REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 2117/24-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i pod 2) NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po pun. Dijani Brezak, odvj. u Zagrebu protiv tuženika pod 1) EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Srđanu Kaleboti, odvj. u Splitu i pod 2) FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. Zvjezdani Barić, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. studenog 2024. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja pod 1) i 2), pun. tužene pod 1) i pun. tuženika pod 2), dana 10. siječnja 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužni su tuženici pod 1) EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i pod 2) FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužitelju pod 1) ĆĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.979,15 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. rujna 2013. g. do isplate i to po stopi koja se u periodu od 15. rujna 2013. g. do 31. srpnja 2015. g. izračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužitelj pod 1) zatražio isplatu iznosa od 140.278,26 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužni su tuženici pod 1) EĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], i pod 2) FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici pod 2) NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 398,17 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 10. siječnja 2025. g. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica pod 2) zatražila isplatu iznosa od 6.237,97 EUR s pripadajućim kamatama te isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice od 398,17 EUR teče od 20. listopada 2003. g. do 10. siječnja 2025. g. , tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e :

I.Odbacuje se tužba u dijelu kojim je tužitelj pod 1) zatražio isplatu iznosa od 6.271,15 EUR s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR zatražena isplata zatezne kamate kao nedopuštena.

II.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 20. listopada 2003. g., koja je evidentirana pod brojem II P 2076/03, i podnesena protiv tuženika AĐ, tužitelji pod 1) i 2) naveli su da je tužitelj pod 1) vlasnik i posjednik obiteljske zgrade i zemljišta u [adresa], a tužiteljica pod 2) da ima pravo korištenja zgrade i zemljišta koji su u vlasništvu tužitelja pod 1). Tužiteljima pod 1) i 2) da je rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostava Split odobreno iznajmljivanje smještajnog objekta-apartmana u turističke svrhe. Temeljem odobrenja za pružanje usluga tužitelji da su zaključili Ugovor s agencijom Interko Kft. iz Budimpešte za iznajmljivanje dva apartmana. Tuženik da je svojim ponašanjem: postavljanjem osobnog automobila na cesti kojom tužitelji i njihovi gosti mogu doći do apartmana, onemogućio tužiteljima ostvarivanje prihoda od turizma u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 17.000,00 EUR. Tužiteljica pod 2) da je živjela u neprestanom strahu od tuženika, a iz razloga što joj je tuženik stalno prijetio radi čega da se pred ovim sudom vodi i kazneni postupak. Tužiteljica pod 2) da ima sina invalida koji se kreće isključivo u kolicima, kojem je tuženik onemogućio prilaz kući, što da je kod tužiteljice pod 2) izazvalo velike duševne i tjelesne patnje. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti na ime izgubljene dobiti i za pretrpljeni strah na ime duševnih i tjelesnih patnji naknaditi štetu od 90.000,00 kn s pripadajućim kamatama, bez da je navedeno kome od tužitelja.

U podnesku od 16. travnja 2004. g. tužitelji pod 1) i 2) zatražili su da im tuženik isplati kunsku protuvrijednost iznosa od 17.000,00 EUR na ime štete zbog izgubljene zarade s pripadajućim kamatama te iznos od 200.000,00 kn na ime nematerijalne štete s pripadajućim kamatama. Zatraženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku zabraniti približavanje tužiteljima i njihovoj obiteljskoj kući u [adresa] na udaljenost manju od 200 m te svako ometanje prolaska tužitelja do njihove obiteljske kuće.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tvrdnje iz tužbe ne odgovaraju istini, da tuženik nije skrivio štetu niti su tužitelji pretrpjeli strah i duševne bolove. Isto tako da zatražena privremena mjera nije utemeljena na zakonu.

U podnesku od 11. ožujka 2008. g. tužitelji su naveli da je 24. veljače 2008. g. tuženik došao na posjed tužitelja i počeo premjeravati zemljište neposredno ispred obiteljske kuće tužitelja radi čega je tužiteljica pod 2) bila vidno potresena. Radi toga je predloženo donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku zabraniti približavanje tužiteljima i njihovoj obiteljskoj kući na udaljenost od 50 m.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku predanom u spis na ročištu od 27. svibnja 2014. g. u kojem su tužitelji zatražili naknadu štete radi nemogućnosti iznajmljivanja u ukupnom iznosu od 1.134.000,00 kn s pripadajućim kamatama, naknadu nematerijalne štete koju je zatražila samo tužiteljica pod 2) u iznosu od 50.000,00 kn te su tužitelji pod 1) i 2) zatražili isplatu iznosa od 9.200,00 kn s pripadajućim kamatama, a radi se o iznosu troškova koje je podmirila tužiteljica pod 2) uklanjajući stup i metalnu ogradu te zatrpavajući kanal i sanirajući pristupni put, a kako je sve navedeno u podnesku tužitelja od 1. rujna 2011. g. , odnosno barem je tako zahtjeve tužitelja pod 1) i 2) protumačio ovaj sud prije donošenja presude.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom prijepisa posjedovnog lista broj 1181 i 1234, z.k. izvatka za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kopije fotografija predanih uz tužbu, rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostave Split od 15. srpnja 2003. g., Ugovora od 1. ožujka 2003. g., rješenja II P 315/02 od 24. travnja 2002. g., rodnih listova za tužitelje pod 1) i 2) i GĐ, pisane izjave LĐ od 5. siječnja 1998. g., rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Splita, Ispostave Split od 2. kolovoza 2005. g., e-mail poruka od 12. i 29. ožujka i 8. i 9. travnja 2002. g., izvješća o naplati iz inozemstva od 7. ožujka 2002. g., dopisa Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Trogir od 5. travnja 2011. g., rješenja ovog suda broj Ovr-1741/08 od 23. lipnja 2009. g., medicinske dokumentacije za tužiteljicu pod 2), prijedloga za ovrhu (u predmetima ovog suda broj Ovr-6576/12 i Ovr-4216/12), tužbe iz predmeta ovog suda broj Psp 81/13, odluke ovog suda broj P 2 2804/10 od 20. svibnja 2013. g., dopisa tuženika '' [adresa], 28. ožujka 2011. g.'', kopije katastarskog plana za čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kopije katastarskog plana za čest. zem. [katastarska čestica], dio 1226/1, 24/8, 25/3, 25/1, 121/2 i 121/3 k. o. [katastarska općina], dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Trogir od 22. studenog 2017. g. i Ispostave Split od 3. studenog 2017. g., dopisa pun. tužitelja od 26. lipnja 1998. g. s opomenom pred tužbu, odgovora na opomenu pred tužbu od 24. srpnja 1998. g., izvješća tužiteljice pod 2) od 25. veljače 2002. g., dopisa tužiteljice pod 2) ODO-u Split od 20. siječnja 2003. g., odgovora ODO- a Split tužiteljici pod 2) od 28. siječnja 2003. g., tužbe GĐ radi naknade štete od 13. rujna 2004. g., podneska od 14. travnja 2004. g. i zapisnika od 8. prosinca 2005. g., 31. siječnja 2006. g., 3. srpnja 2007. g. iz predmeta ovog suda broj I K 647/02, privatne tužbe tužiteljice pod 1) od 7. svibnja 2009. g., dopisa Policijske uprave Splitsko- dalmatinske, Policijske postaje Trogir tužiteljici pod 2) od 23. prosinca 2009. g., dopisa Policijske uprave Splitsko-dalmatinske tužiteljici pod 2) od 31. ožujka 2010. g., dopisa GĐ Policijskoj postaji Trogir bez datuma i odgovora Policijske postaje Trogir od 5. rujna 2011. g., dopisa ODO-a Split tužiteljici pod 2) od 25. listopada 2011. g., zapisnika od 5. lipnja 2012. g. u predmetu POM 2474/12 Prekršajnog suda u Zagrebu, skice mjerenja i prijavnog lista '' [adresa], travanj 1977. g.'' s položajnim nacrtom i predmeta ovog suda broj II P 302/02. Pregledana je i dokumentacija koja je pronađena neuvezana u spis bez oznake kada je, tko i uz koji podnesak predao u spis:

