Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-342/2024-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice TS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, S. i A. Radića 39A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 6. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici TS uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj CHF klauzuli Ugovora o kreditu od 27.08.2007., preplaćeni iznos od 7.113,02 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 2,76 eur od 05.02.2008. do isplate

Na iznos od 6,09 eur od 03.03.2008. do isplate

Na iznos od 11,80 eur od 02.04.2008. do isplate

Na iznos od 3,22 eur od 07.05.2008. do isplate

Na iznos od 4,04 eur od 30.06.2008. do isplate

Na iznos od 1,83 eur od 07.10.2008. do isplate

Na iznos od 29,63 eur od 17.11.2008. do isplate

Na iznos od 11,00 eur od 03.12.2008. do isplate

Na iznos od 34,68 eur od 05.01.2009. do isplate

Na iznos od 38,32 eur od 03.02.2009. do isplate

Na iznos od 39,96 eur od 02.03.2009. do isplate

Na iznos od 36,36 eur od 03.04.2009. do isplate

Na iznos od 37,25 eur od 07.05.2009. do isplate

Na iznos od 30,14 eur od 16.06.2009. do isplate

Na iznos od 24,90 eur od 08.07.2009. do isplate

Na iznos od 26,29 eur od 10.08.2009. do isplate

Na iznos od 29,05 eur od 11.09.2009. do isplate

Na iznos od 28,81 eur od 14.10.2009. do isplate

Na iznos od 26,02 eur od 13.11.2009. do isplate

Na iznos od 31,26 eur od 15.12.2009. do isplate

Na iznos od 35,46 eur od 19.01.2010. do isplate

Na iznos od 41,43 eur od 25.02.2010. do isplate

Na iznos od 40,06 eur od 19.03.2010. do isplate

Na iznos od 48,16 eur od 08.04.2010. do isplate

Na iznos od 46,63 eur od 06.05.2010. do isplate

Na iznos od 49,62 eur od 01.06.2010. do isplate

Na iznos od 75,56 eur od 19.07.2010. do isplate

Na iznos od 70,22 eur od 18.08.2010. do isplate

Na iznos od 86,54 eur od 14.09.2010. do isplate

Na iznos od 80,90 eur od 12.10.2010. do isplate

Na iznos od 71,83 eur od 15.11.2010. do isplate

Na iznos od 90,96 eur od 07.12.2010. do isplate

Na iznos od 115,30 eur od 20.01.2011. do isplate

Na iznos od 99,59 eur od 11.02.2011. do isplate

Na iznos od 104,11 eur od 09.03.2011. do isplate

Na iznos od 96,42 eur od 29.03.2011. do isplate

Na iznos od 97,80 eur od 29.04.2011. do isplate

Na iznos od 130,43 eur od 07.06.2011. do isplate

Na iznos od 133,60 eur od 12.07.2011. do isplate

Na iznos od 160,24 eur od 23.08.2011. do isplate

Na iznos od 146,29 eur od 07.09.2011. do isplate

Na iznos od 131,02 eur od 07.10.2011. do isplate

Na iznos od 128,00 eur od 31.10.2011. do isplate

Na iznos od 126,83 eur od 29.11.2011. do isplate

Na iznos od 134,04 eur od 27.12.2011. do isplate

Na iznos od 140,32 eur od 08.02.2012. do isplate

Na iznos od 141,16 eur od 08.03.2012. do isplate

Na iznos od 136,81 eur od 27.03.2012. do isplate

Na iznos od 139,75 eur od 24.04.2012. do isplate

Na iznos od 141,75 eur od 25.05.2012. do isplate

Na iznos od 138,38 eur od 21.06.2012. do isplate

Na iznos od 139,27 eur od 19.07.2012. do isplate

Na iznos od 136,73 eur od 23.08.2012. do isplate

Na iznos od 131,26 eur od 24.09.2012. do isplate

Na iznos od 137,09 eur od 13.11.2012. do isplate

Na iznos od 139,89 eur od 10.12.2012. do isplate

Na iznos od 137,93 eur od 14.01.2013 do isplate

Na iznos od 126,93 eur od 11.02.2013. do isplate

Na iznos od 136,28 eur od 11.03.2013. do isplate

Na iznos od 137,09 eur od 11.04.2013. do isplate

Na iznos od 133,43 eur od 13.05.2013. do isplate

Na iznos od 122,04 eur od 11.06.2013. do isplate

Na iznos od 121,75 eur od 11.07.2013. do isplate

Na iznos od 124,55 eur od 19.08.2013. do isplate

Na iznos od 129,03 eur od 12.09.2013. do isplate

Na iznos od 135,25 eur od 11.10.2013. do isplate

Na iznos od 132,04 eur od 18.11.2013. do isplate

Na iznos od 134,31 eur od 13.12.2013. do isplate

Na iznos od 136,88 eur od 17.01.2014. do isplate

Na iznos od 138,48 eur od 31.01.2014. do isplate

Na iznos od 950,14 eur od 10.02.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici TS parnični trošak u iznosu od 2.571,82 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica TS podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 158-50- 4334596 od 27.08.2007. zaključenim u [adresa], tužitelju odobren kredit za kupnju novih vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 38.424,04 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ugovorena je redovna kamata od 5,49% godišnje ''promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora''. Tužiteljica je kredit otplatila u cijelosti i to prije ugovorenog roka plaćanja dospjelih anuiteta glavnice i kamata. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 49.941,13 kuna. Zaključno tužitelj ističe kako je člankom 12. Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika-kreditora, međutim navedena je ugovorna odredba ništava i ne proizvodi pravne učinke iz istih razloga iz kojih je ništava i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli, navedenih u točki III. ove tužbe. Naime, naprijed navedena odredba sastavljena je i uvrštena u Ugovor o kreditu od strane tuženika, dok tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], a i ugovor je zaključen u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu, a istovremeno ima poslovnu jedinicu u [adresa]. Štoviše, sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, zaključio je da se ugovorna odredba o prologaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. U slučaju da se o kakvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, za ocjenu njezine (ne)poštenosti potrebno je utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, znatna neravnoteža na štetu potrošača ne proizlazi iz udaljenosti i cijene putovanja iz mjesta stanovanja tužitelja do [adresa] i natrag. Tužitelj je zastupan po odvjetniku zbog čega njegova osobna prisutnost na ročištima ne bi bila potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužitelja (eventualno) morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja (ne)ravnoteže jer tužitelja ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu. Osim toga, tužitelj uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koja pretpostavka također mora biti ispunjena da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik pretpostavlja da se tužitelj poziva na odredbe čl. 59. ZPP-a, obzirom da navodi kako tužena „ima poslovnu jedinicu u [adresa]. Međutim, navedena odredba se ne može primijeniti jer, iako je predmetni kredit zaključen u tuženikovoj podružnici u [adresa], predmetni spor nije nastao „u povodu djelatnosti te jedinice“. Ovo stoga što tužitelj osporava promjenu tečaja CHF i kamatne stope, a niti jedno od navedenog nije u djelokrugu poslovne jedinice. Tuženik pretpostavlja da se tužitelj poziva na odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, obzirom da navodi kako tužitelj ima „prebivalište u [adresa]. Navedena odredbe ne može primijeniti, budući da su odredbe tog zakona stupile na snagu 30.09.2015. godine, dok je predmetni ugovor o kreditu zaključen 27.08.2007. godine. Odredbom čl. 29. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je kako se zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije njegova stupanja na snagu. Stoga tuženik predlaže da se Naslovni sud oglasi mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odredi da će se postupak nastaviti pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17. Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 18.-19. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i6- mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužiteljima povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 158-50-4334596 od 27. kolovoza 2007. (stranica 7-11 spisa), otplatni plan (stranica 13-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 19-24 spisa), zahtjev za kredit (stranica 60 spisa), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF– prosječne veličine za kvartal (stranica 61 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu 1. srpnja 2007. do 30. rujna 2007. (stranica 62-63 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji JS (stranica 94-97 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica TS iskazala je da je sporni ugovor o kreditu sklopila 2007. kune u Auto kući Auto Invicta u Selima, i to za kupnju osobnog automobila. Ugovor je potpisala u toj auto kući, a u banci nije niti bila. Djelatnica auto kuće joj je ponudila kredit u eurima i u švicarskim francima, s time što je sugerirala da je kredit u švicarskim francima povoljniji i odabrala je taj. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja i to osobne podatke, iznos kredita, otplatu istog te visinu rate kredita. Zna što znači valutna klauzula, no nije znala da će zbog iste doći do tako drastičnog rasta rate kredita te ističe da joj u auto kući nitko nije objašnjavao pod kojim okolnostima na tržištu dolazi do promjene ugovorene valute u odnosu na tečaj u kunama. Bila je upoznata s tim da je ugovorila valutnu klauzulu. Ona je plaćala rate kredita. Zbog rasta kamate pisala je tuženiku prigovor, no tuženik je taj prigovor odbio. Upitana da li je prilikom sklapanja ugovora imala kakvih dodatnih nejasnoća, odgovara da u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla znati što će se dogoditi.

