REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

Pn-111/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Đapiću, odvjetniku u Solinu protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 15. listopada 2024. godine u prisustvu punomoćnika tužiteljice i z.z. tuženika, dana 10. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 21.519,17 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od: 380,50 eura od 20.03.18., 380,50 eura od 20.04.18, 2.087,77 eura od 20.05.18, 2.087,77 eura od 20.06.18., 3.081,36 eura od 20.07.18, 5.169,01 eura od 20.08.18, 5.169,01 eura od 20.09.18, 3.163,25 eura od 20.10.18, sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena do 31.12.2022.g., a od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

II. Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 5.916,48 EUR na ime naknade parničnog troška, sa zateznom kamatom koja teče od 10. siječnja 2025. godine do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

III. U preostalom se dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1-4 spisa) protiv tuženika radi isplate iznosa od 108.345,86 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Tužiteljica je u razdoblju od 1991. g. pa do 24. rujna 2018.g. bila vlasnik nekretnine u naravi stana na I (prvom) katu, u površini od 73,90 m2, koji se nalazi u zgradi oznake čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], broj [broj poduloška]., K. O. [katastarska općina], anagrafske oznake [adresa].

1.2. U navedenom stanu stanuje zaštićeni najmoprimac NE i to temeljem presude Općinskog suda u Splitu od 26. listopada 1998.g., posl. br. I P 310/98, koja odluka je zamijenila Ugovor o najmu stana u postupku koji je pokrenuo tužitelj ČE protiv tužiteljice kao tuženice.

1.3. NE je status zaštićenog najmoprimca stekla kao član obiteljskog domaćinstva svog supruga ČE koji je umro **.**.2012..g., a koji je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu bio u pravnom položaju nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu temeljem koje činjenice je stekao status zaštićenog najmoprimca.

1.4. Tužiteljica je u razdoblju od 01. studenog 2017.g. pa do 24. rujna 2018.g. na ime najma predmetnog stana, umjesto tržišne i tržišne turističke najamnine, primala zaštićenu najamninu koja je mjesečno iznosila 286,74 kn.

1.5. Zaštićeni najmoprimac se obvezao plaćati navedenu najamninu svakog 20. u mjesecu za prethodni mjesec.

1.6. Izračun visine zaštićene najamnine je izrađen u skladu s Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN br. 40/97), Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (NN br. 117/05), te novoobjavljenog podatka o etalonskoj cijeni građenja (NN br. 100/12) za razdoblje od za razdoblje od 01. studenog 2017.g. do 24. rujna 2018.g.

1.7. Tužiteljica kao vlasnik predmetne nekretnine plaća troškove održavanja zajedničkih dijelova zgrade u mjesečnom iznosu od 136,29 kn u razdoblju od stjecanja prava vlasništva predmetnog stana do danas.

1.8. Osim toga tužiteljica je kao vlasnik i najmodavac obvezan održavati predmetni stan i zajedničke dijelove nekretnine (čl. 80.,84., i 89. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14), odnosno održavati stan u stanju podobnom za stanovanje (čl. 13. Zakona o najmu stanova – NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18; čl. 553. i 554. Zakona o obveznim odnosima – NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

1.9. Tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sklapanje Ugovora o najmu, niti na sadržaj njegovih odredbi, kao niti na iznos najamnine, a sve sukladno odredbama Zakona o najmu stanova.

1.10. Slijedom navedenog, razvidno je kako je zakonodavac odnosno Republika Hrvatska na gore opisani način povrijedila vlasnička prava tužitelja zajamčena odredbama čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući ne postoji ravnoteža između interesa tužitelja kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca jer je tužitelju nametnut prekomjeran individualni teret.

1.11. Prednje navedeni stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetima Statileo protiv Hrvatske Presudom od 10. srpnja 2014.g., (Zahtjev br. 12027/10), Bego i dr. protiv Hrvatske Presudom od 15. studenog 2016.g., (Zahtjevi br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12) i Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske Presudom od 04. listopada 2016.g. (Zahtjev br. 25815/14).

1.12. Kako je utvrđeno da je Republika Hrvatska uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe Zakona o najmu stanova i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustio istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužiteljice, to je tužiteljica ograničena u izvršavanju svojih vlasničkih prava zbog čega je pretrpjela imovinsku štetu uslijed činjenice da je u razdoblju od 01. studenog 2017. godine do 24. rujna 2018.g. bila spriječena ugovoriti i naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene tržišne najamnine, kao i tržišne turističke najamnine, jer bi tužiteljica bez ikakvog problema mogla koristiti predmetnu nekretninu u svrhu turističkog najma, jer se ista nalazi na atraktivnoj lokaciji, u samom centru grada Splita.

1.13. Kombinacija tržišne najamnine i tržišne turističke najamnina bi minimalno iznosila u prosjeku 6.500,00 kn mjesečno za stan smješten u istom dijelu grada, iste ili slične površine i kakvoće, pa je to iznos koji bi tužiteljica zasigurno dobivala svaki mjesec da je bila u mogućnosti iznajmljivati predmetni stan u jednom dijelu godine po tržišnoj najamnine (siječanj-svibanj i listopad-prosinac), te u drugom dijelu godine po tržišnoj turističkoj najamnini (lipanj-rujan).

1.14. Slijedom navedenog, tužiteljica u razdoblju od 01. studenog 2017.g. do 24. rujna 2018.g. svaki mjesec trpi štetu u iznosu od 6.500,00 kn umanjenom za mjesečni iznos zaštićene najamnine (6.500,00 kn – 286,74 kn=6.213,26 kn) koju je primila u istom razdoblju, što sveukupno iznosi 68.345,86 kn (6.213,26 kn x 11 mjeseci).

1.15. Tužiteljica potražuje i nematerijalnu štetu u visini od 40.000,00 kn. Naime, logično je i životno da je tužiteljica pretrpjela enorman stres i frustraciju kao rezultat neuspjeha da kroz tako dugačko razdoblje (više od 20 godine) naplati primjerenu naknadu za najam stana kao i da otkloni sva ostala ograničenja njenog prava vlasništva na predmetnom stanu.

1.16. Tužiteljica se prije podnošenja ove tužbe obratila nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora koji je zahtjev odbijen dopisom od 22. veljače 2021.godine.

1.17. Radi toga tužitelj podnosi tužbu protiv tužene.

1.18. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u svom podnesku od 9. svibnja 2024. godine (listovi 110, 111 spisa); na ukupan iznos od 22.646,69 EUR, specificirano po pojedinim mjesecima utuženog razdoblja.

2. U odgovoru na tužbu (listovi 31-34) tužena u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako po osnovu, tako i visini.

2.1. Naime, tužiteljica potražuje iznos od 68.345,86 kn s pripadajućim zz kamatama na ime razlike između zaštićene i tržišne najamnine odnosno između zaštićene i tržišne turističke najamnine te iznos od 40.000,00 kn po osnovi naknade neimovinske štete sve radi ograničenja prava vlasništva na stanu u vlasništvu iste, anagrafske oznake [adresa], kojeg u svojstvu zaštićenog najmoprimca koristi NE.

2.2. Za istaći je da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za zasnivanje obveznopravnog odnosa odgovornosti za štetu.

2.3. Naime, u postupanju tužene nema protupravnosti jer je vlasniku stana opterećenog zaštićenim najmom pravo vlasništva ograničeno temeljem Zakona o najmu stanova, a donošenje Zakona o najmu stanova ne može tretirati kao štetna radnja slijedom čega nema ni uzročno posljedične veze.

2.4. Tužena drži da se u konkretnom radi o povremenim tražbinama te da je nastupila zastara samog prava koja regulirana odredbom čl. 373. st 1. ZOO-a ( NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) sada čl.227.( NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

2.5. Naime, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda, a na koju se poziva i sam tužiteljica, ratificirana je 05.studenog 1997.god.i od tada predstavlja formalni izvor prava pa su već tada pravni prednici tužitelja-prijašnji vlasnici stana, itekako imali mogućnost pred domaćim sudom tražiti zaštitu svog prava, a što nije učinjeno sve do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora od strane tužitelja 29. rujna 2019.god., koji prethodio ovoj tužbi.

2.6. Međutim,sasvim sigurno je da su donošenjem presude ESLJP u predmetu Statileo protiv RH od 10.srpnja 2014.god. svi ostali vlasnici stanova opterećenih zaštićenim najmom, tako i sam tužiteljica, zapravo potaknuti da podnesu predmetne tužbe s očekivanjem da bi i mogli uspjeti u postupku.

2.7. Tužiteljica se poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.god.

2.8. Iz navedene presude vidljivo da je sud prilkom odlučivanja o postavljenom zahtjevu za pravičnom naknadom po čl. 41. Konvencije, a zbog povrede čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava prava i temeljnih sloboda, smatrao da se mora utvrditi odgovarajuća najamnina (pravična naknada) od koje se oduzima iznos primljen po osnovi zaštićene najamnine.

2.9. Dakle, nema govora o tržišnoj ili turističkoj najamnini, tj. kombinaciji jedne i druge.

2.10. U navedenom predmetu razdoblje koje se uzelo u obzir datira od mjeseca rujna 2002. do veljače 2011. godine.

2.11. Shodno tome, kao i podacima dobivenih od službenih tijela, sud je smatrao da je razumno dosuditi za taj navedeni period od 102 mjeseca, iznos od 8.200 eura, što znači oko 81 euro za mjesec (točka 158.)

2.12. S obzirom na sve navedeno, osporava se visina tržišne najamnine, kako je ista postavljena u tužbenom zahtjevu, s obzirom da ista ne predstavlja odgovarajuću, primjerenu najamninu.

2.13. Navedeni parametri “turističke tržišne najamnine” nikako se ne mogu uzeti u obzir,budući da je temeljem gore navedene presude Statileo Republika Hrvatska bila u obvezi isplatiti na u njoj opisani način utvrđenu pravičnu naknadu za zahtijevani period,a ne naknadu za sezonsko iznajmljivanje.

2.14. Nadalje se ističe, sve i da tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu( a što nije slučaj iz gore navedenih razloga), i da Europski sud za ljudska u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske koristi pravni standard „primjerene najamnine“ što znači da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi visinu novčanog iznosa koji bi predstavljao istu– vodeći pritom računa da se Republici Hrvatskoj ne nametne prekomjeran financijski teret.

2.15. Naime, Europski sud za ljudska prava dopušta ograničenje prava vlasništva do određene mjere koja ne smije biti manja od nužnih troškova održavanja konkretne nekretnine. Dakle, postavljena je gornja granica dopuštenog ograničenja vlasništva. Kada navedeno dovedemo u korelaciju sa čl. 16. Ustava Republike Hrvatske, kojim se također dopušta ograničenje prava vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba, to bi svako drugo tumačenje predstavljalo negiranje ustavnog prava iz čl. 16. Ustava Republike Hrvatske (stav izražen i u presudi Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-4193/18 od 19. travnja 2018.).

2.16. Također je važno istaknuti da je tužiteljica već u postupku posl. br. P- 310/98 trebala poduzeti odgovarajuće radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca o kojima u značajnoj mjeri ovisi visina zaštićene najamnine što uključuje imaju li isti odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kakvog su imovnog stanja.

2.17. Pregledom predmetne presude razvidno je da je izostao angažman tužiteljice u tom pravcu.

2.18. U tom smislu ukazuje se na odluku Ustavnog suda RH br. U-III-604/2016 od 04. listopada 2017. i U-III-3849/2011 od 30. siječnja 2018.god. ,u predmetu u kojem najmoprimac protiv vlasnika stana traži da sud donese presudu koja nadomješta ugovor o najmu stana, sud zauzeo stajalište da je u tim postupcima potrebno utvrditi "platne mogućnosti najmoprimca".

2.19. Dakle, nisu točni navodi iz tužbe da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sklapanje Ugovora o najmu tj. visinu najamnine.

2.20. Na okolnosti imovnog stanja zaštićenog najmoprimca predlaže se sudu od Porezne uprave zatražiti potvrdu o ukupnim primanjima u utuženom razdoblju kao i podatke o eventualnom stjecanju/otuđenju nekretnina.

2.21. Nadalje, tužena ukazuje na stajalište izraženo u presudi ŽS Split br. Gž- 1016/2016 od 10. lipnja 2016.god. prema kojem je vlasnik stana trebao protiv presude koja nadomješta ugovor o najmu stana te se utvrđuje i visina zaštićene najamnine, ukoliko je smatrao da je takvom presudom došlo do povrede njegovih vlasničkih prava, podnijeti odgovarajuće pravne lijekove nadležnim instancama (Ustavni sud RH, ESLJP ) koje bi takvu povredu mogle utvrditi, a što u konkretnom nije učinjeno od strane tužitelja čime je isti i pristao na visinu najamnine utvrđene presudom pa niti tužena ne može biti odgovorna za štetu koju time trpi tužitelj jer prethodno nisu iscrpljena sva pravna sredstva koja su bila na raspolaganju radi pribavljanja posjeda stana tj. bar ishođenja veće najamnine.

2.22. Nadalje, u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud odbije do sada istaknute prigovore, predlaže se od Porezne uprave zatražiti podatke o prosječno ostvarenoj visini najamnine za stanove na istom području i slične predmetnom stanu, u utuženom razdoblju.

2.23. Isto tako, u odnosu na visinu ističe se da najamnina kao prihod potpada pod odredbe Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16, 106/18 i 121/19) te predstavljao dohodak od imovine koji, sukladno navedenom Zakonu, predstavlja razliku između ostvarene najamnine i izdataka koje je tužitelj imao po osnovi održavanja predmetne nekretnine. Kod dohotka od imovine na temelju najma ili zakupa priznaju se izdaci u visini od 30% od ostvarene najamnine ili zakupnine. Stoga, sukladno navedenim odredbama, dohodak od imovine u biti predstavlja razliku između najamnine i izdataka u visini od 30% te bi zatim na ovaj iznos valjalo platiti porez na dohodak sukladno odredbi čl. 50. Zakona o porezu na dohodak iz 2004., odnosno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak iz 2016. i to po stopi od 12% godišnje. U svom stavu tužena upire i na presudu Općinskog suda u Zagrebu br. P- 1583/19-18 od 28. veljače 2020.

2.24. Posljedično svemu navedenom neosnovano je potraživanje tužiteljice i s osnove neimovinske štete. Dakle, tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti jer kada na strani tužene nema protupravnosti zbog donošenje ZNS-a tada ni tužiteljica nije dokazalo kojom je to štetnom radnjom tužene tužiteljici počinjena šteta. Oism toga tužiteljica ničim ne dokazuje eventualne bolesti/stanja koje bi bilo u uzročno posljedičnoj vezi s bilo kojom (štetnom) radnjom tužene.

2.25. Slijedom svega navedenog predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 5 do 25 spisa), pregledao presliku ugovora o darovanju od 25. srpnja 1991. godine (listovi 49 do 51 spisa), izveo dokaz građevinskim vještačenjem po vještaku građevinske struke MEŠ, odnosno pregledao pisani nalaz mišljenje navedene vještakinje (listovi 58 do 107 spisa), pregledao mišljenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske od 5 od lipnja 2024. godine (listovi 117 do 119 spisa), dopunski saslušao navedenu vještakinju na ročištu 15. listopada 2024. godine (listovi 156, 157 spisa).

4. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena za razdoblje od prosinca 2017. godine do listopada 2018. godine isplati novčanu naknadu na ime razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine stana u [adresa], sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Zakonom o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, 68/18, 105/20; dalje ZNS) osobama koje su do dana stupanja na snagu tog zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat je status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu.

7.1. Tim zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova odnosno ulazak u posjed bio je skopčan s znatnim teškoćama i ispunjavanje određenih zakonskih pretpostavki. Dodatna otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle, imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine.

8. Takvo postupanje tužene u donošenju Zakona o najmu stanova Europski sud za ljudska prava je u svojim odlukama Statileo protiv Republike Hrvatske te Bego i drugi protiv Republike Hrvatske utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku. Europski sud za ljudska prava smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja, čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci Statileo protiv Republike Hrvatske podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu.

9. Odluke Europskog suda za ljudska prava s kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i one djeluju prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava, a kako je to jasno izraženo i u odluci broj U–I–745/1999. od 08. studenoga 2000. godine (NN broj 112/2000) Ustavnog suda Republike Hrvatske.

9.1. Naime, ustavni sud je u toj odluci zauzeo načelno ustavno-pravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisane čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisano čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanog čl. 134. Ustava.

9.2. Zbog toga Ustavni sud smatra da izvršenje presuda Europskog suda za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je RH kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene konvencije.

10. Kako je dakle citiranom presudom Statileo protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuje naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu.

11. Stoga je pozivanjem na citirane presude Europskog suda za ljudska osnovan zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi štetu koja se sastoji u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primio za stan u njegovom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvario iznajmljivanjem stana na tržištu. Stoga se i tuženikov prigovor da u konkretnom slučaju ne bi bile ispunjene pretpostavke za zasnivanje obveznopravnog odnosa odgovornosti za naknadu štete - ukazuje neosnovanim.

12. Razdoblje na koje se odnosi tužbeni zahtjev proteže se od prosinca 2017. godine do listopada 2018. godine.

13. S druge strane, tužba je podnijeta 5. ožujka 2021. godine.

14. Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (članak 230 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZOO).

14.1. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (čl. 230. st. 2. ZOO).

15. Tome dosljedno, utuženo potraživanje je zastarjelo u odnosu na mjesec prosinac 2017. godine te mjesece: siječanj i veljaču 2018. godine, dok u preostalom dijelu utuženo potraživanje nije zastarjelo.

16. Neosnovani su nadalje navodi tužene prema kojima da je tužiteljica trebala poduzeti odgovarajuće radnje u svrhu utvrđivanja platnih mogućnosti obiteljskog domaćinstva najmoprimca, o kojima da u značajnoj mjeri ovisi visina zaštićene najamnine, što da uključuje imaju li oni odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogli živjeti, kako su imovnog stanja, i sl.

16.1. Naime, prema odredbi članka 7. stavka 1. ZNS, zaštićena najamnina je najamnina koja se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.

17. Predmetni je stan anagrafske oznake u [adresa].

18. Vještakinja građevinske struke NEŠ u svom nalazu i mišljenju (listovi 58 do 107 spisa) zaključuje da tržišna vrijednost zakupa/najma u zadanom periodu iznosi 23.100,00 EUR.

18.1. Do navedenog rezultata vještakinja je došla temeljem rezultata očevida sa karakterističnim fotografijama, na temelju stvarnog stanja procijenjene nekretnine, obilježja okolnih nekretnina te drugih odlučnih obilježja.

19. Tužiteljica je od zaštićenog najmoprimca kao zaštićenu najamninu primila iznos od po 38,06 EUR u utuženom razdoblju pa je stoga u konačnici oštećena za iznos od 21.519,17 EUR; do kojeg iznosa se dođe daljnjim odbijanjem iznosa naknade za prosinac 2017. godine (373,51 EUR) te mjesece: siječanj (373,51 EUR) i veljaču 2018. godine (380,50 EUR) u odnosu na koje je utuženo potraživanje u zastari.

20. Budući da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je na izloženi način tužiteljici pričinjena šteta, trebalo je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu usvojiti u pogledu glavne stvari (čl. 1045. st. 1. ZOO), odnosno odbiti ga u preostalom dijelu.

21. Tužiteljici je, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, na dosuđeni iznos glavnice trebalo dosuditi i zakonsku kamatu koja teče od dana dospijeća do isplate.

22. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke.

23. Tužiteljica je prema izloženom djelomično uspjela u parnici.

23.1. Kada se uzme u obzir i osnov i visina tužiteljica je uspjela u parnici u omjeru od cca. 97,5%.

23.2. Tome dosljedno, tužena je uspjela u parnici u omjeru od cca. 2,5 %.

24. Pripada stoga tužiteljici pravo na naknadu parničnog troška od tužene (čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).

25. Na ime popisanog parničnog troška (list 159 spisa), temeljem spomenute zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155. ZPP, tužiteljici je priznato sljedeće: trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 500,00 EUR, trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 7. toč. 1 Ot), trošak sastava podneska od 23. rujna 2021. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8. toč 1 Ot.), trošak zastupanja na ročištu od 13. studenoga 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9. toč.1 Ot), trošak sastava podneska od 7. prosinca 2023. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr 8. toč. 4. Ot), trošak od zastupanja na ročištu od 8. svibnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR (Tbr 9. toč. 2 Ot), trošak sastava podneska od 9. svibnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8. toč.1 Ot ), trošak zastupanja na ročištu od 2. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00EUR (Tbr 9. toč. 1 Ot), trošak sastava podneska od 3. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 8. toč 1 Ot), trošak sastava podneska od 18. rujna 2024. godine u iznosu 50,00 EUR (Tbr 8. toč. 4 Ot), trošak zastupanja na ročištu od 15. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr 9. toč. 1 Ot), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 10. siječnja 2025. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno iznos od 4.450,00 EUR.

25.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 1.112,50 EUR na ime PDV, zatim iznos od 95,13 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, iznos od 190,25 EUR na ime sudske pristojbe na presudu, te iznos od 380,00 EUR na ime troška vještačenja.

25.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 6.227,88 EUR.

25.3. Kada se navedeni iznos pomnoži s obračunom postotka uspjeha u parnici od 95% (97,5% - 2,5%) dobije se konačni iznos od 5.916,48 EUR koji je dosuđen tužiteljici na ime naknade parničnog troška.

26. Na dosuđeni iznos po navedenom pravnom osnovu tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate koje na nj teku od presuđenja, tj. od 10. siječnja 2025. godine do isplate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

27. Radi toga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

28. Tuženoj, prema izloženom, ne pripada pravo na naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 2. ZPP).

29. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Splitu, 10. siječnja 2025. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženoj, po zakonskom zastupniku;