Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-768/2020-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JSM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 14. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 10. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030244- 60010466833/2007., zaključenog dana 16.01.2007. god. između tužiteljice JSM J i Slavonska banka d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OV-2569/07 dana 01.02.2007. god., a koja u čl. 9. st. 2. glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.393,58 EUR (tisućutristodevedesettrieurapedesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28.09.2019. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023.,te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.454,63 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 28. listopada 2020. god. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek, zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030244-60010466833/2007., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OV-2569/07 dana 01.02.2007. god., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj navodi da navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 9. st. 2. ugovorena je i naknada u slučaju prijevremene otplate kredita, no ista nije određena niti fiksno tj. u nominalnom iznosu, niti u postotku. S tim u svezi, u aneksu Ugovora o kreditu koji je zaključen dana 24.11.2011. god., u čl. 8. je ugovoreno kako slijedi: „Ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve odredbe Osnovnog ugovora koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene.“. Tužitelj navodi da je dana 27.09.2019. god. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita pri čemu je naplaćen iznos od 10.499,90 kn kao naknada za prijevremenu otplatu. Izlazna naknada koju je platio tužitelj prijevremeno otplativši kredit je ništetna jer nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima u svezi s čl. 322. ZOO-a, a ni po čl. 1024. ZOO-a ju tuženik nije bio ovlašten naplatiti jer nikakvu štetu nije pretrpio tužiteljevom prijevremenom otplatom kredita. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 33. st. 2. toč. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Za napomenuti je i kako se sukladno čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju ista naknada smije naplatiti samo ukoliko je kamata predmetnoga ugovora bila fiksna u trenutku prijevremene otplate, a to ovdje nije slučaj. Slijedom izloženog, tužitelj predlaže da nadležni sud donese sljedeću presudu:
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030244- 60010466833/2007., zaključenog dana 16.01.2007. god. između tužitelja JSM i Slavonska banka d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić pod brojem OV-2569/07 dana 01.02.2007. god., a koja u čl. 9. st. 2. glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 10.499,90 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28.09.2019. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve to u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava navode tužitelja o ništetnosti odredbe članka 9. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Odredbom članka 9. Ugovora o kreditu stranke su suglasnošću volja odredile da cit. „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita (…)“ te „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a što je nužna pretpostavka da bi odredba bila ništetna sukladno članku 103. Zakona o obveznim odnosima. Člankom 1024. Zakona o obveznim odnosima, primjenjivom na konkretan ugovorni odnos ratione temporis, propisano je cit.: „(1) Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.
(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.
(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.“ Dakle, citirana odredba propisuje kako tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, što je tuženik upravo i ugovorio spornim člankom 9. Ugovora o kreditu prema kojem tuženik ima pravo na uplatu sukladno obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke. Prema tome, jasno je da je volja stranaka bila ugovoriti pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, koja predstavlja unaprijed određeni iznos naknade štete i troškova koje tuženik trpi zbog prijevremene otplate ugovora o kreditu. Odredba kojom su stranke ugovorile obvezu korisnika kredita da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita isplati tuženiku naknadu je u cijelosti u skladu s načelom slobode ugovaranja, temeljnim načelom obveznopravnog uređenja, proklamiranim u članku 10. ZOO-a. U članku 1024. ZOO-a niti u jednom dijelu nije zabranjeno da se ugovori takva obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate. Argumentum a contrario jasno proizlazi da je bilo dopušteno ugovoriti takvu naknadu za prijevremenu otplatu. Tuženik dodatno naglašava kako ne postoji niti jedna druga odredba koja bi zabranjivala strankama Ugovora o kreditu da suglasno ugovore obvezu korisnika kredita da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita isplati Banci naknadu. Pri tome, ugovaranje obveze isplate naknade za prijevremenu otplatu nije bilo u suprotnosti s prisilnim propisima, koji su bili na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, Ustavom RH niti moralom društva. Tuženik ističe i kako nije dopušteno ocjenjivati ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i iz razloga što je navedena odredba u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Teret dokaza za suprotne navode je na tužitelju. Tuženik u prilog ovim navodima ističe i da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK) u članku 16. propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita. Bez obzira što se navedena odredba primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene nakon 1.1.2010.g., iz činjenice da je zakonodavac izrijekom propisao pravo tuženika da naplati (bez obzira je li takva obveza ugovorena) naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita, jasno je da je naplata takve naknade u cijelosti u skladu s ostalim zakonskim odredbama. Ugovoreno je da tuženik ima pravo na naknadu i to određenu naknadu, sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (dalje u tekstu: Odluka o naknadama). Dapače, niti u Odluci o naknadama kod određivanja iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita nema nikakvih navoda da bi se prilikom odmjeravanja visine te naknade uzimale u obzir buduće kamate. Dodatno, tužitelj je s predmetnom Odlukom o naknadama bio upoznat. Navedeno proizlazi i iz članka 13. Ugovora o kreditu koji su predmet raspravljanja, u kojoj odredbi je tužitelj, kao korisnik kredita, potpisom Ugovora o kreditu, između ostalog, prihvatio odredbe i tarife o Odluke o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženika iz Ugovora o kreditu. Člankom 13. Ugovora o kreditu tužitelj je potvrdio kako mu je Ugovor o kreditu protumačen, te prihvaća sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz Ugovora. Tužitelj je u znak prihvata prava i obveza iz Ugovora vlastoručno potpisao i solemnizirao Ugovor o kreditu kod javnog bilježnika. Citirani Ugovor o kreditu po svojoj pravnoj naravi predstavlja solemniziranu privatnu ispravu, a sukladno članku 59. Zakona o javnom bilježništvu koji je bio na snazi u trenutku kada je Ugovor o kreditu podnesen na potvrdu (solemnizaciju) (Narodne novine broj 78/1993, 29/1994, 162/1998). Istim člankom određeno je kako potvrđena (solemnizirana) privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta. Sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu, pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik također ima obvezu sam pročitati strankama ugovor i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Dakle, tužitelj je pristao na ovu ugovornu odredbu, ona mu je bila protumačena te se javni bilježnik uvjerio da predstavlja pravu i ozbiljnu volju tužitelja, a nakon toga je tužitelj (i tuženik) zatražio potvrdu (solemnizaciju) Ugovora o kreditu. Tuženik osporava navod tužitelja da bi predmetni Ugovor o kreditu bio tipski i adhezijski ugovor, odnosno sastavljen od strane tužitelja i ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, odnosno da stranke o njemu nisu pregovarale. Tipski (standardni) ugovori su takvi ugovori u kojima jedna ugovorna strana predočuje drugoj unaprijed pripremljeni nacrt ugovora kojima se redovito služi . Tuženik ističe da predmetni Ugovor o kreditu nikako nije tipski ugovori jer je sadržaj Ugovora o kreditu nastao kao rezultata pregovora između tužitelja, kao korisnika kredita, te tuženika, kao banke. Naime, ugovorne strane su sadržaj ugovora o kreditu prilagodile potrebama tužitelja u pogledu iznosa na koji se kredit odobrava, namjene kredita te su ugovorne strane pregovarale oko visine kamatne stope, roku otplate, sredstvima osiguranja potraživanja tuženika s osnova Ugovora o kreditu, slijedom čega je konačni sadržaj Ugovora o kreditu rezultat potrebe tužitelja i njegove kreditne sposobnosti. Nikako se stoga ne može tvrditi da bi Ugovor o kreditu bio tipski ugovori niti da bi tuženik uvjete ugovora odredio po principu „uzmi ili ostavi“.Tuženik isto tako ističe i da se o odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, na koju okolnost predlaže saslušati radnika tuženika koji je radio na obradi Ugovora o kreditu. Slijedom toga, nedopustivo je sada zahtijevati utvrđivanje ništetnom odredbe čiji je sadržaj tužitelju u cijelosti bio jasan te koju odredbu je tužitelj svojevoljno i bez prisile prihvatio. Sve kada bi se utvrdilo da se o konkretnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što se kategorički osporava, da bi se utvrdilo da je predmetna ugovorna odredba ništetna potrebno je, sukladno ranije navedenom članku 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, nedvojbeno utvrditi da predmetna ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako navedena ugovorna odredba nije ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je ugovaranje takve ugovorne odredbe uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna prisilnim propisima. Štoviše, Zakonom o potrošačkom kreditiranju je izričito dopušteno ugovaranje prava na naplatu takve naknade, što je ranije obrazloženo. Dapače, predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) već je, upravo suprotno, pravo tužitelja da prijevremeno otplati kredit uz plaćanje određene naknade protuteža šteti i troškovima koje tuženik trpi zbog prijevremene otplate kredita. IV. U članku 1024. ZOO-a jedino je propisana zabrana da se prilikom vraćanja uračunavaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, o čemu se ne radi u konkretnom slučaju. Tuženik ističe kako niti u jednom dijelu članka 9. Ugovora o kreditu nije ugovoreno da će se u slučaju prijevremene otplate kredita obračunati kamata ili dio kamata koje bi korisnik kredita bio dužan platiti od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Kako je već ranije istaknuto, navedena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed dogovoreni iznos naknade štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Iznos štete i troškova koje tuženik ima radi prijevremene otplate kredita je definiran unaprijed iz razloga što bi utvrđivanje stvarnog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Naime, tuženik u svojem poslovanju da bi isplatio kredite mora osigurati izvore financiranja u obliku depozita građana ili pravnih osoba, pozajmica od svoje banke osnivača te zaduživanjem na financijskim tržištima, a koji po valutnoj i ročnoj strukturi moraju osigurati mogućnost tuženika da plasira kredite. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost prijevremeno otplatiti svoje izvore financiranja te je prisiljen do njihovog dospijeća plaćati kamatu po ugovorenoj kamatnoj stopi. Također, tuženik ističe kako trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstva zaprimljena od tuženika u trenutku prijevremene otplate kredita i to zato što tuženik sredstva koja je primio prilikom prijevremene otplate kredita nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti te je ta sredstva bio prisiljen oročiti kod Citibank i Deutsche Bank. Tuženik je na tako oročena sredstva morao plaćati Citibank i Deutsche Bank ranije navedenu negativnu kamatu na EUR sredstva na računima otvorenim kod Citibank i Deutsche Bank. Razvidno je stoga kako je tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu. Tuženik prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, tuženik, kao i sve banke, u praksi sredstva kreditiranja dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu kredita. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima tuženik može prijevremeno vraćenu glavnicu isplatiti u obliku kredita znatno niže od pasivne kamate koju tuženik i dalje mora plaćati svojem kreditoru, tada tuženik trpi štetu. Osim navedenog, sve i da je tuženik mogao novčana sredstva zaprimljena od strane tužitelja u trenutku prijevremene otplate kredita dalje plasirati na tržište u rujnu 2019. godine, tuženik bi i u tom slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti promijenile, te se kamatna stopa na stambene kredita snizila. Tuženik nadalje ističe kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita u skladu s odredbom iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima i iz razloga što iznos naknade za prijevremeni povrat kredita ne predstavlja iznos kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je prema redovnoj otplati kredita trebalo vratiti. Tuženik ističe i kako se navedenom problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tuženik također ističe kako se odredba članka 1024. Zakona o obveznim odnosima mora primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u članku 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Dapače, takva zabrana ne proizlazi niti iz jednog dijela navedene Direktive. Da je pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa svrhom i ciljem navedene Direktive, proizlazi i iz kasnije zakonodavne aktivnosti Europske Unije, točnije iz Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Kako je vidljivo iz samog naziva Direktive 2008/48/EZ, istom je stavljena izvan snage Direktiva 87/102/EEC, a ujedno je u članku 16. i izričito propisano pravo vjerovnika da u slučaju prijevremene otplate kredita naplati naknadu. Sukladno odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditor (banka) ima pravo na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate kredita. U tom pogledu, Zakon o obveznim odnosima je slijedio kontekst i temeljne smjernice koje je postavio članak 8. Direktive 87/102/EEC. Naime, na temelju članka 8. Direktive 87/102/EEC potrošač ima pravo izvršiti svoje obveze iz ugovora o kreditu prije vremena utvrđenog ugovorom o kreditu te u tom slučaju, a u skladu s pravilima koje su odredile države članice, potrošač mora imati pravo na pravedno smanjenje ukupnih troškova kredita. Tuženik ističe kako u tom smislu naknada za prijevremenu otplatu kredita u vidu paušaliziranog iznosa koji predstavlja postotak od nedospjele glavnice na dan prijevremene otplate kredita, u biti predstavlja smanjenje ukupnih troškova kredita. Nastavno na navedeno, tuženik je mišljenja kako ugovaranje odredbe članka 9. o pravu vjerovnika (ovdje tuženika) da naplati naknadu u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, kao što je slučaj u predmetnom postupku, nije protivno Direktivi 87/102/EEC. Dodatno, Naslovni je sud dužan primijeniti načelo usklađenog tumačenja nacionalnog prava s pravom Europske unije. Tako Sud Europske unije smatra da je nacionalni sud koji postupa u sporu isključivo između pojedinaca, dužan, kad primjenjuje odredbe unutarnjeg prava usvojene u cilju prenošenja obveza predviđenih direktivom, uzeti u obzir sveukupnost pravila nacionalnog prava i tumačiti ih, u najvećoj mogućoj mjeri, u svjetlu teksta kao i cilja te direktive radi postizanja rješenja usklađenog s ciljem iste (Predmet C-351/12 OSA, paragraf 44.). U prilog svoje gornje argumentacije tuženik dostavlja recentnu sudsku praksu, i to presudu Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.g., gdje je navedeno sljedeće, cit.:
„Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“
Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.:
"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."
Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.
3. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 14.studenog 2024. (stranica 155 spisa) punomoćnik tužiteljice je naveo da sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH specificira tražbinu iz točke II petita tužbe tako da utuženi iznos iskazuje u valuti EUR ,te umjesto 10.499,90 kn ima pisati 1.393,58 EUR, a u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.
4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Izvod po kreditu, Obavijest o prijevremenom zatvaranju, Ugovor o kreditu bez depozita Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu bez depozita, Izvadak iz odluke o naknadama za usluge banke, Trošak financiranja, trošak likvidnosti, Simulirani otplatni plan, e-mail korespondenciju,proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o., izvršio uvid u pisano očitovanje vještaka, saslušao vještaka financijsko- knjigovodstvene struke, te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.
5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita.
6. Nije sporno među parničnim strankama da je dana 16.siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 vezano uz ugovor o poslovnoj suradnji od 19.12.2006. godine ,sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između tužiteljice ,kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, te potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić pod brojem OV-2569/07 dana 01.veljače 2007. god, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 113.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju HNB n dan korištenja.
7. Odredbom čl. 9. st. 2 navedenog ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.
8. Iz priložene uz tužbu dokumentacije razvidno je da su pravni sljednik Slavonske banke Hypo Alpe Adria Bank d.d. i tužiteljica zaključili dana 24.11.2011. Aneks br.1. uz Ugovor o kreditu bez depozita vezano uz ugovor o poslovnoj suradnji od 19.12.2006. godine, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (stranica 17 spisa). Člankom 8.navedenog aneksa ugovorne strane suglasno utvrđuju da sve odredbe Osnovnog ugovora koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog Aneksa ostaju nepromijenjene.
9. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.
10. Nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je tužitelj dana 27.rujna 2019. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 10.499,90 HRK.
11. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u čl. 9. st. 2. koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.
12. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu a koja se sastoji od troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama (Citibank i Deutsche bank) na sredstva koja je zaprimio od tužitelja prilikom prijevremene djelomične otplate kredita i administrativnih troškova, a kako je to naprijed navedeno.
13. Tužiteljica JSM, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da početkom 2007. godine je bila liječnik na specijalizaciji, podstanar, te odlučila kupiti stan i u svezi navedenog podići kredit. Izabrala je stan koji je bio u gradnji, a prodavatelj stana odnosno investitor imao je poslovnu suradnju sa Slavonskom bankom, te da bi kupila taj stan morala je podići kredit u Slavonskoj banci, koja je imala povoljan kredit za tu zgradu u kojoj se nalazio stan koji je odlučila kupiti. Sa investitorom je razgovarala o plaćanju kupoprodajne cijene u eurima, međutim kada je došla u banku, rečeno joj je da je povoljan kredit u valuti CHF, a ako se nešto bude bitno mijenjalo da ću to moći promijeniti. Nije upozorena na rizik tečaja CHF, već dapače da nema rizika. Prije potpisivanja je ugovor pročitala, te ga je razumjela koliko ga može razumjeti kao liječnik. Glede naknade pisalo je da će se odrediti prema aktima banke. Ništa joj u svezi naknade nije pojašnjavano. Radi ovjere ugovora išla je kod javnog bilježnika, te joj ni tamo nije ništa pojašnjavano. Bila je samo ovjera potpisa. Tada je imala plaću 6.000,00 kuna, a rata kredita je bila 2.600,00 kuna, na rok otplate od 30 godina i to joj je odgovaralo. Međutim rata kredita je počela rasti i došla je do 4.500,00 kuna. Tada je išla razgovarati u banku, jer je u ugovoru pisalo da se može konvertirati u eure, ali joj nije dana ta mogućnost, te su htjeli da zatvori kredit i uzme novi kredit. Bilo je raznih ponuda koje joj nisu odgovarale, te je bilo uzmi ili ostavi. Nakon toga je država dala mogućnost da se konvertira kredit, te je provedena konverzija. Potom 2019. godine joj se ukazala mogućnost da podigne novi kredit, povoljniji i ona je podigla novi kredit te tim sredstvima otplatila ovaj kredit i tom prilikom je platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Prethodno se žalila što mora platiti tu naknadu, ali su uvjetovali prijevremeno zatvaranje kredita plaćanjem te naknade. Nije joj uopće pojašnjeno u čemu se sastoji ta naknada odnosno od kojih parametara je sačinjen taj iznos. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u Općoj bolnici Vukovar, kao liječnik na specijalizaciji, te nije imala privatnu firmu, niti obrt. Sredstvima kredita je kupila stan u [adresa] u kojem stanu je živjela, a unazad godine dana živi u [adresa] kao podstanar, s napomenom da je kredit otplatila 2019. godine. Vlasnik je stana u [adresa], koji ne iznajmljuje i to je jedina njezina nekretnina. Na upit punomoćnika tužitelja da li joj je što pojašnjavano kod sklapanja ugovora o kreditu vezano za prijevremenu otplatu kredita, tužiteljica ije izjavila da joj je samo rečeno da kredit može prijevremeno otplatiti i da se to lako riješi (stranica 158 spisa).
14. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Financije LB d.o.o. koja je u pisanom nalazu i mišljenju od 9. srpnja 2024. (stranica 118-130 spisa) navela:
Tužitelj je dana 27.09.2019. godine tuženiku platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 3% od prijevremeno otplaćene glavnice kredita, odnosno u iznosu od 10.499,90 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 1.393,58 EUR.
Plaćena naknada nije kamata na nedospjelu, a prijevremeno otplaćenu glavnicu koju bi korisnik kredita bio dužan vratiti od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit sukladno ugovorenom roku trebao biti isplaćen.
U ugovoru o kreditu nije navedena visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, već je samo navedeno da je banka u tom slučaju ovlaštena zaračunati korisniku kredita naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici banke. Stoga je zatražila od tuženika da joj pojasni kojom je metodom, odnosno primjenom kojih parametara je odredio visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te s kojim učešćem je pojedini parametar učestvovao u izračunu visine predmetne naknade, međutim na isto od tuženika nisam dobila odgovor. Stoga ne može utvrditi koliku je štetu imao tuženik radi prijevremene otplate kredita tužitelja, budući da joj nije poznata metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke.
14.1. U pisanom očitovanju od 30. kolovoza 2024.(stranica 148 spisa) vještak financijsko-knjigovodstvene struke je navela:
Svojim podneskom od 17.07.2024. godine tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka od 09.07.2024. godine i to u dijelu u kojem je navedeno da vještak radi nedostatka podataka i informacija ne može utvrditi visinu štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita tužitelja.
Tuženik navodi da je u točki IV odgovora na tužbu obrazložio koju štetu trpi uslijed prijevremene otplate kredita, te da je dostavio dokaze o troškovima financiranja, trošku likvidnosti i simulaciju EUR otplatnog plana za kredit kojega je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita do ugovorenog roka dospijeća kredita. Sukladno članku 9. Ugovora o kreditu Korisnik može izvršiti prijevremenu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita. U spisu je priložen Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. za područje poslovanja s građanstvom (potrošačima) u kojem je pod rednim brojem 236 naveden iznos naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita ako se postojeći kredit zatvara iz vlastitih sredstava ili kreditom druge banke, u visini od 3% (list 64 spisa).
Iz navedenog članka 9. Ugovora o kreditu i Izvatka iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d., vidljivo je da je korisnik kredita dužan platiti naknadu prema zaključnom obračunu Banke, prema Tarifi Banke, sukladno poslovnoj politici Banke. Na moj upit za dostavom obračuna prijevremene otplate kredita, tuženik je odgovorio da takav obračun nema, iako se isti navodi u članku 9. Ugovora o kreditu. Iz Izvatka iz Odluke o naknadama može se utvrditi da je ista prema Tarifi Banke iznosila 3%, a što je bilo sukladno poslovnoj politici Banke.
Na moj upit kojom je metodom izračunata visina naknade za prijevremenu otplatu kredita od 3%, te koji su parametri i s kolikim postotkom učešća sudjelovali u određivanju visine naknade, tuženik mi je odgovorio da je naknada za prijevremeni povrat obračunata u visini 3% od iznosa nedospjele glavnice, a što mi je bilo poznato i prilikom postavljanja navedenog upita.
Stoga nije točna tvrdnja tuženika u točki 4. predmetnog podneska od 17.07.2024. godine, da je tuženik e-mailom od 05.07.2024. godine objasnio kojom je metodom obračunata visina predmetne naknade. Tuženik je u navedenom e-mailu samo izračunao koliko iznosi 3% od iznosa nedospjele glavnice.
Točan je navod tuženika da zadatak vještaka nije bio utvrditi kojom metodom je izračunata visina predmetne naknade, no sama metoda izračuna visine naknade je mjerodavna za izračun naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da bi obračunata naknada prema navodu tuženika trebala predstavljati iznos štete koju trpi Banka kod prijevremene otplate kredita.
Stoga je metoda izračuna naknade vrlo bitna, odnosno bitno je koji su parametri i koliko utjecali na određivanje visine naknade, odnosno utvrđivanje štete koju je tuženik pretrpio radi prijevremene otplate kredita. Tuženik je opisao više raznih okolnosti i mogućnosti utjecaja na iznos štete koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita.
Tuženik je navodio kako on, da bi isplatio kredite, mora osigurati izvore financiranja u obliku depozita, pozajmica od svoje banke osnivača, te zaduživanjem na financijskim tržištima, a također je navodio da nema mogućnosti prijevremeno otplatiti svoje izvore financiranja. Tuženik je također isticao kako trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstva zaprimljena od tužitelja u trenutku prijevremene otplate kredite iz razloga što tuženik sredstva koja je primio prilikom prijevremene otplate kredita nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti, da je ta sredstva bio prisiljen oročiti kod Citibank ili Deutsche Bank i platiti negativnu kamatu na oročena sredstva, te da prilikom određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope.
Budući da visina naknade za prijevremenu otplatu kredita, koja bi trebala predstavljati iznos štete koju trpi Banka, nije ugovorena, već se ista određuje prema Tarifi Banke, sukladno poslovnoj politici Banke, samo navođenje troškova financiranja, troška likvidnosti i simulacija otplatnog plana za kredit kojega je tuženik nudio u trenutku prijevremene otplate kredita, bez informacije o metodi izračuna visine naknade, nisu mi dovoljni za izračun štete koju je pretrpio tuženik radi prijevremene otplate kredita. Stoga predlažem da sud od tuženika zatraži pojašnjenje i definiranje metode kojom vrši izračun visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, kako bih na definiranu metodu mogla primijeniti parametre koji su utjecali na visinu naknade, odnosno visinu štete koju je pretrpio tuženik, sa njihovim vrijednostima koji su bili važeći u momentu izračuna naknade.
U nedostatku navedenih informacija, mogu samo utvrditi, kao što je to naveo i tuženik, da je naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koja bi trebala predstavljati štetu koju trpi tuženik, u visini od 3%, određena prema Tarifi Banke, sukladno poslovnoj politici Banke, dok realan izračun štete temeljem utjecaja određenih parametara, ne mogu sačiniti radi nedostatka informacija.
14.2. Stalni sudski vještak Lidija Balog iz Financije LB d.o.o. saslušana na ročištu kod suda izjavila je da ostaje u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja, te pisanog očitovanja na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje. Izjavila je da u podnesku koji joj je uručen na ročištu tuženik ponavlja već ranije iznesene navode na koje se već očitovala u svom pisanom očitovanju. U konkretnom slučaju kreditor je korisniku kredita obračunao naknadu u visini od 3% od prijevremeno otplaćene glavnice i to iznosi 10.499,90 kuna, koji iznos je tužiteljica platila 27. rujna 2019. u sklopu prijevremene otplate kredita. Tuženik navodi da je trpio štetu iz više razloga, navodi da je imao troškove kamata na kredite koje je morao podići da bi bio u mogućnosti tužiteljici isplatiti kredit, navodi da radi viška novčanih sredstava koja su mu se radi prijevremenog povrata nalazila na računu ista morao deponirati u neku drugu banku i platiti kamate na isto, te navodi i druge razloge radi kojih smatra da je trpio štetu. Budući da ugovorom nije navedeno koliko će iznositi naknada za prijevremenu otplatu kredita, te da nije navedeno na koji način će se na dan utvrđivanja postotka ista naknada utvrditi, zatražila je od tuženika da joj pojasni metodologiju kojom je utvrdio naknadu u visini 3% od prijevremeno otplaćene glavnice. Iako zadatak vještaka nije bio utvrđivanje metodologije izračuna naknade namjera joj je bila provjeriti parametre koje je tuženik koristio prilikom izračuna postotka naknade, a nije joj bila namjera provjeravati ispravnost primijenjene metodologije. Obzirom da tuženik nije bio voljan pojasniti metodologiju temeljem koje je izračunao postotak za izračun predmetne naknade istu nije mogla izračunati. Nisu točni navodi tuženika da za izračun visine nije mjerodavna metoda po kojoj je izračuna visina naknade, obzirom da prema navodima tuženika više parametara utječe na štetu koju on trpi radi prijevremene otplate kredita, važno joj je znati sa kolikim učešćem pojedini parametar utječe na izračun postotka za izračun naknade prijevremene otplate. Glede navoda tuženika u točki 6 podneska od 12. rujna 2024. godine vještak je izjavila da je tuženik navedeno o već ranije isticao u prethodnom podnesku, te izjavila da nije dovoljno samo navesti koji elementi utječu na izračun naknade, već je potrebno navesti i sa kolikim učešćem u izračunu pojedini od navedenih parametara utječe na izračun postotka naknade za prijevremenu otplatu. Činjenica je da svaki od navedenih parametara ne utječe jednako na izračun postotka naknade za prijevremenu otplatu kredita. U nalazu i mišljenju također je navela da je izvršila uvid u Izvadak iz odluke o naknadama za usluge Addiko bank d.d. za područje poslovanja sa građanstvom u kojem je naveden iznos naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, ako se postojeći kredit zatvara iz vlastitih sredstava ili kreditom druge banke u visini od 3%. U navedenom dokumentu nije navedeno niti je vidljivo temeljem kojih elemenata je izračunata stopa od 3%. Stoga visinu naknade od 3% ne može provjeriti u smislu izračuna primjenom parametara koje je tuženik naveo kao bitne i od utjecaja na visinu iste stope. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li vještak može utvrditi da li ukupan iznos koji je tužiteljica platila dana 27. rujna 2019. je tuženik taj iznos deponirao i da se na njega plaćala kamata ili može biti da je plasiran kao novi kredit komitentima banke, pa da se na njemu zarađivala kamata, vještak izjavila je da se to ne može utvrditi iz priložene dokumentacije, niti banka na taj način prati novčani tok. Na pitanje punomoćnika tuženika da je vještak dobio informaciju o tome u kojem postotku trošak likvidnosti, a u kojem trošak financiranja utječe na visinu štete koju tuženik trpi prilikom prijevremene otplate kredita mogao izračunati visinu te štete, vještak je izjavila da bi u tom slučaju mogla izračunati visinu te štete. Na daljnji upit punomoćnika tuženika da li je konkretno to očitovanje zatražila od tuženika, vještak je izjavila da jeste, i to dana 18. lipnja 2024. u 08:06 putem e-maila postavila je pitanje tuženiku: " Također vas molim za pojašnjenje kojom metodom je izračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita od 3%. Koji su parametri, sa kolikim postotkom učešća sudjelovali u određivanju visine naknade. " Vještak je izjavila da joj tuženik na taj upit nije odgovorio, a u e-mailu od 05. srpnja 2024. godine, tuženik joj je odgovorio da je za prijevremeni povrat naknada obračunata u visini 3% od iznosa nedospjele glavnice ( 349.996,64 kune puta 3%, jednako je 10.499,90 kuna). Navedeni odgovor ne možemo smatrati odgovorom na njezino postavljeno pitanje. Na pitanje punomoćnika tuženika u kojem dijelu e-maila od 18. lipnja 2024. godine se postavlja upit tuženiku na koliki postotak štete utječe trošak likvidnosti, a na koliki postotak utječe trošak financiranja, vještak je izjavila da je prethodno navela sadržaj e-maila, te je odgovor na pitanje punomoćnika tuženika druga rečenica u tom e- mailu. Na pitanje punomoćnika tuženika da se očituje s obzirom da tuženik nije tražio postotak naknade već izračun štete, vještak ističe da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a da naknada štete nije niti ugovorena, međutim naknada za prijevremenu otplatu kredita bi trebala biti obeštećenje tuženika za nastalu štetu. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je moguće da banci nastane šteta prilikom otplate kredita, vještak je izjavila da je moguće da nastane šteta ali i ne mora ukoliko tuženik primljena sredstva na ime prijevremene otplate kredita uspije kvalitetno plasirati u novi kreditni posao (stranica 156 spisa).
15. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
16. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog prijevremene otplate kredita odnosno da bi mu nastala šteta prijevremenom otplatom kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.
18. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).
19. U konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.9.i navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, evidentno je da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, da je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena paušalno kao postotak prijevremeno vraćene glavnice, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, a što je posebice razvidno iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, pisanog očitovanja vještaka i iskaza vještaka saslušanog na ročištu kod suda koji je iskazivao kako je naprijed navedeno, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.
20. Za napomenuti je da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem u svojstvu svjedoka djelatnika tuženika JS, te nije ustrajao u dokaznom prijedlogu za saslušanjem u svojstvu svjedoka OS, izvršnog direktora riznice tuženika i MS, voditeljice administracije kredita tuženika, na okolnost visine pretrpljene štete, s napomenom da je taj dokazni prijedlog neutemeljen s obzirom da je evidentno da OS i MS nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu,
21. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
21.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
21.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.
22. S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.393,58 EUR (10.499,90kn), sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).
23.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.454,63 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 17.12.2020. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova i 16.07.2024. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 11.01.2022. (Tbr.9.t.2) 50 bodova,02.05.2022. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova i 14.11.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u zahtijevanom iznosu od 26,54 EUR i presudu u iznosu od 53,09 EUR.
24. Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).
25. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 10. siječnja 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužiteljice
-punomoćniku tuženika
