Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-43/2018-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja MD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Pane Handžiskiju, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kobašu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 10. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

„Utvrđuje se da je Kupoprodajni ugovor sklopljen 14.05.2001. godine između RD, [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika-protutužitelja MD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljice- protutuženice ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] ništav u odnosu na tužitelju-protutuženicu ND iz [adresa], Vij.

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj MD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine 1/1 dijela – zk.č.br. 2412/11, KUĆA I DVOR, ukupne površine 210 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], pa je tuženica ND iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna to priznati i izdati tuženiku-protutužitelju ispravu podobnu za upis njegova prava vlasništva u zemljišne knjige Općinskog suda u Supetru, koju će za slučaj neizdavanja zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.

Nalaže se tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“.

II. Nalaže se tužitelju MD tuženoj ND isplatiti iznos od 1.250,00 EUR-a (tisućudvijestopedeseteura), u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja MD za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 9.913,61 EUR-a, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik (protutužitelj) je u predmetu Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, broj P-173/14 uz odgovor na tužbu dostavio i protutužbu, a koja protutužba je razdvojena iz navedenog postupka, te je o istoj potrebno odlučiti kao i da je podnijeta samostalna tužba. Navedeni se sud svojim rješenjem broj P-4341/17 oglasio mjesno nenadležnim, te je predmet ustupio ovom sudu kao mjesno nadležnom.

1.1. Slijedom opisanog, u protutužbi (sada tužbi) je navedeno kako suvlasnički udio tuženice u predmetnoj nekretnini je u cijelosti fiktivan budući da za kupnju i održavanje iste, tuženica nije dala apsolutno nikakva financijska sredstva u bilo kojem dijelu, već je sva ulaganja izvršio tužitelj. Naime, tužitelj je podigao stambeni kredit za kupnju (Ugovor o kreditu za kreditnu partiju: broj 7101015263) i kredit adaptaciju nekretnine (Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu po Mastercard kartici od 17.4.2002.), a koje je u cijelosti sam uredno otplatio bez ikakve pomoći ili sudjelovanja tuženice. Razlog zbog kojeg je tužitelj bio prisiljen dozvoliti fiktivni upis vlasničkih prava tuženice na predmetnu nekretninu leži u tome što je tuženica psihički nestabilna osoba koja je uvjetovala zdravlje i sigurnost tužitelja te zdravlje i sigurnost njihovog zajedničkog djeteta GD prijenosom vlasničkih prava na nekretnini. Stoga je tužitelj pod prisilom morao dozvoliti uknjižbu tuženice kao vlasnice ½ nekretnine kako bi zaštitio sebe i svoje dijete od toga da ga tuženica huška protiv oca, te zabranjuje njihovo međusobno viđanje, a što bi navelo daljnju nepopravljivu štetu djetetu. Navedeno potvrđuje i činjenica da je sve troškove vezano uz nekretninu snosio tužitelj, a iz čega je jasno da tuženica nikada nije imala namjeru kupovati i ulagati u nekretninu, već je samo iskoristila priliku da ucijeni tužitelja. Iz navedenih razloga kupoprodajni ugovor od 14.5.2001. temeljem kojeg se tuženica uknjižila kao vlasnik ½ predmetne nekretnine sukladno članku 322. Zakona o obveznim odnosima je u odnosu na nju ništetan, te nema pravni učinak. Posljedično tome, i uknjižba tuženika kao vlasnice ½ nekretnine je također ništetan te ne proizvodi pravne učinke.

1.2. Svojim podneskom od 28. veljače 2023. tužitelj je putem punomoćnika proširio tužbeni zahtjev na SD, a koja je prodavateljica iz Ugovora o kupoprodaji koji je sklopljen 14.5.2001., koji podnesak je dostavljen na očitovanje SD, a koja nije dala pristanak na proširenje tužbe, odnosno na njezinu subjektivnu preinaku.

1.3. Ovaj sud je rješenjem od 2. rujna 2024., broj P-43/2018-30, odbacio tužbu tužitelja u odnosu na II. tuženu SD, te naložio da naknadi troškove parničnog postupka, a koje rješenje je postalo pravomoćno 19. rujna 2024.

1.4. Nakon zaključenja glavne rasprave tužitelj je podneskom od 6. prosinca 2024. izvijestio sud kako povlači tužbu u ovoj pravnoj stvari, a koji podnesak je dostavljen tuženici na očitovanje, međutim ista je svojim podneskom od 9. prosinca 2024. izjavila kako ne pristaje na povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2. U odgovoru na tužbu, tuženica je navela kako se brinula o zajedničkom djetetu isključivo ona, a isto tako je ona bila ta koja je i uzdržavala to dijete, dok tužitelj uopće nije plaćao alimentaciju niti se na bilo koji način brinuo o djetetu, pa onda u svjetlu tih okolnosti zaista zvuče fantastično navodi tužitelja kako je on predmetni ugovor o kupoprodaji zaključio pod „prisilom“, radi toga ona ne bi naudila svojem djetetu za kojeg se ona sama cijeli život brinula, dok je tužitelj za to vrijeme svojom nebrigom prema djetetu i svojim neispunjavanjem zakonske obveze uzdržavanja djeteta pokazao da mu uopće nije stalo ni do zdravlja tog djeteta, niti do njegove dobrobiti. Osim toga, ako je dijete zaista bilo ugroženo, postavlja se pitanje kako to onda da tužitelj u to vrijeme o tome nije obavijestio ni socijalnu službu, niti policiju radi zaštite svojeg djeteta za koje je toliko bio zabrinut, nego se toga sjetio tek nakon 15 godina i to tek nakon što je primio tužbu od tuženice. Da je tuženica zaista bila na ovakav način „prisilila“ tužitelja na zaključenje navedenog ugovora o kupoprodaji, onda bi tužitelj zacijelo puno ranije tražio utvrđenje ništetnim tog ugovora jer je to svakako mogao učiniti nakon punoljetnosti njihovog sina ili nakon što se odselio iz stana tuženice jer tada više nije postojala bojazan da bi tuženica mogla nauditi sinu, a ne bi čekao da tuženica protiv njega podnese tužbu pa da tek onda nakon toga pobija valjanost ugovora. Iz navedenog je evidentno kako osnovni razlog za podnošenje ove tužbe leži u činjenici da se tužitelj na ovakav način pokušava osloboditi svoje obveze prema tužiteljice po osnovi tužbe koju je tuženica podnijela protiv njega, te kako bi bezrazložno odugovlačio taj postupak koji je i činjenično i pravno vrlo jednostavan.

3. Iz podneska tužitelja od 4. lipnja 2018. (stranice 39-41 spisa) proizlazi kako tuženica neosnovano navodi kako tuženik nije naveo vrijednost predmeta spora jer je tuženik podneskom od 7.3.2017. naveo kako vrijednost predmeta spora protutužbe iznosi 10.000,01 kunu, a što je navedeno i u zapisniku s ročišta od 23.3.2017. Stoga je sukladno članku 40. stavku 2. ZPP-a relevantna navedena vrijednost predmeta spora. Obzirom je tuženica ucjenjivala tužitelja kako bi ishodila svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini, jasno je kako je ugovor ništetan jer je isti protivan prisilnim propisima i pravilima morala sukladno članku 322. ZOO-a. Postupanje tuženice se sastojalo o uvjetovanju zdravlja i sigurnosti tuženika i njihovog djeteta. Obzirom na navedeno, jasno je kako je predmetni ugovor ništetan u odnosu na tuženicu. Vezano za tuženičino „huškanje“ njihovog zajedničkog djeteta protiv tužitelja, tužitelj je već naveo kako ništa nije poduzeo jer je bio svjestan kako bi to najviše štetilo djetetu, te bi u konkretnom slučaju bilo kontraproduktivno. Stoga svi navodi tuženice kako tužitelj nije htio ostvariti susrete i druženje s djetetom, da je imao pravna sredstva kojima bi to mogao ostvariti su netočni i usmjereni na stvaranje pogrešne slike o odnosu između oca i djeteta, a na štetu tužitelja. Nije osnovan navod tuženice da su kupnju i uređenje kuće zajedno financirale parnične stranke. Tuženica je navela kako je prodajom svog stana u [adresa], dobila iznos od 45.000,00 DEM pa je dio tog iznosa, točno 25.000,00 DEM platila prodavateljici na ime kapare za kupnju kuće u [adresa]. S tim se tužitelj ne može složiti obzirom je iznos od 25.000,00 DEM tuženica dala njemu na ime ulaganja koje je on izvršio na stanu u [adresa], no kada je tuženica kupila navedeni stan, a koji je bio u vrlo trošnom stanju, tužitelj je svojim sredstvima financirao sve radove na rekonstrukciji stana obzirom je stan bio jednosoban, a u njemu je trebalo živjeti troje ljudi, stoga je navedenom rekonstrukcijom tužitelj od trošnog i jednosobnog stana napravio moderan dvosobni stan. Tuženica je tužitelju obećala isplatiti iznos od 25.000,00 DEM na ime uloženih troškova po prodaji stana, a navedeno je i učinila. Navedeni iznos tuženica nije platila na ime kapare za kuću u [adresa], već je time vratila tužitelju uložena sredstva u rekonstrukciju stana u [adresa], a s ostatkom novca si je kupila dva automobila i uložila u sredstva u stan u kojem ona trenutno živi. Tuženica je bila vlasnica stana u [adresa] i navedenog stana u [adresa], koje je prodala i dobila iznos kojim je financirala kupnju i rekonstrukciju novog stana u [adresa], Vij. G. Zabundžije 8, čija je cijena bila 135.000,00 DEM. Radi kupnje navedenog stana ,tužitelj je prodao i svoj stan u [adresa] obzirom da dobiveni iznos od kupoprodaje navedenih stanova tuženice, ukupno iznos od 80.000,00 DEM, nije bio dovoljan za iznos kupoprodajne cijene novog stana tuženice. Vezano za ugovor o nenamjenskom kreditu, tužitelj je naveo kako je omaškom naveo datum tužiteljevog ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu s datumom 9.7.2002. jer se navedeni datum odnosi na tuženičin ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu po Mastercard kartici. Tužitelj je dostavio račune iz kojih je razvidno kako je adaptacija izvršena prije navedenog datuma iz ugovora, a koje je tuženica iskoristila za adaptaciju kuće u [adresa]. Tuženica je navela da je ona kupovala namještaj za kuću u [adresa], no tužitelj to smatra paušalnim, obzirom da ona nije dostavila nikakve dokaze kojima isto potkrepljuje. Tuženica je navela i kako je financirala materijalne troškove svoje braće VD i MDŠ, to nije točno obzirom je troškove snosio tužitelj. Jasno je kako tuženica nije ništa uložila u kuću u [adresa], stoga su svi ti navodi neosnovani, a to proizlazi iz činjenice kako je tužitelj zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d. 17.5.2001. na iznos od 97.650,00 DEM, a kupoprodajni ugovor za kuću je zaključen 14.5.2001. na iznos od 93.000,00 DEM, stoga je jasno da je kupnju kuće financirao sam tužitelj, a ne zajedno s tuženicom, a kako ona to navodi. Tužitelj je naveo kako se tuženica u predmetnom ugovoru nalazi samo iz razloga jer je izvršila ucjenu na njega preko njihovog zajedničkog djeteta. Naveo je i kako je plaćao određenu mu alimentaciju za zajedničko dijete, a također je plaćao i djetetovu školarinu, te obavljao druge kupovine prema potrebama djeteta. Tužitelj je naveo kako je duže vrijeme htio podnijeti tužbu protiv tuženice, a kako isto nije uspio učiniti, želio je to ostvariti u ovom postupku, stoga odbija kao neosnovane navode tuženice kako je intencija tužitelja bila da se oslobodi obveze prema tuženici i radi odugovlačenja postupka. Navedeno svakako nije točno, već je tužitelj samo htio konačno riješiti vlasničke odnose na navedenoj nekretnini.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to u kupoprodajni ugovor (stranice 17-22 spisa), ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu po Mastercard kartici (stranice 23-24 spisa), ugovor o nenamjenskom kreditu s datumom odobrenja 19.9.2007. (stranice 25- 26 spisa), potvrda (solemnizacija – stranica 27 spisa), ugovor o nenamjenskom kreditu s datumom odobrenja 25.5.2006. (stranice 28-33 spisa), e-mail poruke (stranice 34-35 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine od 12.11.1999. (stranice 42-45 spisa), račune (stranice 46-67 spisa), ugovor o nenamjenskom kreditu s datumom odobrenja 16.5.2001. (stranice 79-82 spisa), ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu po Mastercard kartici (stranice 83-84 spisa), potvrde o uplatama (stranice 85-88 spisa), kupoprodajni ugovor (stranice 89-91 spisa), spis Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru broj P-5626/2015 (P-3346/2022, P-173/2014) i P-4341/2017.

4.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 6. prosinca 2024. punomoćnik tuženice je odustao od dokaznog prijedloga za ispitivanjem svjedoka VD i UD, te tuženice, kao i kod svih drugih dokaznih prijedloga, te je sud donio rješenje kojim je utvrdio kako se daljnji dokazi u ovom postupku neće izvoditi, budući je u ovom spisu stvar dovoljno razjašnjena.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan je u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti kupoprodajnog ugovora od 14. svibnja 2001. sklopljenog između RD i tužitelja MD, te tužene ND u odnosu na tuženu, te utvrđenje da je tužitelj sada vlasnik 1/1 nekretnine u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

7. U postupku je nesporno da je zaključen kupoprodajni ugovor od 14. svibnja 2001.

8. Među strankama je sporno je li navedeni ugovor ništetan u odnosu na tuženu, te je li tužitelj stoga vlasnik 1/1 nekretnine koja je predmet spornog kupoprodajnog ugovora.

9. Iz ugovora o namjenskom kreditu s datumom odobrenja 16.5.2001. (stranice 79-82 spisa) proizlazi kako je tužitelj podignuo kredit kod Zagrebačke banke d.d. u iznosu od 97.650,00 DEM, u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju kuće u k. o. [katastarska općina].

10. Iz ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu po Mastercard kartici (stranice 83-84 spisa) proizlazi kako su Zagrebačka banka d.d. (kao kreditor) i MD sklopili 21.12.2004. navedeni ugovor kojim se MD odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 kuna.

11. Iz kupoprodajnog ugovora (stranice 89-91 spisa) proizlazi kako su SD (kao prodavatelj) i HD (kao kupac) 14.5.2001. zaključili navedeni ugovor kojim u vezi stambenog objekta (u naravi kuća visokoprizemnica Pr-Pot tlocrtne površine 65,00 m2) u [adresa], Općina Supetar, Otok Brač., po ugovorenoj kupoprodajnoj cijeni u iznosu od 93.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

12. Iz kupoprodajnog ugovora (stranice 17-19 spisa) proizlazi kako su ŽD, kao prodavatelj, i ĆD, kao kupac, zaključili navedeni ugovor 19. ožujka 2001., i to u vezi stana broj 2, na III. katu zgrade u [adresa] u iznosu od 45.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

13. Iz kupoprodajnog ugovora (stranice 20-22 spisa) proizlazi kako su HD, kao prodavateljica, i ČD, kao kupac, zaključili navedeni ugovor 19. srpnja 2001., i to u vezi stana u [adresa] u iznosu od 35.000 DEM u kunskoj protuvrijednosti.

14. Iz ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu po Mastercard kartici (stranice 23-24 spisa) proizlazi kako su 9. srpnja 2002. Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, i HD, kao korisnik kredita, sklopili navedeni ugovor, kojim se HD odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 5.465,17 eura.

15. Iz ugovora o nenamjenskom kreditu s datumom odobrenja 19.9.2007. (stranice 25- 26 spisa) proizlazi kako su 21. rujna 2007. Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, i HD, kao korisnik kredita, sklopili navedeni ugovor kojim se HD odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 90.000,00 kuna.

16. Iz ugovora o namjenskom kreditu s datumom odobrenja 25.5.2006. (stranice 28- 33 spisa) proizlazi kako je HD kao korisnik kredita, te HD i MD, kao založni dužnici podignuli kredit za refinanciranje stambenih kredita i adaptaciju stana u visini od 45.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti.

17. Iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 12.11.1999. (stranice 42-45 spisa) proizlazi kako su MD, kao prodavatelj i ĐD kao kupac sklopili ugovor za prodaju stana u [adresa], u iznosu od 417.705,63 kune.

18. Iz računa (stranice 46-67 spisa) proizlazi kako tužitelj posjeduje račune a u svezi adaptacije stana koji je predmet kupoprodajnog ugovora.

19. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je saslušao svjedoke GD i MDŠ.