Kupoprodajni ugovor ''U Slatinama, 11. kolovoza 1975. g.'', kopija plana za uvjete uređenja prostora od 28. siječnja 1988. g. i Situacija iz travnja 1977. g. koja je spremljena u žutu omotnicu u prilozima spisu. Sud je izveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika Tomislava Čipčića koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 25. ožujka 2015. g., vještačenjem po vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina Darku Smodlaki koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 26. veljače 2019. g., saslušanjem tužiteljice pod 2) i tuženika u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka ZĐ, IĐ, SĐ i TĐ koji je saslušan putem zamoljenog Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem II P 2076/03 od 21. listopada 2019. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i dopunsku presudu broj II P 2076/03 od 28. kolovoza 2020. g. Odlučujući o žalbama stranaka drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1017/20 od 5. siječnja 2021. g. potvrdio pobijanu presudu (dopunjenu presudom od 28. kolovoza 2020. g.) u dijelu pod t. I. kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) za isplatu iznosa od 14.911,92 kn s pripadajućim kamatama, u dijelu pod t. I. kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 47.250,00 kn te u dijelu pod t. III. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) te ukinuo pobijanu presudu u dijelu pod t. I. kojom odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice pod 2) za isplatu iznosa od 567.000,00 kn s pripadajućim kamatama, u dijelu pod t. III. kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice pod 2) za isplatu iznosa od 4.600,00 kn, u dijelu kojim je pod t. I. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) preko iznosa od dosuđenih 14.911,92 kn i preko odbijenih 47.250,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu pod t. II. te je predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi poslovni broj P 461/21.

Rješenjem broj P 461/21 utvrđeno je da je nastupio prekid postupka radi smrti tuženika. Postupak je nastavljen rješenjem broj P 461/21 od 24. listopada 2023. g. te su kao tuženici označeni kćer tuženika EĐ i sin FĐ. Predmet je nakon pravomoćnosti rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P 2117/24.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 16. rujna 2024. g. te je tužitelj pod 1) zatražio isplatu iznosa od 148.528,57 EUR s pripadajućim kamatama, a tužiteljica pod 2) isplatu iznosa od 6.636,14 EUR s pripadajućim kamatama.

U nastavku postupka sud je iznova izveo dokaze provedene u dotadašnjem postupku

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužba je u dijelu kojim je tužitelj pod 1) zatražio isplatu iznosa od 6.271,15 EUR s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR zatražena isplata zatezne kamate nedopuštena.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

-u odnosu na zahtjev tužitelja pod 1)

Predmet ovog postupka vezano za tužitelja pod 1), a nakon ukidnog rješenja drugostupanjskog suda (Gž-1017/20 od 5. siječnja 2021. g.), trebao bi biti preostali zahtjev tužitelja pod 1) za naknadu štete radi nemogućnosti iznajmljivanja kuće u turističkim sezonama i to:

-za 2002. g. u iznosu od 47.250,00 kn,

-za 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. g. u iznosima od po 94.500,00 kn odnosno ukupno 945.000,00 kn i

-za 2013. g. u iznosu od 79.588,08 kn,

s tim da je tužitelj pod 1) nakon ukidnog rješenja naknadu štete, a po traženju suda, zatražio u EUR u ukupnom iznosu od 148.528,57 EUR, i to na način da je ukupan zbroj za sve turističke sezone (150.507,72 EUR koji se dobije množenjem iznosa za jednu sezonu od 12.542,31 EUR s 12 godina odnosno sezona) umanjio za pravomoćno dosuđeni iznos od 14.911,92 kn (1.979,15 EUR), ali je zaboravio da je za sezonu 2002. g. pravomoćno odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 47.250,00 kn s pripadajućim kamatama, te je, k tome, zateznu kamatu zatražio i na iznos od 1.979,15 EUR iako mu je na taj iznos zatezna kamata pravomoćno već dosuđena.

Naime, iznos od 12.542,31 EUR predstavlja protuvrijednost iznosa od 94.500,00 kn, koliko je tužitelj pod 1) bio zatražio za svaku od 12 turističkih sezona. Time je tužitelj pod 1) nepotrebno, osim dosadašnjim stalnim (i nejasnim) mijenjanjem zahtjeva, još jednom zakomplicirao ovaj predmet.

Dakle, u sezoni 2002. g. tužitelju pod 1) pravomoćno je odbijen zatraženi iznos od 47.250,00 kn s pripadajućim kamatama (6.271,15 EUR) na ime naknade štete te je za sezonu 2013. g. tužitelju pod 1) pravomoćno dosuđen iznos od 14.911,92 kn s pripadajućim kamatama (1.979,15 EUR), što znači da je u dijelu kojim je još jednom zaražena isplata iznosa od 6.271,15 EUR s pripadajućim kamatama i u dijelu kojim je na pravomoćno dosuđeni iznos od 1.979,15 EUR još jednom zatražena zatezna kamata tužba nedopuštena jer se radi o presuđenoj stvari. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I., a temeljem odredbe čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP). Na ovom mjestu treba ponoviti dio djelomično ukinute prvostupanjske presude, s ispravcima, a budući da je naknadu štete radi nemogućnosti iznajmljivanja kuće u turističkim sezonama, preinakom zahtjeva na ročištu od 27. svibnja 2014. g. konačno zatražio samo tužitelj pod 1).

Dakle, tvrdnja tužitelja pod 1) je da je ovu štetu pretrpio radi radnji pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) radi kojih je bio onemogućen koristiti pristupni put kući te tako onemogućen u iskorištavanju nekretnine na opisani način.

Tužitelj pod 1) je ovaj zahtjev temeljio na odredbi čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznom obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje novi ZOO). Prema ovoj odredbi tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Odgovornost za štetu, stoga, nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice, pri čemu se sve pretpostavke moraju ispuniti kumulativno pa ako i jedna izostane nema odgovornosti za štetu.

Šteta je, nadalje, a prema definiciji iz odredbe čl. 155. ZOO-a umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

U konkretnom slučaju tužitelj pod 1) zatražio je naknadu izmakle koristi odnosno izgubljene dobiti i to radi nemogućnosti davanja kuće u najam trećim osobama, u kojem slučaju je bio u poziciji dokazivanja, nakon dokazivanja postojanja općih pretpostavki za naknadu štete, da je imao namjeru i realnu mogućnost davanja kuće u najam trećim osobama.

Radi ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja pod 1) trebalo je odgovoriti na pitanje da li je radi radnji pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) bilo onemogućeno iznajmljivanje dva apartmana u kući tužitelja pod 1).

Prema navodima iz tužbe radnja pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) koja je onemogućila iznajmljivanje u sezonama 2002. g. i 2003. g. sastojala se u parkiranju automobila pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) na putu kojim su tužitelji i njihovi gosti mogli doći do apartmana, a budući da su naknadu ove štete inicijalno u tužbi zatražili tužitelji pod 1) i 2). U podnesku od 2. siječnja 2009. g. tužitelji pod 1) i 2) su naveli da su morali odbijati goste jer ih je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) svojim nezakonitim radnjama sprječavao u bavljenju turističkim aktivnostima. U podnesku tužitelja pod 1) i 2) od 27. travnja 2009. g. spominje se parkiranje vozila kojim se blokira prilaz obiteljskoj kući.

U podnesku predanom u spis na ročištu od 27. svibnja 2014. g. tužitelji pod 1) i 2) su naveli odnosno obavijestili sud da im pravni prednik tuženika pod 1) i 2) i nadalje onemogućava pristup nekretnini radi čega je ne mogu iznajmljivati na način da ponovno parkira svoj automobil BMW na put koji vodi do obiteljske kuće u posjedu tužiteljice pod 2). Nadalje, da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) dana 1. lipnja 2012. g. prekopao taj put i to u površini od 4 m širine i 50 m dužine radi čega je tužiteljima pod 1) i 2) ponovno onemogućen prilaz. Konačno, da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) dana 8. kolovoza 2013. g. po cijeloj širini puta postavio žičanu ogradu radi čega je tužiteljica pod 2) podnijela tužbu radi smetanja posjeda (Psp 81/13). Pravni prednik tuženika pod 1) i 2) da je tužiteljima pod 1) i 2) poslao i dopis od 28. ožujka 2011. g. u kojem ih obavještava da će ograditi predmetni put.

Još jednom treba spomenuti da su tužitelji pod 1) i 2) u podnesku predanom u spis na ročištu od 27. svibnja 2014. g. zatražili naknadu štete radi nemogućnosti iznajmljivanja nekretnine da bi na tom ročištu ispravili t. I. i II. petita svoje tužbe riječima: ''time što ispravlja t. I. i II. petita u kojoj se nalaže da tuženik isplati prvotužitelju, a ne drugotužiteljici na način kako glasi'', što je ovom sudu i dalje nejasno i nerazumljivo, ali je po uputi drugostupanjskog suda razumljivo te je trebalo uzeti da se radi o povlačenju zahtjeva za naknadu štete radi nemogućnosti iznajmljivanja tužiteljice pod 2).

Stoga je ovaj sud u ranijoj ukinutoj presudi zaključio da za sve sezone u kojima tužitelj pod 1) nije mogao iznajmljivati turistima svoj objekt to nije bilo radi istih radnji pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) već je:

-u sezonama 2002., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. g. to bilo radi parkiranja pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) automobilom na spornom putu,

-u sezoni 2012. g. radi prekopavanja spornog puta i

-u sezoni 2013. g. radi postavljanja žičane ograde cijelom širinom puta, s tim da je ograda postavljena 8. kolovoza 2013. g., dakle, ne početkom nego sredinom sezone. Obrazloženje za odbijanje dijela zahtjeva tužitelja pod 1) za turističku sezonu 2002. g. treba ponoviti i u odnosu na drugu polovicu iznosa za tu sezonu, koju je sud pogrešno odbio smatrajući da se radi o zahtjevu tužiteljice pod 2) za istu sezonu, a radi se o zahtjevu tužitelja pod 1). Dakle:

Što se tiče turističke sezone 2002. g., a s obzirom da je tužitelju pod 1) tek 15. srpnja 2003. g. Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostava Split izdao rješenje kojim se odobrava pružanje usluge iznajmljivanja smještajnog objekta temeljem zahtjeva tužitelja pod 1) od 2. lipnja 2003. g. proizlazi da tužitelj pod 1) nije imao dozvolu ni ovlaštenje za iznajmljivanje apartmana u 2002. g. radi čega te godine nije moglo ni doći do gubitka očekivane zarade.

Stoga je i preostali dio tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 6.271,15 EUR s pripadajućim kamatama za 2002. g. trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

U odnosu na turističke sezone 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. g. ovaj sud je u ranijoj djelomično ukinutoj presudi iznio zaključak da radnjom parkiranja svog automobila na pristupni put pravni prednik tuženika pod 1) i 2) nije onemogućio tužitelja pod 1) iznajmljivati svoja dva apartmana. Prilikom zauzimanja ovog stava sud je vodio računa o slijedećim izvedenim dokazima:

-prema navodima pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) iz njegovog iskaza i iz izjave-podneska od 23. prosinca 2008. g. proizlazi da se pravni prednik tuženika pod 1) i 2), iako je smatrao da je sporni put u njegovom isključivom vlasništvu, složio s tim da pun. tužitelja pod 1) i 2): brat i sin GĐ prolazi tim putem, da mu nikad nije palo na pamet spriječiti GĐ, njegovim roditeljima kao i njihovim prijateljima prolazak do kuće, put da su koristili i prilikom izgradnje kuće. Korištenje nekretnine u druge svrhe, osim prolaženja, da je pokušao spriječiti parkiranjem automobila na putu, ali se i pored toga putem moglo nesmetano prolaziti pješice. Ni turistima da nikad nije branio prolaziti putem pješice, ali da im je branio prolaziti vozilom. Naveo je da su se mogli parkirati na parkiralištu kraj ceste kao i svi drugi,

-svjedokinja JĐ izjavila je da jednom prilikom nije mogla pristupiti kući tužitelja pa da je svoj automobil morala ostaviti parkiran nedaleko na ulici odnosno na javnoj prometnici ispod kuće, a da je nitko nije zaustavljao niti joj onemogućavao pristupiti kući pješice. I tužiteljica da je parkirala svoje vozilo na ulici ali te godine (iskaz je iz 2008. g.) da je to činila ispred ili iza kuće,

-tužiteljica pod 2) je u svom iskazu navela da je radi ponašanja pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) zvala agenciju i kazala da ne šalju turiste. Pravni prednik tuženika pod 1) i 2) da je stavljao zapreke na put i kamenje nasred puta, a osobni automobil da je parkirao na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] u 797/3 k. o. [katastarska općina],

-iz nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Čipčića od 25. ožujka 2015. g. i to prikaza lica mjesta u mjerilu 1:500 vidljiva je kuća tužitelja pod 1) i pristupna cesta Trogir-Slatine položena sjeverno te je vidljivo zemljano proširenje uz cestu, po mišljenju suda prikladno za parkiranje.

Temeljem ovih dokaza sud je zaključio da radnjom parkiranja svog automobila na pristupni put pravni prednik tuženika pod 1) i 2) nije spriječio prolazak tužitelja pod 1) i njegovih gostiju do kuće te da tom radnjom tužitelj pod 1) nije bio spriječen iznajmljivati svoje turističke kapacitete u sezonama 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. g.

Po ocjeni drugostupanjskog suda iz ukidnog rješenja činjenično stanje u dijelu odluke o zahtjevu tužitelja pod 1) za turističke sezone 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. i 2011. g. ostalo je nepotpuno utvrđeno, i to iz slijedećih razloga:

-jer iz pravomoćne presude K-647/2002 proizlazi da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) osuđen zbog nasilja upravo nad GĐ,

-jer je sam pravni prednik tuženika pod 1) i 2) na ročištu od 15. studenog 2011. g. iskazao da je postavio na put željezni stup pred ulaz na, kako je tvrdio, njegovu parcelu, koji se može spustiti samo specijalnim ključem koji ima samo on, te da je on iskopao kanal na putu, da je dobio prekršajnu prijavu jer je pokušao udaljiti osobe koje su nosile aluminijske staze radi nesmetanog prolaska pun. tužitelja preko kanala, te da je napravio ogradu na putu jer su ga tužitelji sve više provocirali,

-jer iz iskaza svjedokinje JĐ proizlazi da je bila prisutna kad GĐ nije mogao pristupiti po putu do kuće,

-jer iz iskaza svjedoka SĐ proizlazi da je, kad nije mogao proći spornim putem radi čega je pozvao policiju, pravni prednik tuženika pod 1) i 2) prijetio da će donijeti pištolj i baciti vazu, da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) na put stavljao prepreke i kamenje nasred puta, radi čega je tužiteljica zvala agenciju i rekla da ne šalju turiste,

-jer je sudskim odlukama utvrđeno da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) smetao tužitelja u posjedu puta, da su vođeni ovršni postupci radi uklanjanja vozila, stupa, zatrpavanja razrovanog puta, micanja ograde (Ovr-651/03, Ovr-1741/08, Ovr- 6475/13),

pa da, imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da činjenično stanje da pravni prednik tuženika pod 1) i 2) nije branio prolaz i provoz predmetnim putem te da opisane radnje pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) nisu razlog kojim bi onemogućio tužitelja iznajmljivati svoja dva apartmana, nije potpuno i pravilno utvrđeno.

U drugostupanjskoj odluci je, nadalje, navedeno da se utvrđenje suda prvog stupnja da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) žičanu ogradu postavio 2013. g. slaže s rezultatima postupka koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem Psp 81/13 po tužbi tužitelja pod 1) GĐ, pod 2) RĐ i pod 3) OĐ protiv tuženika AĐ, radi smetanja posjeda, a radi čina smetanja izvršenog postavljanjem visoke žičane ograde na ulaz u prilazni put koji vodi do obiteljskih kuća tužitelja po cijeloj širini puta od četiri metra od kućnog broja [adresa] do kućnog broja [adresa], što je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) učinio neutvrđenog dana, ali zasigurno dana u periodu od 20. srpnja do 8. kolovoza 2013. g., u kom je postupku doneseno pravomoćno rješenje o smetanju posjeda od 2. studenog 2016. g. te je pravnom predniku tuženika pod 1) i 2) naloženo uspostaviti ranije posjedovno stanje te ukloniti postavljenu žičanu ogradu s prilaznog puta te mu je zabranjeno takvo ili slično smetanje ubuduće.

U odluci suda drugog stupnja ponovljeni su i daljnji navodi ovog suda:

-o tome da to znači da u turističkoj sezoni 2013. g. tužitelj pod 1) i njegovi gosti, počevši najranije od 8. kolovoza 2013. g. kući koju je tužitelj pod 1) iznajmljivao u turističke svrhe nisu mogli pristupiti niti pješice, pa da je za ovaj dio sezone zahtjev tužitelja pod 1) za naknadu štete radi izmakle koristi osnovan,

-o tome da je ovaj sud na licu mjesta prilikom radnje uviđaja utvrdio, te da je to vještak mjerničke struke ponovio u nalazu i mišljenju, da se kući tužitelja pod 1) sa zapadne strane ne može pristupiti jer taj put vodi samo do susjedne nekretnine, a ne i do nekretnine tužitelja pod 1), pa da je sporni put jedini pristupni put nekretnini tužitelja pod 1), da je tužitelj pod 1) sam naveo da turistička sezona broji ukupno 90 dana, a da je notorno da se u tom slučaju radi o periodu od 15. lipnja do 15. rujna, što znači da je u turističkoj sezoni 2013. g. tužitelj pod 1) mogao nesmetano (do postavljanja žičane ograde) iznajmljivati svoje apartmane u obiteljskoj kući u prvih 53 dana sezone, a da je to bio onemogućen u periodu od 8. kolovoza do 15. rujna 2013. g., odnosno za preostalih 37 dana te sezone, da je tužitelj pod 1) u podnesku od 1. rujna 2011. g. naveo, osim navoda da turistička sezona traje 90 dana, i da je svoj veći apartman mogao iznajmiti za 700,00 kn po danu, a manji za 350,00 kn po danu, a provedenim vještačenjem po vještaku građevinske struke Darku Smodlaki, koji je u nalazu i mišljenju od 26. veljače 2019. g. procijenio tržišnu cijenu najma nekretnina u k. o. [katastarska općina] koje su predmet postupka predio Krči, južno u odnosu na cestu Trogir-Slatine i to u trećem redu, te je, prije procjene, naveo da se radi o apartmanu tipa apartman studio 1/3 za ukupno 3 osobe, III. kategorije koji se označava s tri zvjezdice i apartmanu tipa apartman 1/1 + ½ + 2 PP za ukupno 5 osoba, III. kategorije koji se označava s tri zvjezdice, za manji apartman procijenio da se mogao iznajmljivati za iznos od 40,00 EUR po danu, a veći za iznos od 66,00 EUR po danu, dakle za manji apartman dobio bi tužitelj iznos od 304,17 kn, a za veći iznos od 501,88 kn, što znači da je za 37 dana sezone riječ o ukupnom iznosu od 29.823,85 kn (odnosno 3.958,31 EUR).

Stoga je iz razloga koje je ponovio drugostupanjski sud u cijelosti, tužitelju pod 1) za sezonu 2013. g. trebalo dosuditi daljnji iznos od 14.911,92 kn, odnosno 1.979,15 EUR jer je ranijom presudom tužitelju pod 1) pravomoćno dosuđena polovina iznosa od 29.823,85 kn (odnosno polovina iznosa od 3.958,31 EUR), a radi pogrešnog tumačenja načina na koji su tužitelji pod 1) i 2) konačno postavili tužbeni zahtjev od strane ovog suda.

Na ovaj iznos tužitelju pod 1) trebalo je priznati i dosuditi zateznu kamatu koja teče od 15. rujna 2013. g. do isplate, a radi se o posljednjem danu te sezone od kada su pravni slijednici tuženika AĐ najkasnije u obvezi naknaditi štetu koju je njihov prednik prouzročio svojim ponašanjem, a tužitelj pod 1) je pretrpio u toj sezoni.

U preostalom dijelu, kojim je za sezonu 2013. g. tužitelj pod 1) zatražio isplatu iznosa od 8.584,01 EUR s pripadajućim kamatama (ukupan iznos za sezonu umanjen za pravomoćno dosuđeni iznos i iznos dosuđen ovom presudom), tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) trebalo je odbiti kao neosnovan.

U ranijoj je presudi sud u odnosu na sezonu 2012. g. naveo da se radnja radi koje tužitelj pod 1) nije mogao iznajmljivati svoju nekretninu sastoji u prekopavanju puta u površini od 4 m širine i 50 m dužine radi čega da je tužitelju pod 1) ponovno onemogućen prilaz, što da je izvršeno 1. lipnja 2012. g. (navodi iz podneska tužitelja predanog u spis 27. svibnja 2014. g.). Radi tog čina tužiteljica pod 2) da je podnijela prijedlog za ovrhu radi ponovnog smetnja posjeda koji postupak da se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr-4216/12.

