja jedinstvenog ovršnog postupka i to temeljem odredbe čl. 80. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08), kako je to navedeno u zaključku poslovni broj Ovr-1163/10-35 od 7.2.2014. (stranica 209 spisa br. Ovr-3364/08), a kojom odredbom je propisano da se nakon upisa zabilježbe ovrhe ne može za namirenje druge tražbine istoga ili drugoga ovrhovoditelja na toj nekretnini provesti poseban ovršni postupak te da ovrhovoditelj za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupa u već pokrenuti ovršni postupak s time da su razlozi zbog kojih ovrha nije dopuštena u korist pojedinih od više ovrhovoditelja u čiju se korist ovrha provodi na istoj nekretnini, odnosno razlozi za obustavu ovrhe u odnosu na pojedine od ovrhovoditelja, bez utjecaja na provedbu postupka u korist drugih ovrhovoditelja. Pri tome se napominje da je II-tuženik istoga dana (3.12.2018.) u ovom parničnom postupku priznao tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje nedopustivosti predmetne ovrhe, i kao ovrhovoditelj u ovosudnom postupku poslovni broj Ovr-3364/08 podneskom izjavio da povlači prijedlog za ovrhu na predmetnoj nekretnini nakon čega je rješenjem od 5.12.2018. obustavljen postupak ovrhe određen rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1163/10 od 7.4.2010. u odnosu na II-tuženika, dok je isti nastavljen u odnosu na I-tuženika, kao drugog ovrhovoditelja, a što je sve utvrđeno uvidom u ovosudni spis br. Ovr-3364/08 koji je priklopljen po prijedlogu tužiteljice.

6. Po provedenom dokaznom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika djelomično osnovan.

7. Uvidom u ovosudni spis br. Ovr-3364/08 utvrđeno je da se je taj postupak vodio po ovršnom prijedlogu I-tuženika od 9.10.2008., kao ovrhovoditelja, protiv VV, kao ovršenika, radi isplate na temelju Ugovora o nenamjenskom kreditu od 12.5.2003. ovrhom na nekretnini i to na etažnom udjelu pod rednim broj 2. – etaža: 15/100, trosobni stan na II. katu površine 57,73 čm oznake D1 s pripadajućim spremištem u podrumu površine 2,48 čm oznake S2 u nacrtu označen zelenom bojom, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te je predložena ovrha određena rješenjem br. Ovr-3364/08 od 13.10.2008. Uz taj prijedlog za ovrhu dostavljen je izvadak iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu iz kojeg je razvidno da je na dan 13.3.2008. tj. na dan izrade istoga, kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan VV, a da je dana 22.9.2000. pod brojem Z-20131/2000 upisana sljedeća zabilježba: "Temeljem ovosudnog rješenja broj gornji zabilježuje se odbijeni prijedlog ĐV iz [adresa] za uknjižbu prava vlasništva." Nadalje je utvrđeno da je tijekom postupka provedbe ovrhe ovdje tužiteljica podneskom od 4.5.2011. podnijela prigovor treće osobe navodeći da je predmetna nekretnina njeno vlasništvo stečeno od ovršenika VV temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. s time da u uz podnesak od 6.12.2012. dostavila i sudsku nagodbu poslovni broj R2-510/12-5 od 4.12.2012. navodeći da je i iz navedenoga vidljivo da je ona vlasnica predmetne nekretnine. Tome spisu prileži i rješenje Zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda od 31.1.2013. kojim se ovdje tužiteljici dopušta uknjižba prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na temelju navedene sudske nagodbe. Rješenjem od 10.11.2015. određeno je spajanje spisa ovoga suda poslovni broj Ovr-501/14 (u kojem je ovrhovoditelj Republika Hrvatska protiv istog ovršenika podnio ovršni prijedlog 2.4.2010. radi isplate troškova kaznenog postupka na istoj nekretnini) na spis Ovr-3364/08 radi provođenja jedinstvenog ovršnog postupka čime je ovdje II-tuženik postao II-ovrhovoditelj, dok je rješenjem od 11.12.2015. utvrđeno da se ovršni postupak određen rješenjem o ovrsi br. Ovr-3364/08 od 13.10.2008. i rješenjem o ovrsi br. 1163/10 od 7.4.2010., nastavlja protiv ovršenice ĐV kao nove vlasnice predmetne nekretnine te je ista rješenjem od 27.4.2018. upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrha određenih rješenjem o ovrsi br. Ovr-3364/08 od 13.10.2008. i rješenjem o ovrsi br. 1163/10 od 7.4.2010., nedopuštenim i to u roku od 15 dana od pravomoćnosti toga rješenja, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku od 20.9.2018. koje je ovdje tužiteljica zaprimila dana 22.10.2018. Nadalje je utvrđeno da je ovdje II- tuženik podneskom od 3.12.2018. povukao ovršni prijedlog u dijelu kojim se traži ovrha na predmetnoj nekretnini nakon čega je rješenjem od 5.12.2018. obustavljen postupak ovrhe određen rješenjem o ovrsi br. Ovr-1163/10 od 7.4.2010. u odnosu na ovdje II-tuženika, dok je rješenjem od 4.4.2019. nakon prodaje predmetne nekretnine utvrđeno da se ovdje I-tuženik ima namiriti iz uplaćene kupovnine u ukupnom iznosu od 170.987,13 kn i to po pravomoćnosti toga rješenja u roku od 8 dana nakon čega je zaključkom od 6.5.2019. naloženo računovodstvu ovoga suda da ovdje I-tuženiku temeljem rješenja od 4.4.2019., koje je postalo pravomoćno 18.4.2019., isplati navedeni iznos od 170.987,13 kn s time da je računovodstvo ovoga suda navedeni zaključak zaprimilo 7.5.2019., dok je uvidom u podatke računovodstva ovoga suda, koji priležu u pomoćnom omotu toga ovršnog spisa, utvrđeno da je I-tuženiku iznos od 170.987,13 kn isplaćen dana 8.5.2019. Stoga je rješenjem od 23.5.2019., koje je postalo pravomoćno dana 6.6.2019., utvrđeno da je ovrha u tom postupku dovršena.

8. Uvidom u spis ovoga suda br. Z-20131/00 utvrđeno je da je ovdje tužiteljica dana 22.9.2000. podnijela prijedlog za uknjižbu svoga prava vlasništva na nekretnini temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997., ali je taj prijedlog odbijen rješenjem od 10.10.2005. uz obrazloženje da nekretnina u predmetnom Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. nije opisana u skladu s njenim opisom u zemljišnoj knjizi jer je u trenutku podnošenja ovoga prijedloga za upis već bio određen suvlasnički dio nekretnine kojim je predmetni stan povezan, a isti nije kao takav označen u ovom Ugovoru o kupoprodaji nekretnine pa da stoga nije jasno koji suvlasnički dio je predmet prodaje. Nadalje, tome spisu prileži i rješenje od 22.11.2012. kojim se određuje brisanje zabilježbe odbijenog prijedloga u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (E-2) i to temeljem odredbe čl. 111. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama.

9. Iz navedenoga proizlazi da je tužiteljica, kao ovršenica u ovosudnom postupku br. Ovr-3364/08, rješenjem od 27.4.2018. upućena na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrha određenih rješenjem o ovrsi br. Ovr-3364/08 od 13.10.2008. i rješenjem o ovrsi br. 1163/10 od 7.4.2010., nedopuštenim i to u roku od 15 dana od pravomoćnosti toga rješenja, a da je navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku od 20.9.2018., čime je postalo pravomoćno, pa je jasno da je tužiteljica predmetnu tužbu radi utvrđenja ovih ovrha podnijela pravovremeno jer je rješenje Županijskog suda u Šibeniku od 20.9.2018. zaprimila dana 22.10.2018., a predmetnu tužbu je podnijela 30.10.2018., dakle, u roku od 15 dana.

10. Tužiteljica je predmetnim rješenjem od 27.4.2018. upućena u parnicu jer je u navedenom ovršnom postupku kao ovršenica tvrdila da je stekla vlasništvo predmetne nekretnine temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. sklopljenim s VV, kao prodavateljem, odnosno s osobom protiv koje je ovaj ovršni postupak pokrenut dana 9.10.2008. od strane I-tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv VV, kao ovršenika, i to radi isplate na temelju Ugovora o nenamjenskom kreditu od 12.5.2003. kojeg je taj ovršenik sklopio s tim ovrhovoditeljem, dakle, na temelju pravnog posla u kojem tužiteljica nije sudjelovala, ali je ovrha određena na predmetnoj nekretnini samo iz razloga što je taj ovršenik u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga bio upisan kao vlasnik iste u zemljišnoj knjizi, a za kojeg tužiteljica tvrdi da je to bilo samo formalno te da je već tada tj. u trenutku podnošenja ovog ovršnog prijedloga od 9.10.2008. u zemljišnim knjigama postojala zabilježba odbijenog prijedloga tužiteljice za uknjižbu prava vlasništva o čemu je odlučeno u predmetu ovoga suda broj Z-20131/2000.

11. Kako nije sporno da je u vrijeme pokretanja ovog ovršnog postupka u zemljišnim knjigama bila upisana zabilježba odbijenog prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva u korist tužiteljice pri čemu je uvidom u spis ovoga suda br. Z-20131/00 utvrđeno da je brisanje ove zabilježbe određeno tek rješenjem od 22.11.2012., to ovaj sud nije prihvatio osnovanim navode I-tuženika da je on u trenutku pokretanja ovog ovršnog postupka postupao u dobroj vjeri odnosno da nije imao razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju u pogledu imovinskih prava nad predmetnom nekretninom odnosno posumnjati je li upisani vlasnik protiv kojega je ovaj ovršni postupak i pokrenut eventualno ovu nekretninu otuđio na temelju valjanog pravnog posla.

12. Naime, odredbom čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98,137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, u daljnjem tekstu: ZVDSP) propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa da tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, s time da je u čl. 122. st. 2. ZVDSP-a propisano da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju pa slijedom navedenoga ovaj sud smatra da I-tuženik u konkretnom slučaju podnošenjem ovršnog prijedloga na predmetnoj nekretnini nije postupao u dobroj vjeri jer je zbog zabilježbe odbijenog prijedloga radi uknjižbe prava vlasništva u korist tužiteljice imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada upisanom vlasniku ove nekretnine tj. ovršeniku VV radi čega I-tuženika ne štiti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige jer je već uvidom u spis ovoga suda br. Z-20131/00 bilo moguće utvrditi da je VV na temelju valjanog Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. (stranica 12 i 13) ovu nekretninu otuđio tužiteljici te ju ovlastio da temeljem toga ugovora bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja ishodi u zemljišnim uknjižbu svoga prava vlasništva s time da tužiteljica stupa u posjed ove nekretnine najkasnije danom sklapanja toga ugovora odnosno bilo je moguće utvrditi da je prijedlog tužiteljice za uknjižbu prava vlasništva na ovoj nekretnini odbijen samo iz "formalnih" razloga što nekretnina u predmetnom Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 6.12.1997. nije opisana u skladu s njenim opisom u zemljišnoj knjizi, a što je kasnije ispravljeno tako što su ugovorne strane dana 4.12.2012. sklopile sudsku nagodbu u ovosudnom predmetu broj R2-510/2012 na temelju koje je i upisano pravo vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini u tijeku ovršnog postupka poslovni broj Ovr-3364/08 radi čega je taj postupak i nastavljen protiv tužiteljice, kao nove ovršenice.

13. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra ovrhu na predmetnoj nekretnini nedopuštenom pa kako je nakon podnošenja predmetne tužbe odnosno pokretanja parnice temeljem rješenja ovoga suda poslovni broj Ovr-3364/08 od 27.4.2018. radi utvrđenja ove ovrhe nedopuštenom, navedeni ovršni postupak pravomoćno dovršen rješenjem od 23.5.2019. jer je rješenjem od 4.4.2019. nakon prodaje predmetne nekretnine utvrđeno da se ovdje I-tuženik ima namiriti iz uplaćene kupovnine u ukupnom iznosu od 170.987,13 kn, te kako je tužiteljica u podnesku od 25.4.2019. (stranica 36-40) sukladno tome, a temeljem odredbe čl. 52. st. 7. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08), koji se u ovome postupku primjenjuje jer je predmetni ovršni postupak započeo još 9.10.2008., preinačila tužbu na način da od I-tuženika potražuje isplatu iznosa od 170.987,13 kn tj. iznosa koji je isti stekao ovom ovrhom, a kojoj preinaci se I-tuženik kao ovrhovoditelj iz tog ovršnog postupka niti ne može protiviti pa je takvo protivljenje I-tuženika iz podneska od 6.8.2019. bespredmetno, to je ovakva preinaka rješenjem ovoga suda od 4.9.2019. (list 53) dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) te je I-tuženiku pod točkom II. izreke naloženo da tužiteljici isplati iznos od 22.693,89 eur (170.987,13 kn) na koji iznos joj je temeljem odredbe čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a od 8.5.2019. tj. od dana kada je I-tuženiku navedeni iznos isplaćen pa do isplate jer je navedenom odredbom propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Naime, sud je uvidom u spis br. Ovr-3364/08 utvrdio da istome u pomoćnom omotu priležu podaci ovoga suda iz kojih je razvidno da je I-tuženiku iznos od 170.987,13 kn isplaćen dana 8.5.2019. Stoga je pod točkom III. izreke valjalo odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 22.693,89 eur počev od 6.12.2018. do 7.5.2019.

14. Odluka o trošku postupka u odnosu na oba tuženika donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 eur (500 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 25.4.2019. u iznosu od 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 4.9.2019. i 21.11.2024. u iznosima od po 500,00 eur (250 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 2.500,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 625,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi uplaćenih 662,42 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 273,39 eur pa to onda sveukupno iznosi 4.060,81 eur koliko je I i II-tuženicima pod točkom IV. izreke i naloženo da joj nadoknade na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 10.1.2025. tj. od donošenja odluke o trošku do isplate priznatom temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Pri tome tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 1.8.2019. jer se isti ukazuje kao nepotreban imajući u vidu da je tužiteljica navode iz toga podneska mogla iznijeti i na ročištu 4.9.2019.

15. Napominje se da je tužiteljici priznat parnični trošak i u odnosu na II-tuženika neovisno o tome što je isti priznao tužbeni zahtjev prije nego što se je upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, imajući u vidu odredbu čl. 157. ZPP-a iz koje proizlazi da bi u tom slučaju tužitelj bio dužan nadoknaditi parnični trošak tužitelju, a ne obrnuto tek ako tuženik nije dao povod za tužbu, a u konkretnom slučaju je II-tuženik, kao ovrhovoditelj u predmetnom ovršnom postupku, dao povod za tužbu podnesenu radi utvrđivanja predmetne ovrhe nedopuštenom te je tek nakon podnošenja tužbe u ovome predmetu podneskom od 3.12.2018. povukao ovršni prijedlog u dijelu kojim se traži ovrha na predmetnoj nekretnini nakon čega je rješenjem od 5.12.2018. obustavljen postupak ovrhe u odnosu na njega upravo zato što je isti povukao ovršni prijedlog, a ne zato što bi bio namiren od strane tužiteljice, kao ovršenice.

16. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćnicima I-tuženika

- II-tuženiku po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu