REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-258/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Berislava Devčića, kao predsjednika vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Miličiću, odvjetniku iz Vukovara, Kardinala A. Stepinca 48, protiv tuženika A. b. d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1a, kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-64/2021-13 od 30. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika A. b. d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj: P-64/2021-13 od 30. siječnja 2023., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu broj: [broj] od 03. srpnja 2006. godine sklopljen između tužitelja ĆI iz [adresa], [broj], kao korisnika kredita novčanog iznosa od 43.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene A. b. d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditora u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora, te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. i čl. 3. 4. Ugovora o kreditu broj: [broj] od 03. srpnja 2006. godine sklopljen između tužitelja ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita novčanog iznosa od 43.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i tužene A. b. d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obvezno pravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke. 2 Ref.4 Poslovni broj:

III. Nalaže se tuženiku A. b. d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti tužitelju ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnova povrata pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) ukupni novčani iznos od 3.986,59 eura (slovima: tritisućedevetstoosamdesetšesteura i pedesetdevetcenti), zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine a od 1. kolovoza 2015. godine sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom kako slijedi:

- na iznos od 8,62 od 31. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,22 eura od 30. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 87,50 eura od 31. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 91,03 eura od 31. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,42 eura od 28. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,22 eura od 31. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 93,12 eura od 30. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 94,31 eura od 31. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,36 eura od 30. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,98 eura od 31. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 88,01 eura od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 92,48 eura od 30. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 89,20 eura od 31. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 92,92 eura od 30. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,29 eura od 31. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 330,55 eura od 31. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,49 eura od 31. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,57 eura od 30. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,98 eura od 31. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,60 eura od 30. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 87,98 eura od 31. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,73 eura od 31. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 106,62 eura od 30. rujna 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 94,51 eura od 31. listopada 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 89,02 eura od 30. studenog 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 92,40 eura od 31. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,51 eura od 31. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 94,97 eura od 28. veljače 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,31 eura od 31. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,22 eura od 30. travnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,50 eura od 31. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,73 eura od 30. lipnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,47 eura od 31. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,19 eura od 30. rujna 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,95 eura od 31. listopada 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,16 eura od 30. studenog 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,42 eura od 31. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,79 eura od 28. veljače 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,33 eura od 31. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,74 eura od 30. travnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,13 eura od 31. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 96,57 eura od 30. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,51 eura od 31. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,93 eura od 30. rujna 2015. godine pa do isplate,

sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku A. b. d.d. [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti tužitelju ĆI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.832,89 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od 30. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.312,50 eura.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da tužitelja obveže naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove sastava žalbe ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik prvenstveno u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude postupio suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH o konverziji od 13. i 20. prosinca 2022. obzirom da su tužitelj i tuženik dana 8. studenog 2015. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a prema kojem pravnom shvaćanju potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali eventualnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, odnosno da ne postoji pravna osnova za isplatu eventualno preplaćenih iznosa kada je tužitelj s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK, i to nakon izračuna konverzije koji je napravljen u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK-a,

2.2. Osim navedenog tuženik nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što u obrazloženju pobijane presude nije dao razloge o odlučnim činjenicama i pravnim pitanjima iz ovog parničnog postupka, te da o pojedinim odlučnim činjenicama postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih isprava i zapisnika.

2.3. Nadalje se ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva pozivajući se samo na odredbu članka 502.c ZPP-a, iako je člankom 502.c ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) izričito propisano da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete, a sve i da se mogao pozivati na kolektivni spor, da je u svakom slučaju bio dužan utvrditi sve činjenice i razmotriti sve tuženikove navode o pravnim pitanjima u ovom konkretnom sporu, te da je u tu svrhu morao izvesti sve dokaze koje je predložio tuženik. Tuženik žalbenim navodima osporava i nalaz i mišljenje vještaka iz razloga što je tuženik zatražio da se vještačenjem utvrdi da li su svi iznosi plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita, odnosno da li postoji ikakav preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita, a što nije učinjeno, kao i da se usvajanjem tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, postupa protivno načelu pravičnosti u odnosu na one potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Također da je vještak obračunao i zatezne kamate i troškove na koje tužitelj nikako ne može imati pravo pa da je vještak bio dužan taj iznos oduzeti od ukupnog zbroja uplata.

2.4. Također se žalbi navodi da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno stoga što nisu utvrđivane okolnosti oko sklapanja ugovora nego da se samo pozvalo na presudu u kolektivnom sporu, te da tužitelj nije dostavio uplatnice ili druge isprave – potvrde o plaćanju anuiteta kredita kojima bi dokazao svoju tvrdnju da je osobno uplatio sve anuitete kredita koje sada dijelom potražuje tužbom. Pogrešnom smatra i primjenu materijalnog prava, kako u pogledu ugovaranja valutne klauzule tako i u pogledu promjenjive kamatne stope, navodeći da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno temeljem članka 26. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) i članka 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), kao i da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. ZOO-a. Pogrešnom, nadalje, smatra i primjenu materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastare, kao i tijeka zateznih kamata obzirom da u postupku nije utvrđena tuženikova nepoštenost, ali i primjene Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), jer da tužitelj nije ničim dokazao da su ispunjene pretpostavke ništetnosti. Također se žalbenim navodima osporavaju pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te zahtjev za isplatom iznosa od 3.986,59 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a s osnova navedenih ništetnih odredbi.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da tužitelj nije dostavio uplatnice ili druge isprave – potvrde o plaćanju anuiteta kredita kojima bi dokazao svoju tvrdnju da je osobno uplatio sve anuitete kredita, te da nema pravo tražiti navodnu preplatu, obzirom da je iz priloženog prometa po kreditu vidljivo da su sve uplate vršene u ime i za račun tužitelja, te je isti u konkretnom slučaju aktivno legitimiran tražiti preplaćene iznose.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika S b. d.d. [adresa] kao kreditor dana 3. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: [broj] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 43.000,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 15 godina, a na koji se zaračunavaju kamate od 4,30% godišnje, koju visinu kamatne stope banka može promijeniti sukladno odluci banke o kreditiranju građana, kao stambeni kredit koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, s tim da je dospijeće svakog slijedećeg anuiteta prvog dana u mjesecu. Nadalje nije sporno da su tužitelj i H. A. A. B. d.d. [adresa] zaključili 8. studenog 2015. Aneks uz Ugovor o kreditu broj [broj] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Aneks Ugovora o kreditu), te da je tužitelju na dan konverzije (30. rujna 2015.) u članku 2. utvrđena preplata u iznosu od 1.154,69 eura (8.700,03 kn).

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, te da li nakon sklapanja Aneksa Ugovora, kojim je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u eure, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu i u kojem iznosu, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.) tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud imao je u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u navedenom predmetu, te je izveo sve dokaze predložene po tuženiku, međutim tuženik je na ročištu od 1. prosinca 2023. (list 373-374) odustao od prijedloga da se saslušaju zaposlenici banke ĆIK i DI, tako da je prvostupanjski sud saslušao samo predloženu svjedokinju EI, službenicu banke koja je sudjelovala u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu i tužitelja. Cijeneći iskaze svjedokinje i tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetni kredit bio namijenjen rješavanju stambenog pitanja tužitelja, da je kredit zaključio u poslovnici tuženika u [adresa] u kojoj je tužitelj primao plaću, da mu je službenik banke u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora priopćio da se ugovor zaključuje uz promjenjivu kamatnu stopu i da je vezan za tečaj CHF koji je najpovoljniji i da je najmanja kamata, a tečaj CHF da je stabilan, zatim da nije upozoren na parametre promjene kamatne stope i rizike vezane uz fluktuaciju tečaja CHF jer i službenik banke o tome nije imao znanja pa da takve obavijesti i upozorenja nije niti mogao dati tužitelju nego da je službenik banke predočio tužitelju koliki će biti mjesečni anuitet prema otplatnom planu i da tužitelj nije mogao utjecati na uvjete ugovora osim na iznos i vrijeme otplate, kao i da prilikom promjene kamatne stope nije zaprimio od banke obavijesti o promjenama, niti je banka tražila suglasnost ili pregovaranje sa tužiteljem, a da tužitelj nije imao predznanja o stvarnom značenju pojma promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

12. Nadalje, iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

13. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza svjedokinje EI i tužitelja, proizlazi da tuženik, tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora, nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu, tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iako je teret dokaza bio na njemu, prvostupanjski sud je vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i II. izreke potvrditi.

14. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka 1. ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodatka ugovoru. Nadalje, iako Dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Dodatka ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu.

15. U postupku je utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

16. Na temelju nalaza i mišljenja Dajane Vuković, vještaka iz DVconsulting d.o.o. iz Osijeka, kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalazeći da je isti izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji priloženoj u spisu, utvrđeno je da je da zbog promjene kamatnih stopa ukupna preplata iznosi 2.402,82 eura (18.104,03 kn), a s osnova promjene tečaja da ukupna preplata iznosi 3.643,82 eura (27.454,35 kn), kao i da ti iznosi predstavljaju razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike, kao i pozitivne i negativne razlike kamatne stope, odnosno da pretplata ukupno iznosi 6.046,64 eura (45.558,38 kn), a kako je prilikom provođenja konverzije utvrđena preplata u visini od 2.060,05 eura (15.521,45 kn), da nakon odbitka preplate preostaje razlika u iznosu od 3.986,59 eura (30.036,93 kn). Također je na temelju očitovanja vještaka utvrđeno da u zbroj ukupnih uplata nisu uračunate zakonske zatezne kamate koje je tužitelj plaćao zbog kašnjenja tijekom cjelokupne otplate kredita.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

18. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. svibnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

19. Imajući u vidu sve izneseno, te da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, isplatu iznosa od 3.986,59 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki III. izreke potvrditi.

20. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka (točka IV. i V. izreke) temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

21. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

22. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 10. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Berislav Devčić