Sud je, nadalje, naveo da je izvršio uvid u e-spis i utvrdio da je u predmetu Ovr- 4216/12 doneseno rješenje od 22. listopada 2012. g. kojim je prijedlog za ovrhu odbijen. Što se tiče kanala za koji je drugostupanjski sud naveo da je i sam pravni prednik tuženika pod 1) i 2) priznao u svom iskazu da ga je prokopao odnosno da su ga prokopali radnici na njegov nalog, dimenzije tog kanala su objektivizirane ne samo u podnesku tužitelja od 1. rujna 2011. g. (list 47 spisa) nego i u dopisu Policijske postaje Trogir pun. tužitelja GĐ: kanal je bio dužine oko 4 m, širine oko 40 cm i dubine 30 cm. To znači da se nije radilo o kanalu koji bi sprječavao prolazak pješice do kuće tužitelja pod 1).

U spisu nije bilo dokaza koji bi potvrdili da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) 1. lipnja 2012. g. cijelom širinom pristupnog puta i u dužini od 50 m prokopao kanal tako da se putem ne može prolaziti ni pješice. Stoga je ocjena ovog suda da tužitelj pod 1) nije dokazao da je u sezoni 2012. g. pravni prednik tuženika pod 1) i 2) u potpunosti (odnosno u cijeloj širini) prekopao pristupni put nekretnini tužitelja pod 1) tako da tužitelj pod 1) više nije mogao prolaziti putem niti pješice.

Željezni stup, pak, također je bio postavljen od strane pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) u svrhu sprječavanja prolaska automobilom, a ne i pješice, što je logično jer se i pored postavljenog stupa koji se zaključava može nesmetano proći.

Nakon parnica radi smetanja posjeda parkiranjem automobila vodio se ovršni postupak Ovr 651/03, a radi smetanja posjeda radi postavljanja betonskog stupa Ovr 1741/08, na koje je ukazao drugostupanjski sud i koji nisu ukazali na nemogućnost prolaska turista pješice do kuće tužitelja pod 1).

Pravni prednik tuženika pod 1) i 2) bio je, po mišljenju ovog suda, u svom iskazu potpuno iskren: priznao je parkiranje automobilom, postavljanje metalnog stupa i prokopavanje kanala, naveo je da je žičanu ogradu postavio jer su ga tužitelji sve više provocirali te je u cijelosti negirao bacanje kamenja na invalide, misleći pri tom na pun. tužitelja: brata i sina tužitelja GĐ. Stoga je sud njegov iskaz ocijenio vjerodostojnim i u cijelosti ga je prihvatio.

Radi se o metalnoj ogradi koju je, prema navodima tužitelja pod 1) iz podneska od 1. rujna 2011. g., pravni prednik tuženika pod 1) i 2) postavio u kolovozu 2010. g., a uklonjena je u studenom 2010. g. i to o trošku tužiteljice pod 2).

Tužitelji su u podnesku predanom u spis 27. svibnja 2014. g. također spomenuli postavljanje metalne ograde navodeći da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) 8. kolovoza 2013. g. po cijeloj širini puta postavio žičanu ogradu radi čega je tužiteljica pod 2) pred ovim sudom ustala tužbom radi smetanja posjeda koji se postupak vodi pod brojem Psp 81/13, o čemu je sud već vodio računa prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja pod 1) za sezonu 2013. g.

U prilogu ovog podneska dostavljen je dopis pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) od 28. ožujka 2011. g. u kojem obavještava tužitelje da će ''slijedećih dana ograditi svoj posjed''.

Navodi tužitelja o ograđivanju metalnom ogradom proturječni su jer tužitelji u podnesku od 1. rujna 2011. g. ne spominju namjeru pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) ograditi ''svoj posjed'' već spominju samo postavljanje metalne ograde 2010. g. , a spominjali su i postavljanje metalne ograde u 2013. g. Stoga je ocjena ovog suda da su tužitelji u svojim navodima nejasni i konfuzni i da nisu razjasnili kad je postavljena metalna ograda (a da se ne radi o 2013. g.), na kojem dijelu nekretnine pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) i da li je radi te ograde bilo onemogućeno prolaženje od javnog puta do kuže tužitelja pod 1) pješice.

Što se tiče kaznenog postupka (K-647/02) koji se vodio protiv pravnog prednika tuženika pod 1) i 2), kako kaže drugostupanjski sud: ''zbog nasilja upravo nad GĐ'' treba navesti da, prije svega, nije riječ o radnji koja bi se mogla povezati s nastupom štete radi nemogućnosti iznajmljivanja dva apartmana tužitelja pod 1), a druga stvar: iz godine predmeta vidi se da se radi o radnji pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) iz 2002. g. ili ranije, za koju godinu je tužbeni zahtjev odbijen iz drugih razloga (djelomično i pravomoćno), a ranije godine nisu predmet ove parnice.

Sud smatra potrebnim navesti i da je tužiteljica pod 2) u spis dostavila dokaze da je 29. ožujka i 9. travnja 2002. g. poslala e-mail osobama (ne agenciji) koje su rezervirale smještaj navodeći, doslovno: ne možete doći u travnju/svibnju 2002. g., imam problem. Dakle, riječ je o 2002. g., a značajno je i da tužiteljica pod 2) ne spominje narav ''problema'', a moglo se raditi i o tome da još uvijek nije bilo izdano rješenje kojim se odobrava pružanje usluge iznajmljivanja smještajnog objekta (koje je izdano 15. srpnja 2003. g.), pa su i dokazi da se tužiteljica pod 2), valjda u ime i za račun tužitelja pod 1), obraćala agencijama radi otkaza ugovora u najmanju ruku manjkavi.

U odnosu na navode iz zapisnika s uviđaja na licu mjesta od 4. rujna 2014. g., koji su ponovljeni i u nalazu i mišljenju vještaka Čipčića, o tome da je na licu mjesta pristupni put zatečen ograđen žičanom ogradom okomito na put oko 5 metara od prometnice Slatine-Trogir čime da je pristup u smjeru juga onemogućen, treba navesti da ova utvrđenja nisu relevantna za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja pod 1) za naknadu štete radi izmakle koristi jer tužitelj pod 1) za sezonu 2014. g. naknadu štete nije tražio.

