Poslovni broj: P-481/2021-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Ergotić, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535, iz [adresa], zastupan po punomoćniku Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri iz Zagreba, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 12. studenog 2024. g. u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Ivana Ergotić, odvjetnika iz Vinkovaca, i AM, odvjetničke vježbenice u uredu punomoćnika tuženika u zamjeni Jurice Barbarić, odvj. iz Vinkovaca, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 10. siječnja 2025.godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 10. siječnja 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 198-50-3483393 od 25.05.2006 godine između tužitelja OM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, ul. Petrinjska br. 59 OIB:53056966535 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i time ne proizvodi pravni učinak prema strankama.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-3483393 od 25.05.2006 godine kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih anuiteta vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisen Bank Austria d.d. Zagreb ul. Petrinjska br. 59 OIB:53056966535 da isplati tužitelju ĐM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem razlike zbog promjene tečaja izvrši isplatu iznosa od 1.320,78 eura (slovima: tisućutristodvadeset eura i sedamdesetiosam centi) s zakonskim zateznim kamatama tekućim, i to:

na iznos od 8,36 eura od 31 svibnja 2010 godine do isplate

na iznos od 20,19 eura od 30 lipnja 2010 godine do isplate

na iznos od 18,35 eura od 31. srpnja 2010 godine do isplate

na iznos od 23,97 eura od 31. kolovoza 2010 godine do isplate na iznos od 22,03 eura od 30 rujna 2010 godine do isplate

na iznos od 18,91 eur od 31 listopada 2010 godine do isplate

na iznos od 25,50 eura od 30. studenog 2010 godine do isplate

na iznos od 33,88 eura od 31. prosinca 2010 godine do isplate

na iznos od 27,94 eura od 31 siječnja 2011 godine do isplate

na iznos od 30,02 eura od 28 veljače 2011 godine do isplate

na iznos od 27,38 eura od 31. ožujka 2011 godine do isplate

na iznos od 27,85 eura od 30. travnja 2011 godine do isplate

na iznos od 39,09 eura od 31 svibnja 2011 godine do isplate

na iznos od 40,18 eura od 30 lipnja 2011 godine do isplate

na iznos od 49,57 eura od 31. srpnja 2011 godine do isplate

na iznos od 44,75 eura od 31. kolovoza 2011 godine do isplate

na iznos od 39,47 eura od 30 rujna 2011 godine do isplate

na iznos od 38,74 eura od 31 listopada 2011 godine do isplate

na iznos od 38,33 eura od 30. studenog 2011 godine do isplate

na iznos od 40,84 eura od 31. prosinca 2011 godine do isplate

na iznos od 43,02 eura od 31 siječnja 2012 godine do isplate

na iznos od 43,32 eura od 28 veljače 2012 godine do isplate

na iznos od 41,80 eura od 31. ožujka 2012 godine do isplate

na iznos od 42,82 eura od 30. travnja 2012 godine do isplate

na iznos od 43,52 eura od 31 svibnja 2012 godine do isplate

na iznos od 42,35 eura od 30 lipnja 2012 godine do isplate

na iznos od 42,66 eura od 31. srpnja 2012 godine do isplate

na iznos od 41,78 eura od 31. kolovoza 2012 godine do isplate

na iznos od 39,87 eura od 30 rujna 2012 godine do isplate

na iznos od 41,90 eura od 31 listopada 2012 godine do isplate

na iznos od 42,88 eura od 30. studenog 2012 godine do isplate

na iznos od 42,19 eura od 31. prosinca 2012 godine do isplate

na iznos od 38,36 eura od 31 siječnja 2013 godine do isplate

na iznos od 41,62 eura od 28 veljače 2013 godine do isplate

na iznos od 41,90 eura od 31. ožujka 2013 godine do isplate

na iznos od 40,63 eura od 30. travnja 2013 godine do isplate

na iznos od 40,27 eura od 31 svibnja 2013 godine do isplate

sve po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015 godine, a od 01.08.2015. god. do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1.1.2023. godine, pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju ĐM iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.603,99 eura (slovima: tisućušestotri eura i devedesetidevet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.603,99 eura, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje pretplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope.

III. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva budući je to svrsishodno za konačno uređenje odnosa među strankama.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 19. listopada 2021.g.

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 198- 50-3483393 u iznosu od 13.429,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s datumom od 22.05.2006. godine na rok otplate od 7 godina odnosno 84 mjeseca. Ugovorom o kreditu čl.2 ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,20 % godišnje time da je određeno kako je kamata promjenljiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora- tuženika. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija, opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope.

1.3. Nadalje, tijekom razdoblja otplate kredita tužena je povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini, a niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene – povećanja kamatne stope. Naprotiv tužitelju je slana samo jednostrana obavijest tužene Banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova – veća visina anuiteta otplate kredita. Zbog naprijed navedenog, tužitelj smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena, odnosno neodrediva, te kao takova ništetna i nema pravni učinak na obvezno – pravni odnos stranaka.

1.4. Dana 16.07.2014. godine Visoki Trgovački RH donio je presudu poslovni broj Pž 7129/13 u kolektivnom postupku udruge za zaštitu potrošača „Potrošač“ koji je kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, među ostalim i tužene. Pravomoćnom presudom je utvrđeno slijedeće: „Potvrđuje se presuda Trgovačkog suda Zagreb P- 1401/12 u dijelu točke 3 izreke, kojim se utvrđuje da je II- tuženik u razdoblju od 10.09.2004. godine do 31.12.2008. Godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.“ U točki IV predmetne presude utvrđuje se i slijedeće:

Presuda Trgovačkog suda Zagreb P-1401/12 u dijelu točke 9 i točke 10 izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima II-tuženiku nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovom jednostranim odlukama, o kojim se nije pojedinačno pregovaralo i kojima se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Temeljem članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku, obvezuje I-stupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnome sporu.

1.5. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno i utvrđena ništetnom, protivno čl. 1111 i dr. ZOO-a/05., a u svezi primjene i čl. 26. i niza drugih odrednica ZOO-a/05. Sukladno navedenom, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.6. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. S obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, i valutnu klauzulu, te da sud naloži tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznos od 4.000,00 kuna, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.500,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

1.7. Podneskom od 22. ožujka 2023. godine, tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s kojim povlačenjem se tuženik suglasio, ali je tražio trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva, pa je stoga sud odlučio kao u točki II izreke rješenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te osporava potraživanje tužitelja po osnovu i visini, ističe prigovor zastare, te osporava status potrošača tužitelju. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju su bile jasne, razumljive i lako uočljive, o svim navedenim odredbama se pojedinačno pregovaralo te iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mirdara Kovača, pod brojem OU-754/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

3. Sud je odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Nesporno je u ovome postupku da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 198-50-3483393 dana 22.05.2006. godine, te da je čl. 12. istog Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog Ugovora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku).

3.1. Odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

3.2. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.3. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

3.4. Dakle, temeljem svega naprijed navedenog sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužiteljica bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to.

3.5. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 22.05.2006. u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

3.6. S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

4. U dokaznom dijelu postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 8-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-18 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 19-24 spisa), zadužnicu i zahtjev (list 37-40 spisa), predračun (list 41 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 13.lipnja 2023. (list 121-130 spisa), podnesak PU (list 143 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 12. studenog 2024. godine.

4.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka MM obzirom je tuženik povukao navedeni prijedlog, a odbio je prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika Mirodara Kovač obzirom isti nije bio neposredno nazočan pregovaranju između tužitelja i tuženika.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

5.1. Tijekom postupka nesporna je činjenica da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj 198-50-3483393 od 22.05.2006.g., da je ugovor zaključen na iznos 13.429,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je redovna kamata ugovorena u visini od 5,20% kao godišnja i promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu; da je tuženik u više navrata svojim odlukama mijenjao ugovorenu kamatnu stopu na način da je istu povećavao i zbog čega je došlo do povećanja anuiteta; da je tužitelj navedeni kredit koristio za kupnju motornog vozila za osobne potrebe; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013; da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019. g.

5.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

5.3. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.4. Među strankama sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela koji se odnosi na promjenu kamatne stope, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.5. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

6. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2006. godine, a kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kredit u CHF podigao je iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, a sam se odlučio na sklapanje ugovora o kreditu. Naime, kada je išao kupovati auto, u Auto kući su ga uputili na tuženika, budući surađuju sa tuženikom, da kod njih i sklopi predmetni ugovor o kreditu. Nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, kao ni promjenjive kamatne stope, niti mu je itko objašnjavao odredbe ugovora. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje, navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u Osatini. da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitao, ali su ga zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos rate i rok otplate, nitko mu ga nije obrazložio. Nadalje, navodi da je početna rata kredita bila 806 kuna, a kasnije je narasla na 2000 kuna, anuitete je plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije obilazio druge banke, drugi kredit mu nije bio ponuđen. Nadalje odgovara da je prilikom sklapanja ugovora bio zadovoljan sa uvjetima istog, a kredit mu je bio potreban zbog kupnje automobila koji mu je bio prijeko potreban za osobne potrebe. Nije tražio pojašnjenje o nejasnim odredbama ugovora. Prilikom sklapanja ugovora razumio je da bi moglo doći do nekakvih pomaka u iznosu rate kredita međutim ne u tolikom iznosu koliko je ista rasla. Kredit je uredno isplaćen.

6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju novih vozila.

6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, što proizlazi i iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Ispostave Vinkovci.

7. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14)) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

7.1. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. i 7. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, Ugovora o kreditu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 28.02.2006.g.

7.2. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03.

7.4. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa tužitelja jer isti nije mogao utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Također posebno se napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom tj. formularnom ugovoru. Navod tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 2. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužitelj doveden u neravnopravan položaj.

8.1. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 2. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 pa je stoga sud u navedenom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje u odnosu na dio ugovora o kreditu i to konkretno dijela Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

9. Glede visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je i vještačenje po vještaku Mati Ivanović, a iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da se je kamatna stopa više puta mijenjala i to temeljem odluke tuženika kao kreditora što je za posljedicu imalo povećanje anuiteta odnosno obveze tužitelja kao korisnika kredita. Vještak je utvrdio da ukupan iznos više plaćenog od strane tužitelja, a zbog povećanja tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznosi 1.320,78 eura.

9.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovora dok je tuženik isticao primjedbe na nalaz vještaka, međutim iste su pravne prirode.

9.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 1.320,78 eura, a koji iznos tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 12. rujna 2023.g. Također, tužitelj je uzeo u obzir tzv. negativne iznose u ukupnoj visini od -119,24 eura.

9.3. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 1.320,78 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude.

9.4. Tuženik se u podnesku od 04. listopada 2024.g., protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 12. rujna 2023.g. Tuženik ističe kako sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari.

9.5. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 03. listopada 2024.g. sud je rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu podneskom tužitelja od 12. rujna 2023., budući je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

9.6. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

10. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

10.1. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

10.2. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 19. listopada 2021.g., to znači da potraživanje tužitelja radi isplate s osnova ugovorene valutne klauzule nije obuhvaćeno zastarom.

11. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

12. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su mu zbog toga na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT u iznosu od 75 bodova, trošak zastupanja na sveukupno 3 ročišta raspravu prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 75 bodova odnosno ukupno 225 bodova, trošak sastava 3 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT u iznosu od 75 bodova svaki odnosno ukupno 225 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 525 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura iznosi 1.050,00 eura, što zajedno s PDV-om u iznosu od 262,50 eura, iznosi 1.312,00 eura.

12.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu o 265,45 eura, i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.603,99 eura.

12.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

12.3. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška sudskih pristojbi na presudu u iznosu od 26,54 eura budući je tužitelj sukladno čl. 11 st 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) kao potrošač oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa..

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 10. siječnja 2025.godine

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoć. Ivanu Ergotić, odvjetniku iz Vinkovaca

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Kallay & partneri iz Zagreba