REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Trg J.F. Kennedyja 11
P-669/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA KAROJBA, Motovun, Karojba 1, OIB: 83507857596, kojeg zastupa punomoćnica Marina Cvitko Tomić, odvjetnica u Labinu, Matija Vlačić 2, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Bogdanović, Dolički & Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 24, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 10. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
''Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.051,89 EUR / 98.339,46 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:
- na iznos od 4.350,63 EUR / 32.779,80 kuna počev od 01.01.2019. godine do isplate,
- na iznos od 4.350,63 EUR / 32.779,80 kuna počev od 01.01.2020. godine do isplate,
- na iznos od 4.350,63 EUR / 32.779,80 kuna počev od 01.01.2021. godine do isplate, a koje zakonske zatezne kamate teku počev od 01.01.2019. godine do 31.12.2022. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 (petnaest) dana.''
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 28. listopada 2023. tuženiku podnio zahtjev za postupanje u kojem je iznio da je rješenjem HRVATSKE REGULATORNE AGENCIJE ZA MREŽNE DJELATNOSTI (dalje u tekstu: HAKOM) KLASA: UP/I-344-03/21- 11/477, URBROJ: 376-05-3-22-15 od 15. rujna 2022. utvrđeno da kao infrastrukturni operator ima pravo puta na tužiteljevim nekretninama, a koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme (dalje u tekstu: EKI), zatim da se prema točci IV. izreke tog rješenja utvrđuje godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina prema površini zemljišta na kojoj se nalazi EKI, zatim da se prema točki V. izreke rješenja utvrđuje pravo tužitelja na godišnju naknadu za pravo puta od 29. studenog 2021., zatim da se tuženik obvezuje u roku od 8 dana napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz istog rješenja te obračun sa svim podacima koji su primijenjeni dostaviti HAKOM-u i tužitelju, kao i da se obvezuje tuženik u roku od 10 dana uplatiti tužitelju naknadu za pravo puta iz rješenja za prvu godinu. Tužitelj, nadalje, tvrdi da je u skladu s navedenim rješenjem tuženik napravio obračun godišnje naknade u iznosu od 4.350,63 EUR/32.779,80 kuna te uplatio naknadu za prvu godinu. Nadalje, tvrdi da je prema navedenom rješenju obveza utvrđena od strane posebnog tijela, HAKOM-a, i to temeljem odredbi posebnog zakona, odnosno temeljem odredaba čl. 27.-29. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine" broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17, dalje u tekstu: ZEK), za primjenu kojega je pretpostavka prava operatora javnih komunikacijskih mreža da kao infrastrukturni operator na cijelom području Republike Hrvatske ima pravo gradnje, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske mreže i infrastrukture (EKI) na općem dobru, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba, u skladu s odredbama ZEK-a i posebnim propisima (pravo puta).
1.2. Nadalje, tužitelj tvrdi da neovisno o utvrđenoj godišnjoj naknadi za pravo puta od strane posebnog tijela, po kojem obveza plaćanja s obzirom na količinu, vrstu i prostorni položaj EKI postoji od dana kada je utvrđeno pravo puta u korist infrastrukturnog operatora, obveza plaćanja postoji i za period koji prema posebnom zakonu, ZEK-u, nije obuhvaćen utvrđenjem prava puta (razdoblje prije podnošenja zahtjeva), ali u kojem je infrastrukturni operator isto koristio predmetne nekretnine za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, odnosno u razdoblju za koje mu nije utvrđena pravna osnova (utvrđeno pravo puta prema ranije navedenom rješenju), i to unazad 5 godina od podnošenja tužiteljevog zahtjeva iz razloga što ZEK kao lex specialis određuje posebno tijelu koje ima nadležnost utvrditi pravo puta i naknadu za isto sa učinkom od podnošenja zahtjeva. No, kako to tužitelj tvrdi, kada ne bi postojao taj poseban zakon koji utvrđuje pravo puta, sa učinkom od podnošenja zahtjeva, tada bi proizlazilo da infrastrukturni operater koristi isti predmet (na kojem se posebnim zakonom utvrđuje pravo puta) bez pravne osnove, za svo vrijeme korištenja nekretnina (dakle i za period koji je obuhvaćen utvrđenjem prava puta i naknadom po posebnom propisu). Tako infrastrukturni operater ima obvezu naknade zbog korištenja bez pravne osnove za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje EKI-a, a kako je dio tog perioda sada obuhvaćen pravnom osnovom (ranije navedeno rješenje HAKOM-a), to su prema tvrdnjama tužitelja u razdoblju od 2018.-2021. iste nekretnine koje su obuhvaćene navedenim rješenjem od strane tuženika kao infrastrukturnog operatora korištene na isti način, za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje EKI-a, no, bez pravne osnove. Tako tužitelj tvrdi da tuženik kao infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta prije nego što mu je na njegov zahtjev HAKOM izdao potvrdu o pravu puta ili je na zahtjev vlasnika donijeto rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta iz razloga jer bi neovisno o podnesenom zahtjevu za potvrdu prava puta prema posebnom zakonu, tada i period koji se ne obuhvaća utvrđenjem prava puta sa učinkom plaćanja naknade pro futuro, isto tako ulazilo u korištenje istih nekretnina od strane infrastrukturnog operatera na isti način- u svrhu gradnje, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske mreže i infrastrukture (EKI), ali bez pravne osnove u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. U skladu sa prethodno iznesenim tužitelj tvrdi da tuženik kao infrastrukturni operator ima od dana podnošenja zahtjeva tužitelja prema HAKOM-u za utvrđenje prava puta infrastrukturnog operatera na području Općine Karojba za nekretnine u njezinom vlasništvu pravnu osnovu prava puta na istima u svrhu gradnje, održavanja, razvoja i korištenja EKI-a, dok za razdoblje izvan toga je tuženik sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a obvezan naknaditi vrijednost postignute koristi korištenjem istoga, bez pravne osnove. Tužitelj se nadalje poziva na obrazloženje predmetnog rješenja HAKOM-a iz kojeg tvrdi da proizlazi tuženik u tom postupku očitovao da je infrastrukturni operator za izgrađenu elektroničku komunikacijsku mrežu, elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na području tužitelja te da je dostavio Elaborat za pravo puta broj 02/2022 za Općinu Karojba i to: geodetski elaborat katastra vodova za cjelokupnu EKI, za trasu kabelske kanalizacije, trasu kabela u zemlji bez kabelske kanalizacije i trase nadzemnih kabela na administrativnom području Općine te popunjenu Tablicu 1 (obrazac u ebliku) iz Pravilnika, te su nekretnine na kojima Općina ima pravo vlasništva, a na kojima tuženik ima pravo puta utvrđene prema Potvrdi Istarske županije, Općina Karojba, KLASA: 944-17/22-01/01, URBROJ: 2163-20-01/01-22-4 od 02. rujna 2022., (izuzev k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], k. č. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], za koje tuženik plaća naknadu prema ŽUC-u temeljem rješenja HAKOM KLASA: UP/I-344- 03/18-11/283, URBROJ: 376-10-18-9 od 17. svibnja 2018. Kako stoji u obrazloženju rješenja, iz navedene isprave utvrđene su k.č. koje su nerazvrstane na području tužitelja, a koje su ex lege u njegovom vlasništvu bez obzira na trenutne zemljišnoknjižne upise (presuda VUS RH UsII-75/18) jer su nerazvrstane ceste temeljem Zakona o cestama ex lege postale vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalaze. Također navodi da je na temelju Elaborata koji sadrži vrstu, količinu i prostorni položaj EKI te javne isprave, Potvrde o nerazvrstanim cestama Općine na kojima se EKI nalazi, utvrđeno je što obuhvaća pravo puta. Iz iznesenog tužitelj tvrdi da proizlazi kako je predmetnim rješenjem HAKOM-a tuženiku utvrđeno pravo puta za EKI na nekretninama za koje je izdana Potvrda tužitelja (izuzev taksativno navedenih u istome rješenju) jer je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na istima, a koje su u vlasništvu tužitelja te se njima koristi i temeljem istoga je obvezan plaćati naknadu za period od podnošenja zahtjeva tužitelja prema HAKOM, dakle, tvrdi da ima utvrđeno pravo puta uz obvezu plaćanja naknade, dok je sa druge strane za period korištenja nekretnina prije razdoblja na koje se odnosi rješenje HAKOM-a, dužan plaćati naknadu temeljem stjecanja bez pravne osnove, činjenicom korištenja zemljišta u tom razdoblju, a za koje nije prethodno pokrenut postupak pred HAKOM, a za koji period nema zakonske osnove za oslobođenje od plaćanja iznosa koji bi tuženik bio dužan platiti tužitelju da je pokrenut postupak pred HAKOM, jer taj postupak utvrđuje pravo puta uz plaćanje naknade, dok bez toga postupka kao i u slučaju da nije donese sam specijalan propis, ZEK, koji daje obvezu plaćanja, tuženik ne bi bio oslobođen od plaćanja naknade, jer nije postojao specijalan propis koji bi ga oslobađao od plaćanja naknade, nego se za taj period odnosi institut stjecanja bez pravne osnove sukladno čl. 1111 ZOO-a.
1.3. Nadalje, tvrdi da je konkretno korist koju je tuženik stekao korištenjem nekretnina u razdoblju koje nije obuhvaćeno navedenim rješenjem HAKOM-a bez pravne osnove, jer nije utvrđeno pravo puta, iznos koji bi bio morao platiti tužitelju da je za taj period pokrenut postupak sukladno istome specijalnom Zakonu (ZEK). U skladu sa time, da ukoliko nema zakonske osnove za oslobođenja plaćanja naknade se primjenjuje čl. 1111 ZOO-a, ukazuje i na propis koji ne da ne oslobađa od te obveze, nego jasno određuje da je tuženik obvezan da plaća naknadu za ukupno razdoblje korištenja cestovnog zemljišta, neovisno o tome da li je utvrđeno pravo puta i izvršen obračun sukladno odredbama ZEK, a to je Zakon o cestama u skladu s kojim operatori telekomunikacijskih usluga (ukoliko im osnivači nisu RH ili jedinica lokalne/regionalne samouprave) nisu oslobođeni od plaćanja naknade za korištenje javnog zemljišta. Da nema zakonskog oslobođenja za plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta prema tuženiku kao poduzetniku čiji osnivač nije RH ili jedinica lokalne/područne samouprave tvrdi da proizlazi i iz sadržaja odluke U-I-3024/2022 i dr. od 20. prosinca 2022. U skladu sa time tužitelj je stajališta da postoji obveza infrastrukturnog operatora plaćati vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a o čemu se pred Vrhovnim sudom vode revizijski postupci povodom dopuštenja revizijskih pitanja koja se odnose na identične činjenične i pravne situacije primjerice brojevi Revd 1878/2021-2 17.11.2021., Revd 2646/2021-2 13.04.2022., Revd 2918/2021-2 04.01.2022., Revd 3484/2021-2 10.11.2021., Revd 668/2023-2 22.03.2023.
1.4. Stoga, tužitelj podnosi ovu tužbu kojom potražuje od tuženika, imajući u vidu da ne postoji zakonsko oslobođenje za plaćanje naknade za razdoblje koje nije obuhvaćeno predmetnim rješenjem HAKOM-a, da mu temeljem instituta stjecanja bez pravne osnove, u skladu sa odredbama ZEK-a i ZC-a, na ime stjecanja bez pravne osnove koristi koju bi tuženik imao bez da isto podmiri, a to je naknada vrijednosti korištenja cestovnog zemljišta tužitelja za 2018., 2019. i 2020. godinu (sa rokovima dospjelosti 01.01.2019., 01.01.2020., 01.01.2021.) isplati iznos koji bi isplatio tužitelju da je za taj period podnesen zahtjev za utvrđenje prava puta i isplatu naknade. Kako stoji u podnesenom zahtjevu, period za koji se ne odnosi utvrđeno pravo puta, a za koji se podnosi zahtjev jest za 2018., 2019., 2020. i 2021., u visini postignute koristi, odnosno iste koristi koja bi bila određena da je za taj period zatraženo provođenje postupka iz čl. 28. st. 6. ZEK-a, s time da tužitelj u ovom postupku traži naknadu za 2018., 2019., 2020. godinu (sa rokovima dospijeća 01.01.2019., 01.01.2020., 01.01.2021.) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini iznos prema čl. 1115 ZOO-a svakog 01.01. sljedeće godine za prethodnu godinu, i to za iznos od 4.350,63 EUR / 32.779,80 kuna počev od 01.01.2019. godine do isplate (za 2019.), za iznos od 4.350,63 EUR / 32.779,80 kuna počev od 01.01.2020. godine do isplate (za 2020.), za iznos od 4.350,63 EUR / 32.779,80 kuna počev od 01.01.2021. godine do isplate (za 2021.), odnosno ukupno 13.051,89 EUR / 98.339,46 kuna.
2.1. Tuženik se odgovorom na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je osporio tužbeni zahtjev po svim osnovama i po visini. U bitnome se poziva na odredbu čl. 28. st. 6. ZEK-a kojom je propisano da upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može od Agencije tražiti utvrđivanje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. stavka 1. ovoga Zakona, te utvrđivanje visine naknade za pravo puta, kao i na sudsku praksu iz koje proizlazi da iz čl. 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17; dalje PPNPP-11) ne proizlazi da se radi o prisilnom propisu čime želi posebno naglasiti dispozitivnost odnosa, odnosno da primjena prava puta, kao i nastanak obveze naknade za pravo puta, je moguća isključivo ako se stranke nisu sporazumjele drukčije, tj. ako nisu drugačije disponirale svojim pravima i, kumulativno, ako i od trenutka kada se valjano zatraži javnopravna intervencija u vidu primjene prava puta i naknade za pravo puta, a pod pretpostavkom da drukčije disponiranje (sporazum) nema više učinaka na odnos stranaka. U tom smislu tuženik ukazuje na ujednačenu praksu redovnih sudova u kojoj je ujednačeno kako ništa u primjenjivim zakonskim, pa ni podzakonskim propisima, ne predstavlja prisilnu pravnu normu uslijed koje bi se učinci prava puta i obveza naknade za pravo puta mogli primijeniti mimo dispozicije i volje (zahtjeva) stranaka. Ako postoji sporazum, odnosno dispozitivno uređen odnos, nema mjesta primjeni prava puta i naknade za pravo puta. Ako se pak pravo puta i obveza naknade za pravo puta može primijeniti, njegov učinak je tek od kada to stranka zatraži. Tvrdi da su odredbe ZEK-a i Pravilnika, kojima se uređuju prava i obveze koje proizlaze iz prava puta kao zakonskog ograničenja vlasništva, po svojoj pravnoj naravi dispozitivne pravne norme i one se primjenjuju u onoj mjeri u kojoj stranke svoj međusobni odnos nisu uredile na drugi dopušteni način. Naime, iz dispozitivnih odredbi ZEK-a i Pravilnika proizlazi da one pretpostavljaju mogućnost uređenja međusobnih odnosa između infrastrukturnog operatora i upravitelja i/ili vlasnika zemljišta na obveznopravnoj razini sklapanjem ugovora, pri čemu je zakonodavac ostavio na volju strankama da u okviru zakona odaberu oblik pravnog odnosa kojim će urediti međusobni odnos. U pravilu zakonska ograničenja koja terete vlasništvo, odnosno upravljanje se ne nadoknađuju (npr. kao što su ograničenja vezano za primjenu urbanističkih propisa kojima se ograničava gradnja sukladno prostornim planovima, ograničenja koja su povezana s vlasništvom na kulturnom dobru, zatim vezano za zabranu sječe šuma, susjedska prava i sl.). Ističe kako ZEK i Pravilnik sadrže dispozitivne odredbe temeljem kojih je ostavljeno autonomiji volja tužitelja i tuženika da iniciraju ili ne iniciraju određivanje plaćanja naknade, pri čemu su tuženik i tužitelj imali mogućnost da i ne iniciraju postupak pred HAKOM-om u kojem bi se utvrđivala naknada za pravo puta jer je i takvu mogućnost zakonodavac omogućio. Smatra da je zakonodavac htio propisati nastanak bezuvjetne obveze plaćanje naknade (na koju niti infrastrukturni operator, a niti tužitelj - vlasnik i/Ili upravitelj cestovnog zemljišta ne bi mogli utjecati svojom voljom i svojim radnjama) tada bi bio propisao da je infrastrukturni operator dužan i u obvezi podnijeti zahtjev u obliku koji bi imao kogentno, nesporno značenje (te bi propuštanje postupanja sukladno kogentnoj normi bilo na odgovarajući način sankcionirano kako bi se prisilnim putem osiguralo postupanje po kogentnoj normi) te u tom slučaju uopće ne bi bilo potrebno niti bi imalo smisla da pored takve obveze ostaje mogućnost da takav zahtjev podnosi jedinica lokalne samouprave jer bi takvo pravo bilo suvišno pored izričite obveze podnošenja zahtjeva infrastrukturnom operatoru – ovdje tuženiku. Osim toga tvrdi da je zakonodavac želio da nastane bezuvjetna obveza plaćanja da bi tada propisao da je i HAKOM kao regulatorno tijelo po službenoj dužnosti ovlašteno pokretati i provesti postupak sukladno Pravilniku o utvrđivanju naknade za pravo puta i pri tom bi propisao da u tom postupku donosi rješenje kojim utvrđuje obvezu plaćanja unazad od trenutka ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki za nastanak prava puta te da ne bi propisivao da se naknada koju HAKOM utvrdi za pravo puta plaća od dana podnošenja zahtjeva. Smatra da se nepodnošenje zahtjeva od strane tužitelja ima tumačiti izjavom volje da ne želi i nije želio plaćanje naknade prije nego što je podnio zahtjev HAKOM-u. Ovo tim više što je tužitelj mogao po načelu autonomije volje podnijeti zahtjev HAKOM-u od 2011. sukladno čl. 28 .st. 6 ZEK. Nadalje navodi da to što je tužitelj podnio zahtjev HAKOM- u 29. studenog 2021. je odraz upravo dispozitivnosti odredbi ZEK-a i Pravilnika, koje su mu to omogućile te se te odredbe jedino mogu tumačiti na način da su ostavile takvu slobodu i da nemaju kogentnu narav po kojoj bi obveza plaćanja nastajala po samom zakonu bez podnošenja zahtjeva HAKOM-u i bez donošenja rješenja HAKOM- a, odnosno zakon nije propisao kategoričnom normom obvezu niti infrastrukturnom operatoru niti tužitelju da bi morali podnositi zahtjev, pri čemu naglašava da ZEK sadržava opća pravila temeljem kojih ne proizlaze konkretna subjektivna prava pojedinom subjektu pa tako ni subjektivno pravo potraživanja naknade konkretnom vlasniku cestovnog zemljišta, a isto tako ne proizlazi niti konkretna obveza plaćanja naknade pojedinom konkretnom subjektu. Konkretno potraživanje i konkretna obveza u odnosu na pojedine konkretne subjekte vezano za prava i obveze prava puta kao zakonske služnosti nastaju tek kada se na temelju općih pravila provede postupak koji je ZEK-om propisan za određivanje naknade, odnosno potraživanja i to na način kako je određeno u postupku propisanim Pravilnikom o naknadi za pravo puta. Stoga tvrdi da obveza nastaje tek nakon provedenog postupka u kojem će nadležno tijelo HAKOM rješenjem kao upravnim aktom utvrditi postojanje konkretnog odnosa prava puta između konkretnih subjekata te utvrditi konkretnu obvezu pri čemu će kao posljedica donošenja tog rješenja tek nastati građansko-pravni odnos iz kojeg izvire obveza plaćanja naknade. Temeljem samog ZEK-a i Pravilnika kao podzakonskog akta za njegovu provedbu tuženik tvrdi da ne nastaje konkretan građansko-pravni odnos, a tim niti obveza HT-a temeljem samog zakona. Pravo zakonske služnosti po ZEK-u se u ovoj pravnoj stvari odnosi na pravo korištenja na nekretninama u statusu općeg dobra do 2011., a nakon 2011. i nadalje u javnom vlasništvu pa tvrdi da izvršavanjem ovlasti koje tuženiku proizlaze iz zakonske služnosti korištenja predmetnih nekretnina kao općim i javnim dobrom nije oštećen tužitelj jer su to i tako nekretnine u javnoj uporabi. Kako je tuženik iste koristio temeljem zakonskog ovlaštenja, smatra neosnovanim navode tužitelja o stjecanju bez osnove, jer se pravo korištenja izvršavalo temeljem zakonske služnosti kao pravne osnove.
2.2. Tuženik nadalje tvrdi da nije bio u obvezi ni po jednom zakonu pa tako niti po ZEK-u pokrenuti pred HAKOM-om postupak, a da su sve do donošenja Zakona o cestama iz 2011. nekretnine koje su predmet ovakvih sporova bile su opće dobro u smislu čl. 2. Zakona o cestama iz 1996. na kojima nije bilo dopušteno stjecanje bilo kojeg stvarnog prava. Pravo zakonske služnosti po ZEK-u se odnosi na pravo korištenja na nekretninama u statusu općeg dobra do 2011., a nakon 2011. pa nadalje u javnom vlasništvu, pa smatra da izvršavanjem ovlasti koje tuženiku proizlaze iz zakonske služnosti korištenja nekretnina kao općim i javnim dobrom nije oštećen ni tužitelj ni bilo koja druga jedinica lokalne samouprave, jer su to i tako nekretnine u javnoj uporabi. Stoga i primjenom ZEK-a i Pravilnika, odnosno odredbe čl. 35. u vezi s čl. 185. i 388. Zakona vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odredbi ZOC-a (Zakona o cestama) te povijesnih propisa o telekomunikacijama i cestovnom zemljištu, smatra da tužitelj nema pravo na naknadu odnosno tuženik nema obvezu plaćanja naknade za korištenje cestovnog zemljišta sve dok HAKOM pravomoćnim rješenjem ne utvrdi konačnu takvu obvezu (naravno u uvjetima kada su uopće ispunjene pretpostavke za vođenje postupka pred HAKOM-om). Nadodaje da su nerazvrstane ceste javna dobra u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem području se nalaze, međutim, to je javno i neotuđivo vlasništvo na koje se primjenjuju pravila o općim dobrima te ne mogu biti predmetom pravnog prometa, nemaju tržišnu vrijednost niti se bilo kakvim postupanjem tuženika njihova tržišna vrijednost mogla umanjiti. Ističe da se kod nerazvrstanih cesta radi se o vlasništvu koje se ne štiti Ustavom i čl. 1. st. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Protokol) iz razloga što se tu radi o vlasništvu na stvarima koje su namijenjene za uporabu svih – javnom dobru u općoj uporabi, na koje se na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra, a sve u smislu čl. 35. st. 8. i 4., a u vezi s čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) koja se primjenjuju kao opći propisi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti s posebnim pravnim uređenjem kao što je to ZEK i Zakon o cestama, a sve u smislu čl. 1. st. 5. ZV-a. Čl. 101. i st. 2. Zakona o cestama ujedno je propisano da se nerazvrstana cesta ne može otuđiti iz vlasništva jedinica lokalne samouprave, niti se na njoj mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja. Tuženik upućuje na to da tužitelj kao jedinica lokalne samouprave ne može biti nositelj ustavnih prava te smatra kako nije riječ o obavljanju poslova tužitelja iz njegova samoupravnog djelokruga. Sve dok HAKOM kao nadležno tijelo koje odlučuje o naknadi koju je dužna plaćati konkretna osoba na ime naknade za pravo puta ne donese rješenje, ističe da ta obveza po samom zakonu ne nastaje, a nastat će tek kad nadležno tijelo koje je tim zakonom propisano za postupanje kao nadležno konačnim rješenjem utvrdi i obveže infrastrukturnog operatora na plaćanje naknade i to za period od dana kada podnositelj zahtjeva pokrene postupak sukladno čl. 4 Pravilnika sve dok HAKOM kao nadležno tijelo i u zakonom propisanom postupku nije donio rješenje temeljem čl. 12., 17. i 28. st. 6. ZEK-a i čl. 96. ZUP-a, to na strani tuženika/infrastrukturnog operatora iz zakonske služnosti propisane ZEK-om i Pravilnikom nije nastala obveza, odnosno tvrdi da rješenje HAKOM-a predstavlja u konstitutivnom smislu nastanak obveze za tuženika i to za razdoblje kako je utvrđeno, ali ne i za vrijeme prije. Između tužitelja i tuženika temeljem ZEK-a i zakonske služnosti koju on propisuje ne proizlaze subjektivna prava i obveze za određene subjekte na aktivnoj i pasivnoj strani. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da Naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj tijekom postupka ističe da je tuženik bez pravne osnove stekao korist što za utuženi period nije podmirena sporna naknada te je sa druge strane ujedno nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta spriječio tužitelja da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati neovisno o posebnom postupku gdje se trajno uređuje odnos između stranaka i da isti nije posebnim propisom uređen, tuženik bi kroz institut stjecanja bez pravne osnove bio dužan isto platiti u svezi s čime se tužitelj u postupku očitovao vezano za institut stjecanja bez pravne osnove, kao i odredbe vezane za izvore financiranje javnih cesta i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske.
4. Tuženik tijekom postupka osporava sve navode tužitelja te navodi da tužbeni zahtjev niti po jednom osnovu nije osnovan. U odnosu na naknadu štete navodi kako se nije ispunila niti jedna od kumulativnih pretpostavki koje moraju biti ispunjene za naknadu štete, kao niti osnovna pretpostavka protupravnosti. Isto tako, tuženik ističe da predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja su u naravi nerazvrstane ceste koje su prema Zakonu o cestama postale vlasništvo tužitelja, da tužitelj njima ne može raspolagati, da ne mogu biti predmet otuđenja nego se na njima može samo zasnivati pravo služnosti i pravo građenja. Nadalje ističe da je tužitelj mogao podnijeti zahtjev HAKOM-u od 2011. no da je to učinio tek 29. studenog 2021., a da je rješenje koje je donio HAKOM upravni akt kojim je utvrđena naknada od dana podnošenja zahtjeva te da tužitelj protiv istog nije podnosio pravni lijek tako da se radi o pravomoćnom upravnom aktu. Smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan niti po osnovi stjecanja bez osnove jer niti za to nisu ispunjene kumulativno propisane pretpostavke.
5. Predmetna tužba prvotno je podnesena Trgovačkom sudu u Pazinu koji se po prigovoru tuženika rješenjem poslovni broj P-346/2023 od 16. veljače 2024. oglasio mjesno nenadležnim te je po pravomoćnosti tog rješenja spis ustupio ovom sudu kao mjesno nadležnom za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
6.1. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Zahtjev za postupanje od 28. listopada 2022. (list 15. do 18. spisa), Potvrdu o nerazvrstanim cestama od 2. rujna 2022. (list 19. do 21. spisa), rješenje HAKOM-a od 15. rujna 2022. (list 22. do 28. spisa), e-mail korespondencija i Tablica 1 za Općinu Karojba (list 29. do 46. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7193/2019-2 od 13. listopada 2020. (list 57. do 63. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1049/2019 od 5. studenog 2020. (list 64. do 68. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6923/2019 od 09. prosinca 2020. (list 69. do 75. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 606/2019 od 17. prosinca 2018. (list 76. do 86. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4725/2018 od 16. prosinca 2020. (list 87. do 91. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1618/2020 od 27. siječnja 2021. (list 93. do 101. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5190/2019 od 11. prosinca 2020. (list 102. do 106. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6127/2019 od 8. ožujka 2021. (list 108. do 114. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5143/2019-3 od 23. veljače 2021. (list 115. do 121. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5174/2019-2 od 10. veljače 2021. (list 123. do 131. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5191/2019-3 od 10. veljače 2021. (list 132. do 136. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3001/2019-2 od 26. siječnja 2021. (list 138. do 146. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4577/2019-3 od 8. veljače 2021. (list 147. do 151. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5249/2019-2 od 10. veljače 2021. (list 152. do 158. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4200/2018-4 od 06. travnja 2021. (list 160. do 167. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2618/2022 od 26. listopada 2022. (list 170. do 178. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4119/2021 od 22. studenog 2022. (list 179. do 183. spisa).
6.2. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se pribavi predmetni spis HAKOM-a.
7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je neosnovanim u cijelosti.
8.1. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika zahtjeva isplatu novčane naknade za korištenje nekretnina koje su u njegovom vlasništvu, odnosno pod njegovom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta, a koje je nekretnine tuženik koristio u svrhu pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže, elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, i to za razdoblje 2018., 2019. i 2020. u ukupnom iznosu od 13.051,89 EUR.
8.2. Novčanu naknadu tužitelj traži po dvije osnove, i to po osnovi naknade štete (čl. 1045. - 1046. ZOO-a) te po osnovi naknade koristi stečene bez pravne osnove (čl. 1111. ZOO-a).
9. Među strankama nije sporna činjenica da je tuženik infrastrukturni operator na području tužitelja Općine Karojba, odnosno nije sporna činjenica da je tuženik na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja, odnosno kojima tužitelj upravlja izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i da se njome koristi, a nije sporno niti da je tužitelj na svim tim nekretninama stekao pravo puta na temelju odredbe čl. 28. ZEK-a.
10. Među strankama su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva. Iz tvrdnji stranaka proizlazi da je sporno je li tuženik koristio nekretnine u vlasništvu tužitelja bez valjane pravne osnove te posljedično postoji li protupravnost u tuženikovom postupanju koje se ogledala u nepodnošenju zahtjeva za izdavanjem potvrde o pravu puta, a što je dovelo do štete na strani tužitelja u vidu izmakle koristi u visini naknade za pravo puta.
11. Iz dokumentacije u spisu, kao i navoda stranaka, proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev HAKOM-u za utvrđenje infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja je izgrađena na nekretninama u njegovom vlasništvu i radi utvrđivanja visine naknade za pravo puta. U tom postupku doneseno je rješenje KLASA: UP/I-344-03/21-11/477, URBROJ: 376-05-3-22-15 od 15. rujna 2022. kojim je HAKOM prihvatio takav zahtjev tužitelja i obvezao ovdje tuženika od tog datuma plaćati naknadu za pravo puta (list 22. do 28. spisa). Za ranija razdoblja tužitelj tvrdi da tuženik nije plaćao naknadu, a koje tvrdnje tuženik nije osporio. 12. Pravo puta samostalni je pravni institut definiran odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama i ne može se izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV). Dakle, radi se o različitim pravnim institutima koji su definirani različitima zakonima i koji se ostvaruju pred različitim tijelima.
13. Pravo puta jest pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema (čl. 2. t. 52. ZEK- a), odnosno teret nekretnine na kojoj postoji, zakonsko ograničenje prava vlasništva.
14. Odredbom čl. 185. ZV-a propisano je da ako neki posebni zakon određuje da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), to su zakonska ograničenja prava vlasništva. Zato se na njih ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno. Prema tome, pravo puta, koje pod pretpostavkama koje su propisane odredbom čl. 28. st. 1. ZEK-a, terete nekretnine u vlasništvu javnopravnih osoba i privatnopravnih osoba, kao i opća dobra, jest zakonska služnost. Zakonska služnost, iako se naziva služnost, u smislu odredaba ZV-a nije služnost, nego zakonsko javnopravno ograničenje kako prava vlasništva tako i načina i opsega korištenja općeg dobra koje ne može biti ni u čijem vlasništvu.
15. Odredbom čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK-a propisana je oboriva zakonska presumpcija prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona (na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba). To pod uvjetom da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Taj uvjet je ovdje ispunjen.
16. Prema odredbi čl. 2. t. 52. ZEK-a, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK-a tuženik je stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona. To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta. To ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina. Stoga je ovaj sud ocijenio neosnovanim tužiteljeve navode sadržane u tome da za korištenje predmetnih nekretnina ne postoji valjana pravna osnova te je ocijenio kako se nisu ispunile pretpostavke za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove.
17. Naime, odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (čl. 1111. st. 2. ZOO-a). Prema ocjeni ovog suda, a imajući u vidu da je nesporno da tuženik na predmetnim nekretninama za koje tužitelj potražuje plaćanje naknade koristi ima zakonom ustanovljeno pravo puta, tuženik predmetne nekretnine koristi temeljem valjane pravne osnove temeljem ZEK-a, pa stoga tužitelj neosnovano potražuje od tuženika plaćanje naknade koristi stečene bez pravne osnove.
18. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje da je tuženik korištenjem predmetnih nekretnina u utuženom razdoblju stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta, čime mu je nastala šteta, navodi se sljedeće.
19. U odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama koji je stupio na snagu 1. siječnja 2008. (ZEK/08) koji se primjenjuje kao lex specialis, bilo je propisano da infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta (29. ZEK/08), osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine (čl. 28. st. 4. ZEK/08). Odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 bilo je propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 27. ili 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Hrvatske regulatorne agencije, pri čemu visina naknade ne može predstavljati nerazmjeran teret za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga i razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. Citirana odredba je bila na snazi do 10. kolovoza 2011. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11; dalje: ZIDZEK/11) kojim je izmijenjena ta odredba na način da je propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. st. 1. ZIDZEK/11). Ta odredba ostala je na snazi sve do 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 72/17; dalje: ZIDZEK/17) kojim je ta odredba izmijenjena na način da su riječi: „naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta“ zamijenjene riječima: „naknada za pravo puta“ (čl. 15. ZIDZEK/17). Stoga je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17 odredbom čl. 29. st. 1., propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. Od stupanja na snagu ZEK/08 od 1. siječnja 2008. pa sve do 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu ZIDZEK/17, Zakon o elektroničkim komunikacijama je propisivao da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, dakle, nakon izdavanja takve potvrde iz čega proizlazi da prije izdavanja takve potvrde tuženik nije bio dužan plaćati naknadu za pravo puta.
20. Odredbom čl. 6. st. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10) bilo je propisano da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se naknada mora isplatiti u roku 15 dana od dana zaprimanja potvrde. Ta odredba je bila na snazi do 4. siječnja 2011. kada je stupio na snagu novi Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 152/11; dalje: Pravilnik iz 2011.) koji je odredbom čl. 6. st. 7. propisivao da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08). Budući da je ta odredba bila u suprotnosti s tadašnjom odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, prema ocjeni ovog suda treba se primijeniti odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika iz 2011. kao podzakonskog propisa. U svakom slučaju, citirana odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika iz 2011. je brisana Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 151/14) koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014. (dalje: Pravilnik iz 2014.).
21. Zatim, odredbom čl. 4. st. 4. Pravilnika iz 2011. je bilo propisano da je infrastrukturni operator obvezan vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti jedan izvornik potvrde o pravu puta u roku od trideset (30) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u potvrdi o pravu puta. Ova odredba je izmijenjena Pravilnikom iz 2014. na način da je ona postala odredba članka 4. stavka 3. kojom je propisano da infrastrukturni operator mora vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti presliku potvrde o pravu puta i izvadak iz Tablice 1 koji se na njega odnosi u roku od 30 (trideset) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u Tablici 1. te da se obveza plaćanja računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta. Ova odredba je također izmijenjena Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 95/17) koji je stupio na snagu 2. listopada 2017., na način da je propisano da je infrastrukturni operator obvezan bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta. Svi Pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta, osim Pravilnika iz 2011., propisivali su obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim telekomunikacijama. To znači da ta obveza nastaje u trenutku izdavanja/zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora (tuženika).
22. Uzimajući u obzir sadržaj citiranih zakonskih i podzakonskih odredaba, ovaj sud zaključuje da je pogrešna tužiteljeva tvrdnja o nastanku obveze plaćanja naknade za pravo puta istovremeno s nastankom prava puta. Na pravilnost takvog zaključka upućuje i sadržaj predmetnog rješenja HAKOM-a kojim je utvrđena tuženikova obveza plaćanja naknade za pravo puta tek od trenutka kada je tužitelj podnio zahtjev za utvrđenje infrastrukturnog operatora HAKOM-u.
23. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud drži da u slučaju kada je vlasnik, odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak radi naknade za pravo puta, tuženik nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za utvrđenje infrastrukturnog operatora slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim i tužiteljeve navode da je tuženik korištenjem predmetnih nekretnina u spornom razdoblju stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta te je iz te osnove tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim.
24. Odredbom čl. 1045. ZOO-a koja uređuje pretpostavke odgovornosti kod izvanugovornih obveznih odnosa propisano je da je onaj koji drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (st. 1.). Predmnijeva se obična nepažnja (st. 2.). U smislu navedene zakonske odredbe pretpostavke odgovornosti za štetu jesu subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost. Dakle, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. Pri tome valja napomenuti da sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, dakle, u konkretnom postupku odgovornost tuženika za štetu ne postoji ukoliko nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki. Naime, ako tužitelj ne dokaže štetnu radnju tuženika, tada nema niti štete zbog te radnje; ako ne dokaže postojanje štete tada nema mogućnosti njene naknade, a bez uzročne veze između radnje i štete nema niti odgovornosti tuženika za nastanak štete.
25. Slijedom ranije iznijetoga ocjena je ovog suda da se nisu ispunile sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 1045. ZOO-a jer iz provedenih dokaza ne proizlazi postojanje protupravnosti u tuženikovom postupanju, odnosno propuštanju. Tuženik je doista bio ovlašten na temelju svih pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta podnijeti HAKOM-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta. Izdavanjem/primitkom te potvrde, za tuženika bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju. Međutim, tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev. Zato se nepodnošenje takvog zahtjeva prema ovom sudu ni ne može smatrati protupravnim.
26. Nadalje, tužitelj je u utuženom razdoblju sukladno odredbi čl. 28. st. 6. ZID ZEK- a/11 sam mogao podnijeti zahtjev HAKOM-u za utvrđivanjem infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, što nije učinio. Činjenica da tuženik nije podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta nije sprječavala tužitelja da podnese zahtjev iz odredbe čl. 28. st. 6. ZID ZEK/11 u kojem slučaju bi HAKOM donio odluku kojom utvrđuje infrastrukturnog operatora i visinu naknade. Stoga, između tuženikovog nepodnošenja zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta i tužiteljeve štete u vidu propuštene naknade za pravo puta ne postoji niti uzročna veza jer tuženikov propust nije onemogućio utvrđivanje infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta u utuženom razdoblju kada je sam tužitelj mogao u bilo kojem trenutku podnijeti takav zahtjev HAKOM-u neovisno o radnjama tuženika.
27. Slijedom svega navedenog, kako je tuženik u utuženom razdoblju imao zakonsku osnovu za korištenje spornih nekretnina, a obveza plaćanja naknade nije nastala po samom zakonu stjecanjem prava puta, već ista nastaje izdavanjem potvrde o pravu puta, prema ocjeni ovog suda nisu ispunjene pretpostavke za plaćanje naknade koristi stečene bez pravne osnove niti su ispunjene zakonom propisane kumulativne pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu, kako je to ranije obrazloženo, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja s obje osnove ocijenjen neosnovanim pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
28. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 203. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.
29. Tuženiku su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:
- trošak sastava odgovora na tužbu (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR i
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. studenog 2024. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Zagrebu 10. siječnja 2025.
SUDAC
Iva Karin Šipek
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