20. Saslušan na raspravi, svjedok MDŠ je iskazao kako je on brat tuženice, međutim oko samog sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina mu nije ništa poznato, ističe da mu je poznato kako su tužitelj i tuženica upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama u vezi predmetne nekretnine u k. o. [katastarska općina], a to mu je poznato budući mu je rečeno iz razgovora od strane parničnih stranaka. Nadalje, iskazuje kako mu je poznato da su predmetnu nekretninu kupili prije otprilike 20ak godina, a ista je bila u trenutku kupnje u takvom stanju da je bila potrebna obnova. Nadalje, iskazuje kako je on osobno pomagao pri obnovi te nekretnine, a radio je jednostavnije radove kao pomoćni radnik, te je za pomoć dolazio svega 10ak puta, a kada bi se zadržavao po dan-dva tamo. Iskazuje kako mu je tužitelj MD, a nakon što mu je pred njim tuženica rekla da bi trebao platiti za obavljeni rad, za navedeni posao u svega dva navrata platio sve zajedno oko sadašnjih 300,00 eura, što je bilo vrlo malo u odnosu na rad koji je obavljao u to vrijeme. Nadalje, iskazuje kako ne zna detalje u kakvim su točno odnosima parnične stranke, ali mu je poznato da su isti razvedeni i da trenutno vode spor. Iskazuje kako mu je poznato da su isti kad su bili u braku imali jedno dijete i to GD. motiv rada prilikom obnove kuće bio je prije svega rodbinski, odnosno kako bi pomogao svojoj sestri. S tužiteljem je uvijek o svemu razgovarao, međutim na poseban upit punomoćnika iskazuje kako mu nikada nije bilo rečeno da je postojala bilo kakva prisila prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnine za kuću u k. o. [katastarska općina]. Ističe kako je zajedno s njim na kući radio i njegov brat VD, ali njemu nije poznato je li mu išta plaćeno za obavljeni posao, s time da je on radio nešto manje u odnosu na njega.

21. Saslušan na raspravi, svjedok GD je iskazao kako su njegovi roditelji parnične stranke, te da mu je i poznato sve oko sklapanja i kupovine predmetne nekretnine u k. o. [katastarska općina], a to sve iz razloga budući je on osobno zajedno s roditeljima obilazio nekretnine 2001. godine. Nadalje, kad su pronašli tu nekretninu k. o. [katastarska općina], poznato mu je kako su oba roditelja zajedno navedeni kao kupci u ugovoru o kupoprodaji, a ističe i kako je prije kupnje navedene nekretnine njegova majka, ovdje tuženica, ND, prodala stan u [adresa], za iznos od 45.000,00 maraka, te je od tog novca na ime kapare za kupnju predmetne nekretnine dala iznos od 25.000,00 maraka. To sve iz razloga budući da njegov otac, ovdje tužitelj, u to vrijeme nije mogao dobiti kredit budući je morao čekati još par mjeseci kako bi bio kreditno sposoban, te je ona dala tu kaparu. Ističe kako je potom njegov otac digao kredit za iznos od 97.000,00 maraka, s time da je od tog iznosa iznos od 68.000,00 maraka dao za ostatak kupoprodajne cijene, a za preostalih približno 30ak tisuća maraka je kupio sebi automobil. Ističe kako su u trenutku kupnje u kući postojali samo zidovi te je bila potrebna obnova, pa je stoga njegova majka, ovdje tuženica, dala i svoj preostali dio od prodaje stana u [adresa] u iznosu od 27.000,00 maraka radi obnove predmetne nekretnine. Ističe kako je, a sve kako bi se dovršila obnova nekretnine u k. o. [katastarska općina], njegova majka prodala i stan u [adresa] u [adresa], za iznos od 35.000,00 maraka, te je prilikom prodaje tog stana kupac platio pola tog iznosa, a pola je trebao platiti nakon što njegov otac, ovdje tužitelj, uredi taj stan u [adresa]. Kako to njegov otac nije učinio, kupac je nakon 5-6 godina raskinuo ugovor, te je njegova majka morala vratiti iznos koji je primila na ime pola kupoprodajne cijene, a to je učinila na način da je podigla kredit. Ističe nadalje kako je iznos koji je morala vratiti bio 23.000,00 eura budući je navedeni iznos morala vratiti zajedno s kamatom. Zbog svih troškova koje je imala i ranijih troškova po kartici i refinanciranja dugova, ista je ponovno digla jedan, ali veći kredit. Nadalje, ističe kako je zbog svega toga ponovno prodan stan u njezinom vlasništvu u Zagrebu za iznos od 40.000,00 eura. Ističe kako je koliko je njemu poznato, njegova majka, ovdje tuženica, u kuću u k. o. [katastarska općina] ukupno dala iznos od 73.000,00 maraka, a njegov otac 68.000,00 maraka. Prema njemu nikada nije bila izvršena prisila, odnosno prijetnja, a ističe i kako taj podatak nije istinit, budući se tuženica jedino brinula za njega, a tužitelj ga je zanemarivao, to prvenstveno govori iz razloga jer su se parnične stranke razvele 1990. godine kada je imao tužitelj obvezu za plaćanje njegovog uzdržavanja što on to nikada nije činio, čak naprotiv, izbjegavao je i plaćanje uzdržavanja. Iskazuje kako je tužitelj i fizički napao njegovu majku 2007. godine kada je on bio prisutan zajedno s drugom rodbinom, a sve je to bilo u kući koja je predmet ovog tužbenog zahtjeva.