6. Podneskom od 27. 10. 2021. tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 53.593,03 kn, sa zateznim kamatama , čime je preinačila tužbu jer je istu povisila za iznos od 3.651,90 kn, sa zateznim kamatama, kojoj preinaci se tuženik protivio, te je rješenjem ovog suda br. P- 76/2021-14 od 1. 9. 2022. sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP) dopuštena navedena preinaka tužbe. Nadalje, podneskom od 5. 9. 2022. tužiteljica je, sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/2022), precizirala tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 7.113,02 eur (53.593,03 kn), sa zateznim kamatama.

7. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Nadalje, valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu od 27. 8. 2007. je sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

10. Kako je prebivalište tužiteljice u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom, se nalazi u Zagrebu (prema sjedištu kreditora), dolaskom na sud u Zagrebu bi tužiteljica zbog udaljenosti imala visoke troškove, a čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

11. Također, odredbom čl. 19. st. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

12. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

13. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu od 27. 8. 2007. (dalje: Ugovor), broj ugovora 158-50-4334596, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 38.424,04 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora), te je odredbom čl. 2. Ugovora ugovoreno da redovna kamata iznosi 5,49 %, godišnje, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora.

15. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31.

12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim odlukama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

17. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetne odredbe čl. 7. Ugovor o kreditu od 27. 8. 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

18. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

19. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu od 27. 8. 2007., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi se o ugovorenoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo već je za zaključiti da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

21. Nadalje, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

22. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da je odredba čl.

7. Ugovora o kreditu od 27. 8. 2007., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj iste, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u konačnici ništetna, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

23. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

24. Sud je na prijedlog tužiteljice izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji JS koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 22. listopada 2021. navela da su za izračun tečajne razlike navedeni tečajevi koji su važili na dan dospijeća anuiteta i stavljeni su u odnos sa tečajem na dan isplate kredita te se na taj način dobila tečajnu razliku za svaki datum dospijeća anuiteta. Tečajna razlika pomnožena je sa plaćenim anuitetom u CHF i dobivena je ukupna tečajna razlika za kredit i ona u ovom slučaju iznosi 53.445,84 kn. Ova ukupna tečajna razlika sadrži i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku za otplaćeno ukupno 48.776,45 CHF na ime anuiteta. Odvojeno samo negativna razlika za period kada je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi 147,19 kn, a za period kada je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja na dan isplate kredita izračunata je pozitivna tečajna razlika i ona iznosi 53.593,03 kn. U dopunskom izračunu od 2. 9. 2022. vještakinja JS je izradila izračun u valuti euro temeljem kojeg je ukupna tečajna razlika 53.445,84 kn odnosno 7.093,48 eur, negativna tečajna razlika 147,19 kn odnosno 19,54 eur te pozitivna tečajna razlika 53.593,03 kn odnosno 7.113,02 eur.

25. Prema navodima s ročišta za glavnu raspravu održanog 30. 9. 2022., stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje JS, a tužiteljica je u skladu s istim i precizirala tužbeni zahtjev, te ovaj sud u cijelosti nalaz i mišljenje navedene vještakinje prihvaća kao stručno i obrazloženo pri čemu ujedno valja reći je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila isplatu pozitivne razlike po utuženoj osnovi dok tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja niti je postavio protutužbeni zahtjev.

26. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužiteljici je dosuđena utužena razlika po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužiteljica stvarno plaćala i iznosa koje bi plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) u iznosu od ukupno 7.113,02 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju JS, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma uplate anuiteta, sukladno nalazu i mišljenju vještakinje JS, u kojem dijelu također nije bilo prigovora stranaka.

27. Nadalje, prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba podnesena sudu 9. 3. 2021., te da je tužiteljica tek provedenim vještačenjem utvrdila točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta vezanih uz valutu CHF, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja. Dakle, predmet spora je je isključivo isplata na ime preplate uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (a ne isplata temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) pa se navedeno obrazloženje odluke o prigovoru zastare i temelji na pravomoćnom okončanju predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018.

28. U odnosu na prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka DS, u prvom redu valja reći da navedeni dokazni prijedlog, prema navodima tuženika do zaključenja prethodnog postupka, te ponovljenih na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. 12. 2024., nije niti predložen na okolnost dokazivanja da su stranke pojedinačno pregovarale o sadržaju spornih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli (koja je predmet ovog spora), već isključivo na okolnost postupanja javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora o kreditu odnosno na okolnost da je javni bilježnik tužiteljici pročitao odredbe ugovora o kreditu, da je objasnio smisao i sadržaj pravnog posla, odnosno ugovora o kreditu, a sve sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu. Utoliko što između stranaka nije sporno da je DS kao javni bilježnik. izvršio ovjeru Ugovora o kreditu od 27. 8. 2007., pod br. OV-19441/07, da iz navedene ovjere jasno proizlazi da je navedenu ispravu ispitao i utvrdio da po svom obliku odgovara propisima o javnobilježničkim ispravama, a po svom sadržaju propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, da je sudioniku pravnog posla ispravu pročitao, upozorio ga da potvrđena isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, i da sudionik da izjavljuje da prihvaća pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njega i da to odgovara njegovoj volji, navedeni dokazni prijedlog odbijen je kao nepotreban jer nesporne činjenice, sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP, ne treba dokazivati. Međutim, po mišljenju ovog suda, navedena okolnost solemnizacije spornog ugovora o kreditu ne upućuje na zaključak da bi javni bilježnik pri ovjeri takve isprave upoznao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.

29. Konačno, prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 6. 12. 2024., jedini dokazni prijedlog tuženika na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bio je predloženi dokaz - saslušanjem stranaka (koji dokazni prijedlog je prihvaćen i izveden) te je na navedenom ročištu tuženik ujedno odustao od dokaznog prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje GS.

30. Obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela u cijelosti tuženik joj je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

31. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st. 1.), za zastupanja na ročištima 16. 9. 2021., 1. 9. 2022., 30. 9. 2022. i 6. 12. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 26. 4. 2021., 27. 10. 2021. i od 5. 9. 2022. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanje na dva ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur za svako (Tbr. 9. st. 3.), PDV u iznosu od 450,00 eur, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,37 eur, ukupno 2.571,82 eur.

32. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 10. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte