Poslovni broj: XXXII P-991/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u parničnom predmetu tužiteljice RR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marijani Anđelić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 26. studenog 2024. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 10. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 616-051/2008 od 08. travnja 2008. godine, ovjerenog po javnom bilježniku Marija Grozdanić Dekleva iz Rijeke, dana 9. travnja 2008. godine, broj ovjere: OU-8609/2008, sklopljenog između tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., sada Addiko Bank dioničko društvo, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koje sadrže odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, a osobito odredbe čl. 2, čl. 3, čl. 4, čl. 6, čl. 17, Ugovora, te osobito: odredba čl. 2. u dijelu.."Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.557,00 CHF (tridesettisućapetstotinapedesetisedamšvicarskihfranaka), važećim na dan korištenja kredita..." odredbom čl. 3. u dijelu cit..." Na iznos kredita iz čl. 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate...dekurzivno ......Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., na dan dospijeća ili prema važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja........." odredbom čl. 4. u dijelu cit...."Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvijednosti 453,76 CHF...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-AdriaBank d.d., na dan dospijeća ili prema važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...", odredba članka 6. u dijelu cit...."Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., ili drugog akta Banke...." "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan da i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom....."; odredba čl. 17. u dijelu cit...." Ugovornim stranama je Ugovor protumačen te ga u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i potvrđuju (solemniziraju) kod javnog bilježnika....Korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom (EKS) odnosno realnom godišnjom kamatnom stopom (RGKS) te da mu je uručena otplatna tablica. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.,, kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora.".

II. U preostalom dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnim "i svih drugih odredbi ili dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 616-051/2008 koje bi sadržavale klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli", tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici RR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 482,53 EUR (slovima: četiristo osamdeset dva eura i pedeset tri centa), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, koje na pojedine iznose po stopi koja se određuje od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi

- na iznos od 4.31 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4.28 EUR od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.25 EUR od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4.21 EUR od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11.07 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.98 EUR od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.88 EUR od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.78 EUR od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.68 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.58 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.48 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.37 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.27 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10.17 EUR od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10.06 EUR od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.95 EUR od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.84 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.72 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.62 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.50 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.38 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.26 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.15 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 9.03 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8.91 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 8.78 EUR od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8.66 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8.54 EUR od 04.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8.40 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8.28 EUR od 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8.15 EUR od 08.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 8.02 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7.88 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7.75 EUR od 08.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7.61 EUR od 08.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7.47 EUR od 07.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 7.33 EUR od 10.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 7.19 EUR od 08.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 7.05 EUR od 06.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.90 EUR od 08.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.76 EUR od 08.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.61 EUR od 06.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.46 EUR od 06.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.31 EUR od 03.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.15 EUR od 07.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 6.00 EUR od 05.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 5.84 EUR od 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 5.68 EUR od 07.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 5.53 EUR od 08.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5.36 EUR od 08.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5.19 EUR od 07.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5.02 EUR od 08.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4.86 EUR od 08.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4.69 EUR od 07.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4.52 EUR od 09.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4.34 EUR od 09.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4.17 EUR od 06.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 3.99 EUR od 07.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 3.81 EUR od 08.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 3.63 EUR od 13.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3.45 EUR od 13.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3.26 EUR od 08.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3.07 EUR od 08.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.88 EUR od 08.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.69 EUR od 08.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.50 EUR od 06.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.30 EUR od 08.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.10 EUR od 08.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.90 EUR od 07.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.70 EUR od 08.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.49 EUR od 08.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.29 EUR od 08.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.08 EUR od 08.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0.87 EUR od 06.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0.65 EUR od 06.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0.44 EUR od 08.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 0.22 EUR od 07.05.2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici RR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest dana, pod prijetnjom ovrhe, isplati iznos od 6.110,53 EUR-a (slovima: šest tisuća sto deset eura i pedeset tri centa), uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, koje na pojedine iznose po stopi koja se određuje od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi

- na iznos od 17.36 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2.61 EUR od 30.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21.54 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 24.45 EUR od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 25.76 EUR od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22.14 EUR od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23.16 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17.55 EUR od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13.42 EUR od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14.51 EUR od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16.69 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16.50 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14.30 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18.43 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21.75 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 26.46 EUR od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 25.38 EUR od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31.78 EUR od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 30.56 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 32.93 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53.40 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49.19 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 62.06 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 57.61 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50.46 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 65.56EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 84.76 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 71.16 EUR od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76.40 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 70.32 EUR od 04.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 71.43 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97.13 EUR od 08.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 99.64 EUR od 08.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 121.11 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 110.08 EUR od 01.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 98.00 EUR od 08.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 96.71 EUR od 08.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 95.78 EUR od 07.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 101.54 EUR od 10.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 106.56 EUR od 08.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 107.23 EUR od 06.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103.76 EUR od 08.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 106.10 EUR od 08.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 107.71 EUR od 06.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 105.01 EUR od 06.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 105.72 EUR od 03.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 103.70 EUR od 07.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 99.38 EUR od 05.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 104.05 EUR od 07.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 106.28 EUR od 07.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 104.65 EUR od 08.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 95.86 EUR od 08.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 103.33 EUR od 07.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 103.98 EUR od 08.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 101.05 EUR od 08.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 91.95 EUR od 07.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 91.71 EUR od 09.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 93.95 EUR od 09.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 97.54 EUR od 06.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 102.51 EUR od 07.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 99.94 EUR od 08.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 101.76 EUR od 13.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 103.82 EUR od 13.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 105.09 EUR od 08.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 107.80 EUR od 08.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 106.91 EUR od 08.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 103.92 EUR od 08.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 102.96 EUR od 06.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 103.39 EUR od 08.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 106.79 EUR od 08.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 109.65 EUR od 07.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 109.06 EUR od 08.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 111.53 EUR od 08.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 113.21 EUR od 08.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 112.22 EUR od 08.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 112.50 EUR od 06.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 112.50 EUR od 06.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 112.50 EUR od 08.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 112.44 EUR od 07.05.2015. pa do isplate,

V. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.575,18 EUR (slovima: dvije tisuće petsto sedamdeset pet eura i osamnaest centi), sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 10. siječnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužiteljice o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 21. kolovoza 2024. godine ispravljenim na raspravi održanoj 13. rujna 2024. godine, tužiteljica konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj ovome sudu 4. lipnja 2019. godine, tražeći utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 616-051/2008 kojeg je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila 8. travnja 2008. godine, a koje kako tužiteljica tvrdi uređuju pitanje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, posebice članka 2., 3., 4., 6. i 17. ugovora o kreditu. Također, traži i isplatu iznosa od 482,53 EUR na ime promjenjive kamatne stope, 6.110,53 EUR za razliku u tečaju, sve s kamatama kako je to navedeno u samom zahtjevu.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 8. travnja 2008. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 616-051/2008, kojim je prednik tuženika Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 30.557,00 CHF za kupnju motornog vozila, s rokom povrata u 84 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća. Kamatna stopa ugovorena je u visini od 6,50 % godišnje, dekurzivno godišnje. Napominje da ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača upozorila i u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Napominje i da kamatna stopa nije određena jer je ugovorena kao promjenjiva, sukladno promjeni tržišnih uvjeta i sukladno odluci tuženika koji je ovu mogućnost koristio za povećanje kamatne stope, bez pojašnjavanja kriterija promjene tuženici i bez mogućnost da tuženica na sadržaj ove odredbe, kao i ostalih odredbi ugovora, sadržajno utječe. Tvrdi da je tuženica ugovaranjem ovih ništetnih odredbi protivnih Zakonu o zaštiti potrošača, na taj način pričinila joj štetu, stekavši za sebe korist bez osnove koju je dužna vratiti.

3. Tužiteljica drži da su joj Ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno vezanjem iznosa rate uz švicarski franak, te odredbom kojom je tuženici omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, zaključujući da ovo predstavlja nepoštenu poslovnu praksu, pa se time radi i o ništetnim odredbama. Poziva se na sadržaj odluke u kolektivnom sporu što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1402/2012. Protivi se istaknutom prigovoru zastare ukazujući na mišljenje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine, sudsku praksu, kao i prošireni utjecaj pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Naglašava i da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, no ističe da ona u vrijeme kada je ugovarala predmetni kredit nije bila upoznata o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. U tom smislu naglašava da su banke su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli.

4. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da tužiteljica uz tužbu ne dostavlja konkretne dokaze, a ističe i prigovor zastare jer je tužba podnesena nakon isteka tri godine od učinjenog plaćanja. Navodi i da je otplatom kredita u cijelosti, ugovor prestao postojati pa kako nema više dužničko-vjerovničkog odnosa među strankama, to se niti odredbe ugovora ne mogu utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika. Protivi se primjeni utvrđenja iz kolektivne parnice navodeći kako ovaj sud nije vezan tim utvrđenjima, jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora; potom drži da je temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe ugovora ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; a tvrdi i da se pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na osnovni ugovor, pozivajući se u tom smislu i na sudsku praksu.

5. Protivi se tvrdnjama o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, navodeći kako je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno, da nije dozvoljeno podvrgnuti je testu poštenosti iz članka 99. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 96. istog zakona. Ističe da je valutna klauzula odredba o predmetu ugovora, da je ona uočljiva i jasna te razumljiva, a sam ugovor sastavljen je u obliku solemnizirane privatne isprave pa je tužiteljica bila upoznata od javnog bilježnika sa svim detaljima pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz njega proizlaze. Poziva se na obavijesti koje su kako tvrdi, davane potrošačima, navodeći da se u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da ona ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tvrdi i da nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zaključuje da su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni jasne, lako razumljive i lako uočljive, pozivajući se u tom dijelu i na sudsku praksu. Drži da nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, već je postupio savjesno i pružio sve informacije tužiteljici kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka.

