REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-420/2018-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu protiv tuženika MATRA d.o.o., Ključić Brdo, Ključićka 64, OIB: 58102883897, kojeg zastupa Marko Kokić, odvjetnik u Zagrebu, Trg Nikole Šubića Zrinskog 10/III., radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti Ksenije Bičak zamjenice Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika, dana 10. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 32.780,60 EUR/246.985,40 kn s zateznim kamatama na iznos od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn od 10. listopada 2012. do isplate te na iznos od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn od 10. listopada 2013. do isplate.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 32.780,60 EUR/246.985,40 kn s zateznim kamatama od 18. rujna 2017. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do do 31. prosinca 2022 određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn s zateznim kamatama od 10. listopada 2014. do isplate, kao i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn od 10. listopada 2015. do 17. rujna 2017. te zateznih kamata na dosuđeni iznos od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn od 10. listopada 2016. do 17. rujna 2017. te za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 32.780,60 EUR/246.985,40 kn u visini razlike između potraživane stope koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i stope dosuđene stavkom I. izreke ove presude, kao neosnovan.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 48.149,71 EUR/362.784,00 kn koja je istaknuta u prigovoru radi prebijanja u ovoj parnici.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.208,98 EUR s zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.291,02 EUR s zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate, kao i za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 3.208,98 EUR u visini razlike između potraživane stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i stope dosuđene stavkom IV. izreke ove presude, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 309,00 EUR s zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 22.125,08 EUR s zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužiteljica kao zakupodavac i tuženik kao zakupoprimac dana 12. srpnja 2011. sklopili Ugovor o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države (dalje u tekstu: Ugovor o zakupu),kojim je tužiteljica dala tuženiku u zakup na razdoblje od 50 godina poljoprivredno zemljište oznake k. č. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]. Ti ugovorom da se je tuženik obvezao plaćati godišnju zakupninu u iznosu od 123.492,70 kn, pri čemu da je prva zakupnina dospjela u roku od jedne godine od dana uvođenja tuženika u posjed, što da je bilo 10. listopada 2011., a svaka sljedeća da je dospijevala tog dana u godini. Tuženik da nije platio niti jednu dospjelu zakupninu, tako da njegova dospjela obveza na dan 8. rujna 2017. iznosi ukupno, s uračunatim zateznim kamatama, 829.083,91 kn. Budući da tuženik nije postupio po prethodno mu dostavljenom zahtjevu za mirno rješenje spora, to tužiteljica tužbom u ovom postupku zahtijeva plaćanje zakupnine za razdoblje od 10. listopada 2011. do 10. listopada 2016., za svakoj godinu po 123.492,70 kn, s dospijećem na dan 10. listopada, počevši od 2012., a završno s 2016., dakle, ukupno 617.463,50 kn s zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa zakupnine.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja Ugovora o zakupu, činjenicu da je uveden u posjed 10. listopada 2011. te da do danas nije platio niti jednu dospjelu zakupninu. Međutim, tvrdi da je to iz razloga što mu je tužiteljica bila dužna predati zakupljeno poljoprivredno zemljište u stanju podobnom za poljoprivrednu proizvodnju, a što da nije bilo tako, na što da je i sam zastupnik po zakonu tuženika upozorio stavljanjem primjedbe na zapisnik o uvođenju u posjed od 10. listopada 2011. da je zemljište zapušteno, neobrađeno i obraslo šikarom i grmljem te da ga je prije privođenja poljoprivrednoj proizvodnji potrebno očistiti i u tu svrhu uložiti značajna novčana sredstva. Stoga da je tuženik odmah u 2012. pristupio raskrčivanju predmetnih nekretnina malčiranjem zatečenog raslinja te je na taj način snosio troškove u iznosu od 800.000,00 kn za koje je od tužitelja u lipnju 2012. zatražio da mu se priznaju na način da mu se u tom iznosu umanji iznos godišnjih zakupnina, a li da tužiteljica na taj zahtjev nije pristala. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 43. st. 5. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (narodne novine, broj: 39/2013., 48/2015., dalje u tekstu: ZPZ-/13) prema kojemu da je poljoprivredno zemljište u vlasništvu države koje nije u funkciji poljoprivredne proizvodnje ili je obraslo višegodišnjim raslinjem dužan iskrčiti zakupnik o vlastitom trošku, u roku od dvije godine od dana uvođenja u posjed, a zauzvrat da će mu se umanjiti zakupnina razmjerno troškovima krčenja, a ako su troškovi krčenja veći od zakupnine, da će se zakupnik osloboditi plaćanja zakupnine, ali neće imati pravo na povrat razlike troškova krčenja. Stoga da i tuženik ima pravo da mu se umanji godišnja zakupnina u visini troškova krčenja raslinja. S obzirom da je tražbina po osnovi zakupnine povremeno potraživanje koje zastarijeva u roku od 3 godine (čl. 229. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO/), to tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na zakupninu koja je dospjela 10. listopada 2012., 10. listopada 2013. i 10. listopada 2014., u ukupnom iznosu od 370.478,10 kn, slijedom čega da je utuženo potraživanje u tom dijelu neosnovano uslijed zastare, dok da je u preostalom dijelu u iznosu od 246.985,40 kn (zakupnine dospjele 10. listopada 2015. i 10. listopada 2016.) utuženo potraživanje neosnovano, jer tuženikovo pravo po osnovi sniženja zakupnine u visini troškova krčenja zatečenog raslinja na zakupljenom poljoprivrednom zemljištu premašuje iznos te dospjele neplaćene zakupnine.

3. U daljnjem tijeku postupka tužiteljica povlači tužbu u odnosu na potraživanje po osnovi zakupnine dospjele 10. listopada 2012. i 10. listopada 2013. u ukupnom iznosu od 246.985,40 kn, zbog nastupa zastare, a ostaje kod zahtjeva za isplatu preostalog iznosa od 370.478,81 kn. Smatra da za potraživanje zakupnine dospjele 10. listopada 2014. nije nastupila zastara, budući da je tuženiku dostavljen zahtjev za mirno rješenje spora 15. rujna 2017., čime je zastarijevanje zastalo. U krajnjoj liniji, tvrdi da je punomoćnik tuženik u tom izvansudskom postupku 15. prosinca 2017. izrazio spremnost na rješenje spora sklapanjem nagodbe, po kojoj bi tuženik bio dužan platiti neplaćenu zakupninu, čime da je izvršio priznanje duga, a priznanjem duga da dolazi do odricanja od zastare.

4. Tuženik je pristao na djelomično povlačenje tužbe, ali je zahtijevao naknadu nastalih troškova parničnog postupka. Ističe da je do trenutka podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, 15. rujna 2017., u odnosu na zakupninu dospjelu 10. listopada 2014. proteklo 2 godine, 10 mjeseci i 15 dana od propisanog trogodišnjeg zastarnog roka, a da je protekom 3 mjeseca od dostave zahtjeva za mirno rješenje spora, 15. prosinca 2017., zastarni rok nastavio teći (zastoj i prekid zastare nemaju iste učinke, nakon dovršetka zastoja zastare, do kojeg dolazi podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora, zastarijevanje nastavlja teći, a vrijeme proteklo do zastoja se uračunava u propisani zastarni rok), slijedom čega da je trogodišnji zastarni rok nastupio do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 9. veljače 2018. Ističe da se izjava njegova punomoćnika, koja je dana kao odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora, kojom se izražava spremnost sklapanja sudske nagodbe, ali koja nagodba u konačnici nije potpisana te u kojoj izjavi se spominju troškovi raskrčivanja i potreba da se isti uzmu u obzir prilikom izračuna ukupnog duga po osnovi zakupnine, ne može smatrati priznanjem duga. Uostalom, ukazuje na dugogodišnju praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da pregovori oko nagodbe, koji se naposljetku izjalove, nemaju značenje priznanja duga.

5. Tužiteljica smatra da se je tuženik prije pozivanja u ovom postupku na navodno pravo na sniženje zakupnine bio dužan obratiti tužiteljici s zahtjevom za mirno rješenje spora, a kako nije, to da je njegov prigovor potrebno odbaciti. Navodi da se na predmetni Ugovor o zakupu, budući da je sklopljen u 2011., ne primjenjuje ZPZ/13 pa tako niti njegova odredba čl. 43. st. 5. o pravu zakupnika na sniženje zakupnine razmjerno visini troškova krčenja raslinja, na koju se poziva tuženik. Podredno, ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti prigovor sniženja zakupnine, budući da je od trenutka predaje predmetnih nekretnina u posjed do isticanja tog prigovora u ovom postupku (u odgovoru na tužbu od 1. ožujka 2018.) proteklo 6 i pol godina. U odgovoru na upit suda navela je da je tuženik uveden u posjed predmetnih nekretnina s jednog mjesta za sve čestice, bez obilaženja i pregledavanja cijelog zemljišta.

6. Tuženik ističe da dužnost podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora postoji samo ako stranka želi podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, a ne i ako se protiv tužbe koju je podnijela Republika Hrvatska protiv nje, stranka žali braniti određenim prigovorom pa tako i prigovorom sniženja zakupnine ili prigovorom radi prebijanja. Ističe da u ovoj parnici podnosi prigovor radi prebijanja po osnovi sniženja zakupnine u visini troškova raskrčivanja, a koji da su iznosili 800.000,00 kn. Smatra da se odredba čl. 43. st. 5. ZPZ-a/13 ima primijeniti i na konkretni Ugovor o zakupu koji je sklopljen za vrijeme važenja ranijeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine, broj: 152/2008., 25/2009., 153/2009., 21/2010., 90/2010., 39/2011., 63/2011., dalje u tekstu: ZPZ/08), budući da ZPZ/08 u tom pogledu sadrži pravnu prazninu, a da tuženik ima legitimno očekivanje prema državi da ne može biti stavljen u lošiju poziciju od zakupnika koju su ugovore o zakupu s državom sklopili po kasnijem zakonu. Ukazuje i na odredbu čl. 530. st. 2. ZOO-a po kojemu ako stvar koja je dana u zakup ima neki nedostatak koji se može otkloniti, tada zakupnik ima pravo zahtijevati sniženje zakupnine, a koje pravo da se u ovom slučaju manifestira u prigovoru radi prebijanja sa svim onim zakupninama koje nisu zastarjele. Smatra da pravo na sniženje zakupnine ne može zastarjeti, a sve i kada bi moglo, da bi se primjenjivao opći petogodišnji zastarni rok, koji da u konkretnom slučaju nije nastupio. Poziva se i na pravilo o istodobnom ispunjenju dvostranoobveznih ugovora, iz čl. 358. ZOO-a.

7. Na izričit upit suda s ročišta održanog 10. rujna 2018. ističe li tuženik u ovom postupku prigovor sniženja zakupnine, u smislu odredbe čl. 530. ZOO-a ili prigovor radi prijeboja u visini troškova raskrčivanja zakupljenih poljoprivrednih zemljišta, tuženik je izjavio da primarno ističe prigovor sniženja zakupnine u visini navedenih troškova, a podredno, ako sud takav zahtjev smatra neosnovanim, da ističe prigovor radi prebijanja u visini tih troškova.

8. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva, jer da se je prema Ugovoru o zakupu visina ugovorene zakupnine trebala revalorizirati svake godine sukladno posebnom propisu.

9. Tužiteljica se je očitovala da je navedena odredba bila ugovorena u korist tužiteljice, kako bi se zakupnina usklađivala s godišnjom stopom inflacije, a kako je u utuženom razdoblju stopa inflacije bila izrazito niska, to da takav poseban propis nije bio niti donesen.

10. Tijekom dokaznog postupka pročitani su Ugovor o zakupu (list 3. – 9. spisa), Zapisnik o uvođenju u posjed od 10. listopada 2011. (list 10. – 11. spisa), knjigovodstvena isprava – kartica ugovora sastavljena od Agencije za poljoprivredno zemljište (list 12. spisa), tužiteljičin zahtjev za mirno rješenje spora od 14. rujna 2017. – zaprimljen 18. rujna 2017. (list 13. – 16. i 62. – 65. spisa), tuženikov zahtjev za priznavanje troškova raskrčivanja zemljišta od 19. lipnja 2012. (list 25. – 26. spisa), ponuda društva Arbori cultura d.o.o. (list 27. spisa), pregledane su crno bijele fotografije tuženika (list 28. – 37. spisa), privatno od strane tuženika naručen nalaz i mišljenje vještaka Franje Meštrovića (list 38. – 41. spisa), tuženikov zahtjev za mirno rješenje spora od 5. ožujka 2013. i odgovor tuženice (list 42. – 44. spisa), rješenje i podnesak iz spisa ovog suda P-3118/2014 (list 49. – 51. spisa), tuženikovo očitovanje na tužiteljičin zahtjev za mirno rješenje spora od 14. prosinca 2017. (list 66. – 67. spisa), odgovor tužiteljice na navedeno očitovanje od 21. prosinca 2017. (list 687. spisa), očitovanje tuženika na odgovor tužiteljice od 9. siječnja 2018. (list 69. spisa), prijedlog tužiteljice za sklapanje sudske nagodbe s nacrtom teksta iste od 10. siječnja 2018. (list 70. – 74. spisa), dopis Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju od 1. listopada 2018. s ARKOD snimkama (list 94. – 98. spisa), dopis Državne geodetske uprave od 27. rujna 2018. s snimkama zemljišnoknjižnih čestica iz zraka (list 99. – 105. spisa), dopis tužiteljice od 13. rujna 2019. o raskidu Ugovora o zakupu n(list 163. – 164. spisa), saslušana je svjedokinja GE (list 106. – 107. spisa) i zastupnik po zakonu tuženika, CE (list 107. - 108. spisa) te je izveden dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za poljoprivredu Vesni Bubnjar (list 132. – 137. – osnovni nalaz i mišljenje, list 157. – 158. – usmeni iskaz vještakinje i list 209. – 212. dopunsko očitovanje vještakinje).

