REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10926/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. studenog 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom troškovi ugovora o kreditu broj 016-2368/2006 od 06. listopada 2006., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi u iznosu od 1,50 % ( jedan zarez pedeset posto ) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 256,84 Eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. listopada 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi

. / .

na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu od 307,79 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.235,89 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu kao korisnik kredita 6. listopada 2006., a kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti 27.756,00 CHF. Ukazuje da je člankom 5. predmetnog ugovora određeno da će se prije isplate kredita od samog iznosa kredita odbiti jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa kredita. Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane pravnog prednika tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se tužitelju kao korisniku kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita. Pritom tužitelj napominje da mu, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o troškovima obrade kredita pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je istu odredbu predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je Ugovor o kreditu već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Nadalje navodi da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj smatra da plaćanje gore navedene naknade za trošak obrade uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi navedene naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za 1,50 % od iznosa istog. Tužitelj je kao fizička osoba koja je ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na. Odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, pravni prednik tuženika je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnomodredbe. čl. 5 ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 256,84 Eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, u osnovi i visini. Čini nespornim da je sa tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu. Navodi da je u ugovoru o kreditu potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,50% iznosa odobrenog kredita pa da sporni članak 5 ne podliježe testu nepoštenosti. Ističe da je odredba transparentna i razumljiva potrošaču. Ističe da je predmetna naknada navedena u točno određenom iznosu, a da je kod ugovaranja postojala sloboda ugovaranja. Ističe da nije dopušteno isticati ništetnost sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Protivi se i plaćanju zateznih kamata od dana plaćanja troškova naknade do isplate budući da smatra da stjecatelj nije nepošten. Ističe prigovor zastare budući da smatra da zastarni rok teče 5 godina od dana plaćanja.

3. Na ročištu održanom 19. studenog 2024. tuženik je učinio nespornim da visina ulazne naknade iznosi 256,84 Eura.

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 016-2358/2006 ( list 8-14 spisa), isplatni nalog ( list 19-25 spisa), izračun efektivne kamatne stope ( list 26-27 spisa), otplatni plan ( list 28-30 spisa), saslušan je tužitelj.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 5. iz ugovora o kreditu u odnosu na naknadu za trošak obrade kredita i zahtjev za isplatu iznosa od 256,84 Eura sa zateznim kamatama računatim od dana plaćanja.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22- dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Nije sporno da je tuženik sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu broj 016-2358/2006 te da je u odredbi čl. 5. ugovora navedeno da prije isplate kredita se odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Jednako tako nije sporno da je tuženik tužitelju naplatio ulaznu naknadu u visini od 256,84 Eura.

8. U postupku je sporno je li navedena odredba čl. 5. ugovora u odnosu na tzv. "ulaznu naknadu" ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari te teku li na utuženi iznos zatezne kamate od dana plaćanja navedene naknade ili od dana utuženja.

9. Na ročištu održanom 6. prosinca 2024. saslušan je tužitelj koji je u svom iskazu naveo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, da je vozilo koristio u osobne svrhe, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio član trgovačkog društva niti vlasnik obrta. Nadalje je tužitelj iskazao da je došao u auto- kuću Toyota centar Zagreb, koja se nalazi na Borongajskoj ulici, gdje je odabrao vozilo, rekao da će vozilo platiti kreditiranjem i platio kaparu za vozilo, da su mu u auto kući rekli da ode u poslovnicu tuženika u Koturaškoj ulici, da su mu iz auto kuće nakon dva do tri tjedna rekli da ode u poslovnicu tuženika, gdje ga je dočekao ugovor u valuti CHF. Tužitelj je iskazao da je pitao da li može sklopiti ugovor u valuti Euro na što mu je rečeno da ne može jer nema dovoljno visoku plaću, da je ugovor pročitao prilikom potpisivanja istoga, da je prilikom parafiranja ugovora isti čitao te da nije primijetio postojanje ugovorne odredbe o postojanju ulazne naknade, da mu zaposlenik banke prilikom sklapanja ugovora ništa nije posebno objašnjavao već mu je samo rekao da mora parafirati ugovor pri čemu je ugovor već bio parafiran od strane banke, te da mora ići kod javnog bilježnika koji se nalazio u Savskoj ulici pri čemu se sjeća da je bilo nešto vezano za radno vrijeme, činilo mu se da je javni bilježnik radio do 3 sata. Tužitelj je iskazao da nije mogao pregovarati vezano za pojedine odredbe ugovora, da ga je dočekao gotov ugovor sastavljen od strane banke, da nije shvatio da mu je naplaćena ulazna naknada jer banci nije ništa plaćao, da je utvrđeno da je platio ulaznu naknadu kada je tužio ovdje tuženika radi isplate preplaćenog iznosa u valuti CHF.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaze ocijenio kao uvjerljive, logične i iskrene. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne sa tužiteljem, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je tuženik odbio pregovarati o valuti ugovora te da mu nije ništa objašnjavano o visini navedene naknade, već mu je rečeno da mora potpisati ugovor, koji je već bio paravfiran od strane tuženika. Sud je imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskih ugovora sastavljenih unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, sud smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik je odbio pregovarati o istoj.

13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 nije isto dokazao.

14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita koje je bio dužan platiti prilikom isplate kredite, na temelju čega je određena visina te naknade (prema čl. 5 ugovora ista iznosi 1,50% od iznosa kredita). Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana od strane tuženika na standardiziranom, tipskom obrascu ugovora, da se o istoj sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, budući da je o istoj tuženik odbio pregovarati, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Kod toga tužitelj pravilno i ukazuje na drugi dio odredbe čl. 5. ugovora o kreditu, i to da je on obvezan snositi "i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora" Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5 ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5. ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jer je tuženik o istoj odbio pregovarati, te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

17. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na aktualnu odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari u odnosu na istog tuženika, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

18. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 256,84 Eura, visina kojeg iznosa nije bila sporna.

21. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita 12. listopada 2006 ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

22. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine".br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 256,84 Eura, kako ju je u tužbi naznačio tužitelj. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 Eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak podneska od 3. svibnja 2024. u iznosu 50,00 Eura (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 19. studenog 2024. i 6. prosinca 2024 (Tbr. 9/1 Tarife), svako po 50,00 Eura, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3 Tarife), u iznosu od 25,00 Eura. Prema tome, tužitelju je valjalo priznati ukupno 225,00 Eura, što uz Porez na dodanu vrijednost iznosi 281,25 Eura. Tom iznosu valja pribrojiti i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 Eura i na presudu u iznosu od 13,27 Eura pa ukupan trošak tužitelja iznosi 307,79 Eura.

24. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 10. siječnja 2025.do isplate (čl. 151.st.3. ZPP-a), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

25. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava podnesak od 24. svinja 2024. budući da sastav istog nije bio nužan za vođenje parničnog postupka, niti ima pravo na naknadu troškova pribavljanja potvrde o visini naknade, budući da navedena radnja nije nastala za vrijeme trajanja parničnog postupka. Tužitelj nema pravo na naknadu za sastav navedenih podnesaka i pristupa na navedena ročišta budući da je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 256,04 Eura. Naime, sukladno čl. 40.st.2. ZPP-a kod tužbenih zahtjeva koji se ne odnosi na određenu novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužitelj naznači u tužbi, a u konkretnom slučaju tužitelj je označio vrijednost predmeta spora od 256,84 Eura. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova aprničnog postupka u iznosu od 1.235,89 Eura.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sudac

Marko Ivrlač

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

pun. tužitelja, uz pristojbu na presudu

pun. tuženika