Poslovni broj: P-915/2023-81

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja ĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], Đ, [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ivana Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici iz Zadra, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 14. veljače 2022. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu broj 266-64/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane obveze zasnivanjem založnog prava, zaključenog između tužitelja i tuženika 18. veljače 2005.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora o kreditu broj 266-162/2008, zaključenog između tužitelja i tuženika 14. srpnja 2008.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 13.457,91 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 44,13 eura od 4. ožujka 2010.,

- 53,76 eura od 23. travnja 2010.,

- 52,04 eura od 4. svibnja 2010.,

- 55,38 eura od 5. lipnja 2010.,

- 84,30 eura od 3. srpnja 2010.,

- 78,35 eura od 7. kolovoza 2010.,

- 96,54 eura od 7. rujna 2010.,

- 90,25 eura od 7. listopada 2010.,

- 80,14 eura od 4. studenog 2010.,

- 101,47 eura od 5. prosinca 2010.,

- 121,67 eura od 5. siječnja 2011.,

- 102,72 eura od 6. veljače 2011.,

- 110,01 eura od 5. ožujka 2011.,

- 101,55 eura od 6. travnja 2011.,

- 3.177,51 eura od 6. travnja 2011.,

- 48,11 eura od 3. svibnja 2011.,

- 127,98 eura od 3. lipnja 2011.,

- 121,78 eura od 2. srpnja 2011.,

- 150,36 eura od 3. kolovoza 2011.,

- 3.451,95 eura od 3. kolovoza 2011.,

- 23,99 eura od 2. rujna 2011.,

- 63,40 eura od 6. listopada 2011.,

- 58,29 eura od 5. studenog 2011.,

- 57,53 eura od 6. prosinca 2011.,

- 62,19 eura od 3. siječnja 2012.,

- 66,26 eura od 6. veljače 2012.,

- 66,80 eura od 4. ožujka 2012.,

- 63,99 eura od 7. travnja 2012.,

- 65,89 eura od 6. svibnja 2012.,

- 67,18 eura od 5. lipnja 2012.,

- 65,00 eura od 5. srpnja 2012.,

- 65,58 eura od 1. kolovoza 2012.,

- 120,31 eura od 5. rujna 2012.,

- 60,45 eura od 4. listopada 2012.,

- 64,22 eura od 2. studenog 2012.,

- 66,03 eura od 5. prosinca 2012.,

- 64,71 eura od 3. siječnja 2013.,

- 57,60 eura od 2. veljače 2013.,

- 63,64 eura od 3. ožujka 2013.,

- 64,17 eura od 3. travnja 2013.,

- 61,80 eura od 3. svibnja 2013.,

- 54,43 eura od 5. lipnja 2013.,

- 54,25 eura od 2. srpnja 2013.,

- 56,06 eura od 6. kolovoza 2013.,

- 58,96 eura od 5. rujna 2013.,

- 62,98 eura od 4. listopada 2013.,

- 60,90 eura od 4. studenog 2013.,

- 62,37 eura od 6. prosinca 2013.,

- 64,03 eura od 6. siječnja 2014.,

- 79,32 eura od 5. veljače 2014.,

- 81,43 eura od 6. ožujka 2014.,

- 80,74 eura od 3. travnja 2014.,

- 78,41 eura od 6. svibnja 2014.,

- 77,66 eura od 5. lipnja 2014.,

- 78,00 eura od 5. srpnja 2014.,

- 80,64 eura od 5. kolovoza 2014.,

- 82,87 eura od 5. rujna 2014.,

- 82,41 eura od 4. listopada 2014.,

- 84,33 eura od 1. studenog 2014.,

- 85,64 eura od 1. prosinca 2014.,

- 84,87 eura od 4. siječnja 2015. i

- 2.408,58 eura od 16. siječnja 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 7.716,19 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 20,30 eura od 1. studenog 2008.,

- 7,71 eura od 3. prosinca 2008.,

- 28,29 eura od 3. siječnja 2009.,

- 33,29 eura od 4. veljače 2009.

- 34,67 eura od 3. ožujka 2009.,

- 30,88 eura od 3. travnja 2009.,

- 36,20 eura od 7. svibnja 2009.,

- 30,41 eura od 1. lipnja 2009.,

- 25,97 eura od 3. srpnja 2009.,

- 27,14 eura od 1. kolovoza 2009.,

- 25,38 eura od 1. rujna 2009.,

- 31,60 eura od 4. listopada 2009.,

- 27,00 eura od 5. studenog 2009.,

- 31,34 eura od 3. prosinca 2009.,

- 34,81 eura od 6. siječnja 2010.,

- 39,75 eura od 6. veljače 2010.,

- 38,62 eura od 4. ožujka 2010.,

- 45,32 eura od 23. travnja 2010.,

- 44,05 eura od 4. svibnja 2010.,

- 46,34 eura od 5. lipnja 2010.,

- 67,99 eura od 3. srpnja 2010.,

- 63,57 eura od 7. kolovoza 2010.,

- 77,07 eura od 7. rujna 2010.,

- 72,40 eura od 7. listopada 2010.,

- 64,90 eura od 4. studenog 2010.,

- 80,73 eura od 5. prosinca 2010.,

- 100,86 eura od 5. siječnja 2011.,

- 86,60 eura od 6. veljače 2011.,

- 92,09 eura od 5. ožujka 2011.,

- 85,72 eura od 6. travnja 2011.,

- 86,88 eura od 3. svibnja 2011.,

- 113,82 eura od 3. lipnja 2011.,

- 116,45 eura od 2. srpnja 2011.,

- 138,95 eura od 3. kolovoza 2011.,

- 127,39 eura od 2. rujna 2011.,

- 114,73 eura od 5. listopada 2011.,

- 113,38 eura od 4. studenog 2011.,

- 112,40 eura od 6. prosinca 2011.,

- 118,44 eura od 3. siječnja 2012.,

- 123,70 eura od 6. veljače 2012.,

- 124,41 eura od 4. ožujka 2012.,

- 120,77 eura od 7. travnja 2012.,

- 123,23 eura od 6. svibnja 2012.,

- 124,91 eura od 5. lipnja 2012.,

- 122,08 eura od 5. srpnja 2012.,

- 122,82 eura od 1. kolovoza 2012.,

- 120,70 eura od 5. rujna 2012.,

- 116,18 eura od 4. listopada 2012.,

- 121,07 eura od 2. studenog 2012.,

- 123,41 eura od 5. prosinca 2012.,

- 121,70 eura od 3. siječnja 2013.,

- 112,49 eura od 2. veljače 2013.,

- 120,32 eura od 3. ožujka 2013.,

- 121,00 eura od 3. travnja 2013.,

- 117,93 eura od 3. svibnja 2013.,

- 108,38 eura od 5. lipnja 2013.,

- 108,14 eura od 2. srpnja 2013.,

- 110,49 eura od 6. kolovoza 2013.,

- 114,25 eura od 5. rujna 2013.,

- 119,45 eura od 4. listopada 2013.,

- 116,77 eura od 4. studenog 2013.,

- 118,67 eura od 6. prosinca 2013.,

- 120,83 eura od 6. siječnja 2014.,

- 122,17 eura od 5. veljače 2014.,

- 125,00 eura od 6. ožujka 2014.,

- 124,07 eura od 3. travnja 2014.,

- 120,94 eura od 6. svibnja 2014.,

- 119,93 eura od 5. lipnja 2014.,

- 120,38 eura od 5. srpnja 2014.,

- 123,95 eura od 5. kolovoza 2014.,

- 126,94 eura od 5. rujna 2014.,

- 126,32 eura od 4. listopada 2014.,

- 128,91 eura od 1. studenog 2014.,

- 130,67 eura od 1. prosinca 2014.,

- 129,64 eura od 4. siječnja 2015. i

- 890,13 eura od 16. siječnja 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe od 2. rujna 2024.

II. Odbacuje se tužba u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti odluka tuženice o promjeni kamatnih stopa kao i odredbi ugovora o kreditu od 18. veljače 2005. i 14. srpnja 2008. kojima je ugovorena primjena valutne klauzule.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.214,53 eura sa zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 7. svibnja 2019. tvrdi da je s tuženikom 14. srpnja 2008. sklopio ugovor o kreditu broj 266-162/2008 po kojem mu je isplaćeni kredit u iznosu od 32.000,00 CHF, uz ugovaranje promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule kojom se otplata kredita veže uz tečaj kune prema CHF. Ukazuje da je tuženik, usprkos njegovom protivljenju, jednostranom odlukom tijekom otplate kredita povisio kamatnu stopu primjenom ništetne odredbe čl. 3. i 6. Ugovora, a koje se ništetne obzirom na ugovorenu jednostranu promjenu kamatne stope, kako je to utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 12. lipnja 2014., dok je otplatu glavnice vezao za valutu CHF, koja odredba ugovora je također utvrđena ništetnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

1.2. Obzirom su ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, a bez tih odredbi ugovor o kreditu ne može opstati, zahtjeva da se utvrdi ništetnost ugovora i naloži tuženiku da mu vrati preplaćen iznos kredita sa zakonskom zateznom kamatom od dane preplate do isplate. Podredno zahtijeva utvrđenje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te primjeni valutne klauzule, uz već istaknuti zahtjev za isplatu, sve uz obvezu tuženika da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer se od 1. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje kamatna stopa propisana sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tvrdi da se odluka donesena u kolektivnom sporu ne može izravno primijeniti jer se ne radi o parnici radi naknade štete već utvrđenja ništetnosti i isplate na temelju stjecanja bez osnove, dok svakako ukazuje da se o spornim odredbama ugovora, koje su kao takve jasne, lako uočljive i razumljive, a osobito sukladne važećim propisima, pojedinačno pregovaralo te iste stoga nisu nepoštene, time niti ništetne. Tvrdi da, u slučaju ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule, nije ništetan ugovor jer ove odredbe, i prema obrazloženju Visokog trgovačkog suda u predmetnom kolektivnom sporu, nisu bitni elementi ugovora o kreditu koji kao takav može opstati jer su bitni elementi ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanaj iskorištenog iznosa novca uz plaćanje ugovorene kamate, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Prigovara zastari potraživanja te urednosti tužbe obzir tužitelj nije odredio visinu potraživanja.

2.2. Tuženik predlaže odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju plaćanje troškova ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 7. svibnja 2019. pod poslovnim brojem P-428/19 tvrdi da je s tuženikom 18. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava broj 266- 64/2005 po kojem mu je isplaćeni kredit u iznosu od 85.000,00 CHF, uz ugovaranje promjenjive kamatne stope i primjene valutne klauzule kojom se otplata kredita veže uz tečaj kune prema CHF. Ukazuje da je tuženik, usprkos njegovom protivljenju, jednostranom odlukom tijekom otplate kredita povisio kamatnu stopu primjenom ništetne odredbe čl. 3. i 6. Ugovora, a koje su ništetne obzirom na ugovorenu jednostranu promjenu kamatne stope, kako je to utvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 12. lipnja 2014., dok je otplatu glavnice vezao za valutu CHF, koja odredba ugovora je također utvrđena ništetnom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

3.2. Obzirom su ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, a bez tih odredbi ugovor o kreditu ne može opstati, zahtjeva da se utvrdi ništetnost ugovora i naloži tuženiku da mu vrati preplaćen iznos kredita sa zakonskom zateznom kamatom od dane preplate do isplate. Podredno zahtijeva utvrđenje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te primjeni valutne klauzule, uz već istaknuti zahtjev za isplatu, sve uz obvezu tuženika da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

4.1. U odgovoru na tužbu, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe jer se od 1. siječnja 2014. na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje kamatna stopa propisana sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tvrdi da se odluka donesena u kolektivnom sporu ne može izravno primijeniti jer se ne radi o parnici radi naknade štete već utvrđenja ništetnosti i isplate na temelju stjecanja bez osnove, dok svakako ukazuje da se o spornim odredbama ugovora, koje su kao takve jasne, lako uočljive i razumljive, a osobito sukladne važećim propisima, pojedinačno pregovaralo te iste stoga nisu nepoštene, time niti ništetne. Tvrdi da, u slučaju ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule, nije ništetan ugovor jer ove odredbe, i prema obrazloženju Visokog trgovačkog suda u predmetnom kolektivnom sporu, nisu bitni elementi ugovora o kreditu koji kao takav može opstati jer su bitni elementi ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz plaćanje ugovorene kamate, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Prigovara zastari potraživanja te urednosti tužbe obzir tužitelj nije odredio visinu potraživanja.

4.2. Tuženik predlaže odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju plaćanje troškova ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Obzirom su se između istih stranaka pred istim sudom vodile dvije parnice koje se temelje na bitno istim činjeničnim tvrdnjama i pravnim osnovama, ovaj sud je ocijenio ekonomičnom i svrhovitim spojiti postupke radi zajedničkog raspravljanja, te je na pripremnom ročištu, rješenjem od 14. listopada 2019., odredio spajanje postupaka.

6. Nakon provedene glavne rasprave, ovaj sud je presudom poslovni broj P- 418/19 od 17. ožujka 2022. odbio zahtjeve tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane obveze zasnivanjem založnog prava od 18. veljače 2005. i 14. srpnja 2008., utvrdio ništetnom odredbe čl. 6. predmetnih ugovora i odredbe istih ugovora kojom je ugovorena primjena valutne klauzule, naložio tuženici da tužitelju isplati 101.398,39 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, naložio tuženici da tužitelju isplati 3.988,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po osnovi preplaćenih kamata po ugovoru o kreditu od 14. srpnja 2008., naloži o tuženici da tužitelju isplati iznos od 54.143,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po preplati zbog promjene tečaja po kreditu od 14. srpnja 2008., odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti odluka tuženice o promjenama kamatnih stopa te zahtjev za isplatu preko dosuđenih iznosa, uz odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7.1. Odlučujući o žalbama protiv navedene presude ovog suda, Županijski sud u Osijeku je presudom i rješenjem poslovni broj Gž-587/2022-2 od 1. lipnja 2023. potvrdio presudu ovog suda u odnosu na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ugovora, dok je ukinuo presudu u dijelu u kojem je tuženici naloženo plaćanje, kao i u odluci o troškovima postupka te predmet vratio ovom sudu. Ukazuje se da se stranke nisu žalile na odluku ovog suda o utvrđenju ništetnosti cijelog ugovora niti na odluku kojom je odbijen zahtjev za isplatu.

7.2. Drugostupanjski sud nalazi da presuda ovog suda nije valjano obrazložena u pogledu visine zahtjeva i da se stoga ista ne može provjeriti te da je potrebno detaljno cijeniti nalaz i mišljenje vještaka pri tome vodeći računa o visini zahtjeva kako je tužitelj isti istaknuo.

8. U ponovljenom postupku tužitelj ističe zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. i 6. te odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu Ugovora o kreditu od 18. veljače 2005.i 14. srpnja 2008., kao i utvrđenja nezakonitosti odluka tuženice o promjenama kamatnih stopa. Tužitelj ujedno zbog pretplate uslijed promjene kamatne stope i tečaja po kreditu od 18. veljače 2005. zahtijeva isplatu ukupnog iznosa od 13.457,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i u odnosu na kredit od 14. srpnja 2008. u ukupnom iznosu od 7.716,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama, uz obvezu tuženice da mu isplati troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

9. Tuženica se protivi preinaci tužbe tvrdeći da je ista nedopuštena jer tužitelj nije bez svoje krivnje izvršio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer činjenica da je financijskim vještačenjem utvrđen veći iznos od navodne pretplate u odnosu na prvotno utuženi iznos ne opravdava preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Svakako, ističe prigovor zastare u odnosu i na povećani zahtjev za isplatu, dok ne prigovara pravilnosti samog matematičkog izračuna vještakinje no ustraje u pravnim prigovorima u pogledu visine kamatne stope i primijenjenog tečaja, kao i osnove te tijeka zakonske zatezne kamate.

10.1. U odnosu na samu preinaku tužbe ukazuje se da je ista po ocjeni ovog suda svrsishodna radi rješenja ukupnog odnosa stranaka, a osobito uzimajući u obzir da se svi zahtjevi tužitelja temelje na bitno istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, kao i da je preinaka visine zahtjeva tužitelja po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi uslijedila odmah nakon primitka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje, a što je po ocjeni ovog suda opravdan razlog za postupanje tužitelja jer isti kao nestručna osoba, potrošač, nije do primitka nalaza i mišljenja vještakinje mogao znati točni iznos potraživanja, osobito stoga jer sam iznos ovisi o nalogu suda koji je dan tek tijekom postupka.

10.2. Slijedom navedenog, u vezi s činjenicom da preinaka tužbe nije uzrokovala potrebu provođenja novih radnji i/ili dokaza u postupku, sukladno načelu ekonomičnosti postupka i primjenom čl. 190. st. 2. ZPP-a, preinaka tužbe je dopuštena.

10. Tijekom ponovljene glavne rasprave pročitani su ugovori o kreditu, aneksi ugovora o kreditu, planovi otplate, pregledi uplata po kreditima nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje financijske struke te je provedena dopuna istog, kao i saslušanje tužitelja.

11. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza, a ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

12. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

13. Prvenstveno se ukazuje da je u ovoj fazi postupka pravomoćno odlučeno o deklaraciji ništetnosti odredbi predmetnih ugovora o valutnoj klauzuli kao i o nezakonitosti odluka tuženice o promjeni kamatne stope pa su stoga navedeni zahtjevi odbačeni sukladno čl. 333. st. 2. ZPP-a, kako je navedeno u točki II. rješenja.

14. Predmet spora u ovoj fazi postupka je utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 3. ugovora o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i povrat preplaćenih anuiteta kredita koji su naplaćeni zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule u otplati predmetnih kredita.

15. Nesporno je među strankama

- sklapanje i sadržaj predmetnih ugovora o kreditu,

- da je tuženik tijekom otplate kredita jednostranom odlukom mijenjao, i to povećavao kamatnu stopu te

-da je zbog primjene valutne klauzule anuitet kredita rastao tijekom otplate kredita.

16. Sporno je među strankama:

- ništetnost ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- visina potraživanja tužitelja, te

- zastara potraživanja tužitelja.

17.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu broj 266-162/2008 koji su stranke, odnosno tužitelj i nesporni prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d., sklopile 14. srpnja 2008. proizlazi da su stranke istim ugovorile kredit – zajam za kupnju novog motornog vozila, prema kojem se prednik tuženika obvezao tužitelju isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 32.000,00 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan korištenja kredita, uz obvezu tužitelja kao korisnika kredita da zajam vrati u 84 mjesečna anuiteta u iznosu od 475,19 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan dospijeća određen kao zadnji dan u mjesecu, uz obvezu plaćanja promjenjive kamate od 6,50 % dekurzivno godišnje, te pravo banke da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnoj stopi ili drugog akta banke, na što tužitelj pristaje već potpisom ovog ugovora.

17.2. Iz sadržaja ugovora ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 266-64/2005 (list 459- 469 spisa) koji su stranke, odnosno tužitelj i nesporni prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d., sklopile 18. veljače 2005. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit – zajam, prema kojem se prednik tuženika obvezao tužitelju isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 85.000,00 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan korištenja kredita, uz obvezu tužitelja kao korisnika kredita da zajam vrati do 28. veljače 2023. u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 609,11 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan dospijeća određen kao zadnji dan u mjesecu, uz obvezu plaćanja promjenjive kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje, te pravo banke da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnoj stopi ili drugog akta banke, na što tužitelj pristaje već potpisom ovog ugovora.

17.3. Nadalje, čitanjem aneksa br. 3. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 266- 64/2005 (list 98-100 spisa), utvrđeno je da su tužitelj i prednik tuženika 1. ožujka 2005. sklopili dodatak ugovora o kreditu od 18. veljače 2005., da su potom sklopili dodatak 2. ugovora 6. veljače 2008., te potom ovaj treći dodatak ugovora kojim su ugovorili skraćenje roka otplate kredita tako da je rok otplate ugovoren kao 31. ožujka 2017.

18.1. Već iz citiranog sadržaja ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da su isti ugovoreni uz primjenu valutne klauzule u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

18.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18.3. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visini kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne kaluzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

19. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnost ugovaranja same promjenjivosti kamatne stope, a ocjena je ovog suda da je iz samog pojma ¨promjenjivosti¨, a koji je kao takav naveden u predmetnim ugovorima o kreditima i to čl. 6. istih, kao i iz sadržaja navedene odredbe ugovora o kreditu jasno da se radi o kamati koju banka može mijenjati, dok sam tužitelj iskazuje da mu je bilo jasno da je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope no da je shvatio da bi trebala biti stabilna.

20. Promjenjivost kamatne stope i sama promjena kamatne stope, odnosno načina promjene kamatne stope nisu sinonimi jer prvo pretpostavlja pravo promjene kamatne stope, a drugo samu promjenu i to način vršenja te promjene. U kolektivnom sporu, a i prema tvrdnjama samog tužitelja u ovom postupku, nije utvrđeno da bi samo ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo nepošteno, već način na koji je sama promjena ugovorena, konkretno pravo tuženice da samoinicijativno bez objektivno određenih i ugovorenih parametara mijenja istu, kao cijenu danog zajma, a bez da je prethodno potrošaču, konkretno tužitelju, dala obavijesti temeljem kojih bi isti bio dovoljno informiran što to konkretno znači za njegova prava i obveze. Dakle, nepoštenje i ništetnost se očituje u tome da je tuženica nametnula tužitelju odredbu po kojoj sama mijenja kamatnu stopu tijekom otplate bez da mu je omogućila da pregovara o toj tipskoj odredbi ugovora i bez da mu je omogućila informaciju o objektivnom rasponu i uvjetima takvih promjena koje znatno utječu na prava i obveze tužitelja. Pojednostavljeno rečeno, kamata je cijena za posuđeni novac i ugovorne strane mogu odrediti da se ta cijena mijenja, ali je osnovni uvjet načela savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a osobito potrošačkih ugovora u kojem je potrošač slabija ugovorna strana, da se ta cijena objektivno definira i da potrošač na nju pristane temeljem valjane obavijesti o rasponu cijene.

21. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskih ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudama banke o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati nepoznati/potpuno neodređeni iznos koji ovisno o odluci banke, može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku platiti cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguća uobičajena no neznatna odstupanja, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog odluke tuženika da povisi kamatnu stopu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

22.1. Iako sama odredba o promjeni kamatne stope nije ništetna iz prethodnih razloga, a radi čega je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke presude, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja ugovorenu kamatnu stopu su nepoštene u smislu čl. 81, odnosno čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača(¨Narodne novine¨ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007 i 125/2007), i time ništetne.

22.2. Navedene odredbe ugovora su sukladno utvrđenjima u kolektivnom sporu nepoštene, time ništetne, jer se radi o odredbama o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu mogućnosti potrošača da utječe na sadržaj istih, s tim da potrošač nije, prije sklapanja ugovora, informiran od strane trgovca o stvarnim učincima istih, dapače, potrošač nije niti mogao biti informiran o istima kada je u samim ugovorima navedeno da se radi o budućim, time još ne donesenim, odlukama trgovca, a za koje odluke uopće nije navedeno temeljem kojih kriterija, u kojem rasponu i s kojim učinkom će biti donesene.

23. Čl. 1111. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24.1. Obzirom je tuženik tijekom otplate kredita naplaćivao, a tužitelj plaćao, anuitete kredita uz primjenu ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (kako je već prethodno pravomoćno presuđeno) i jednostranoj promjeni kamatne stope (kako je obrazloženo u ovoj odluci), isti je u obvezi vratiti sve što je primio primjenom ništetnih ugovornim odredbama.

24.2. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa navedena u samim ugovorima o kreditu, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope kako je postotkom navedena u samom ugovoru, odnosno aneksu ugovora, kroz cijelo vrijeme otplate kredita i tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

24.3. Pri tome se ukazuje da tuženik pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite u kunama ili kreditima vezanim za valutu euro i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristao, pa tvrdnje vještakinje i tuženika o kasnijoj praksi banaka nisu relevantne jer ne predstavljaju objektivne kriterije koje su stranke ugovora ugovorile.

25.1. Sudska vještakinja je nakon pregleda predmetnih ugovora o kreditu i dodatka ugovora o kreditu, te podataka o uplatama po istima, za svaki pojedini ugovor izračunala razliku između iznosa koji bi tužitelj platio primjenom ugovorene kamatne stope i tzv. početnog tečaja u odnosu na iznos koji je tužitelj stvarno platio tuženiku.

25.2. Vještakinja je prikazala sve uplate po predmetnim kreditima te je iz evidencije istih razvidno da je tužitelj određene anuitete platio u manjem iznosu od početnog anuiteta, a zbog pada tečaja CHF u odnosu na kunu, no navedeni iznosi nisu uzeti u obzir u vezi s potraživanjem tužitelja, koje predstavlja samo obračunate više plaćene anuitete, iz razloga je u ovom postupku utvrđeno da je za nepoštenje, time ništetnosti, ugovornih odredbi temeljem kojih su nastale i predmetne razlike, odgovorna tuženica.

25.3. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbama čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25.4. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

26. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio.

27. Obzirom stranke nisu imale prigovora na matematički izračun potraživanja kako je isti izradila stalna sudska vještakinja u dopuni od 4. kolovoza 2024. te kako je tužitelj zahtjev postavio u cijelosti sukladno tablici 2a i 3a, a koje su izrađene sukladno prethodno navedenoj ocjeni i zadatku ovog suda, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

28.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanje, ukazuje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujak 2022. objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., te kao takvo obvezuje ovaj sud, prema kojem shvaćanju ¨ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite¨.

28.2. Obzirom je postupak kolektivne zaštite, u kojem je utvrđena ništetnost odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope te vezivanju otplate kredita uz tečaj CHF-a u odnosun na kunu pokrenut 2012. te pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014. odnosno 14. lipnja 2018., zastara restitucijskih zahtjeva počela je iznova teći od pravomoćnosti odluke, pa kako do podnošenja ovih tužbi nije istekao zastarni rok od 5 godina od pravomoćno utvrđene ništetnosti, zahtjevi tužitelja za isplatu nisu zastarjeli.

28.3. Pri tome se ukazuje da je tijek zastare potraživanja tužitelja prestao teći podnošenjem tužbe i u odnosu na preinačeni dio tužbe kojim zahtjeva isplatu potraživanja preko prvotno utuženog iznosa jer se radi o zahtjevu koji proističe iz iste pravne i činjenične osnove u vezi koje je već u tijeku spor, a kakvo shvaćanje je zazuzeto i na sjednici Građanskog odjel Vrhovnog suda RH na održanoj 27. svibnja 2024. pod poslovnim brojem Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

29.1. U odnosu na troškove ovog postupka, ocjena je ovog suda da su stranke u odnosu na sve istaknute zahtjeve tijekom postupka, a koji se odnose na utvrđenje ništetnosti uspjele u bitno istom omjeru, dok su u odnosu na zahtjeve za isplatu, do donošenja presude ovog suda od 17. ožujka 2022. također u bitnom istovjetno uspjele, uzimajući u obzir da su troškovi zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima te troškovi sudskih pristojbi bili u bitno različitim platnim razredima prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., u nastavku OT) i činjenici da predmetni kolektivni spor nije predstavljao opravdanu osnovu temeljem koje bi tužitelj imao legitimno očekivanje uspjeha u zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelih ugovora i obveze vraćanja svih uplata po predmetnim ugovorima o kreditu.

29.2. Nadalje, a kako je ovaj ponovljeni postupak u bitnom vođen radi isplate iznosa s kojim je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, ocjena je ovog suda da tužitelj za sve radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ponovljenom postupku ima pravo na punu nadoknadu troška postupka, sve sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP- a, uzimajući u obzir da do ovih troškova ne bi došlo da tuženica nije i dalje osporavala obvezu plaćanja dosuđenih iznosa, pored činjenice da deklaratorni dio presude nije od utjecaja na ukupnu vrijednost predmeta spora i platne razrede troškova zastupanja po OT.

29.3. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na nadoknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to troška sastava obrazloženih podnesaka od 2. veljače 2024., 29. veljače 2024. i 2. rujna 2024. u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura (tbr. 8.. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te troška zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 7. veljače 2024., 3. srpnja 2024. i 13. prosinca 2024. u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), što daje ukupni trošak od 3.750,00 eura.

29.4. Tužitelj uz navedeno, sukladno čl. 154. st. 6. ZPP-a ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troška vještačenja u iznosu od 464,53 eura koji trošak je bio u cijelosti nužan za uspjeh u sporu, dok nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi jer nije imao ovaj trošak niti će ga imati (zastara prava na naplatu pristojbe za tužbu i oslobođenje obveze plaćanja sudske pristojbe za presudu kao potrošač).

29.5. Slijedom navedenog, primjenom čl. 151. st. 3. ZPP- a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 4.214,53 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana donošenja presude do isplate.

Dubrovnik, 10. siječnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa istih. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Osijeku, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika