REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Poslovni broj: REF 29 P-643/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru – Stalna služba u Križevcima po sucu Miroslavu Lovrekoviću, rješavajući u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Mađarić & Lui odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javne i glavne rasprave zaključene 29. studeni 2024. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 178-50- 2632549 zaključenog dana 20.1.2005. godine između tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 460,56 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 24.1.2005. godine do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĆĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude tj. 10. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu dana 11. srpnja 2024. godine u kojoj navodi da su dana 20.1.2005. godine tužitelj i tuženik, sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-2632549, solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 21.672,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 460,56 EUR / 3.470,02 kn dana 24.1.2005.g., a isto je bilo sadržano u čl. 3. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen o tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 3. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 3. Ugovora određeno je: “Naknada: 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 460,56 EUR / 3.470,02 kn. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Tužitelj podnosi ovu tužbu te predlaže naslovnom Sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita te isplatu pretplaćenog iznosa s osnove, plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 460,56 eura. Potražuje trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 21. kolovoza 2024. godine tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 20.01.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 178-50-2632549 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 21.672,34 a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna. "U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je da naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 11.07.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a)da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b)da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu od 23. listopada 2024. tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, dok i dalje osporava osnov utuženog potraživanja.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu /4-6/ i saslušan je tužitelj osobno /19/.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. 6. Sadržaj isprava među strankama nije bio sporan te se posebno ne izlaže.

7. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu Poslovni broj: P-668/2021-34. potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, da li je navedeni Ugovor sklopljen između stranaka ništetan, odnosno da li su da li su pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu plaćene naknade za obradu kredita, da li je osnovan prigovor zastare, da li tužitelj ima status potrošača te da li je tužitelj postupao savjesno pri zaključenju ugovora o kreditu.

8. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu dana 25. studenog 2006. godine na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača /"Narodne novine" br. 96/03 – dalje ZZP/03 čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima pa je tako člankom 81. st. 2. i 3. bilo propisano da se nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje člankom 83. ovog zakona propisano je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe. Također čl. 87. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu vidljivo je da je isti sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljao već je ugovor u naprijed pripremljen od strane banke.

10. Tužitelj MĆ saslušan kao stranka iskazivao je :

"Ja sam kupio vozilo Fiat Stilo 1.4 u auto kući u [adresa], a koja auto kuća se nalazila u ul. Nikole Tesle, želio sam kupiti vozilo na kredit, nisam imao gotovine za kupnju istoga, vozilo mi je bilo potrebno jer je auto koji sam u to vrijeme imao bio jako star, ponuđena mi je u auto kući mogućnost kupnje vozila na kredit, vezano za CHF, a također u ugovoru koji sam ja pročitao je postojala i obveza plaćanja naknade za obvezu kredita. Ja u auto kući nisam mogao pregovarati naknadi za obradu kredita nije mi niti objašnjeno na što bi se točno odnosila ta naknada, a nije mi niti ponuđena mogućnost sklapanja kredita bez plaćanja naknade. Ja sam po zanimanju poljodjelac i nemam nikakvih posebnih saznanja vezanih za financijsko poslovanje i slične poslove. Ja zapravo niti nisam znao da postoji obveza plaćanja te naknade, ali u slučaju da sam istu odbio platiti vjerojatno ne bi mogao dobiti kredit. Na posebno pitanje pun. tužitelja odgovaram da iako sam pročitao ugovor nije mi bila jasna predmetna naknada, nije mi bilo jasno na što se ona odnosi, koje usluge se plaćaju, dobio sam ugovor, ovjerio sam ga kod javnog bilježnika i vratio u auto kuću. Prije sklapanja ugovora ja uopće nisam niti bio u banci tuženika. Na posebno pitanje pun. tuženika mogu reći da sam ja pitao u auto kući što je ta naknada, a oni su mi odgovorili da to ne znaju, rekli su da mi mogu dati informacije o vozilu, ali o uvjetima kredita ne."

11. Dakle, iz iskaza tužitelja je očito da stranke nisu pregovarale o cjelokupnom sadržaju ugovora te je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio "slabiji" i to s obzirom da je on kao prosječni građanin pristupio sklapanju pravih pravnih poslova bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovorenih odredbi u odnosu na naknadu koju se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci u visini od 3,30 % iznosa kredita, odnosno 460,56 eura, dok su odredbe Ugovora koje se odnose na navedenu naknade bile prema mišljenju ovog suda šture i iz istih se ne može zaključiti niti na što bi se trošak istih odnosio, to sud smatra da tužitelj nije mogao pregovarati o visini i namjeni sporne naknade, pa plaćanje iste prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

12. Sud smatra da su se pregovori stranaka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od strane zaposlenika auto kuće, kao povjerenika tuženika. Tužitelj je očito imao potpuno povjerenje u banku i oslonio se na zaposlenika auto kuće, kao povjerenika tuženika.

13. Dakle, sud prihvaća iskaz tužitelja da mu nije bilo omogućeno da pregovara o visini i obvezi plaćanja navedene naknade.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Istom presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima poslovni broj: 26 Gž-324/2020-3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a.

15. Obzirom na sve naprijed izneseno sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika, a vezane za plaćanje naknada za obradu kredita nepoštene, pa prema tome i ništetne, jer se o njima nije posebno pregovaralo i tužitelj nije bio dovoljno informiran o rizicima ugovaranja istih, te je došlo do znatne neravnoteže u odnosima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača ovdje tužitelja. Obzirom na navedeno sud je u toč. I/ izreke ove presude utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na plaćanje naknada za obradu kredita.

16. Nesporno je da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba iz čega jasno proizlazi da je on potrošač, a iz iskaza tužitelja proizlazi da trebao kredit radi kupovine osobnog vozila, koje je koristio za osobne potrebe, pa sud smatra da to ne treba dokazivati na bilo koji drugi način jer to njegovo svojstvo jasno proizlazi iz ugovora o kreditu.

17. Nadalje, ovaj sud smatra da je prigovor zastare neosnovan jer je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti, a koju je sud utvrdio u izreci ove presude u odnosu na ugovorne odredbe vezane naknadu za prijevremenu otplatu kredita, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako tuženik nije osporavao visinu, već sam osnov utuženog potraživanja, to je dužan tužitelju isplatiti iznos od 460,56 eura na ime ustegnute naknade za obradu kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od 24. siječnja 2005. pa do isplate.

19. Odluka o troškovima ovog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u parnici u ovoj parnici osnovano od tuženika potražuje trošak parničnog postupka koji se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT) i Zakonu o sudskim pristojbama (NN br. 26/03 (pročišćeni tekst), 125/11, 112/12 i 157/13, dalje ZSP) odnosi na trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak sastava podneska od 23. rujna 2024. u vrijednosti 100 bodova (Tbr.7. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 23. 10. 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu od 29. studenog 2024. godine u vrijednosti od 100 bodova (Tbr.9. t.1. i 54 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9. t.3. i 54 OT), trošak PDV 25% u vrijednosti od 112,50 bodova, što iznosi 562,50 bodova x 2,00 EUR/bod, tako da ukupan trošak tužitelja u ovom postupku iznosi 1.125,00 eura. Ovaj trošak tužitelju je dužan naknaditi tuženik u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja odnosno od 10. siječnja 2025. godine pa do plateža.

20. Radi iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Križevcima, 10. siječnja 2025.

Sudac

Miroslav Lovreković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).