6. Tuženik smatra da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom je mogla birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom, te je donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Tvrdi i da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ne može biti nepoštena. Iz iznesenih se razloga protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, a u odgovoru na tužbu obrazlaže i razloge povećanja kamatne stope za vrijeme trajanja ugovora, ističući da je postupao u skladu s pozitivnim zakonodavstvom. Na početku postupka tuženica se protivila podnošenju stupnjevite tužbe, kakvu je tužiteljica prvotno podnijela, a podredno predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnog troška.

7. Tuženik tvrdi i da je tužiteljica imala mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu pri ugovaranju promjenjive kamatne stope, međutim svjesno je preuzela rizik povećanja kamatne stope, koja je prema ugovorenim parametrima mogla kasnije biti i manja, shvaćajući pri tome u potpunosti značenje tako ugovorene stope. Isto tako, tužiteljica je imala mogućnost odabrati i kredit kod neke druge banke ukoliko je smatrao da je isti povoljniji. Opisuje da je nakon podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita, predmet dodijeljen zaposleniku tuženika u rad s kojim je tužitelj u detalje dogovorio sve uvjete ugovora o kreditu te prošao sve stavke prije same solemnizacije kod javnoga bilježnika, dakle bila je svjesna značenja uzimanja kredita kod banke, uvjeta i načina vraćanja te je u svakom slučaju prije solemnizacije mogla odustati od pravnog posla. Drži da je eventualno prilikom financijskog vještačenja trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK, a zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,03 %. Također, predlaže da vještak prilikom vještačenja uzme u obzir razdoblja u kojima je tečaj bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita i razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

8. Tuženik se konačno, protivi i preinaci tužbenog zahtjeva na način kako je to tužiteljica učinila podneskom od 13. rujna 2021. godine. Protivi se i zatraženom tijeku zateznih kamata navodeći kako nije nepošteni stjecatelj, a ustraje i kod prigovora zastare navodeći da restitucijski zahtjevi zastarijevaju za pet godina, a kako tužiteljica nije bila stranka kolektivnog spora, a od sklapanja ugovora o kreditu proteklo je više od pet godina, zaključuje da je potraživanje tužiteljice u zastari. Protivi se određenoj zadaći vještaka, dok u žalbi protiv prethodne prvostupanjske odluke ovog suda tvrdi da je sud neosnovano odbio saslušati javnog bilježnika na okolnost upozorenja tužiteljici danih prilikom solemnizacije ugovora o kreditu, kao i saslušati svjedokinju GR, djelatnicu tuženika na okolnost neposrednog pregovaranja prilikom sklapanja ugovora, sve kako bi se ispitalo postojanje pojedinačnog pregovaranja kako to tvrdi tuženik. Drži i da je prvostupanjski sud neosnovano odbio uzeti u obzir tzv. negativne razlike izračunate po financijskom vještaku u iznosu od 219,48 kn. Drži da se sud neosnovano pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora jer su ta utvrđenja primjenjiva jedino u postupcima radi naknade štete, a ne i u postupcima koji se vode radi stjecanja bez osnove, kao što je ovaj postupak. Tvrdi i da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama zašto su sporne odredbe utvrđene nepošteno ugovorenim i posljedično ništetnim, s obzirom na to da nije proveden tzv. transparentnosti i tzv. test poštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i ne pretpostavke iz Direktive 93/13/EEZ.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, ovaj je sud donio presudu pod posl. br. P-1368/2019 od 28. travnja 2022. godine kojom je u većini usvojio tužbeni zahtjev, no ta je presuda povodom izjavljene žalbe tuženika, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2541/2022 od 4. lipnja 2024 godine. U ukidnoj rješidbi ukazano je da je tuženik tijekom postupka predložio saslušanje svjedoka GR, djelatnice tuženika, radi utvrđenja da se o odredbama ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, te da su tužiteljici u predugovornoj fazi i u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive. Županijski sud u Zagrebu istaknuo je da je ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojeg ističe tuženik tvrdnjom kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a da je prvostupanjski sud zanemario sve dokaze tuženika, kojem nije bilo dopušteno dokazivati o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, odnosno dokazivati odlučne činjenice za donošenje odluke o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, što je predmet pojedinačnih postupaka. Stoga je ovome sudu naloženo radi točnog utvrđenja činjenica pojedinačnog pregovaranja saslušati djelatnicu tuženika predloženu po tuženiku i nakon toga ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu.