Stoga je sud ocijenio da je i tužbeni zahtjev u dijelu kojim je zatražena naknada štete radi nemogućnosti iznajmljivanja apartmana tužitelja pod 1) u sezonama 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. g. u ukupnom iznosu od 125.423,10 EUR (12.542,31 EUR puta deset sezona) s pripadajućim kamatama u cijelosti neosnovan, te je trebalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za sva potraživanja tužitelja pod 1) (ročište od 15. studenog 2011. g.) treba navesti da je sud iz osnova naknade štete radi izgubljene dobiti i u ovoj presudi prihvatio jedino dio zahtjeva za turističku sezonu 2013. g., da je tužitelj pod 1) ovaj zahtjev istakao po prvi put u podnesku predanom u spis na ročištu od 27. svibnja 2014. g. pa da je u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena unutar trogodišnjeg zastarnog roka za naknadu štete koji teče od dospijeća štete (15. rujna 2013. g.).

-u odnosu na naknadu nematerijalne štete tužiteljici pod 2) u visini od 6.636,14 EUR s pripadajućim kamatama

Tužiteljica pod 2) zatražila je naknadu nematerijalne štete radi pretrpljenih duševnih bolova radi ponašanja i postupanja pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) prema njoj. U tužbi je navedeno da je tužiteljica pod 2) živjela u neprestanom strahu od pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) koji da joj je stalno prijetio te da je velike duševne i tjelesne patnje kod tužiteljice pod 2) izazvala okolnost što je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) onemogućio prilaz kući i njenom sinu koji je invalid i koji se kreće isključivo u invalidskim kolicima. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužiteljica pod 2) zatražila je isplatu iznosa od 50.000,00 kn s pripadajućim kamatama iz ovog osnova.

U podnesku od 6. prosinca 2007. g. tužiteljica pod 2) navela je da je nad njom pravni prednik tuženika pod 1) i 2) svakodnevno provodio teror te da je živjela u strahu, da je svojevoljno i uporno kršio sve sudske odluke kojima mu se zabranjivalo ometanje posjeda tužitelja pod 1) i 2).

U podnesku od 11. ožujka 2008. g. tužiteljica pod 2) je navela da je, nakon što je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) dana 24. veljače 2008. g. došao na posjed tužitelja i počeo premjeravati zemljište neposredno ispred njihove obiteljske kuće, radi vidne potresenosti tim činom naknadno zatražila psihijatrijsku pomoć. Radi nasilničkog ponašanja pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) tužiteljica da je i ranije tražila psihijatrijsku pomoć te je zbog takvog ponašanja pravni prednik tuženika pod 1) i 2) i nepravomoćno osuđen u predmetu koji se vodi pred sudom pod poslovnim brojem I K 647/02.

Svjedokinja ĐĐ, saslušana na ročištu od 11. rujna 2008. g. navela je da su joj poznati neki događaji u kojima je tužiteljica pod 2) doživljavala traume, svjedokinja JĐ, saslušana na istom ročištu, nije svjedočila o traumatskim iskustvima tužiteljice dok je svjedok SĐ kazao sudu da mu je poznato da je tužiteljica pod 2) sa svojim bratom imala problema, a uglavnom vezano za njegovo parkiranje pred kućom tužitelja.

U podnesku od 27. travnja 2009. g. tužiteljica pod 2) je navela da se nasilničko ponašanje pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) očituje u blokiranju prilaznog puta parkiranjem vozila (9. ožujka 2009. g.) te da je tom prilikom pravni prednik tuženika pod 1) i 2) vozilo uklonio tek nakon intervencije policije, da je pravni prednik tuženika pod 1) i 2) ponovno 8. travnja 2009. g. parkirao svoje vozilo na prilazni put koji se tu nalazi i u vrijeme sastavljanja podneska, da je sin tužiteljice pod 2) GĐ došao 11. travnja 2009. g. iz Zagreba te nije mogao radi toga pristupiti obiteljskoj kući te se vratio u Zagreb.

U podnesku od 1. rujna 2011. g. tužiteljica pod 2) navela je da je dana 12. kolovoza 2011. g. svjedočila zvjerskom napadu od strane pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) koji da je stijenama gađao njenog sina GĐ, suprugu mu i malo dijete s namjerom da im zabrani pristup obiteljskoj kući tužiteljice pod 2) radi čega je pretrpjela teške psiho-fizičke posljedice.

Tužiteljica pod 2) je uz podnesak predan u spis na ročištu od 27. svibnja 2014. g. dostavila dopis koji su tužitelji primili od pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) 28. ožujka 2011. g. u kojem ih obavještava da će slijedećih dana ograditi svoj posjed tako da maknu svoja vozila jer će ih nakon ograđivanja moći pomaknuti samo s paukom.

Pravni prednik tuženika pod 1) i 2) je, pak, u podnesku od 23. prosinca 2008. g. naveo da mu je pozlilo kad su mu u Njemačku, gdje se nalazio, javili da je tužiteljica pod 2) sklonila njegov parkirani automobil i započela s kopanjem kanala za cijevi koje je namjeravala položiti te je još, k tome, i neovlašteno betonirala cijeli put. Tužiteljica pod 2) je u svom iskazu navela da pravni prednik tuženika pod 1) i 2) nikad nije imao priliku vrijeđati je i napadati jer bi se ona odmah zatvorila u kuću kad bi ga vidjela pokraj njene kuće. Svejedno, da živi u strahu od pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) jer joj priječi prolazak žicom i kamenjem. Međutim, da je u međuvremenu sve maknuto tako da se može neometano prolaziti pješice (ročište od 15. studenog 2011. g.). Na istom je ročištu iskaz dao pravni prednik tuženika pod 1) i 2) i kazao da nije napadao sina tužiteljice pod 2), suprugu mu i dijete, a niti na sina tužiteljice pod 2) bacao kamenje. Tužiteljici da nije verbalno prijetio jer s njom uopće ne priča. Fizički da nikada na nju nije nasrnuo, što je tužiteljica pod 2) potvrdila navodeći da je to tako jer je ona zvala policiju da do toga ne dođe.

S obzirom na sve navedeno ovaj sud je u ranijoj, djelomično ukinutoj presudi, izrazio svoje mišljenje: da su gotovo sve ukazane tegobe i stresovi tužiteljice pod 2) uzrokovane brojnim postupcima koji su se vodili i koji se vode između stranka, a posljedica su nespornih upornih protivljenja pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) postupiti po naloženom od strane suda. Niti jedna od radnji pravnog prednika tuženika pod 1) i 2) koje su tužiteljici pod 2) navodno izazvali tjeskobu, stres i psihičke tegobe nije bila usmjerena direktno na tužiteljicu pod 2) jer je i ona sama potvrdila da je uvijek izbjegavala susrete s pravnim prednikom tuženika pod 1) i 2), da se sklanjala i da pravni prednik tuženika pod 1) i 2) na nju nikad nije fizički nasrnuo. Međutim, ne može se zanijekati da je tužiteljica pod 2) dugi niz godina živjela u atmosferi neizvjesnosti i vječnog potencijalnog sukoba s pravnim prednikom tuženika pod 1) i 2), pa makar i posredno, te da je radi toga zasigurno bila izložena strahu i patnjama, radi čega je sud smatrao da joj pripada naknada štete radi pretrpljenog straha, u visini koju je sud odredio uz pomoć odredbe čl. 223. ZPP-a, odnosno prema slobodnoj ocjeni, te ocijenio da se radi o iznosu od 3.000,00 kn, a uz primjenu odredbe čl. 200. ZOO-a.

U ukidnom dijelu drugostupanjske odluke vezanom za naknadu neimovinske štete tužiteljici pod 2), a prvostupanjska presuda u ovom je dijelu ukinuta i u dosuđujućem i odbijajućem dijelu s pripadajućim kamatama, navedeno je da je tužiteljica pod 2) predložila uvid u spise ovog suda P 302/02 i P 315/02 i psihijatrijsko vještačenje, a da ovaj sud nije dao razloge zbog čega je te dokazne prijedloge odbio. Suprotno utvrđenjima drugostupanjskog suda, u dokaznom postupku koji je završio donošenjem djelomično ukinute presude ovog suda pregledano je rješenje o smetanju posjeda broj II P 315/02 od 24. travnja 2002. g. i cijeli spis ovog suda II P 302/02 radi smetanja posjeda.

Što se tiče dokaza vještačenjem po vještaku psihijatrijske struke, sud je na ročištu od 15. studenog 2021. g. naložio tužiteljici pod 2) predujmiti iznos potreban za provođenje ovog dokaza, te je požurnicama od 27. siječnja i 3. ožujka 2022. g. zatražio naređenu uplatu od pun. tužiteljice pod 2), a da tužiteljica pod 2) uplatu nije izvršila konstatirano je na ročištu od 6. rujna 2022. g. Usprkos tome, na ročištu od 7. studenog 2024. g. zamjenik pun. tužitelja pod 1) i 2) naveo je da tužitelji ustraju u prijedlogu da sud provede psihijatrijsko vještačenje.

Prema odredbi čl. 153. st. 1. ZPP-a kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza. U st. 3. ovog čl. propisano je da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

Na ročištu od 7. studenog 2024. g. sud je donio rješenje o odustajanju od izvođenja dokaza vještačenjem i to ne samo zato što tužiteljica pod 2) nije uplatila zatraženi predujam, već i stoga što je izvođenje ovog dokaza sud smatrao suvišnim, a budući da je iskaz tužiteljice pod 2) sud smatrao dovoljnim za procjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice pod 2) kao i za odluku o visini ovog vida štete kojoj je bila izložena tužiteljica pod 2).

Sud u cijelosti ponavlja razloge za djelomično prihvaćanje zahtjeva tužiteljice pod 2) u visini od 398,17 EUR (ranije dosuđeni iznos od 3.000,00 kn) i odbijanje u preostalom dijelu od 6-237,97 EUR s pripadajućim kamatama (raniji iznos od 47.000,00 kn).

Na iznos naknade nematerijalne štete tužiteljica pod 2) je u podnescima od 28. kolovoza i 16. rujna 2024. g. na zatraženi iznos neimovinske štete zateznu kamatu zatražila od dana podnošenja tužbe do isplate, iako je do tada na ovaj vid štete konstantno tražila isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate.

Međutim, odredba čl. 1103. novog ZOO-a, za čiju se primjenu očito zalagala pun. tužiteljice pod 2) u posljednjim podnescima, nije u primjeni što znači da je u duhu ranijeg ZOO-a i sudske prakse vezane za primjenu ovog Zakona, tužiteljici pod 2) trebalo na dosuđeni iznos nematerijalne štete zateznu kamatu priznati od presuđenja do isplate, a u preostalom dijelu njen zahtjev za isplatu zatezne kamate odbiti kao neosnovan.

U odnosu na prigovor zastare ovog potraživanja tužiteljice pod 2), a s obzirom da je tužba podnesena 20. listopada 2003. g. i da je već tada tužiteljica zatražila naknadu nematerijalne štete proizlazi da je, s obzirom na početak sukobljavanja stranaka oko pristupnog puta vezano za iznajmljivanje kuće počevši od turističke sezone 2002. g. , zahtjev podnesen unutar zastarnog roka od tri godine za zahtjev za naknadu štete.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je sud uspjeh stranaka u sporu ocijenio podjednakim, a posebno kad se računa uspjeh s osnovom tužbenih zahtjeva, oko čega se uglavnom i provodio dokazni postupak, radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoj parnični trošak. U Splitu, 10. siječnja 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).