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Predmet spora jest zahtjev za plaćanje zakupnine za korištenje poljoprivrednog zemljišta temeljem Ugovora o zakupu za razdoblje od 10. listopada 2013. do 10. listopada 2016. (zakupnine dospjele 10. listopada 2014., 10. listopada 2015. i 10. listopada 2016.).

13. S obzirom da je tužiteljica povukla tužbu u odnosu na zahtjev za isplatu zakupnina dospjelih 10. listopada 2012. i 10. listopada 2013., u ukupnom iznosu od 246.985,40 kn/32.780,60 EUR, na koju dispoziciju je tuženik izričito pristao, valjalo je rješenjem utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

14. Među strankama je nesporno sklapanje Ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta, činjenica da su zakupljene nekretnine predane tuženiku u posjed 10. listopada 2011., kojom prilikom je tuženik prigovorio da su nekretnine zarasle te da će morati snositi značajne troškove njihova raskrčivanja prije započinjanja poljoprivredne proizvodnje, da je tuženik proveo raskrčivanje u određenom obujmu i koristio nekretnine za poljoprivrednu proizvodnju, da nije platio niti jednu godišnju zakupninu, uslijed čega je Grad Velika Gorica, u ime tužiteljice, dopisom od 13. rujna 2019. raskinuo predmetni Ugovor o zakupu.

15. Sporno je da li je nastupila zastara za potraživanje zakupnine dospjele 10. listopada 2014., koliko su iznosili troškovi raskrčivanja zakupljenih nekretnina radi njihova privođenja poljoprivrednoj proizvodnji, koliko je iznosila ugovorena zakupnina u utuženom razdoblju, ima li tuženik pravo na sniženje ugovorene zakupnine u visini troškova raskrčivanja, a podredno pravo na naplatu tih troškova od tužiteljice u visini kojih ističe prigovor radi prebijanja u ovoj parnici.

16. Ugovorom o zakupu tuženiku su dane u zakup nekretnine za koje se izričito navodi da su u naravi poljoprivredna zemljišta, budući da su sve one (k. č. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]) u zemljišnim knjigama označene kao oranice te je izričito navedeno da se iste daju u dugogodišnji zakup kao proizvodno-tehnološka cjelina za poljoprivrednu proizvodnju (čl. 1. i 2. Ugovora o zakupu).

17. Ukupna površina navedenih čestica iznosi 97,1160 ha (čl. 1. Ugovora o zakupu).

18. Ugovor o zakupu sklopljen je na razdoblje od 50 godina s ugovorenom godišnjom zakupninom u iznosu od 123.492,70 kn, pri čemu prva zakupnina dospijeva u roku od godine dana od uvođenja zakupnika u posjed, a svaka sljedeća tog datuma u godini (čl. 7. i 3. Ugovora o zakupu).

19. Ugovoreno je da će se godišnja zakupnina za vrijeme trajanja Ugovora o zakupu revalorizirati sukladno odredbi čl. 75. st. 2. ZPZ-a/08, koju revalorizaciju će izvršiti zakupodavac te o novom iznosu zakupnine obavijestiti zakupnika (čl. 10. Ugovora o zakupu).

20. Prema odredbi čl. 75. st. 2. ZPZ-a/08 način revalorizacije zakupnine, obročne otplate kupoprodajne cijene, naknade za dugogodišnji zakup i godišnje koncesijske naknade propisat će ministar nadležan za financije.

21. S obzirom da takav propis nije donesen u utuženom razdoblju (a i da je donesen, vjerojatno bi doveo isključivo do povećanja zakupnine/naknade za dugogodišnji zakup, a ne i do njezinog smanjenja, budući da se radi o zaštitnoj klauzuli u odnosu na zakupodavca), to nikakva revalorizacija nije vršena, slijedom čega je godišnja zakupnina tuženika iznosila ugovorenih 123.492,70 kn.

22. Potraživanje po osnovi zakupnine jest potraživanje povremenog davanja koje zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (čl. 226. st. 1. i čl. 229. ZOO-a).

23. Ugovorom o zakupu ugovoreno je plaćanje godišnjih zakupnina unatrag, dakle, određenog dana u godini za prethodno godišnje razdoblje. Konkretno, prva godišnja zakupnina dospjela je u roku od jedne godine od uvođenja tuženika u posjed zakupljenih nekretnina, a kako je tuženik uveden u posjed 10. listopada 2011., to je prva zakupnina dospjela 10. listopada 2012., a svaka sljedeća je dospijevala 10. listopada odnosne godine, dakle, zakupnina za korištenje predmetnih nekretnina u razdoblju od 10. listopada 2013. do 10. listopada 2014. dospjela je 10. listopada 2014.

24. Zastara počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 215. st. 1. ZOO-a), a ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi (čl. 215. st.2. ZOO-a).

25. Zastara tražbine naplate zakupnine dospjele 10. listopada 2014. počela je teći 11. listopada 2014.

26. Tužba u ovom predmetu je podnesena 9. veljače 2018., dakle, do tog datuma je protekao trogodišnji zastarni rok.

27. Međutim, tužiteljica je bila dužna podnijeti i podnijela je prije pokretanja ove parnice zahtjev tuženiku za mirno rješenje spora kojeg je tuženik zaprimio 18. rujna 2017.

28. Podnošenjem tog zahtjeva zastarijevanje zastaje (čl. 186.a st. 3. ZPP-a), a počelo je ponovno teći protekom roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (arg. iz čl. 238. st. 1. ZOO-a u vezi čl. 186.a st. 5. ZPP-a), dakle, 19. prosinca 2017.

29. Prema odredbi čl. 238. st. 2. ZOO-a ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

30. To znači da se razdoblje zastare koje je proteklo od 11. listopada 2014. do 18. rujna 2017. (2 godine 11 mjeseci i 7 dana) uračunava u propisani trogodišnji zastarni rok koji je nastavio teći počevši od 19. prosinca 2017., a kako je do isteka zastarnog roka bilo preostalo još 23 dana, to je zastara nedvojbeno nastupila 11. siječnja 2018., dakle, prije nego li je 9. veljače 2018. podnesena tužba u ovom postupku.

31. Protivno navodima tužiteljice tuženik svojim izjavama u postupku po podnesenom zahtjevu za mirno rješenje spora nije priznao postojanje predmetnog duga pa da bi time prekinuo zastaru u odnosu na nezastarjeli dug ili se odrekao zastare u odnosu na već zastarjeli dug, u smislu odredbe čl. 220. i 240. ZOO-a.

32. Naime, priznanje duga mora biti nedvojbeno, bilo da se izričito priznaje dug u određenom iznosu, bilo da se plaća dug u određenom iznosu ili se daje osiguranje za dug određenog iznosa.

33. Na podneseni zahtjev za mirno rješenje spora, u prilogu kojeg se je nalazila tužba koja je naknadno podnesena u ovom postupku, punomoćnik tuženika je u dopisu od 14. prosinca 2017. odgovorio da je tuženik spreman za mirno rješenje spora, uz napomenu da se ukazuje na znatne troškove koje je tuženik kao zakupnik imao zbog krčenja i uređenja poljoprivrednog zemljišta, slijedom čega da moli razmotriti mogućnost otpisa, barem djelomično, duga s kamatama, a u svakom slučaju predlaže da mu se omogući obročna otplata dužnog iznosa.

34. Tužiteljica je na to traženje odgovorila dopisom od 2. prosinca 2017. na način da je moguće sklopiti nagodbu isključivo onako kako je to predloženo u zahtjevu za mirno rješenje spora, a da nakon sklapanja nagodbe može ostvariti pravo na obročnu otplatu prema Uredbi o kriterijima, mjerilima i postupku za odgodu plaćanja, obročnu otplatu duga te prodaju, otpis ili djelomičan otpis potraživanja (Narodne novine, broj: 52/2013., 94/2014.).

35. E-mailom od 9. siječnja 2018. tuženik je odgovorio da je spreman sklopiti nagodbu, na što mu je tužiteljica 10. siječnja 2018. dostavila dva primjerka nagodbe, koja se u suštini podudara s tužbenim zahtjevom tužbe podnesene u ovom postupku.

36. Tuženik nije nikada potpisao tu nagodbu, već je nastavio osporavati pravo tužiteljice na naplatu zakupnine kako je to isticao tijekom ovog postupka.

37. Po ocjeni ovoga suda tuženik izjavom da je spreman sklopiti nagodbu u pogledu potraživanja koje je predmet ovog spora nije priznao postojanje duga u određenom iznosu prema tužiteljici i to ne samo što se izjave dane tijekom pregovora oko mirnog rješenja spora, do kojeg u konačnici ne dođe, ne mogu tumačiti kao priznanje duga (jer je to protivno svrsi instituta mirnog rješenja spora), već i iz razloga što se izjava o spremnosti sklapanja nagodbe ne može tumačiti izvan konteksta u kojem je dana te bez prethodno iznijetih ograda, a koje se odnose na izraženi stav tuženika da se potraživanje po osnovi zakupnine mora umanjiti za određeni iznos troškova raskrčivanja zakupljenih poljoprivrednih zemljišta.

38. Dakle, tuženik nije osporavao da je kao zakupnik dužan plaćati ugovorenu zakupninu, ali je oduvijek osporavao visinu te zakupnine u utuženom razdoblju, jer je smatrao da se ista mora umanjiti za iznos troškova raskrčivanja nekretnina, čija visina je utvrđena tek u ovom sudskom postupku.

39. Stoga, kako tuženik slanjem e-maila od 9. siječnja 2018. (a niti prethodno) nije priznao postojanje duga prema tužiteljici u utuženom iznosu, to nije došlo do prekida zastare, već je za vrijeme tog pokušaja mirnog rješenja spora došlo do zastoja zastare, po isteku kojeg je zastarni rok nastavio teći te se je u odnosu na potraživanje zakupnine u iznosu od 123.492,70 kn dospjele 10. listopada 2014. navršio 11. siječnja 2018., dakle, prije nego li je 9. veljače 2018. podnesena tužba u ovom postupku.

40. Stoga je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn s zateznim kamatama od 10. listopada 2014. do isplate valjalo odbiti kao neosnovan. 41. U odnosu na pravo tuženika na sniženje zakupnine u visini troškova raskrčivanja zakupljenih poljoprivrednih zemljišta valja navesti sljedeće.

42. Ugovor o zakupu sklopljen je u srpnju 2011., slijedom čega se na predmetni zakupni odnos ne može primijeniti odredba čl. 43. st. 5. ZPZ-a/13, budući da je ZPZ/13 stupio na snagu tek 11. travnja 2013., a u njegovim prijelaznim i završnim odredbama nema napomene da bi se ta odredba povratno primjenjivala i na ugovore o dugogodišnjem zakupu koji su sklopljeni po odredbama ranijeg ZPZ-a/08.

43. Međutim, na obvezne odnose koji su nastali temeljem ZPZ-a/08 kao specijalnog propisa primjenjuju se podredno odredbe ZOO-a kao općeg propisa koji uređuje obvezne odnose.

44. Budući da ZPZ/08 uopće ne regulira postojanje ili nepostojanje prava zakupnika u slučaju kada poljoprivredno zemljište koje je dano u zakup ima određene materijalne (ili pravne) nedostatke, to se na tu pravnu situaciju trebaju primijeniti odredbe ZOO-a (čl. 520. ZOO-a).

45. Prema odredbi čl. 521. ZOO-a zakupodavac je dužan predati zakupniku zakupljenu stvar u ispravnom stanju, zajedno s pripadcima, a smatra se da je stvar u ispravnom stanju ako je u stanju određenom ugovorom, a u nedostatku ugovora, u stanju da može poslužiti svrsi radi koje je ugovor sklopljen.

46. Zakupodavac odgovara zakupniku za sve nedostatke zakupljene stvari koji smetaju njezinu ugovorenom ili redovitom korištenju, bez obzira na to je li znao za njih ili ne te za nedostatke svojstava ili odlika predviđenih ugovorom ili prešutno (čl. 525. st. 1. ZOO-a).

47. Postojanje višegodišnjeg raslinja (šikare i sličnog) na poljoprivrednom zemljištu (oranicama) sprečava korištenje tog zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju, za koju su se nekretnine zakupljene temeljem Ugovora o zakupu po naravi stvari i po samom ugovoru trebale koristiti, slijedom čega bi isto predstavljalo materijalni nedostatak za koji bi načelno odgovarala tužiteljica kao zakupodavac tih nekretnina.

48. Iz iskaza svjedokinje GE, zaposlenice Državne geodetske uprave koja je bila prisutna prilikom primopredaje predmetnih nekretnina između tužiteljice i tuženika u listopadu 2011. proizlazi da su te nekretnine (neke od njih) u stvarnosti bile zapuštene, obrasle šikarom i drugim raslinjem, da su općenito zakupnici prigovarali stanju u kojem bi im poljoprivredna zemljišta bila predana u posjed, ali da je njezin dojam bio da su zakupnici i prije stupanja u posjed tih nekretnina bili upoznati sa njihovim stanjem, jer su svi već prethodno znali gdje se nalaze ta poljoprivredna zemljišta.

49. Navode te svjedokinje o postojanju šikare i drugog raslinja koje sprečava korištenje poljoprivrednog zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju na nekretninama koje su dane u zakup tuženiku potvrđuju i ostali dokazi koji su izvedeni u ovom postupku (ARKOD snimke predmetnih nekretnina od 11. kolovoza 2011. – nakon sklapanja ugovora, a prije primopredaje, dopisi tuženika iz lipnja 2012. o izvršenom raskrčivanju i malčiranju, ponuda koju je u veljači 2012. dobio za raskrčivanje te privatno naručeni nalaz i mišljenje vještaka Franje Meštrovića).

50. Stoga se zaključuje da su poljoprivredna zemljišta koja su tuženiku dana u zakup temeljem Ugovora o zakupu imala materijalne nedostatke koja su u određenom opsegu i na određenim česticama sprečavala da se ista koriste za poljoprivrednu proizvodnju.

51. Zastupnik po zakonu tuženika, CE, je iskazao da je prije stupanja u posjed tih nekretnina znao da su one obrasle šikarom i raslinjem, ali da je mislio da će zakupodavac do vršenja primopredaje te nekretnine raščistiti, a kada je u trenutku primopredaje u listopadu 2011. vidio da ništa nije raščišćeno, da je prigovorio stanju tih nekretnina na zapisnik o primopredaji, kao i da je nakon toga stalno tražio da mu se priznaju troškovi koje je snosio zbog izvršenog nužnog raskrčivanja, kojemu da je pristupio krajem 2011., a dovršio ga je tijekom 2012., pri čemu da je nekih 6 do 10 ha ostavio neraskrčene kako bi se vidjelo kako bi danas izgledala ta zemljišta da ih je ostavio u stanju u kojem su mu bila predana.

52. Prema odredbi čl. 526. st. 1. ZOO-a zakupodavac ne odgovara za nedostatke zakupljene stvari koji su u času sklapanja ugovora bili poznati zakupniku ili mu nisu mogli ostati nepoznati.

53. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika (a i iz navoda samog tuženika iznijetih tijekom ovog postupka) proizlazi da je u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu on imao saznanja o opisanim materijalnim nedostacima zakupljenih nekretnina, a kako se u samom ugovoru ti nedostaci uopće ne spominju, to se smatra da je zakupnik pristao uzeti u zakup nekretnine s tim nedostacima.

54. Moguće je da je zastupnik po zakonu tuženika lakomisleno smatrao da će tužiteljica u razdoblju od sklapanja Ugovora o zakupu, u srpnju 2011., do predaje zakupljenih nekretnina u posjed tuženiku, u listopadu 2011., otkloniti te nedostatke (raskrčivanjem šikare i drugog raslinja), ali tužiteljica to nije bila dužna učiniti.

55. Drugačije bi bilo da je tužiteljica tvrdila da predmetne nekretnine nemaju nikakvih nedostataka, u kojem slučaju bi ona odgovarala za sve nedostatke pa i za one s kojima je tuženik bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu (čl. 527. ZOO-a).

56. Međutim, niti jedan dokaz ne upućuje na to da bi tužiteljica prije i u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu iznosila bilo kakve tvrdnje u pogledu postojanja ili nepostojanja nedostataka predmetnih nekretnina i njihove podobnosti za poljoprivrednu proizvodnju odmah po sklapanju ugovora.

57. Stoga, iako je zakupodavac dužan zakupniku predati zakupljenu stvar u ispravnom stanju, podobnom za njenu uobičajenu ili ugovorenu namjenu, ako je zakupnik u trenutku sklapanja ugovora o zakupu znao da stvar ima određeni otklonjivi nedostatak koji ju čini nepodobnom za tu namjenu, a nije u tom pogledu prigovorio zakupodavcu, već je sklopio ugovor o zakupu u kojemu o tim nedostacima nema nikakvog spomena, tada je pristao preuzeti na korištenje stvar s time nedostatkom i sam snositi troškove otklanjanja tog nedostatka.

58. Drugačije bi bilo da tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu nije znao da su predmetne nekretnine obrasle šikarom i drugim raslinjem koje sprečavaju da se iste koriste za poljoprivrednu proizvodnju, jer bi mu u tom slučaju pripadala sva ona prava koja pripadaju zakupniku kada zakupljena stvar ima nedostataka.

59. Tako je odredbama čl. 530. ZOO-a određeno da ako u času predaje zakupljena stvar ima neki nedostatak koji se ne može otkloniti, zakupnik može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine. Ako se radi o otklonjivom nedostatku, a predaja stvari u određenom roku nije bila bitni sastojak ugovora, zakupnik može zahtijevati od zakupodavca ili otklanjanje nedostataka u primjerenom roku ili sniženje zakupnine, a ako niti u tom naknadnom primjerenom roku nedostatak ne bude otklonjen, tada zakupnik ima po svom izboru pravo na raskid ugovora ili na sniženje zakupnine, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

60. Radi se o odgovornosti ugovaratelja u dvostranoobveznom ugovoru za materijalne nedostatke ispunjenja na koju se na odgovarajući način, u dijelu u kojem ta odgovornost nije regulirana odredbama ugovora o zakupu, primjenjuju odredbe o odgovornosti prodavatelja za materijalne nedostatke prodane stvari (čl. 357. st. 1. i 2. ZOO-a).

61. Stoga prava zakupnika po osnovi materijalnih nedostataka zakupljene stvari ne zastarijevaju, ali ih je zakupnik dužan ostvarivati u propisanim prekluzivnim rokovima (čl. 224. ZOO-a), što u odnosu na zahtjev za sniženje zakupnine (cijene) podrazumijeva da se isti može u parnici istaknuti kao obrana protiv zakupodavčevog zahtjeva za isplatu zakupnine uvijek i bez vremenskog ograničenja, pod uvjetom da je zakupnik prethodno pravovremeno obavijestio zakupodavca o konkretnom nedostatku (ne traži se pravovremenost obavještavanja jedino u slučaju kada je zakupodavac znao za nedostatak ili mu on nije mogao ostati nepoznat, a niti je zakupnik s istim prethodno bio upoznat – arg. iz čl. 407., 410. st. 1. i čl. 422. st. 1. i 2. ZOO-a).

62. Dakle, da se tuženik u ovom postupku ima pravo pozvati na opisane materijalne nedostatke zakupljenih poljoprivrednih zemljišta (da mu isti nisu bili poznati u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu), isti bi imao pravo u ovoj parnici zahtijevati sniženje zakupnine u visini plaćenih troškova otklanjanja tih nedostataka (raskrčivanja šikare i drugog višegodišnjeg raslinja), budući da je o tim nedostacima obavijestio tužiteljicu u trenutku izvršene primopredaje nekretnina.

63. Visina troškova koje je tuženik snosio prilikom uklanjanja tog raslinja, uzevši u obzir stanje zakupljenih nekretnina na dan 10. listopada 2011., kada je tuženik stupio u posjed istih te stanje tih nekretnina nakon izvršenog raskrčivanja u 2012. , utvrđena je vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za poljoprivredu Vesni Bubnjar, dipl. ing. agronomije.

64. Vještakinja je navela da je procjenu troškova uklanjanja raslinja dala temeljem pregleda ARKOD snimaka od 11. kolovoza 2011., budući da nije provedeno sudsko osiguranje dokaza prije samog raskrčivanja koje je izvršeno tijekom 2012. pa se točne količine i vrste zatečenog raslinja, a time i radnje koje je potrebno poduzeti u svrhu njihova uklanjanja, danas više niti ne mogu utvrditi. Vještakinja je pojasnila da je ARKOD nacionalni sustav identifikacije poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj, čiji je cilj omogućiti poljoprivrednicima lakše podnošenje zahtjeva za potporu. Nadalje, da se radi o mrežnoj aplikaciji koja sadrži prostorne podatke koji su preuzeti od Državne geodetske uprave, digitalnu ortofoto kartu, digitalni katastarski plan i topološku kartu te da svaka ARKOD parcela ima svoj identifikacijski broj (ID) te se putem te aplikacije mogu pregledavati parcele na cijelom području Republike Hrvatske. Iz dopisa Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju vještakinja je utvrdila da je dio zakupljene nekretnine oznake k. č. [katastarska čestica] u površini od 6,01 ha, kao i dio k. č. [katastarska čestica] u površini od 0,41 ha u naravi pašnjak, a ne oranica, dakle, da kada se od ukupne površine zakupljenih nekretnina od 97,1160 ha oduzme površina pašnjaka od 6,42 ha na kojoj nije provedena nikakva poljoprivredna proizvodnja, a time da na toj površini prethodno nije moglo biti provedeno malčiranje ili krčenje, da se dobije da je malčiranje ili krčenje bilo potrebno provesti na preostalih 90,6960 ha. Međutim, prema digitalnoj ortofoto snimci od 11. kolovoza 2011. da je otprilike na samo 20% oraničnih površina bilo potrebno malčiranje/uklanjanje niskog raslinja, što znači da je malčiranje bilo potrebno provesti na 20% od 97,1160 ha ili 906.960 m2, dakle, na 18,1392 ha ili 181.392 m2. Vještakinja je navela da cijena malčiranja i krčenja niskog raslinja ovisi o više faktora i to o površini, obraslosti, udaljenosti parcela i sličnom, a da je po njenoj procjeni cijena u konkretnom slučaju iznosila 2,00 kn/m2, što znači da su ukupni troškovi malčiranja mogli iznositi 181.392 m2 x 2,00 kn = 362.784,00 kn.

65. Tužiteljica je prigovorila nalazu i mišljenju u dijelu koji se odnosi na utvrđenu cijenu malčiranja u iznosu od 2,00 kn/m2.

66. Tuženik je najprije izjavio da nema prigovora, da bi naknadno prigovorio utvrđenju da je malčiranje bilo potrebno provesti samo na 20% zakupljenih poljoprivrednih površina te je prigovorio utvrđenoj cijeni od 2,00 kn/m2.

67. U usmenom očitovanju na prigovore stranaka i upite suda (na ročištu održanom 17. veljače 2020.) vještakinja Vesna Bubnjar je izjavila da je cijenu malčiranja u iznosu od 2,00 kn/m2 utvrdila nakon što je kontaktirala Poljoprivrednu savjetodavnu službu Zagrebačke županije prema čijim je podacima u 2011. i 2012. to bila minimalna cijena malčiranja, koja je po njoj vrlo realna. Pojasnila je je da je malčiranje uklanjanje postojećeg raslinja, a ako se radi o zeljastom bilju da se isto tada strojno usitnjava, a ako se radi o grmolikom bilju, tada da se isto vadi šumskim malčerima, čupa se korijenje, a grmovi se usitnjavaju. Navela je da prilikom izrade nalaza i mišljenja nije imala na raspolaganju fotografije u boji koje je izradio diplomirani inženjer agronomije Franjo Meštrović prilikom pregleda predmetnih nekretnina (vještak kojeg je privatno angažirao tuženik tijekom provedbe malčiranja), već samo one crno-bijele fotografije koje se nalaze u spisu, a iz da kojih nije moguće utvrditi radi li se o predmetnim nekretninama niti o kakvom se točno raslinju radi.

68. Tuženik se je obvezao dostaviti sudu fotografije koje je izradio privatno angažirani vještak Franjo Meštrović u boji, a iz kojih bi se moglo utvrditi kada su izrađene te da se odnose upravo na predmetne nekretnine, ali je naknadno izjavio da to više ne može učiniti, jer iste ne posjeduje, dok su one crno-bijele fotografije koje je dostavio u spis bile nečitljive i ni na koji način se nisu mogle povezati s predmetnim nekretnina i stanjem njihove zaraslosti u trenutku njihove primopredaje pa je logično da vještakinja te fotografije nije mogla koristiti za izradu nalaza i mišljenja.

69. Nakon toga je tuženik predložio da vještakinja izvrši uvid u fotografije preuzete s mrežne aplikacije Google karte, a koje su snimljene u rujnu 2011. te da ponovno izvrši procjenu troškova uklanjanja raslinja prema stanju zaraslosti vidljivom iz tih fotografija.

70. Sud je rješenjem od 24. lipnja 2024. naložio vještakinji da se dopunski očituje u odnosu na odnosu na predmet vještačenja, određen rješenjem od 13. rujna 2019., tako što će:

- pregledati snimke dostupne putem aplikacije Google Karte, navodno snimljene u rujnu 2011., koje se nalaze na USB stick-u na listu 165. spisa,

- očitovati se prikazuju li te snimke nekretnine koje je tužiteljica dala tuženiku u dugotrajni zakup (k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

- ako to ne može utvrditi samo pregledom tih snimki, očitovati se da li bi to mogla utvrditi da se provede uviđaj na nekretninama danim u zakup radi usporedbe tih nekretnina s nekretninama koje su prikazane na Google Karte snimkama,

- očitovati se koliko bi iznosili troškovi uklanjanja raslinja s nekretnina danih u zakup tuženiku kada se uzme u obzir stanje tih nekretnina (zaraslost) prema Google Karte snimkama (ako se iz tih snimki uopće to može utvrditi), dakle,

- očitavati se da li su, uzevši u obzir stanje predmetnih nekretnina prema Google Karte snimkama, troškovi uklanjanja raslinja s predmetnih nekretnina viši ili niži od onih koje je utvrdila nalazom i mišljenjem od 23. listopada 2019.

71. Vještakinja Vesna Bubnjar se je očitovala da pregledom tih snimki nije moguće utvrditi da se radi o nekretninama koje je tužiteljica dala tuženiku u dugotrajni zakup, budući da Google karte služe bržem i jednostavnijem snalaženju u prostoru, a ne identifikaciji katastarskih čestica. Nadalje, navela je da je stanje predmetnih nekretnina u trenutku kada su iste tuženiku predane u posjed u 2011. utvrđeno iz pregledanih snimaka Državne geodetske uprave, slijedom čega da nema potrebe niti smisla da se nakon 13 godina provodi uviđaj na predmetnim nekretninama. Zaključno, navela je da se iz priloženih snimaka na USB memorijskom štapiću ne mogu utvrditi troškovi uklanjanja raslinja, slijedom čega da u cijelosti ostaje kod svog osnovnog nalaza i mišljenja.

72. Niti jedna od stranaka nije imala primjedbi na dopunsko očitovanje vještakinje Vesne Bubnjar.

73. Tuženik je u prihvatio izračun troškova iz osnovnog nalaza i mišljenja te korigirao (podredno) istaknuti prigovor radi prebijanja na način da u prijeboj ističe tražbinu po osnovi troškova uklanjanja raslinja u iznosu od 48.149,71 EUR/362.784,00 kn.

74. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje za područje poljoprivrede Vesne Bubnjar, jer su jasni i logični te, stoga, objektivno provjerljivi, izrađeni u skladu s pravilima konkretne znanosti i struke.

75. Stoga je tuženik dokazao da uslijed otklanjanja nedostataka u zakupljenim poljoprivrednim zemljištima imao troškove uklanjanja raslinja u iznosu od 48.149,71 EUR/362.784,00 kn, ali kako je tuženik znao za postojanje tih nedostataka u trenutku sklapanja Ugovora o zakupu i svejedno je pristao iste uzeti u zakup, bez ikakvog spominjanja tih nedostataka u samom ugovoru, to mu tužiteljica za te nedostatke ne može odgovarati, što znači da tuženik nema prema tužiteljici pravo na sniženje zakupnine u tom iznosu, niti druga prava koja bi mu inače po ZOO-u pripadala da za te nedostatke nije znao (pravo na naknadu štete).

76. Kako tuženik nema pravo na sniženje zakupnine po toj osnovi, nema pravo niti na naknadu štete u visini tih troškova, dakle, nema tražbinu koju je istaknuo radi prebijanja u ovoj parnici.

77. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka, uz podnesak od 9. ožujka 2020., dostavio dopis Grada Velike Gorice od 13. rujna 2019., kao zastupnik tužiteljice, sukladno odredbi čl. 43. st. 5. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (narodne novine, broj: 20/2018., 115/2018., dalje u tekstu: ZPZ/18), raskinuo predmetni Ugovor o zakupu, zato što tuženik nije podmirio dužne zakupnine za 2017. i 2018. niti u naknadno ostavljenom primjerenom roku (pozvan na ispunjenje dopisom od 2. srpnja 2019. u naknadnom roku od 15 dana), slijedom čega se predmetni ugovor smatra raskinutim danom dostave te obavijesti o raskidu tuženiku (čl. 43. st. 6. ZPZ-a/18).

78. Sud je uzeo u razmatranje navedeni dopis kao dokaz u ovom postupku, iako je dostavljen tek nakon zaključenja prethodnog postupka, zato što je taj dopis i sastavljen tek nakon zaključenja prethodnog postupka pa ga tuženik bez svoje krivnje nije niti mogao dostaviti ranije.

79. Na raskid ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države koji nije uređen odredbama ZPZ-a/18 primjenjuju se opći propisi obveznog prava (čl. 47. ZPZ-a/18).

80. Raskidom ugovora obje su strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a).

81. S obzirom da je tužiteljica omogućila tuženiku korištenje zakupljenih nekretnina u utuženom razdoblju te da ih je tuženik i koristio, a da nije moguće vratiti korištenje, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti koristi koje je imao zbog korištenja predmetnih nekretnina uslijed osnove (Ugovora o zakupu) koja je naknadno otpala (čl. 1111. ZOO- a), a ta korist se očituje upravo u zakupnini koju bi tuženik bio dužan platiti da je Ugovor o zakupu ostao na snazi.

82. Dakle, tuženik je dužan tužiteljici naknaditi korist u obliku dvije godišnje zakupnine za korištenje predmetnih nekretnina u razdoblju od 10. listopada 2014. do 10. listopada 2016. (za korištenje nekretnina u 2015. i 2016.) u ukupnom iznosu od 32.780,60 EUR/246.985,40 kn, za svaku godinu u iznosu od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn.

83. Tuženik je na naknadu stečene koristi dužan platiti i zatezne kamate i to, s obzirom da je bio pošteni stjecatelj, od dana podnošenja zahtjeva za njihovu naplatu (čl. 1115. ZOO-a), što je bilo dana kada je zaprimio podneseni zahtjev za mirno rješenje predmetnog spora, 18. rujna 2017. (list 16. spisa).

84. Budući da tužiteljica zahtjeva plaćanje zateznih kamata na iznos od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn od 10. listopada 2015. te na iznos od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje zateznih kamata na navedene iznose od navedenih datuma do zaključno 17. rujna 2017.

85. Zatezne kamate obračunavaju se po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa.

86. Kako tužiteljica potražuje isplatu zateznih kamata po višoj stopi, onoj koja je propisana za potraživanja proizašla iz ugovora između trgovaca i osoba javnog prava, to je za razliku između navedene dvije stope tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

87. Također, presudom je valjalo utvrditi da tuženik nema tražbinu prema tužiteljici u iznosu od 48.149,71 EUR/362.784,00 kn istaknutu radi prebijanja u ovoj parnici (valja napomenuti da je tuženik prigovor radi prebijanja iste tražbine stavio kako u ovoj parnici, tako i u parnici ovog suda P-1077/2020 te da je u toj drugoj parnici presudom od 13. studenog 2023. nepravomoćno utvrđeno da predmetna tražbina tuženika ne postoji, iako se na prigovor radi prebijanja primjenjuju ista pravila o dvostrukoj litispendenciji kao i na tužbu te iako je litispendencija u odnosu na taj prigovor najprije bila zasnovana u ovoj parnici, upravo zbog činjenice da je litispendencija najprije zasnovana u ovoj parnici, ovaj sud je morao donijeti meritornu odluku o navedenom prigovoru – drugačije bi bilo da je presuda u parnici P-1077/2020 već postala pravomoćna, u kojem slučaju bi u ovoj parnici prigovor radi prebijanja bio odbačen kao nedopušten radi pravomoćno presuđene stvari).

88. S obzirom da je tužiteljica djelomično povukla tužbu u ovoj parnici, podneskom od 30. svibnja 2018., za iznos od 32.780,60 EUR/246.985,40 kn, jer je u tom dijelu nastupila zastara, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen za isplatu iznosa od 16.390,30 EUR/123.492,70 kn, a prihvaćen za isplatu iznosa od 32.780,60 EUR/246.985,40 kn, to je odluka o troškovima donesena primjenom odredaba čl. 158. i čl. 154. st. 2. ZPP-a.

89. Povučeni dio tužbe činio je 40% prvotnog tužbenog zahtjeva (246.985,40/617.463,50=0,4), odbijeni dio je činio 20% prvotnog tužbenog zahtjeva (123.492,70/617.463,50=0,2), a prihvaćeni dio preostalih 40% prvotnog tužbenog zahtjeva. Nakon djelomičnog povlačenja tužbe odbijeni dio čini 33,33% konačnog tužbenog zahtjeva (123.492,70/370.478,81=0,33333), dok prihvaćeni dio čini preostalih 66,67% konačnog tužbenog zahtjeva.

90. Stoga bi za radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe, 30. svibnja 2018. (vrijednost predmeta spora iznosi 617.463,50 kn) tužiteljici pripadala naknada troškova u omjeru od 40%, a tuženiku u omjeru od 60%, dok bi za radnje poduzete nakon djelomičnog povlačenja tužbe (vrijednost predmeta spora jest 370.478,81 kn) tužiteljici pripadala naknada u omjeru od 66,67%, a tuženiku u omjeru od 33,33%.

91. Kada se, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, tada proizlazi da je za radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe tužiteljica dužna naknaditi tuženiku troškove u omjeru od 20%, dok sama za te radnje neće imati pravo na naknadu troškova, dok je za radnje poduzete nakon djelomičnog povlačenja tužbe tuženik dužan naknaditi tužiteljici troškove u omjeru od 33,34%, dok sam za te radnje neće imati pravo na naknadu troškova.

92. Dakle, u odnosu na radnje poduzete do djelomičnog povlačenja tužbe, 30. svibnja 2018., tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka samo za odgovor na tužbu u iznosu od 309,00 EUR (20% od 1.545,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/) s zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je sve ostale radnje poduzeo nakon djelomičnog povlačenja tužbe pa mu za iste, s obzirom da je u tom dijelu uspjeh tužiteljice veći, ne pripada naknada troškova parničnog postupka.

93. Stoga je preko iznosa od 309,00 EUR do zahtijevanog iznosa od 22.434,08 EUR, za iznos od 22.125,08 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

94. U odnosu na radnje poduzete nakon djelomičnog povlačenja tužbe, tužiteljici pripada naknada troškova parničnog postupka za podnesak od 30. svibnja 2018. u iznosu od 333,40 EUR (33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 13. lipnja 2018. u iznosu od 333,40 EUR(33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 OT-a), za podnesak od 23. srpnja 2018. u iznosu od 333,40 EUR (33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 10. rujna 2018. u iznosu od 333,40 EUR(33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 OT-a), za ročište od 29. listopada 2018. u iznosu od 333,40 EUR (33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 OT-a), za podnesak od 10. siječnja 2020. u iznosu od 333,40 EUR (33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 17. veljače 2020. u iznosu od 333,40 EUR(33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 OT-a), za podnesak od 30. lipnja 2020. u iznosu od 333,40 EUR (33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 8/1 OT- a), za podnesak od 4. listopada 2024. u iznosu od 208,38 EUR (33,34% od 625,00 k sukladno Tbr. 8/3 OT-a) i za ročište od 3. prosinca 2024. u iznosu od 333,40 EUR(33,34% od 1.000,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 OT-a), dakle, ukupno joj pripada 3.208,98 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a) po stopi koja se određuje skladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a u dijelu koji se odnosi na potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, dok je za razliku između potraživane više stope (one koja je propisana za potraživanja proizašla iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava) i dosuđene stope valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

95. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška za podnesak od 3. ožujka 2023., jer isti po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

96. Stoga je preko iznosa od 3.208,98 EUR do zahtijevanog iznosa od 12.500,00 EUR, za iznos od 9.291,02 EUR s zateznim kamatama zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan. 97. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužiteljici po ŽDO Zagreb

- tuženiku po punomoćniku