10. U ponovljenom postupku ovaj je sud pročitao sve isprave priložene spisu kao i zapisnike o ranije izvedenim dokazima, sve imajući u vidu da su se stranke na raspravi održanoj 13. rujna 2024. godine suglasile s time da se zbog izmjene raspravnog suca ne provode svi dokazi neposredno, već da se samo pročitaju zapisnici o prethodno izvedenim dokazima, što je u skladu s načelom ekonomičnosti. Konačno, tuženik je na istom ročištu odustao do dokaznog prijedloga za saslušanjem osobne bankarice GR, pa kako je tužitelj zbog izmjene valute iz kuna u EUR izvršio konverziju utuženih iznosa, što tuženik nije osporavao kako je to vidljivo iz zapisnika od 26. studenog 2024. godine, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je ovaj sud na ročištu održanom 26. studenog 2024. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke.

11. U tijeku postupka tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva na način kako je to tužiteljica učinila podneskom od 13. rujna 2021. godine. Protivno tvrdnjama tuženika, tužiteljica koja nije raspolagala ispravama potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, jer su se te isprave nalazile kod tuženika, imala je opravdani pravni interes za podnošenje stupnjevite tužbe. Kada je tuženik u tijeku pripremnog postupka dostavio tražene isprave nakon čega je tužiteljica postavila određeni tužbeni zahtjev, tada je ta preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, pa kako je učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, tada je i sukladno članku 190. stavku 1. i 3. ZPP dopuštena, što je sud utvrdio raspravnim rješenjem od 27. rujna 2021. godine.

12. Prijedlog tuženika za provođenje dokaza novim financijskim vještačenjem, odnosno dopunom vještačenja radi usporedbe stvarnog otplatnog plana s izračunom gdje bi se primijenila kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, prigovor je određenoj metodi vještačenja od strane suda, a ne matematičkom izračun vještaka. Kako je sud držao da je zadaća određena vještaku određena točno i potpuno, a da su prigovori tuženika neosnovani, to je ovaj prijedlog tuženika za dopunom vještačenja odbijen kao neosnovan. Sud je naime protivno tvrdnjama tuženika, primijenjenu metodu obračuna držao ispravnom, iz razloga koji će se razjasniti u nastavku obrazloženja ove presude, a tako izračunatu visinu tuženik nije osporio, pa se provođenje novog financijskog vještačenja ili dopune postojećeg, ukazalo suvišnim i dovelo bi do daljnjeg odugovlačenja ovog postupka i povrede načela ekonomičnosti. Treba napomenuti i da iako je tuženik u žalbi protiv prethodno ukinute presude tvrdio da je sud neosnovano propustio saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ovaj je sud dao i u prethodnoj odluci jasne razloge zašto je to odbio učiniti. Tuženik u ponovljenom postupku nije isticao dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, no i na ovom se mjestu tuženiku ukazuje da je saslušanje javnog bilježnika koji nije sudjelovao u pregovorima stranaka, već je samo vršio solemnizaciju ugovora suvišno, a i zbog razloga koji će se detaljno obrazložiti u nastavku ove presude.

13. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

14. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 616-051/2008 sklopljen dana 8. travnja 2008. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 30.557,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženice, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje motornog vozila, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF, na vrijeme od 7 godina,

- u članku 2. Ugovora određeno je da je iznos kredita 30.557,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan korištenja kredita,

- člankom 4. Ugovora o kreditu određen je iznos mjesečnog anuiteta od 453,76 CHF, kao i valutna klauzula koja određuje da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća ili na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije datuma dospijeća, pri čemu anuiteti dospijevaju na naplatu svakog posljednjeg dana u mjesecu,

- člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva te u trenutku ugovaranja iznosi 6,50 % dekurzivno godišnje, obračunava se i naplaćuje mjesečno i uključena je u anuitete, s time što je člankom 6. Ugovora tuženica ugovorila promjenjivost kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 6,50 % podizala kamatnu stopu,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 3. Ugovora o kreditu s kojom se tužiteljica potpisom Ugovora suglasila, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu, a nije sporno niti da je kredit otplaćen 30. travnja 2015. godine.

15. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pravu izmjene ugovorene kamatne stope, načinu obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice, sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo pozivati se na njihovu ništetnost. Sporno je i ima li tužiteljica pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnova valute i ništetne kamate. Sporno je jesu li tužiteljici kao potrošaču dana sva potrebna upozorenja, odnosno je li tužiteljica informirani potrošač, a prijeporno jest i je li potraživanje tužiteljice u zastari, kao i je li sud u obvezi umanjiti iznos izračunat po vještaku za iznos koji je tužiteljica manje platila za vrijeme dok je tečaj CHF bio manji od onog u vrijeme korištenja kredita.

16. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

17. Odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

18. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv prednika tuženice Hypo-Ale-Adria Bank d.d., kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

19. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

20. Ugovor kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom sklopljen je 8. travnja 2008. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

21. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i ovdje tuženik kao sljednik Hypo-Alpe-Adria bank d.d., od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

22. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

23. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

24. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji joj daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

25. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužiteljice na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

26. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ističe slijedeće. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

27. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

28. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljicom od dana 8. travnja 2008. godine, tužiteljica s jedne strane imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da joj je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno joj predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

29. Teret dokaza okolnosti da su tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu dana sva potrebna upozorenja o značenju valutne klauzule u CHF i značaju promjenjive kamatne stope kao i uvjetima pod kojima je tuženika može mijenjati, te ekonomskim učincima ovih odredbi, nalazio se na tuženici. Tužiteljica je naime, dostavom ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da se radi o potrošačkom kreditu sklopljenom radi kupnje motornog vozila, i vlastitim tvrdnjama o nepostojanju adekvatnih upozorenja, u dovoljnoj mjeri učinila vjerojatnim postojanje ovih činjenica, pa je na tuženici bilo dokazati postojanje pozitivne činjenice suprotne od onih utvrđenoj u kolektivnoj parnici, da su u konkretnom slučaju tužiteljici dana sva potrebna upozorenja. Međutim, tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje GR, osobne bankarice i djelatnice tuženika koja je u ime tuženika sudjelovala u sklapanju ovog pravnog posla, pa je očito da su te tvrdnje tuženika ostale nedokazane, dok drugih relevantnih dokaza na ovu okolnost (kao što je saslušanje tužiteljice), tuženik nije predlagao.

30. Prema tome, sud prihvaća tvrdnje tužiteljice o tome da je s tuženicom mogao pregovarati jedino o iznosu i roku povrata kredita, dok je sve ostale odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da ona utječe na njihov sadržaj, kao i da je u banci nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, te mogućnost da tuženik jednostrano određuje visinu kamatne stope.

31. Ovim okolnostima, koje je sud držao istinitim, a koje niti tuženik nije s uspjehom osporio, tužiteljica je ujedno dokazala i svoj status potrošača razvidan iz samog sadržaja ugovora. Tužiteljica je nadalje, dokazala da su sve informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li sklopiti ugovor o kreditu kojim će svoju ratu vezati uz valutu CHF, ostale nepoznate krivnjom tuženice koja ju je suprotno tome, poticala na sklapanje ovog ugovora prikazujući ga kao povoljan i dobar pravni posao. Tuženik nje dokazao da je tužiteljici nudio i druge ugovore o kreditu niti da je tužiteljica imala mogućnost informiranog odabira između više kreditnih poslova, ili pak mogućnost utjecaja na sadržaj valutne klauzule i način obračuna kamatne stope.

32. Činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, pa tako i tužiteljici, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužiteljice koja je kredit uzimala kao potrošač, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužiteljici takva da ju je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopio s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 2. i 4. Ugovora), tako i na promjenjivost kamatne stope (članak 3. i 6. Ugovora o kreditu), odnosno odredba članka 3. Ugovora o kreditu o tome da se kamate obračunavaju dekurzivno, u CHF valuti, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženice na dan dospijeća ili prema važećem srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja, kao i da je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice ili drugom aktu banke, te da tužiteljica potpisom ugovora izjavljuje da je suglasna da i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tuženice o visini kamatne stope, visini anuiteta, te nov otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Osim toga, ništetna je i odredba članka 17. Ugovora o kreditu kojim tužiteljica potpisom potvrđuje da joj je ugovor protumačen, da je upoznata s efektivnom kamatnom stopom i realnom godišnjom kamatnom stopom, kao i da prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženice, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge i Odluke o kamatnim stopama tuženice, te druge opće akte tuženice sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženice iz tog ugovora. Naime, o nijednoj od ovih odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca, a tužiteljica koja nije imala mogućnost pregovaranja, niti ju je tuženik upoznao s ekonomskim značajem spornih odredbi, nije mogla niti kao u članku 6. i 17. Ugovora o kreditu pristati unaprijed na izmjene kamatnih stopa, anuiteta i otplatnog plana prema odluci tuženice, kao ni potvrditi da je upoznata sa svim aktima tuženice čiji sadržaj joj nije rastumačen.

33. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 2. i 4. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 2. Ugovora o kreditu od 8. travnja 2008. godine kojima je ugovoreno da iznos kredita predstavlja iznos CHF valute u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tuženice na dan korištenja kredita, kao i odredbu članka 4. istog ugovora prema kojim se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju tuženice za valutu CHF važećem na dan dospijeća, kao i odredba da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama tuženice, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

34. U odnosu na stupanj informiranosti potrošača na što se tuženica također poziva, navodeći kako je tužiteljica imala dovoljan stupanj informiranosti o sadržaju i značenju odredbi ugovora, pa tako i valutne klauzule, treba istaknuti slijedeće. Naime, činjenica što je tužiteljica obrazovana osoba, nikako ne znači da bi poznavala značenje valutne klauzule u valuti CHF, s obzirom da su valutarni rizici različitih valuta, npr. valute EUR i valute CHF bitno drugačiji. Ovo tim više što je Hrvatska narodna banka godinama poduzimala odgovarajuće mjere za regulaciju financijskog tržišta štiteći tečaj hrvatske kune prema euru, a ranije njemačkoj marci, no takve mjere nije poduzimala u odnosu na druge valute kao CHF, koje nisu bile zastupljene u gospodarstvu Republike Hrvatske i s kojim tužiteljica kako tvrdi, nije imala doticaja. Rizik neočekivanog i intenzivnog rasta vrijednosti valute EUR prema hrvatskoj kuni, bio je neusporedivo manji nego onaj gdje su krediti u Republici Hrvatskoj bili vezani uz valutu CHF, a tuženica je kao financijska ustanova, ove povećane rizike u odnosu na valutnu klauzulu ugovorenu u CHF, morala jasno predočiti i informirati tužiteljicu o njima, kako bi tužiteljica odlučila hoće li pristati na ovaj povećani rizik, što tuženica nije dokazala da bi učinila, a teret dokaza ove okolnosti nalazio se na tuženici.

35. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

36. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

37. O odredbama članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu od 8. travnja 2008. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

38. Naime, odredba članka 4. Ugovora o kreditu od 8. travnja 2008. godine nije lako razumljiva kada se ima u vidu da tužiteljici nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njezinu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije joj bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćala kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

39. Iako nije sporno da Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samom Ugovoru o kreditu, pa tako ni članku 4. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

40. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

41. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

42. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke. Iz istog razloga nije relevantna niti izjava RRF, s obzirom da imenovana nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljem.

43. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine), a tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi tužiteljici dala sve potrebne informacije kako bi tužiteljica mogla shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložila prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF. Stoga, u situaciji kada je tužiteljici ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s nižom mjesečnom ratom i gdje tužiteljica nije upozorena na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, nije odredba čiji sadržaj i učinke je tužiteljica kao prosječni potrošač, mogla lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe vlastitu zaduženost u CHF (što je irelevantno za ovaj postupak), kao i druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

44. Pritom, sama okolnost što je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pa je iz tog razloga bilo nepotrebno i saslušati javnog bilježnika Mariju Grozdanić Dekleva na ove okolnosti.

45. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u pojedinoj stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

46. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S druge strane, presude Suda Europske unije na koje upire tuženica, nisu relevantne za donošenje odluke u ovom predmetu.

47. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužiteljici nije dana potpuna informacija, teret dokaza koje okolnosti se nalazio na tuženici, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Na koncu, tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svoje djelatnice GR, koja bi eventualno tek mogla imati konkretna saznanja o tijeku postupka pregovaranja odredaba ugovora o kreditu s tužiteljicom, a tek takva utvrđenja bila bi podobna za opovrgavanje pretpostavke da tuženica tužiteljici nije dala potpunu i cjelovitu informaciju, upoznavši je sa svim mogućim rizicima sklapanja ugovora o kreditu ovakvog sadržaja.

48. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužiteljica i tvrdi.

49. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužiteljicu nudeći joj sporni pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

50. S druge strane, niti članak 3. Ugovora o kreditu nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 6,50 % ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom, kao ni odredbom članka 6. kojim je određeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ili drugim aktom banke, a da tuženica potpisom prihvaća da je suglasna i bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 6,50 %, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća tvrdnje tužbe da što se tiče predmetnog kredita je nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla toliko porasti, odnosno da će se kamatna stopa u značajnoj mjeri povećati i to sa 6,50 % godišnje na 7,30 % godišnje, što iako povećanje kamate od svega 12%, praćeno s ogromnim rastom vrijednosti CHF prema valuti HRK u kojoj je tužiteljica plaćala obveze, je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta sa 2.024,45 kn na više od 2.900,00 kn koliko je tužiteljica plaćala, odnosno za više od 50 %.

51. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope, tako da tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe članka 3., 6. i 17. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem ovog pravnog posla, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Naprotiv, sve se prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošače, a koje su u konkretnom slučaju i uslijedile. Tuženici - banci kao jačoj ugovornoj strani, dana je mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tuženica je upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija, jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Kako tužiteljica u formuliranju ovih odredbi nije sudjelovala, niti je imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe članka 3., 6. i 17., ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka i zbog čega su također nedopuštene.

52. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, konačno utvrđeno je i u postupku što se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

53. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

54. Ugovorne odredbe kakve su članak 2., 3, 4., 6. i 17. Ugovora o kreditu od 8. travnja 2008. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

55. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

56. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

57. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj gore citiranih odredaba među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kako je ranije obrazloženo, nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu od dana 8. travnja 2008. godine.

58. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe članka 2., 3.,

4., 6. i 17. Ugovora o kreditu od 8. travnja 2008. godine predstavljaju u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštene ugovorne odredbe, a koje su sukladno članku 87. stavka 1. ZZP ništave.

59. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje da su ništetne i sve druge odredbe ili dijelovi ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje bi sadržavale klauzule o promjenjivoj kamatnoj topi ili valutnoj klauzuli, obzirom da je takav tužbeni zahtjev neodređen, a sud je odlukom kao pod točkom I izreke, već utvrdio ništetnost klauzule o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi.

60. Istaknuti prigovor zastare tuženice pritom nije osnovan s obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), pri čemu valja istaknuti i kako je tužiteljica ovaj postupak pokrenula 4. lipnja 2019. godine, dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (13. lipnja 2014. godine u odnosu na kamatu, odnosno 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutu), pa je očito i zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

61. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužiteljica ne bi imala legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužiteljica tada nije imala saznanja o tome da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženica kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavala tužiteljici, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogla bez daljnje privole tužiteljice pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužiteljice, kao i oduzeti joj posjed vozila čija je tuženica bila fiducijarni vlasnik, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužiteljice bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu što je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužiteljice u dijelu u kojem traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice u tom dijelu neosnovani.

62. Imajući u vidu navedeno, sud je nedvojbenim utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tako i na promjenjivost kamatne stope, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu ocijenio osnovanim i o istom odlučio kao u točki I izreke ove presude. Na koncu u odnosu na primjedbe tuženice o tome da citirane odredbe ne bi bile ništetne, ističe se da je tečaj CHF za vrijeme otplate kredita sa početnog 1 CHF za 4,5650 HRK, porastao na 1 CHF za 6,401588 HRK, dakle za 40 %, i da je tuženica tijekom otplate kredita pravo izmjene kamatne stope, pa je tako već 1. prosinca 2008. godine, dakle tek 8 mjeseci nakon sklapanja ugovora, povisila kamatnu stopu s početnih 6,50 % na 6,80 % godišnje, a potom nakon daljnja 4 mjeseca tj. od 1. travnja 2009. na 7,30 %, iako je tužiteljica kroz cijelo vrijeme uredno plaćala kredit, dakle koristila se i ovom ništetnom odredbom kako bi za sebe ugovorila daljnju imovinsku korist.

63. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Goranke Šmer Maraš proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu nastala razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa u razdoblju od otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosi 482,53 EUR / 3.635,62 kn, na štetu tužiteljice. S druge strane, tužiteljica pozivajući se na nalaz vještaka, ukazuje da je u konkretnom slučaju nastala i razliku na štetu tužiteljice zbog rasta tečaja CHF od 6.110,53 EUR. Vještak je izračunao i razliku nastalu u korist tužiteljice s osnova potplaćenosti i povlaštenih anuiteta, u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, utvrdivši iznos od 219,48 kn / 29,13 EUR.

64. Imajući u vidu presude na koje se tužiteljica pozvao u tužbi, vještakinja je pravilno i sukladno zadatku suda izvršila obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica navela da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužiteljica otplaćujući kredit prema ništetnoj odredbi ugovora o kamatnoj stopi uplatila više 482,53 EUR, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj protuvrijednosti s obzirom na tadašnju valutu, te je temeljem istog tužiteljica i postavila konačni tužbeni zahtjev. S osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica je platila također viši iznos prikazan u nalazu, pri čemu se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita od 4,5650 kn, te je činjenica da je tužiteljica od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatila gore navedene iznose. Kako je tuženik u ugovor unio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, to je sud ispravnim držao sanirati ovaj ugovorni odnos na način kako je to i učinjeno u vještačkom nalazu, utvrdivši tečaj CHF prema kuni u trenutku puštanja kredita u tečaj kao relevantan, s obzirom da je ovo jedini egzaktan kriterij poznat tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora. Naime, kao što je obrazloženo, tužiteljica nije mogla znati za izvjestan rast vrijednosti valute CHF, kojim sve informacijama je tuženica raspolagala, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, s njima nije upoznala tužiteljicu.

65. Vještak je istaknuo, a to je razvidno i iz Tabele br. 4. da su za vrijeme otplate postojale i tzv. "negativne" razlike u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog i to u ukupnom iznosu od 29,13 EUR. Međutim, tuženik u odnosu na ove iznose nije istaknuo protutužbu ili prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, a navedeno nije stvar matematičkog izračuna, što je stav zauzet i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

66. Prema tome, tuženik nije u pravu kada drži da je sud od ukupno preplaćenog iznosa od strane tužitelja po ništetnoj odredbi o valuti trebao oduzeti iznos negativnih razlika (tj. manje plaćeni iznos za vrijeme kada je valuta CHF bila niža).

67. Ukoliko bi se pak prihvatio stav da bi sud o ovim iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti, ističe se da plaćanjem anuiteta po vrijednosti valute nižoj od početne, tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila. Zato ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužiteljici okolnosti vezane uz rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope gdje je odluka o njezinom povišenju ili smanjenju prepuštena isključivo na volju tuženici, bez ikakvih objektivnih parametara poznatih tužiteljici u vrijeme ugovaranja, pa je krivnja za ništetnost te odredbe na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužiteljica uplate vršila prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužiteljica platila, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

68. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže kamatne stope i niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF i znatnog rasta kamatne stope koji će izvjesno uslijediti, što su sve informacije koje je zatajila tužiteljici, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapale ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno ostvariti zbog ogromne promjene kamatne stope koja će narasti za više od 12%, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti za 40 %, bili pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužiteljici kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljicom kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž- 391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je zahtjev tuženice za uračunavanjem tzv. negativnih razlika neosnovan.

69. Osim toga, u odnosu na tuženi zahtjev istaknut u podnesku tužiteljice od 3. rujna 2021. godine, treba naglasiti da jednako kao i osnovni, niti taj tužbeni zahtjev nije zastario, a nije zastario niti konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužiteljice od 21. kolovoza 2024. godine koji je ispravila na ročištu održanom 13. rujna 2024. godine. Kao što je već rečeno tužiteljica je tužbu podnijela prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutu, pa iako je u tijeku postupka umjesto stupnjevite tužbe postavila točno određeni tužbeni zahtjev, nakon što joj je tuženik dostavio tražene isprave, navedeno ukazuje da je prigovor zastare neosnovan. Naime, tužiteljica nije mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev dok joj tuženik nije predao traženu dokumentaciju potrebnu za preliminarni izračun tražbine, a tuženik je odmah od podnošenja tužbe bio upoznat sa zahtjevom tužiteljice za dostavom dokumentacije, kao i s osnovom njezinog potraživanja koji nisu izmijenjeni. Dakle, do preinake tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 3. rujna 2021. godine došlo je ponajprije zbog razloga na strani tuženika. Osim toga, u odnosu na tužbeni zahtjev od 21. kolovoza 2024. godine, ispravljen na ročištu održanom 13. rujna 2024. godine, treba istaknuti i da niti ovaj tužben zahtjev nije u zastari. Naime, shvaćanje da bi zbog neznatnih izmjena pojedinih mjesečnih iznosa zahtjev tužiteljice zastario, bilo bi protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. I ovdje je do izmjene tužbenog zahtjeva došlo ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužiteljica fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužitelja, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala osnovanost zahtjeva tužiteljice, kao i zahtjev za isplatu, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužiteljica je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postala svjesna svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužiteljica provela odmah nakon što joj je tuženik u tijeku pripremnog postupka dstavio tražene isprave. Tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužiteljica u tužbi detaljno opisala sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva. Jednako pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. godine).

70. Slijedom svega navedenog osnovan je i tužbeni zahtjev odnoseći se na isplatu s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem kojih je tuženica od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla, i to u iznosu od 482,53 EUR s osnova više plaćene kamate, a 6.110,53 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, pri čemu su svi iznosi navedeni u ovoj presudi izračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR. Tužbeni zahtjev za isplatu se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno kao u točkama III i IV izreke presude, uz dosudu tužiteljici zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO- a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

71. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 5. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužiteljice potreban radi vođenja postupka, jer tužiteljica nije uspjela samo s nerazmjernim dijelom svog deklaratornog zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

72. Tužiteljica je kao opravdan imala trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 19. svibnja 2021. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na odgovor na tužbu, a isti iznos pripada joj za podnesak od 1. ožujka 2022. godine kojim se očituje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka (Tbr. 8/1 Tarife). Za podneske od 16. rujna 2021. godine i 21. kolovoza 2024. godine osnovano traži jedino iznos od po 100,00 EUR jer je riječ o podnescima iz Tbr. 8/3 Tarife, dok joj za podneske od 4. srpnja 2019. godine i 10. listopada 2021. godine kojim dostavlja dokaz o plaćenim pristojbama i predujmu za vještačenje, nagrada ne pripada. Podnesak od 14. lipnja 2021. godine nije priložen spisu pa je ovaj dio zahtjeva neosnovan. Međutim, osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 14. lipnja 2021. godine, 27. rujna 2021. godine, 8. ožujka 2022. godine, 13. rujna 2024. godine i 26. studenog 2024. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), dok 10. ožujka 2022. godine ročište nije održano pa zahtjev u tom dijelu nije osnovan. Tužiteljici tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.800,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 2.250,00 EUR. Osim toga, pripada joj traženih 59,73 EUR pristojbe za tužbu i 265,45 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice. Zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu tužiteljici ne pripada s obzirom da su tužitelji u potrošačkim sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni plaćanja pristojbi temeljem članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), koji je uveden Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23).

73. Tužiteljici je tako sveukupno dosuđeno upravo 2.575,18 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odbijen kao neosnovan. 74. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 10. siječnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.