REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3756/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB Raiffeisenbank Austria d.d., zastupanog po Mateji Vidaković, odvjetnici iz OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja odvjetnice Ane Galoši Comisso i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika CI, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 10. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 718-50-3901025 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 31.01.2007.g u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu: -članak 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 29.333,23 po srednjem tečaju Kreditora"

-članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Kamatna stopa: Redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

-članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

-članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Način otplate: kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.."

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 isplatiti tužitelju MI OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove, nastale na temelju poništenja odredbi o vezivanju tražbine uz valutu švicarski franak, iznos od 4.436,12 € sa zakonskim zateznim kamatama, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku na pojedine iznose po dospijeću pa do isplate, kako slijedi: 0.18 € sa zzk od 29.03.2007. pa do isplate

4.11 € sa zzk od 01.04.2008. pa do isplate

17.64 € sa zzk od 19.01.2009. pa do isplate

3.48 € sa zzk od 19.01.2009. pa do isplate

21.48 € sa zzk od 19.01.2009. pa do isplate

24.25 € sa zzk od 23.02.2009. pa do isplate

25.50 € sa zzk od 06.04.2009. pa do isplate

22.59 € sa zzk od 06.04.2009. pa do isplate

23.26 € sa zzk od 27.08.2009. pa do isplate

17.86 € sa zzk od 27.08.2009. pa do isplate

13.89 € sa zzk od 27.08.2009. pa do isplate

14.95 € sa zzk od 27.08.2009. pa do isplate

17.04 € sa zzk od 27.08.2009. pa do isplate

16.86 € sa zzk od 15.03.2010. pa do isplate

14.74 € sa zzk od 15.04.2010. pa do isplate

18.72 € sa zzk od 14.05.2010. pa do isplate

21.90 € sa zzk od 15.06.2010. pa do isplate

26.43 € sa zzk od 15.06.2010. pa do isplate

25.39 € sa zzk od 16.07.2010. pa do isplate

31.54 € sa zzk od 15.09.2010. pa do isplate

30.37 € sa zzk od 15.10.2010. pa do isplate

32.65 € sa zzk od 15.10.2010. pa do isplate

52.33 € sa zzk od 15.11.2010. pa do isplate

48.28 € sa zzk od 15.12.2010. pa do isplate

60.65 € sa zzk od 16.03.2011. pa do isplate

56.38 € sa zzk od 14.04.2011. pa do isplate

49.50 € sa zzk od 13.05.2011. pa do isplate

64.01 € sa zzk od 15.06.2011. pa do isplate

82.47 € sa zzk od 15.07.2011. pa do isplate

69.40 € sa zzk od 15.09.2011. pa do isplate

73.98 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate

68.15 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate

69.20 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate

93.95 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate

96.36 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate

117.03 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate 106.41 € sa zzk od 08.12.2011. pa do isplate

94.79 € sa zzk od 09.12.2011. pa do isplate

92.98 € sa zzk od 09.12.2011. pa do isplate

92.09 € sa zzk od 15.12.2011. pa do isplate

97.60 € sa zzk od 23.03.2012. pa do isplate

102.40 € sa zzk od 23.03.2012. pa do isplate 103.05 € sa zzk od 23.03.2012. pa do isplate

99.72 € sa zzk od 14.09.2012. pa do isplate

101.97 € sa zzk od 15.10.2012. pa do isplate

103.50 € sa zzk od 14.11.2012. pa do isplate

100.92 € sa zzk od 14.12.2012. pa do isplate 101.60 € sa zzk od 14.02.2013. pa do isplate

99.66 € sa zzk od 15.05.2013. pa do isplate

95.48 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate

99.94 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate

102.08 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate 100.58 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate

92.16 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate

99.31 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate

99.94 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate

1,023.42 € sa zzk od 28.06.2013. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 isplatiti tužitelju MI OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 583,33 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.02.2007.g., pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 116,86 EUR na ime jednokratne naknade za obradu kredita (od zatraženih 700,19 EUR do dosuđenih 583,33 EUR) s pripadajućim zateznim kamatama.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.765,45 EUR zajedno sa zakonskom tekućom od 10. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 31.01.2007. sklopio Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.333,23 CHF prema srednjem tečaju kreditora. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje. Ističe da je za trajanja otplate kredita redovna kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika više puta mijenjana na štetu tužitelja. Kako je tužitelj zbog ugovorene promjenjive redovne kamatne stope plaćao povećane iznose, to isti, smatrajući da su korištene nepoštene ugovorne odredbe i pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13, konačno postavljenim zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe iz čl. 2 Ugovora o tome da je kamatna stopa promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj nadalje ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj svojim konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništavom i dio odredbe čl. 1. i 7. Ugovora te traži da sud naloži tuženiku isplatu preplaćenog iznosa razlike u valutnom tečaju u ukupnom iznosu kao u izreci, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje na mjesečne iznose preplaćenih iznosa teku od dana uplata pojedinih anuiteta, sve to uz naknadu parničnog troška. Nadalje tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim dio članka 3. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 700,19 EUR s kamatama od 01.02.2007., dok konačno preciziranim zahtjevom potražuje 583,33 EUR, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, o kojima se nije posebno pregovaralo, a kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo, sve to uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, smatra da se utvrđenja iz presude VTSRH Pž6632/17 ne mogu primijeniti na kredite za kupnju vozila te da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi. Smatra da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva, kao i da su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, odnosno da je riječ o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Također ističe da je kredit solemniziran od strane javnog bilježnika što znači da su tužitelju bile objašnjene posljedice odnosno da ugovor odražava njegovu stvarnu volju. U pogledu ulazne naknade tuženik ističe Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Ističe da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe, no sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Nakon tužiteljevog djelomičnog povlačenja zahtjeva koji se odnosi na ulaznu naknadu od zatraženih 700,19 EUR na 583,33 EUR, tuženika se tom povlačenju protivi. Slijedom navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 31.01.2007. (list 8), knjigovodstvenu karticu (list 16), otplatni plan (list 12), nalaz i mišljenje vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. VI (list 81), iskaz tužitelja (list 144).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po osnovi valutne klauzule, te djelomično osnovanim u dijelu za isplatu po osnovi naknade za obradu zahtjeva.

5. Nesporna je činjenica da je dana 31.01.2007. sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka, te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,20 % godišnje. Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja. Prijeporno je i to da li je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, a također je sporna i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

6. U odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu:

7. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

11. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP- a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

13. Međutim, tuženik je u ovom predmetu predložio provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, a sve na okolnost obaviještenosti o rizicima i značenju ugovornih odredbi.

14. S obzirom na utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., koja govori o povredi prava na jednakost oružja, odnosno o potrebi provođenja predloženih dokaza na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, to je sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je predmetni kredit podignut za kupnju vozila koje je koristio isključivo za osobne potrebe, tada je već bio u mirovini kao policajac. Kredit je sklopio u autokući u kojoj se odlučio za vozilo, a u banci tuženika nije niti bio. Ugovor je unaprijed sastavljen i čekao je gotov radi ovjere, a varijanta u valuti CHF bila je jedina tada u ponudi. Ni oko čega nije pregovarao niti je dobio bilo kakva upozorenja oko tečaja, nije znao niti mu je ikad palo na pamet da bi taj tečaj mogao toliko rasti. Vidio je i da je kamata ugovorena kao promjenjiva, ali nije znao temeljem čega ona raste, međutim rate su narasle od 1.800,00 na gotovo 2.800,00 kn. Tražio je da se kamata smanji jer mu je bilo teško kredit plaćati, međutim u banci mu je rečeno da su takvi uvjeti ugovoreni i da se ne može ništa. Da je znao da će mu rata toliko narasti nikad se ne bi odlučio za tu opciju ugovora. Naknada za obradu kredita naplaćena je iz iznosa kredita, to je vidio tek kada je dobio isplatu, a nitko mu nije rekao za što ta naknada služi niti što se zapravo njome plaća. Kredit je uredno plaćao 6 godina, a nakon toga više nije mogao pa je obveze podmirila Croatia osiguranje d.d. Oni su nakon toga protiv tužitelja vodili ovrhu, ovrhom mu je zaplijenjeno čak i predmetno vozilo koje je procijenjeno na znatno manji iznos, a ostatak do punog iznosa mu je ustegnut od mirovine, kao i jamcima, kojima je kasnije tužitelj vratio ono što su za njega platili.

15. Sud navedenom iskazu vjeruje u cijelosti jer je logičan i životan te je u skladu s ostalim provedenim dokazima. Pritom sud vjeruje da tužitelju nitko nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora te da pregovaranje u biti nije bilo niti vođeno, a niti je u biti ono bilo moguće, s obzirom da je ugovor bio unaprijed pripremljen, odnosno od strane dužnika preuzet tek radi ovjere, a tužitelj u banci nije niti bio.

16. Pritom valja istaknuti da tuženik tijekom postupka nije predložio provođenje dokaza saslušanjem osobnog bankara, odnosno djelatnika banke koji je sudjelovao u pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora. Stoga je na konkretnu pravnu situaciju i upitna primjena utvrđenja Ustavnog suda RH iz presude U-III-5458/2021 od 30.06.2022., jer tuženik zapravo u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije predložio relevantan dokaz na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, a koja ne bi bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu.

17. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao i temeljem provedenog dokaznog postupka, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

18. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

19. Pritom iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka sud zaključuje, a koja činjenica među strankama nije bila niti sporna, da je doista Croatia osiguranje d.d. podmirila tužiteljevo dugovanje prema tuženiku nakon otkaza ugovora, koji otkaz je uslijedio zbog neplaćanja, kao i to da je potom isti taj dug naplatila ovrhom od ovdje tužitelja, zbog čega je došlo i do zapljene te potom i prodaje predmetnog vozila. Stoga nema zapreke smatrati tužitelja aktivno legitimiranim za nastale tražbine, koje po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje upravo ovom tužbom, jer je zbog povećanih rata kredita radi ništetne valutne klauzule tužitelj povećani iznos platio Croatia osiguranju d.d., odnosno Croatia osiguranje d.d. isti taj povećani iznos doznačila tuženiku nakon otkaza. U tom smislu upravo je tuženik u konačnici ostvario korist stjecanjem bez osnove, koju je u ovoj parnici u obvezi vratiti tužitelju.

20. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. VI sa zadatkom utvrditi da li je bilo i kolika je bila preplata u mjesečnim iznosima anuiteta po Ugovoru o kreditu od 31.01.2007. ako bi se kao tečaj valute CHF uzeo onaj tečaj na dan isplate ugovora te primijenio na čitavo ugovorno razdoblje trajanja kredita.

21. Iz nalaza proizlazi da razlika u preplaćenim anuitetima iznosi 4.436,12 EUR s iznosima i datumima dospijeća upravo kako je to tužitelj i precizirao u svom konačno postavljenim zahtjevu.

22. Stranke nalazu nisu prigovarale, a sud ga je prihvatio kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dokumentacijom u spisu, smatrajući pritom da je zadatak vještaku određen upravo sukladno utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda RH u parnici Potrošač, za koja je sud vezan, kako je to ranije obrazloženo.

23. Pritom valja istaknuti da plaćanjem manjih iznosa anuiteta u razdoblju u kojem je tečaj bio niži od onog ugovorenog na dan isplate ugovora (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja), potrošač ništa ne stječe, pa stoga sud nije imao što niti oduzimati od tužitelj tražbine. Osim toga, u odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF, tuženik nema svojstvo potrošača i na njega se ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, tuženik je banka tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita, što znači da mu je bila poznata, odnosno svakako mu nije mogla ostati nepoznata, mogućnost pada tečaja CHF, i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, nema pretpostavki tuženiku pružiti zaštitu koja je pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu, a niti oduzimati tzv. "negativne razlike", kako to neosnovano predlaže tuženik.

24. Osim toga tu valja ukazati na odluku proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. u kojoj je navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita."

25. Nadalje, sud je dopustio preinaku tužbe kako je to zatraženo u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja saznao za točne iznose koje tuženik duguje, odnosno za ukupni iznos razlike. Stoga je takva preinaka dopuštena u smislu 192. st. 2. ZPP-a, pri čemu valja ukazati na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. Su- IV-162/2021 prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

26. Nadalje, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe, koja je uslijedila ovdje odmah nakon provedenog vještačenja, ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

27. U odnosu na navode da je došlo do preinake tužbe povišenjem zahtjeva, pa da je u odnosu na te iznose nastupila zastara, valja reći da su ocijenjeni kao neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja jer to bez provedenog vještačenja nije bilo moguće učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je već u tužbi utužen iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari.

28. Pritom da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je još u tužbi i postavljeno, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može u konkretnom slučaju ići na štetu potrošača, koji se na ništetnost poziva još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje bi pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 te bi dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio GI - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).

29. Nadalje, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga, kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a, koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP-a.

30. Konačno, tu se ukazuje i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-123/2024-5 zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

31. Slijedom navedenog, a kako je tužbeni zahtjev na isplatu bio po visini identičan nalazu vještaka to je isti valjalo prihvatiti i presuditi kao u točki II izreke.

32. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

33. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

34. Pritom valja posebno istaći da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

35. Slijedom navedenog dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je prigovor tuženika u tom smislu neosnovan, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kao je to navedeno u toč. II izreke.

36. U odnosu na dio zahtjeva da sud utvrdi ništetnim dio članka 3. Ugovora o kreditu te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno potrošačko pravo, ističe se kako slijedi:

37. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kojim je člankom 3. Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita u visini od 3,30% iznosa kredita. Nije sporno niti to da je naplaćena ova naknada, i to u visini od 583,33 EUR, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

38. Člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je se naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, dok je člankom 9. propisano da se na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.

39. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je ulazna naknada bila dio ugovora te nije mogao o njoj pregovarati, a nitko mu nije rekao za što ta naknada služi, niti zna koji su troškovi s njom pokriveni.

40. Sud prihvaća navedeni iskaz u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

41. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, jer tužitelj uopće nije bio u banci, koju činjenicu tuženik tijekom postupka nije osporio, niti je tvrdio suprotno, kao što nije niti predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelju neposredno prije solemnizacije kod javnog bilježnika.

42. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

43. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

44. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

45. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

46. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

47. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

48. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

49. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba članka 3., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

50. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

51. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

52. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

53. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

54. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

55. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

56. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 3. Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

57. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita.

58. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena ulazna naknada, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

59. Međutim, kako je tužitelj konačno postavljenim zahtjevom djelomično povukao svoje potraživanje po osnovi ulazne naknade, odnosno od početno postavljenih 733,19 EUR nakon vještačenja tužitelj je potraživao 583,33 EUR, a tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je stoga primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a valjalo odlučiti o početno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji je stoga utvrđen djelomično osnovanim za iznos od 583,33 EUR, dok je u preostalom dijelu isti valjalo odbiti kao u toč. IV izreke.

60. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

61. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 323 ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom ugovaranja valutne klauzule rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

62. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 27.9.2023. i 5.7.2024. (tbr. 8/1) po 100 bodova, te zastupanje na ročištima 18.3.2024., 20.11.2024. i 11.12.2024. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 600 bodova odnosno 1.200,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 300,00 EUR, i trošak financijskog vještačenja od 265,45 EUR, pa ukupan trošak tužitelja iznosi 1.765,45 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka kojima se očituje na navode tuženika i iznosi svoje viđenje predmetne pravne problematike jer sud smatra da isti nisu nužni za vođenje ove parnice, pogotovo imajući u vidu da se, nakon nesporne visine samog zahtjeva, zapravo radi o pravnom pitanju o kojem dodatna očitovanja nisu potrebna.

63. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 10. siječnja 2025. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženiku po punomoćniku