REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-631/2023-8

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojega zastupa punomoćnica Ana Brbić Valković, odvjetnica iz [adresa] protiv tužene HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagrebe, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 29. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnice i odsutnosti uredno pozvane tužene, 10. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 210243 od 31.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja, ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., Zagreb, sada HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 u svojstvu kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao i sve kasnije izmjene te odluke

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 8. Ugovora o kreditu broj: 210243 od 31.7.2007. godine, zaključenog između tužitelja, ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], u svojstvu korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., Zagreb, sada HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, u svojstvu kreditora, u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka kao i sve kasnije izmjene te odluke.

III Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da u roku od 15 dana isplati tužitelju ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.260,31 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- na iznos od 2,43 EUR od 14.1.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 14.2.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 14.3.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 11.4.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 14.5.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 14.07.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 11.08.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 15.09.2009.

- na iznos od 2,43 EUR od 14.10.2009.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.11.2009.

- na iznos od 4,13 EUR od 15.12.2009.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.01.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 13.02.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 13.03.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.04.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.05.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 30.05.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.07.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.08.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.09.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.10.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 27.10.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 13.11.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.12.2010.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.01.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 15.02.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 15.03.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.04.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.05.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.06.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.07.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 13.08.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.09.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.10.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 15.11.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.12.2011.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.01.2012.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.02.2012.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.03.2012.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.04.2012.

- na iznos od 4,13 EUR od 15.05.2012.

- na iznos od 4,13 EUR od 14.06.2012.

- na iznos od 4,13 EUR od 15.07.2012.

- na iznos od 7,83 EUR od 15.08.2012.

- na iznos od 1,62 EUR od 02.09.2007.

- na iznos od 0,84 EUR od 02.12.2007.

- na iznos od 1,01 EUR od 03.01.2008.

- na iznos od 3,78 EUR od 02.02.2008.

- na iznos od 6,35 EUR od 02.03.2008.

- na iznos od 8,65 EUR od 02.04.2008.

- na iznos od 3,63 EUR od 03.05.2008.

- na iznos od 1,96 EUR od 03.06.2008.

- na iznos od 4,22 EUR od 02.07.2008.

- na iznos od 0,61 EUR od 02.08.2008.

- na iznos od 1,14 EUR od 02.09.2008.

- na iznos od 4,08 EUR od 02.10.2008.

- na iznos od 18,00 EUR od 04.11.2008.

- na iznos od 7,59 EUR od 02.12.2008.

- na iznos od 20,92 EUR od 03.01.2009.

- na iznos od 22,55 EUR od 03.02.2009.

- na iznos od 23,74 EUR od 03.03.2009.

- na iznos od 21,60 EUR od 02.04.2009.

- na iznos od 21,13 EUR od 03.05.2009.

- na iznos od 18,62 EUR od 02.06.2009.

- na iznos od 15,38 EUR od 02.07.2009.

- na iznos od 16,50 EUR od 02.08.2009.

- na iznos od 18,14 EUR od 02.09.2009.

- na iznos od 16,44 EUR od 02.10.2009.

- na iznos od 16,05 EUR od 03.11.2009.

- na iznos od 18,99 EUR od 02.12.2009.

- na iznos od 21,62 EUR od 03.01.2010.

- na iznos od 23,62 EUR od 02.02.2010.

- na iznos od 23,14 EUR od 02.03.2010.

- na iznos od 28,04 EUR od 02.04.2010.

- na iznos od 26,54 EUR od 04.05.2010.

- na iznos od 29,10 EUR od 02.06.2010.

- na iznos od 41,37 EUR od 02.07.2010.

- na iznos od 38,37 EUR od 03.08.2010.

- na iznos od 48,84 EUR od 02.09.2010.

- na iznos od 43,53 EUR od 02.10.2010.

- na iznos od 38,76 EUR od 03.11.2010.

- na iznos od 52,44 EUR od 02.12.2010.

- na iznos od 59,82 EUR od 04.01.2011.

- na iznos od 53,07 EUR od 02.02.2011.

- na iznos od 53,90 EUR od 02.03.2011.

- na iznos od 50,92 EUR od 02.04.2011.

- na iznos od 54,33 EUR od 03.05.2011.

- na iznos od 65,09 EUR od 02.06.2011.

- na iznos od 67,96 EUR od 02.07.2011.

- na iznos od 85,73 EUR od 02.08.2011.

- na iznos od 80,12 EUR od 02.09.2011.

- na iznos od 69,05 EUR od 02.10.2011.

- na iznos od 69,29 EUR od 03.11.2011.

- na iznos od 68,34 EUR od 02.12.2011.

- na iznos od 73,36 EUR od 03.01.2012.

- na iznos od 74,48 EUR od 02.02.2012.

- na iznos od 76,96 EUR od 02.03.2012.

- na iznos od 74,77 EUR od 03.04.2012.

- na iznos od 75,66 EUR od 03.05.2012.

- na iznos od 76,97 EUR od 02.06.2012.

- na iznos od 75,56 EUR od 03.07.2012.

- na iznos od 75,90 EUR od 02.08.2012. po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.095,00 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan. V Odbija se u cijelosti zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2023. navodi da su ona kao korisnik kredita i prednica tužene sklopile 31. srpnja 2007. Ugovor o kreditu, broj: 210243, a kojim je ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.325,78 CHF.

1.1. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,15 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno Odluci Kreditora/banke o kamatama i naknadama Kreditora te je banka i mijenjala jednostranim odlukama kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. godine donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 kojom je odbijena revizija pravnog prednika tuženika u dijelu (toč. 8. izreke) kojom je utvrđeno da je pravni prednik ovdje tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP. S obzirom da je u ugovoru iz toč.I. ove tužbe određeno da će se promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplata istih, vršiti u skladu s odlukama banke, a o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj smatra nespornim da su ugovorne odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke ništetne te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke djeluje ex tunc, što čini ništetnim, odnosno bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita.

1.2. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.325,78 CHF-a obračunato prema srednjem tečaju tužene važećem na dan isplate. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tužena da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja kredita, 6.8.2007. godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,427923 CHF u odnosu na HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužitelj ukazuje da, iako je kredit ugovoren u valutnoj klauzuli, banka je tužitelju dostavila početni otplatni plan izražen u kunama. Iako je na početnom otplatnom planu prikazan iznos tečaja koji su koristili u preračunavanju anuiteta u CHF, da bi mogao pratiti kretanje otplate kredita u CHF, da su se primjenjivale ugovorne odredbe i da je isplata izvršena točno na taj datum, tužitelj je trebao sam preračunavati početni otplatni plan iz kuna u CHF. Navedeno iziskuje višu financijsku pismenost, koja se također ne očekuje od prosječnog potrošača.

1.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnsono odlukom Vrhovonog suda RH posl.br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu utvrdi ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.4. Gore navedenom pravomoćnom presudom koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10.09.2003 godine do 31.12.2008 godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor iz toč. I. ove tužbe) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008 godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak.

1.5. Odredbe ugovora iz toč. I. ove tužbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj smatra da je do dana isplate kredita temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u švicarskom franku preplatio po navedenom kreditu ukupan iznos od 2.260,31 EUR. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, s obzirom na dan plaćanja svakog anuiteta, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Prije svega, tuženica prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu prema članku 11.4. Ugovora o kreditu broj 210243 od 31. srpnja 2007. Ističe da je ugovor o prorogaciji odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti ujedno i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, smatra da je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te da je u ovoj pravnoj stvari jedini mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Tuženica prigovara zastari predmetne tražbine. Smatra da je nastupila zastara neovisno o tome primijeni li se zastarni rok za tražbine iz stjecanja bez osnove (pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla), za tražbine naknade štete (tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala) ili za tražbine radi vraćanja mjesečnih anuiteta (tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja).

2.3. Tuženica nadalje smatra da se utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

2.4. Kada bi presuda iz Parnice Potrošač i bila primjenjiva, tuženica ističe da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženice (banke) u toj parnici od pravnog odnosa tuženice (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženicom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača”, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja.

2.5. Tuženica ističe da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbom su obuhvaćene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Međutim, presudom VTS-a, na koju se tužitelj isključivo poziva u svojoj tužbi, većina tih odredaba tuženičinih ugovora o kreditu uopće nije utvrđena ništetnima niti je uopće dovedena u pitanje zakonitost tih odredaba. Smatra da nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženica ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope. Tuženica navodi da je u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke.

2.6. Tuženica navodi da se tužitelj neosnovano, u pogledu jednostrane promjene kamatne stope, poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13, jer je njome prihvaćena žalba tuženice na presudu Trgovačkog suda poslovni broj P-1401/12 i ocijenjeno je tuženičino postupanje u pogledu jednostrane promjene kamatne stope zakonitim. Posljedično, tuženica nije ni sudjelovala u revizijskom postupku koji je rezultirao presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14, a na koju se tužitelj također referira u tužbi. Navodi da članak 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 79/07., 125/07., 79/09.), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15). Stoga tuženica navodi da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženica u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

2.7. Tuženica ističe da za utvrđenje ništetnom pojedine ugovorne odredbe moraju kumulativno biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te, naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelj). Navodi da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Osporava kao netočnu tvrdnju da je donosila proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženice i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženice (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, po stajalištu tuženice, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Tuženica smatra da ne može biti dvojbeno da je odredba jasna i uočljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Opreza radi, tuženica u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženice u ugovornom odnosu nje i tužitelja. Tuženica pojašnjava da način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu. Odluku o promjeni kamatnih stopa tuženica je donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženice, a pri tome se rukovodila kombinacijom više parametara. Tuženica navodi da ni na koji način nije donosila jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženica dokazala da nije postupala niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti da bi svoje odluke donosila bez valjanog razloga. Slijedom toga, tuženica tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

2.8. Tuženica navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbom članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženica ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženice u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženica ukazuje na okolnosti radi kojih, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Ističe da aprecijaciju CHF bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženica. Tuženica smatra bitnim napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženice zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženica morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, tuženica smatra očiglednim da u odnosu s tužiteljem nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženica, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništetnosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, tuženica ističe da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

2.9. Tuženica visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ne osporava. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tužitelja naknaditi joj troškove parničnog postupka.

3. U tijeku postupka pročitan je ugovor o kreditu, promet po računu, te je pročitan iskaz tužitelja kao parnične stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Među strankama ovoga postupka nije sporno:

- da su dana 31. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu za iznos kredita od 14.325,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 6,15% godišnje kao i da se kamatna stopa u utuženom razdoblju mijenjala, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF. Iz čl. 3. Ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila kupnja vozila,

- da je Volksbank d.d., koja je navedena kao kreditor u Ugovoru o kreditu, promijenila naziv najprije u Sberbank d.d., pa zatim u Nova hrvatska banka d.d., i zatim u Hrvatska poštanska banka d.d.

- visina tužbenog zahtjeva.

6. Među strankama je sporno radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tužena od njega naplatila na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, kao i prigovora mjesne nenadležnosti.

7. U postupku je utvrđeno da je tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjana te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao i tečaj CHF.

8. U odnosu na mjesnu nadležnost, prema stavu ovoga suda, obzirom da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8.1. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.2. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), kao i čl. 53. i 59. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP).

8.3. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

8.4. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tužene sklopljen je u [adresa], tužitelj živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu formulirala je unaprijed tužena, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo (suprotno nije dokazano). Ugovaranjem nadležnosti suda sjedišta tužene ona ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 285 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.5. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 ništetna.

8.6. Pritom, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] (jer je potvrđen kod javnog bilježnika iz [adresa]), da je prilikom potpisivanja ugovora prednika tužene zastupao punomoćnik iz Podružnice Pula (kako to proizlazi iz Specijalne punomoći i ovjere javnog bilježnika), očito je da nadležnost ovoga suda postoji i na temelju odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP), kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu).

8.7. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.8. Iz navedenog proizlazi da je odredba čl. 11.4. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a tuženičin prigovor mjesne nadležnosti neosnovan.

9. Nije osnovan stav tužene u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tužena, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženu, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tužene, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i čl. 8. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tužene da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, koji bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/07) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tužena je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlaštena predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarala s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

10.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kredit uzeo za kupnju osobnog automobila za potrebe svoje obitelji. Kredit je uzeo kod tužene jer je autokuća gdje je kupio automobil nudila, autokuća je pripremila svu potrebnu dokumentaciju a on je samo otišao u banku po ugovor i potpisao. Naveo je da se nudio kredit samo u chf i da mu nitko nije ništa rekao o tome kreditu, a njemu je to bilo u redu jer je mu je bilo bitno da ima kredit koji će moći otplaćivati s obzirom na svoje mogućnosti. Istaknu je da mu je bilo bitno samo kolika će mu biti rata, ali je na kraju rata narasla duplo. 10.3. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, uz napomenu da ni tužena njegov iskaz nije osporila, pa ni u dijelu iz kojeg proizlazi da tužitelju nisu pojašnjeni parametri promjene kamatne stope, da je nuđen samo kredit u chf. Na temelju njegovog iskaza sud je zaključio da komunikacije tužitelja s tuženom u predugovornoj fazi nije ni bilo te da tužitelj u odnosu na predmetni kredit nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

11. Valja također napomenuti da tužena u tijeku postupka nije navodila činjenice niti predlagala dokaze (osim dokaza saslušanjem tužitelja) iz kojih bi proizlazilo da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora o kreditu, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope prema odluci banke i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i prednika tužene sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tužene koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite je nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tužene u pogledu valutne klauzule (s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti), odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23; dalje u tekstu: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Točna je tvrdnja tužene da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Glede valutne klauzule, iako je njezino ugovaranje načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

12.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tužene, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena kao profesionalac – banka nije dala tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

12.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

13. Naplatom kamate u utuženom razdoblju po stopi višoj od 6,15% i kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužitelja je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisno člankom 1115. ZOO-a. Tuženica je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, što jasno proizlazi iz prethodnih utvrđenja ove presude i pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi, pa je tužitelju dužna vratiti preplaćene iznose od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

15. Tužena je istaknula prigovor zastare. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove, primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim dijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, s time što se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne račun u zakonom određeni rok za zastaru, a prema stavku 3. istoga članka kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22.) broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12. Zastara je počela teći ispočetka 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno u cijelosti o tužbenom zahtjevu iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača u odnosu na Sberbank d.d. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2023., zastara nije nastupila, jer od 14. lipnja 2018. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

16. Slijedom navedenoga, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno ugovornih odredbi koje se odnose na mjesnu nadležnost, valutnu klauzulu u CHF, promjenjivu kamatnu stopu te za isplatu iznosa od 2.260,31 eura sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa (kao datuma dospijeća tražbine tužitelja prema tuženici) do isplate.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22, 138/23., 12/24, dalje: Odvjetnička tarifa).

17.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi i to za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištu 3. srpnja 2024. i 29. studenog 2024 za svaku radnju po 100 bodova za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, odnosno ukupno 350 bodova, što zajedno s PDV-om i vrijednosti boda od 2,00 EUR iznosi 875,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak izrade obračuna preplate u iznosu od 220,00 eur prema računu Ručević vještačenja d.o.o. (list 94 spisa), tako da ukupan trošak priznat tužitelju iznosi 1.095,00 EUR.

17.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 3. srpnja 2024. jer je isti predan na pripremnom ročištu istoga dana, za pristup na kojega je tužitelju priznata nagrada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku te stoga sastav podneska nije bio nužan za vođenje ovoga postupka.

17.3. Tužena nije uspjela u sporu pa je njezin zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 10. siječnja 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici

2. tuženoj po punomoćnicima