Poslovni broj: P-1096/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja ŠMP (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po pun iz OD Jajaš i Vukelić, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), iz [adresa], zastupano po pun iz OD Mađarić & Lui, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 20. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objavivši dana 10. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. 628-50-3868509 od dana 09.01.2007. godine, koji glasi: „Iznos Kredita kunska protuvrijednost CHF 29.260,20 (dvadesetdevettisućadvjestošezdeset švicarskih franaka i dvadeset centi) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br. 628-50-3868509 od dana 09.01.2007. godine, koji glasi: „Redovna kamata: 5.20% (pet zarez dvadeset posto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.

III. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 628-50-3868509 dana 09.01.2007. godine ništetna i bez pravnog učinka odredba kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržana u čl. 7. navedenog ugovora koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju RMP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 999,55 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, i to:

- 12,61 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 30. travnja 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. rujna 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. listopada 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 13,26 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 19. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 19,73 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 19,54 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 19,52 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13 ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 30,82 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 30,13 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 15. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 11,98 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 11. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 26,53 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 11. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 28,69 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 14. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 28,36 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 27,66 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 16. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 27,90 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 27,28 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 27,23 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 27,18 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 26,66 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02 ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 26,78 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 26,24 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 25,99 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 27,22 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 26,13 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 27,13 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 25,75 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 25,00 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 25,65 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 26,35 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 25,14 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 24,68 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02 ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 23,61 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 23,28 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 24,20 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. lipnja 2011. godine pa do isplate

- 23,31 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 22,40 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. kolovoza 2011. godine pa do isplate.

- 21,20 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. rujna 2011. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju RMP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.644,56 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. ožujka 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, i to:

- 6,62 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 31. ožujka 2007. godine pa do isplate,

- 6,80 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 6,99 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 7,01 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 9,51 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 2,37 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 15. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 1,16 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 14. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 18,08 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 18,78 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 16. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 18,54 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 13. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 19,16 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02 prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 12,57 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 15,28 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 19,78 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 19,66 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 20,87 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 21,78 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 01. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 20,54 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 21,64 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 20,64 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 32,64 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 54,62 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 53,97 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 53,27 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04 siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 54,48 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 68,22 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 69,29 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 69,62 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 04. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 88,60 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 89,49 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 05. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 103,67 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 03. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 78,33 EUR sa z.z. kamatom tekućom od dana 02. rujna 2011. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju RMP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.247,53 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 10. siječnja 2025. godine do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 05. studenoga 2021. godine, u bitnome, navodi da su ona kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu br. 628-50-3868509 dana 09.01.2007. godine, a za kupnju vozila Mazda u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.260,20 CHF. Predmetni ugovor da je tuženik sklapao kao „trgovac“ u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača sa tužiteljicom kao „potrošačem“ u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 odnosno isti je po svojoj naravi potrošački ugovor. Radi se o standardnom ugovoru o kreditu unaprijed sastavljenom od strane tuženika o čijim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je imala utjecaj na njihov sadržaj. U čl. 1. Ugovora ugovoreno je: „Iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 29.260,20 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ U čl. 2. Ugovora ugovoreno je: „Redovna kamata: 5.20%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“. U citiranoj odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa nisu utvrđeni egzaktni parametri za izračun visine i načina obračuna kamatne stope, a o kojim parametrima bi ovisilo donošenje Odluke o kamatnim stopama tuženika. Predmetni ugovor o kreditu je standardni ugovor odnosno nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, te da je tužiteljica u odnosu tuženika kao trgovca faktično dovedena u situaciju uzmi ili ostavi. Tužiteljica drži da je nesporno da je predmetnom odredbom, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na njezinu štetu kao potrošača. Naime, tuženik je bio ovlašten svojevoljno bez ikakvih prethodno utvrđenih kriterija i bez pregovora s njom, mijenjati i povećavati kamatnu stopu što je tužiteljicu kao potrošaču onemogućilo da predvidi ukupne troškove kredita, odnosno iznos koji se treba vratiti u potpunosti je ovisio o slobodnoj volji tuženika. Da je predmetna odredba nepoštena i ništetna u konačnici je potvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom donesenom u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTSRH), posl.br. Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.godine, djelomično je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (dalje: TSRH), posl.br. P- 1401/12, od 04. srpnja 2013.godine. Nadalje, u čl. 7. Ugovora ugovoreno je: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.“. Naime, predmetni ugovor standardni je ugovor, unaprijed formuliran od strane tuženika kao trgovca, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj tog Ugovora o kreditu. Shodno tome, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke glede valutne klauzule, a koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti. Štoviše, tuženik ju nije uopće informirao o značaju valutne klauzule i svih rizika povezanih s istom pa joj je u potpunosti onemogućena ocjena ukupnih troškova kredita. Navedeno je u konačnici imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja. Presudom VTSRH u Zagrebu posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Posljedice ništetnosti propisane su čl. 323 st. 1. ZOO-a, te iz iste proizlazi da joj je tuženik dužan vratiti sve što je primio na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to zbog povećanja kamatne stope, te sve što je primio na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno ima se predmnijevati da te ništetne odredbe nikada nisu ugovorene. U konkretnom slučaju to znači da je tužiteljica isplaćeni iznos kredita bila dužna vratiti kao kunski kredit, u ugovorenom roku i uvećano za ugovorenu redovnu kamatu od 5,20% godišnje, kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Tuženik je dakle, dužan vratiti tužiteljici sve što mu je isplatila više od onoga što je bila dužna sukladno valjanim ugovornim odredbama, odnosno dužan joj je vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat povećanja kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka. Tužiteljica je kredite otplaćivala u mjesečnim anuitetima, zaključno sa danom 30. rujna 2011. godine. Zbog promjene redovne kamatne stope i promjene tečaja CHF da je ukupno preplatila iznos od 36.165,52 kn koji ne bi morala platiti da nije bilo ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa joj je upravo taj iznos tuženik dužan vratiti i to uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedinačni preplaćeni iznos od dana uplate od strane tužiteljice. U pogledu zastare je navela da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog, predložila je da sud donese po provedenom postupku presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te kojom se nalaže tuženiku da s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope i s osnove preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 36.165,52 kn s pripadajućom kamatom u roku od 15 dana kao i da joj naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Navodi da su tužiteljica i tuženik dana 9.1.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3868509 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 29.260,20 s redovnom kamatom u iznosu od 5,20 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 4.11.2021.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da je upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužiteljici kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD, kunski kredit), vlastoručno odabrala valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 4.11.2021.g.Tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te joj naložiti da mu naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 24. travnja 2024. godine tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u ugovor o kreditu broj 628-50-3868509 (list 13 -16, 40-44 spisa), otplatni plan (list 17- 20 spisa), knjigovodstvenu karticu za razdoblje od 31.01. 2007. do 07. 05. 2011. godine (list 21-26 spisa), tablice (list 27-31 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-3868509 (list 13 -16, 40-44 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Rijeci, dana 09. siječnja 2007. godine između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Iznos kredita je 29.260,20 CHF, za kupnju novih vozila Mazda, rok otplate 84 mjeseca. Čl. 2 je određeno da na dan zaključenja ugovora kamatna stopa iznosi 5.20%, godišnje i da je promjenjiva, u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, u čl. 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Darko Hanik, dipl.oec. je naveo da isti daje po uvidu u tužbu, ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, te promjene kamatnih stopa. Vještak je naveo da je po osnovi promjene tečaja valute kod konačne otplate kredita uplaćena pozitivna razlika od (74.650,78 – 55.513,54) =19.137,24 HRK ili 2.539,95 EUR. U periodu oplate kredita u početnoj fazi (od travnja 2007. pa do studenog 2007.) uglavnom je tečaj za CHF padao, tako da od prvih uplata anuiteta u izračunu se ne prikazuje preplate u kunama po osnovu povećanja kamatne stope. Razlika više uplaćenog iznosa redovnih kamata od datuma uplate u vremenskom periodu od 30. studenog 2007. do 30. rujna 2011. godine iznosi 1.611,92 CHF, odnosno 7.531,10 HRK ili 999,55 EUR- a. Razlika više uplaćenog iznosa anuiteta od datuma uplate u vremenskom periodu od 20. veljače 2007. do 30. rujna 2011. godine iznosi 8.322,66 kuna ili 1.104,61 EUR, dok je razlika manje uplaćenih iznosa anuiteta -341,40 HRK ili -45,31 EUR-a. Na ročištu od dana 20. prosinca 2024. godine vještak je pojasnio svoj pisani nalaz i mišljenje navodeći da u cijelosti ustraje kod danog pisanog nalaza i mišljenja predanog u spis, očituje se na primjedbe iznesene u podnesku tuženika od dana 10. svibnja 2024. po kojem je sporan iznos s osnova valutne klauzule za kojeg tuženik tvrdi da prema pisanom nalazu iznosi 1.104,61 EUR, a ne nikako 3.644,56 EUR. U odnosu na isto vještak je naveo da je preostala neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2011. iznosi 12.163,10 CHF, odnosno po tečaju za CHF na taj dan koji iznosi 6,137481 odnosno 74.650,78 kuna. Taj iznos je podmiren u protuvrijednosti kuna a kada se stavi u kontekst po tečaju u trenutku korištenja kredita koji je iznosio 4,564095, to ukupno iznosi 55.513,54 kune. Po toj osnovi zbog promjene tečaja nastaje pozitivna razlika u iznosu od 19.137,24 kune ili 2.539,95 EUR. Dakle, to je iznos kao razlika zbog promijene tečaja u trenutku otplate nedospjele glavnice. Drugi iznos razlika koji proizlazi iz promijene tečaja CHF-a pozitivna iznosi 1.104,61 dok negativna razlika iznosi 45,31. Tako da konačno pravi iznos razlika po osnovu promijene tečaja iznosi 3.599,25 EUR, a ne kako je tužitelj prikazao 3.644,56 EUR.

7. Saslušana kao parnična stranka tužiteljica u svome iskazu navodi da je u to vrijeme odlučila kupiti osobni automobil, te ju je auto kuća u kojem je isti kupovala uputila na tuženika kao banku koja daje povoljne kredite u švicarcima. Da je prilikom uzimanja kredita pogledala ugovor i sve joj se činilo u redu, a nitko ju nije upozoravao na rizike tog ugovora pa je takav i potpisala. Kada su rate krenule stizati i to povišene da se našla u problemu, a kako je u to vrijeme još živjela s roditeljima oni su podigli kredit u drugoj banci u eurima kako bi ona prije roka zatvorila kredit u švicarcima. Da da joj je ugovor pročitala službenica u banci, da nije na to previše obraćala pažnju, službenica joj je rekla da je isti jako dobar, kao povoljan za nju i ona ju je u biti uvjerila u sklapanje takvog ugovora. Da je u to vrijeme osnovno razumjela termine kao što su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, međutim nije mislila da će se toliko podignuti.

8. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1, čl. 2 i čl. 7 Ugovora o kreditu br. 628-50-3868509 od 09.01.2007.g. a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te na ugovorenu valutnu klauzulu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).

10. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br. 628-50-3868509 od 09.01.2007.g. kojim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 29.260,20 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako nije sporno da je čl 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 5.20% godišnje, koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa kreditora. Također nije sporno niti da je čl 7. ugovorena obveza tužiteljice na isplatu potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 5,20% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.

11. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

12. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl. 1, čl. 2 i čl. 7 Ugovora o kreditu br. 628-50-3868509 od 09.01.2007.g a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužiteljice za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.

13. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Darka Hanika prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, a isti je po mišljenju ovoga suda na ročištu od dana 20. prosinca 2024. godine u cijelosti otklonio primjedbe iznesene po pun tuženika. Što se tiče iskaza tužiteljice valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o visini kamatnih stopa, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

16. Naime, odredbom t. 4. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

17. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba t. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, a u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 5,20 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljici skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,20 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristala.

18. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7. koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz prodajni tečaj CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen, te na koji je pristala. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I., II. i III. izreke ove presude.

21. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici. Iako je vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio i da je razlika manje uplaćenih anuiteta -341,40 kn ili 46,31 EUR-a po mišljenju ovoga suda isto nije od značaja jer tužiteljica tu negativnu razliku nije primila, već je tuženiku vršila isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i obratno.

22. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 138a ZZP-a iz 2007.g. je da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, a kako je propisano i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavosti takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski. Konačno i Vrhovni sud RH je na svojoj Sjednici od 30.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 ( čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan.

23. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je na navedeno odlučeno je kao u točci IV.) i V.) izreke ove presude.

24. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl 154. st. 1 ZPP-a, dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,23 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 26. rujna 2022. godine i 24. travnja 2024. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 31. siječnja 2024., te 25. travnja 2024., 20. lipnja 2024. i 20. prosinca 2024. godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.400,00 EUR-a, tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25 % koji iznosi 350,00 EUR-a pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 1.750,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak postupka od 2.247,53 EUR-a, te je odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

U Crikvenici, 10. siječnja 2025.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.