22. U ovom postupku utvrđeno je sljedeće:

- da je tužitelj, kao prodavatelj, prodao nekretninu 12. studenog 1999. koja se odnosi na stan u [adresa] za iznos od 417.705,63 kune

- da je tuženica, kao prodavateljica, prodala nekretninu 19. ožujka 2001. koja se odnosi na stan u [adresa] za iznos od 45.000,00 DEM

- da su tužitelj i tuženik, kao kupci, kupili nekretninu 14. svibnja 2001. koja se odnosi na kuću u [adresa] za iznos od 93.000,00 DEM (navedeni ugovor je i predmet tužbenog zahtjeva)

- da je tužitelj 16. svibnja 2001. podignuo kredit za iznos od 97.650,00 DEM za kupnju kuće,

- da je tuženica, kao prodavateljica, prodala nekretninu 19. srpnja 2001. koja se odnosi na stan u [adresa] za iznos od 35.000,00 DEM

- da je tuženici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 5.465,17 EUR od strane Zagrebačke banke d.d., 9. srpnja 2002.

- da je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 kuna od strane Zagrebačke banke d.d., 21. prosinca 2004.

- da je tuženici 25. svibnja 2006., kao korisnici kredita odobren namjenski kredit u iznosu od 45.000,00 eura, u kunskoj protuvrijenosti a radi refinanciranja stambenih kredita i adaptacije stana,

- da je tuženici 19. rujna 2007., kao korisnici kredita odobren namjenski kredit u iznosu od 90.000,00 kuna a radi isplate ČD prema sudskoj nagodbi broj P- 6090/06 Općinskog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2007.

23. Stoga, cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da su nekretnine u ranijem vlasništvu tužitelja i tuženika, a prije kupnje sporne nekretnine, prodavali oboje, dok je nakon kupnje sporne nekretnine, jednu nekretninu u svome ranijem vlasništvu prodala tuženica i to neposredno nakon kupnje nekretnine u k. o. [katastarska općina] (19. srpnja 2001., list 20-22 spisa). Da je dio novca tužena od ranije prodane nekretnine, koja se odnosi na stan u [adresa] uplatila na ime kapare za kupnju predmetne nekretnine (iznos od 25.000,00 DEM), a što je utvrđeno iz izjave svjedoka GD, inače sina tužitelja i tuženice dane na raspravi održanoj 6. prosinca 2024. Nadalje sud nije utvrdio da je samo tužitelj adaptirao predmetnu nekretninu, a to prvenstveno iz razloga jer je sud utvrdio kako je i tuženici, i to neposredno nakon što je izvršena kupoprodaja predmetne nekretnine, stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 5.465,17 EUR od strane Zagrebačke banke d.d. i to 9. srpnja 2002., dok je tužitelju navedeni kredit odobren 21. prosinca 2004. (a ne kako navodi u tužbi 17. travnja 2002.). Također je tužena neposredno i nakon kupnje nekretnine u k. o. [katastarska općina] prodala nekretninu u [adresa], a da je dio od prodaje navedenog stana dan u adaptaciju sporne nekretnine navodi u svome iskazu svjedok GD. Stoga navod tužitelja kako tuženica za kupnju i održavanje sporne nekretnine nije dala apsolutno nikakva financijska sredstva ovome sudu nije prihvatljiva, a to prvenstveno je sud utvrdio uvidom u isprave koje priležu spisu, te izjavi svjedoka GD.

23.1. U odnosu da se radi o psihički nestabilnoj osobi sud je mišljenja kako navedeno ničim tužitelj nije dokazao. Naime, da je tužiteljica psihički nestabilna osoba ne bi sigurno prodavala i kupovala nekretnine, te više puta, u navedenom razdoblju, ali i kasnije podizala kredite (koje je očito morala i otplaćivati jer joj inače ne bi bio odobren svaki kasnije zatraženi kredit). Također je tužitelj na ovu okolnost predložio i saslušanje više svjedoka, međutim nakon saslušanja brata tuženice, te sina tužitelja i tuženice sud je zaključio kako se navedeni zaključak iz ničega ne može izvesti, a također tužitelj nije predložio provođenje kakvog vještačenja kako bi se navedena okolnost mogla utvrditi od strane stručne osobe.

24. Člankom 322. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – dalje u tekstu: ZOO.) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 279. stavkom 3. ZOO-a je propisano da ugovor koji je sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani je ništetan. Člankom 331. stavkom 1. ZOO-a je propisano da ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi.

25. Citiranim zakonskim odredbama te uvidom u tužbeni zahtjev sud je utvrdio kako tužiteljica zahtjev utvrđenje ništetnim kupoprodajni ugovor od 14. svibnja 2001. u odnosu na tuženicu, a kao razlog ništetnosti je navedena prisila prema tužitelju. Kako sama prijetnja ima oblik psihičke prisile sila iz članka 279. stavka 3. ZOO-a bi značila da je ugovor sklopljen uporabom tjelesne sile. Nastavno na navedeno zbog mana volje posljedica prijetnje je pobojnost, a sile ništetnost ugovora (što u konkretnom slučaju zahtjeva tužitelj). Da se ovdje nije radilo o uporabi fizičke sile pri sklapanju navedenog ugovora sud je zaključio saslušanjem svjedoka GD, a koji je na raspravi održanoj 6. prosinca 2024. izjavio kako je on zajedno s roditeljima (ovdje tužiteljem i tuženicom) obilazio nekretnine tijekom 2001. godine, kao i da je tuženica, na ime kapare, za kupnju sporne nekretnine, dala iznos od 25.000,00 DEM. Također tužitelj ničim nije dokazao navedenu činjenicu da je tuženica mogla ugroziti zdravlje i sigurnost njihovog zajedničkog djeteta, budući da isti, u svome iskazu, o navedenom nije iskazivao.

26. Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno, valjalo je stoga iz gore obrazloženih razloga, a temeljem odredbe članka 322. stavak 1. ZOO, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te presuditi kao u izreci.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), a uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.000,01 kuna (sada 1.327,36 EUR) na način kako je to naznačio tužitelj, a što je utvrđeno uvidom u podnesak od 7. ožujka 2017. (list 133 spisa u predmetu broj P-5626/2015, u kojem predmetu je prvotno postavljena protutužba koja je naknadno izdvojena), sukladno članku 40. stavku 2. ZPP-a. Stoga je naloženo tužitelju naknaditi trošak tuženici prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23. - u daljnjem tekstu: Tarifa) i to za sastav odgovora na protutužbu (sada tužbu) od 16.4.2018. u visini od 100 bodova, prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za trošak pristupa raspravama od 17.4.2018., 8.11.2022., 8.11.2024. i 6.12.2024., za svaku u visini od po 100 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, odnosno sveukupno 500 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i visinu poreza na dodanu vrijednost iznosi 1.250,00 EUR.

28. Tuženica je odbijena u cijelosti za trošak sastava podneska od 4.12.2016. u iznosu od 1.400,00 eura uvećan za PDV, budući da isti ne prileži ovom spisu, kao i u cijelosti zatraženog troška pristojbe na presudu u visini od 663,61 eura, budući da tuženik u ovom postupku ne plaća trošak pristojbe na presudu, već sukladno članku 3. stavku 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/15. i 51/23.) je propisano kako za odluke I. stupanjskog suda pristojbu je dužna platiti osoba koja pokreće postupak, a to je u ovom slučaju tužitelj, a ne tuženica. Također je za preostalu razliku od 7.500,00 eura ista odbijena, budući da je u ovom postupku vrijednost predmeta spora utvrđena sukladno članku 40. stavku 2. ZPP-a u visini od 1.327,36 eura, a ne u visini od 610.000,00 kuna kako to u svom podnesku navodi tužitelj. 29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 10. siječnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženice