REPUBLIKA HRVATSKA

P-1977/2020

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoje Matić odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 11. listopada 2024. god., u prisustvu pun. tužitelja Srđan Kalebota odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Ana Jurić odvj. u Splitu, dana 10. siječnja 2025. godine,

r i j e š i o j e :

I Tužba se odbacuje u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

"- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 286-041/2006 od 30.11.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članka 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja , članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 579,21 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., na dan plaćanja.

- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 286-041/2006 od 30.11.2006. godine, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu važeću za kredit za mlade, sve sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugom aktu banke, u dijelu u kojem korisnik kredita potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana isplati iznos u kunama, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, a koja će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka, i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

- Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 562,50 Eur.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 30. svibnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 30.11.2006., s tuženikom kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 286-041/2006, temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 123.100,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika, te je dana 26.01.2016., zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 4. Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 3. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 3,88 % godišnje, ugovorivši u čl. 6. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatnim stopama tuženika“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.06.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko bank d. d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko bank d.d. (kao petototuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica se, pošto ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom i podacima, prije svega financijsko knjigovodstvenom dokumentacijom o tijeku otplate kredita, kretanju kamatnih stopa, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji banka tužiteljici mora vratiti, obratila tuženiku koji tu dokumentaciju ima, međutim ne želi je dati usprkos traženju tužiteljice, iako se radi o podacima koje je tuženik tužiteljici, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati.

Sukladno iznijetom, tužiteljica u ovom stadiju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka, i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužiteljica i odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužiteljici uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također i odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud, a sve u skladu s člankom 186 b ZPP-a.

Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, te ima pravni interes, te je predložila sudu da prije svega donese slijedeće rješenje;

" Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana u ovaj sudski spis dostavi podatke iz kojih će biti vidljiv pregled obveza po Ugovoru o kreditu broj 286-041/2006 od 30.11.2006. i to :

-Knjigovodstvenu karticu kredita/Promet po kreditu Ugovor broj 286-041/2006, za razdoblje od 30.11.2006. do konačne otplate kredita,

-Prvi i cjelokupni otplatni plan za kredit Ugovor broj 286-041/2006,

-Obavijest/Pregled promjena kamatnih stopa za kredit u Ugovor broj 286- 041/2006, za razdoblje od 30.11.2006. do konačne otplate kredita,

-Specifikaciju svih uplata i naplaćenih iznosa po kreditu Ugovor broj 286- 041/2006,

-Kao i sve ostale isprave i podatke po kreditu Ugovor broj 286-041/2006, posebice Izračun konverzije, a potrebne za određivanje zahtjeva tužitelja, te provođenje vještačenja uključujući izračun konverzije kredita.

Tužiteljica nadalje navodi da će sukladno odredbi članka 186 b st. 4 Zakona o parničnom postupku, po pribavi navedene dokumentacije i nakon provedenog financijskog vještačenja na ranije specificirane okolnosti, urediti tužbeni zahtjev, pa je predložila sudu da donese odluku pobliže opisanu u izreci rješenja i presude.

U odgovoru na tužbu od 15. srpnja 2024. god., tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Prvenstveno, tuženik navodi kako tužbeni zahtjev koji ističe tužitelj u t. 1 nije obuhvaćen kolektivnim presudama na koje se poziva, a ne obrazlaže ni zbog čega bi odredba čl. 2. baš u tom dijelu bila ništetna.

Naime, navedena odredba predstavlja samu bit ugovora o kreditu i obvezu banke da korisniku isplati određen iznos na ime kredita, a koji se u ovom slučaju izračunava prema srednjem tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita.

Za razliku od argumentacije u kolektivnim presudama koja se odnosi na nepoštenost odredaba o valutnoj klauzuli jer je visina tečaja CHF u odnosu na HRK valutu bila nepredvidiva u razdoblju od nekoliko desetaka godina na koje se sklapaju ugovori o kreditu, isti zaključak ne proizlazi i iz dijela čl. 2. na koji se poziva tuženik jer je tužitelj sasvim izvjesno mogao predvidjeti visinu tečaja na dan korištenja kredita, a on je uvelike determiniran voljom samog korisnika.

Slijedom navedenog, neutemeljene su i tvrdnje tužitelja da se o odredbi u čl. 2. nije moglo pojedinačno pregovarati te da je njezinim ugovaranjem tužitelj imao slabiji položaj u odnosu na tuženika iz razloga što je korisnik isključivo taj koji odlučuje kada će mu, na koji način i u kojem iznosu biti isplaćen kredit.

Tuženik ne spori da je 30. studenog 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 286-041/2006 (dalje: ugovor o kreditu).

Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) 26. siječnja 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora.

Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je korisniku sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.

Tako je korisnik sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je korisnik primio uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa.

Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik.

Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno.

Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu.

Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna.

Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor.

Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. L, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978., str. 468).

Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st.1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. L, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978., str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima.

Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“

Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su korisniku bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05; dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. LTR, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti.

Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., ista nije primjenjiva u ovom postupku.

Stoga, tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke.

Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina.

Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“

U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu?

Odredbe o valuti obveze i kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu.

Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“

Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18.

Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK.

U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav.

Županijski sud u Varaždinu u presudi posl. br. Gž-244/2019 od 14. lipnja 2023. kojom je odbio žalbu tužitelja te potvrdio prvostupanjsku presudu u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za povratom „preplaćenih iznosa“, jasno utvrđuje kako zbog retroaktivnosti konverzije ne postoji niti pravo tužitelja na restituciju: „Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK/2015 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,99%) te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog aneksa ugovoru nije (više) u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.“ (toč. 34.). Na kraju, sud zaključuje kako je: „pravilan zaključak suda prvog stupnja da nema pravne osnove za isplatu (...) jer su i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala. (toč. 35.).

Konačno, i Županijski sud u Splitu se u rješenju posl. br. Gž-1468/2022 od 7. srpnja 2023., također se izjasnio da je kao odlučno u postupku trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana. (toč. 13.)

Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Tužitelj očito zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena, kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa te kao da konverzija nije provedena.

Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.

Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu.

Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu.

Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik ističe kako je tužitelju sklapanjem Aneksa priznata preplata u iznosu od 11.179,20 HRK kojom je tužitelj u cijelosti obeštećen.

Opreza radi, tuženik se ne protivi financijskom vještačenju, ali predlaže da se:

- vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu,

- izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu

- u izračun uračuna Aneksom priznata preplata,

- u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznosi preplate.

Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“

Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi.

Budući da tužitelj ističe pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. JT i doc. dr.sc. ŠT iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

Tužitelj u podnesku od 11. rujna 2024. god., navodi da je zaprimio odgovor na tužbu tuženika čiji se navodi osporavaju u cijelosti kako slijedom navođenja netočnih činjenica tako i slijedom pogrešnih tumačenja mjerodavnog prava. Što je najvažnije prigovori tuženika su u potpunoj suprotnosti sa pravomoćnim utvrđenjima svih sudskih instanci u Republici Hrvatskoj, sve vezano uz postupak kolektivne pravne zaštite potrošača u kojem je tuženik Addiko Bank d.d. sudjelovala kao tužena, a koji je vođen upravo u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i jednostranoj promjeni kamatnih stopa odlukom banke, a koji je pravomoćno završen i kojeg je tuženik pravomoćno izgubio.

Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom pokušava reći kako tužitelj „nema pravni interes“ ili „pravnog osnova“ za vođenje ovog postupka pritom kao glavni argument navodeći činjenicu da su tužitelj i tuženik zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom je provedena konverzija kredita.

Tužitelj ističe kako ovo uopće nije sporno te uopće ne spori da je s tuženikom zaključio Dodatak ugovora o kreditu niti spori da je provedena konverzija kredita, međutim potpuno su proizvoljni zaključci tuženika kako sklapanjem Dodatka ugovora samim po sebi tužitelj gubi pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

U tom smislu se ukazuje na PET ključnih odluka za ovaj predmet, a to su:

- odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, J i

- odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. godine

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. godine

- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-809/2021-2 od 21.12.2022. godine

Tužitelj u uvodu ističe kako je za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača relevantno pravo Europske unije i to na način da sama Direktiva 93/13 nije u skladu s odlukom Suda unije, C-567/2020, izravno primjenjiva na ugovore zaključene prije pristupanja Europskoj unije, već je zajedno sa svim drugim propisima Unije relevantna za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača i to stoga što je Direktiva 93/13 implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača, što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).

Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, Š, odnosno u predmetu, C-282/10, Ć.

Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive.

O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C- 269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača.

Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine, a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice Županijski sud u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022., ili Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1447/2022-2 od 23.3.2023.

U tom smislu, tužitelj ukazuje kako je 14.3.2019. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-118/17, J, kojom je utvrđeno kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača, te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije.

Sud Europske unije tako u presudi Dunai, u pogledu zakona kojim se provodi konverzija navodi kako se potrošač, ovdje tužitelj, mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna ugovorna odredba, i to sa posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac, ovdje tuženik, neopravdano stekao, što je jasno iskazano u točki 44. presude.

Sukladno iznesenom sasvim je jasno kako nikakva zakonska regulativa, pa onakva kakva je propisana ZID ZPK 2015, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužitelju pripadaju pošto je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, a osobito povrata sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem tih odredbi.

Drugim riječima, zaključenje dodatka glavnom ugovoru i provedba takve konverzije kredita, ne može uskratiti ili spriječiti tužitelja kao potrošača u ostvarenju povrata koristi koju je tuženik od njega neosnovano stekao upravo, a stekao korist u iznosu koji će točno utvrditi sudski vještak, a koji iznos tuženik tužitelju do danas nije vratio.

Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio presudu C-452/18, Ibercaja Banco.

Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unije je u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.

Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod da uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude.

U ovom predmetu tužitelj se nikada ničega nije odrekao.

Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.

Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom 93/13 ima isključiti iz primjene.

U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C- 118/17 J i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.

Ukratko, presuda C-118/17, J, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C-452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.

U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao. Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija per se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.

Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, H, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13, navodeći, t. 47.: „S jedne strane, valja podsjetiti da članak 38. Povelje određuje da politike Unije osiguravaju visoku zaštitu potrošača. Članak 47. Povelje odnosi se na pravo na učinkovit pravni lijek. Te uvjete treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu C, EU:C:2014:101, t. 52.).“

a ukazuje se i na presudu Suda Unije od 17. travnja 2018., C-414/16, S, t. 70. do 82., u kojoj je ovaj Sud dao sljedeće tumačenje: „71. S druge strane, valja naglasiti da je, poput članka 21. Povelje, njezin članak 47. koji se odnosi na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dovoljan sam za sebe i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati.“

„82. Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti da je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak između dvoje pojedinaca dužan, kad primjenjivo nacionalno pravo ne može protumačiti na način koji je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 (o kojoj se u tom postupku radilo, op. Podn.), osigurati, u okviru svojih nadležnosti, pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz članaka 21. i 47. Povelje te zajamčiti puni učinak tih članaka, po potrebi odbijanjem primjene svake protivne nacionalne odredbe.“

Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije te protivno samom ZID ZPK 2015 tumačio na način da je, a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima, izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje, zajamčiti puni Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.

Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude: „83. Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“,

odnosno isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, Č, točka 52.: To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo Raiffeisen, da članak 4. stavak 1.Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”, za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora.“, kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti C-482/13 do 487/13, Unicaja banko i Caixabank, t. 37.: „U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13 nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje Ž, C-342/13, EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).

Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano te protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača pa i samom ZID ZPK 2015, čl. 19.e stavak 9. o zabrani konverzijom derogiranja prava potrošača sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK 2015 na takav način ne smije primijeniti, a na što sada jasno ukazuje i odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. godine.

Dana 12.2.2019. donesena je odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2868/2018-2 kojom je Vrhovni sud RH po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d., dakle u svrhu ujednačavanja sudske prakse u istovjetnim predmetima, nedvojbeno utvrdio kako potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno odredbama ZID ZPK 2015 i to sklapanjem dodataka Ugovora o kreditu, baš kao ovdje tužitelj, naravno imaju pravni interes za vođenje sudskih postupaka, za utvrđenje ništetnosti i za ostvarenje svojih prava restitucijom onoga što joj je banka protuzakonito oduzela, a ovdje se konkretno radi o neosnovanom stjecanju na ime više plaćenih kamatnih stopa i s osnova valute švicarski franak.

Vrhovni sud RH tako, a upravo u skladu s gore citiranom odlukom Suda EU, u svojoj odluci jasno iznosi kako ništetan ugovor i ništetne ugovorne odredbe ne mogu konvalidirati:

Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.

Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.

Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo. VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava, a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao. Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“

Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

Kao što je tužitelj to već naveo, tuženik je neosnovano stekao upravo utuženi iznos kuna koje tužitelju nije još uvijek vratio, a iznos neosnovano stečenog utvrđen će biti upravo financijskim vještačenjem po sudskom vještaku.

Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije i Zakonu o zaštiti potrošača.

Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos od koji se iznos odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.

Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Zakonu o zaštiti potrošača, u skladu s tumačenjem prava Unije, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015. kao dan kada je konverzija provedena, niti u status u kakvom bi bio u slučaju ništetnosti ugovora o kreditu pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen.

Konačno ukazuje se i na posljednju odluku revizijskog suda Rev-809/2021-2 od 21.12.2022. godine koja potpuno jasno i nedvojbeno potvrđuje kako potrošači koji su kredite konvertirali imaju pravo na utvrđenje ništetnosti i posljedično isplatu. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu pa se odluka u ovom predmetu ukazuje kao potpuno proizvoljna i arbitrarna, neutemeljena niti u pravu niti u činjenicama, niti u ustaljenoj sudskoj praksi.

Tužitelj primjećuje kako se tuženik u dijelu odgovora na tužbu u kojem iznosi shvaćanje o tome kako je navodno konverzijom „sve riješeno“, kako je navodno „ugovor pravno prestao postojati“ i kako tužitelj „nema pravnog osnova“ i „nema pravni interes“, ne poziva na niti jednu odredbu bilo kojeg zakona koja bi potvrdila takav njegov zaključak, odnosno poziva se na odredbe ZID ZPK 2015 koje nigdje ne navode to što tvrdi tuženik.

Zakon o obveznim odnosima jasno regulira kako ništetna ugovorna odredba i ništetan ugovor ne mogu konvalidirati, dakle ne može se stvoriti nikakva „nova pravna osnova“ iz ništetne pravne osnove.

Tome je tako stoga što se sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje ZOO), čl. 322. i 326., ništetnost utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora te je odredbom čl. 326. ZOO izričito propisano: „(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.“

Niti ništetan ugovor postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, niti može to postati obnovom ugovora (čl. 145. ZOO) pa ne može postati valjan niti nagodbom (čl. 158. st. 2. ZOO-a), ma kako da pravno kvalificiramo Dodatak ugovoru kojeg su stranke sklopile, a tuženik ga konkretno ne kvalificira nikako jer je svjestan da konvalidacija nije moguća.

Na ovo, pored citirane odredbe čl. 326. ZOO-a, ukazuju, odredbe čl. 148. st. 1. ZOO-a koja navodi kako je obnova bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna te čl. 158. st. 2., ZOO-a koja navodi kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu.

Dakle, stvaranje „nove pravne osnove“ naziva se obnova, a stvaranje nove pravne osnove iz ništetne pravne osnove je bez pravnog učinka. Time što tuženik preskače „stvaranje nove pravne osnove“ nazvati njezinim imenom – obnova ili novacija, ne može se izbjeći primjena čl. 148. ZOO-a.

Ovo stoga što je zakonodavac izričito regulirao da ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora bila ništetna, stranke ne mogu sklopiti nikakav pravni posao (obnova, nagodba itd.) kojim bi te ništetne odredbe pravno osnažili, izmijenili ili učinili pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao.

Ukoliko pravni posao nije niti nastao, sasvim je jasno da ne može biti predmetom bilo kojeg ugovornog odnosa, konverzije ili bilo čega te da bilo kakav dodatak ugovora u vidu naknadnih disponiranja stranaka, pa makar taj dodatak naknadno i uklonio razlog ništetnosti, ne utječe, niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe. Radi se naime o temeljenom pravilu obveznog prava o nemogućnosti konvalidacije ništetnih ugovora koji svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavljaju povredu javnih interesa koja se ne može ozdraviti protekom vremena.

Zbog toga, čak i ukoliko bi naknadno nestao uzrok ništetnosti, a što u konkretnom predmetu uopće ni nije slučaj, stranka, konkretno ovdje tužitelj ima svako pravo zahtijevati donošenje deklaratorne presude kojim se utvrđuje ništetnost ugovora ili ništetnost pojedinih odredbi ugovora te restituciju danog temeljem ništetne odredbe.

Kod ništetnosti se pritom radi o takvoj povredi prava da je sukladno čl. 327. ZOO-a sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništetnost ugovora pa sve da tužitelj i nije postavio nikakav zahtjev, a razina zaštite javnih interesa koju je zakonodavac propisao izražena je i kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koji navodi kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

Tužitelj je već gore ukazao na ključnu odluku u predmetu J, a ukazuje i na daljnja obvezujuća pravna shvaćanja Suda EU koji je primjerice u predmetu C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, jasno naveo kako pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

Štoviše Sud EU u predmetu C-154/15, G, jasno navodi kako je nacionalni sud dužan odbiti primjenu nepoštene odredbe kako ona ne bi obvezivala potrošača te kako nacionalni sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora jer se sankcija prema nepoštenom sastavljaču ugovora sastoji upravo u tome da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača te se ima smatrati kako nepoštene ugovorne odredbe nikada nisu postojale.

U pogledu ustaljene sudske prakse u RH tužitelj je već gore ukazao na konačno pravno stajalište Vrhovnog suda RH o postojanju pravnog interesa tužitelja kod konvertiranih kredita, a prije takve odluke postojao je čitav niz drugostupanjskih odluka sa istim stajalištem pa se primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Zadru, u istovjetnom predmetu u svojoj presudi poslovni broj Gž- 931/16 od 13.4.2018.

Također Županijski sud u Zadru istovjetno navodi i u presudi Gž-1365/2016 od 16.3.2018. godine.

Istovjetno pravno stajalište zauzima i Županijski sud u Zagrebu i to u čitavom nizu svojih odluka pa tako u presudi posl. broj Gž-1106/2017 od 19.9.2017., u presudi posl. broj Gž-1215/2017 od 19.9.2017., u presudi posl. broj Gž- 5117/17 od 27.3.2018. navodi, u presudi poslovni broj Gž 3784/2016 od 6.2.2018. godine.

Tužitelj ukazuje dodatno i na presude Županijskih sudova: ŽS u Rijeci, poslovni broj Gž-2130/2017-2, od 11.12.2019., ŽS u Zagrebu, poslovni broj Gž-4859/2017-3, od 19.7.2019., ŽS u Rijeci, poslovni broj Gž-1418/2017-2, od 10.6.2019., ŽS u Šibeniku, poslovni broj Gž-826/2017-2 od 4.11.2019., ŽS u Varaždinu, poslovni broj Gž-1908/2018-2 od 20.9.2019.

Sukladno iznijetom sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes i ima osnov potraživati potpuno obeštećenje i povrat sve koristi koju je tuženik neosnovano stekao, pritom kao referentnu vrijednost uvažavajući uvijek kredit bez primjene dvaju nepoštenih i ništetnih odredbi time da tužitelj ističe kako ne osporava činjenicu provedbe konverzije kredita i učinak konverzije koji učinak je u smanjenju glavnice tužitelj već uvažio u tužbi pa je svejedno tužitelj još uvijek oštećen za utuženi iznos koliko je platio više nego li je trebao platiti.

Tužitelj konačno, a u pogledu netočnih navoda tuženika, i napominje kako je konverzija kredita provedena na točno određeni datum i to 30.9.2015. godine i to na način da su stranke za ubuduće definirale preostalu glavnicu kredita kao i kamatnu stopu koju će se na tu glavnicu plaćati (koju je nota bene ponovno banka samovoljno odredila, kako maržu tako i parametar1) što je razvidno iz samog Dodatka ugovora o kreditu u kojima se upravo definira buduća glavnica i buduća kamata, kao i uostalom odredbe čl. 19.e st. 1. ZID ZPK 2015 u kojoj je propisano: „(1) Vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30.rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ovoga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.“

Konverzija kredita prema tome temeljila se na potpuno drugačijim parametrima i osnovama, a ne na ikakvom obeštećenju koje u postupku konverzije uopće nije niti utvrđivano.

Učinak konverzije kredita naime uopće nije bilo nikakvo obeštećenje niti je to u iti jednoj odredbi tog zakona uopće propisano već je učinak ZID ZPK 2015 bio jasno propisan odredbom čl. 19.c stavak 1. točka 8., a to je utvrđenje novog iznosa neotplaćene glavnice koja je od dana sklapanja Dodatka iskazana vezano uz valutu Euro.

Naime, iz metodologije ZID ZPK 2015 sasvim je jasno kako iznosi preplate ili manjka dakle uopće nisu, niti su mogli biti, ono na što minimalno korisnici kredita imaju pravo na obeštećenje, neosnovano stečeno na ime nepoštenog i ništetnog ugovora, odnosno nepoštenih i ništetnih odredbi o kamati i valuti, pošto je taj pojam preplate dakle samo razlika između stvarno plaćanih iznosa kredita i simuliranog otplatnog plana u fiktivnom Euro kreditu.

Preplata, kao razlika u višku ili manjku, a koja je utvrđena sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015, ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti, već dakle predstavlja razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima upravo sa nepoštenim i ništetnim odredbama o valuti švicarski franak i nezakonitoj kamatnoj stopi i fiktivnog euro kredita.

Nota bene, to nije faktički bilo moguće jer je kamatna stopa koja je korištena u ovoj simulaciji ista ona jednostrano promjenjiva kamatna stopa koja je u sporu kolektivne pravne zaštite utvrđena nezakonitom, nepoštenom i ništetnom, odnosno i u tom fiktivnom euro kreditu su ponovno korištene nepoštene i ništetne kamatne stope koje je banka mijenjala jednostranom odlukom.

Naime, jedina i osnovna svrha konverzije je bila da se simulacijom otplate kredita u fiktivnom Euro kreditu dobije iznos nove glavnice u Euru, u protuvrijednosti u kunama, dakle jedino s ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita s onim položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti Euro, što je uostalom jasno propisano čl. 19.b. ZID ZPK 2015., a što je uostalom jasno i već utvrdio sam Vrhovni sud RH, u odluci Rev-2868/18-2 od 12.2.2019. u kojoj navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

Posebno se napominje kako u konverziji kredita dakle nije bilo niti spomena obeštećenju, a još manje spomena nepoštenoj odredbi o kamatama koje se mijenjaju odlukom banke ili obeštećenju koje bi se odnosilo na eliminiranje valutne klauzule švicarski franak, tim više što su banke u konverziji, a kako je gore iznijeto, koristile istu metodu izmjena kamatnih stopa na temelju vlastitih odluka, a što je u postupku kolektivne pravne zaštite utvrđeno kao nezakonito. U konverziji u tom smislu dakle primjerice nije napravljeno ništa u pogledu izračuna i promjena kamatne stope, odnosno nije uklonjena nezakonitost promjena koje su postojale od početka trajanja kredita pa do dana zaključenja Dodataka ugovora o kreditu te je nesporna činjenica da su banke na temelju vlastitih odluka vršile promjene kamatnih stopa u iznosima koji su ušli u izračune konverzije.

U konačnici sve ovo je jasno, i bit će jasno, iz sudskog vještačenja koji će utvrditi stanje u kojem je tužitelj trebao biti na dan konverzije i kod konačne otplate kredita i usporediti sa stanjem glavnice koje je postignuto konverzijom kredita, a kako to stanje nije identično, odnosno tužitelj nije nakon konverzije u jednakom pravnom i činjeničnom stanju u kojem je trebao biti ukoliko eleminiramo nepoštene i ništetne odredbe o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, tada nije udovoljeno zahtjevima Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača te tužitelj ima pravo na obeštećenje i povrat sve one koristi koju je tuženik kao trgovac stekao, a tužitelju nije vratio.

Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“ međutim tužitelj ističe kako tuženik ovom oglednom postupku pridaje značenje koje on nema, a kao da to nije dovoljno još i citira navodne tvrdnje Vrhovnog suda koje uopće nisu izrečene i ne postoje.

Vrhovni sud RH naime u ovom postupku nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi ugovora.

Vrhovni sud je odlučivao samo o valjanosti Dodatka ugovora te je samo u kontekstu odlučivanja o valjanosti Dodatka ugovora o kreditu (kako ih VSRH pogrešno naziva Sporazumima), a ne u kontekstu obeštećenja i dao osvrt na presudu Suda Europske unije, J.

Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci.

U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik, a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev-18/2018- 2 pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.

VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema.

Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, odnosno i u odluci Rev-809/202.

Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. i Rev-809/2021 od 21.12.2022. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno isplatom i povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.

Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije ima pravni interes za povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliko je korist tuženik stekao u konačnici će se očitovati i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju. Tek ukoliko se vještačenjem utvrdi da je tužitelj u cijelosti obeštećen tada bi tuženik uspješno dokazao da pravni interes ne postoji.

Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u gore citiranom predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.

Tužitelj stoga samo istinitosti navoda ukazuje da tuženik i dalje potpuno pogrešno tumači retroaktivnost konverzije.

Konverzija je naime bila retroaktivna u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.: „Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio T, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno "nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“

Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.

Štoviše, Ustavni sud jasno navodi: „ZIDZoPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, poreznopravnih i prekršajnopravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a ne povratno.“

Iz citiranog je sasvim jasno kako tuženik pogrešno shvaća pojam retroaktivnosti, odnosno pogrešno shvaća djelovanje Dodatka Ugovora o kreditu, no kao što je rečeno to je za ovaj postupak irelevantno jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd.., a što dokazuju presude C-118/17, J, i C-452/18, Ibercaja Banco.

Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 3. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13. Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne: „(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača., (2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su.“, odnosno odredu čl. 19.e st. st. 9. ZID ZPK 2015 koji navodi: „(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.“

Nakon okončanja oglednog postupka i Općinski sudovi te Županijski sudovi zauzimaju stajalište kako je potrebno utvrditi je li konverzijom banka vratila svu stečenu korist i potrošač potpuno obeštećen te ukoliko nije banke obvezuju na povrat neosnovano stečenog.

Ukazuje se na daljnje presude Županijskih sudova koje se donesene u međuvremenu, a koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje. Županijski sud u Karlovcu zauzeo je na svojoj sjednici građanskog odijela takvo pravno shvaćanje, a također i Županijski sud u Zadru na svojoj sjednici građanskog odijela od 10.9.2021. pravno shvaćanje pod poslovnim brojem 6. Su: 7/2021-14 koje glasi: „Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“, te je Županijski sud u Puli zauzeo na svojoj sjednici građanskog odijela od 4.12.2023. pravno shvaćanje koje glasi: „Potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnova nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli…“

Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako: Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-52/2023-2 od 7.8.2024., Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-437/2022-2 od 8.1.2024., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 1191/2020-2 od 16.9.2021., Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2614/2019-2 od 23.2.2021., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-400/2021-2 od 24.3.2021., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2426/2018-8 od 9.11.2020., Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4250/2020-2 od 21.12.2020., Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-589/2020-2 od 2.11.2020., Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-2758/2019-2 od 23.11.2020., Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-672/2020-2 od 17.12.2020., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-514/2019-2 od 14.9.2020., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-219/2020- 2 od 23.4.2020., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-1451/2019-4 od 25.5.2020., Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-659/2020 od 18.3.2020., Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-280/2020 od 27.4.2020., Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-46/2020 od 11.3.2020., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-365/2020 od 3.4.2020., Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-317/2020-2 od 10.3.2020.,

a ukazuje se na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3632/2019-24 od 20.8.2020., kao i na presude Općinskih sudova pa tako primjerice:

OS u Osijeku, presuda poslovni broj P-746/2019-22 od 9.7.2020., OS u Varaždinu, presuda poslovni broj P-257/19-32 od 26.6.2020. koja navodi: „Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.“

OS u Sisku, presuda poslovni broj P-572/2019-23 od 16.3.2020. i P-267/2019-24 od 23.3.2020. koja navodi: „Nesporno je da je Odlukom Vrhovnog suda broj K1/2019 od 4. ožujka 2020. utvrđeno da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj topi i valutnoj klauzuli. Radi navedenog, ovaj sud nalazi da od sklapanja aneksa (konverzije) na ugovorne odnose stranaka pro futuro će djelovati taj ugovor, no tužitelj ima pravo na isplate razlika s osnova ništetnih odredbi do sklapanja navedenog ugovora. Dodatkom od 22. siječnja 2016. nije otklonjena ranija neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio utuženi iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos stranka. Dakle, sklapanjem Dodatka od 22. siječnja 2016., nije nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju.“ OS u Sisku, presuda poslovni broj 9-P-264/2019-20 od 20.3.2020.: „U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita te je tužitelj pristao na isti, valja ukazati kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da usprkos provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknado sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".Stoga razloga istaknuti prigovor tuženika u navedenom smislu nije osnovan.“

OS u Vukovaru, poslovni broj P-577/2019-14 od 25.3.2020.: „U rješenju iz oglednog postupka istaknuto je da institutom oglednog postupka (čl.502. i - čl.502.n ZPP-a/19 nije omogućeno Vrhovnom sudu zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja "npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji". Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu 22.01.2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Presudom suda Europske unije C-118/17 (slučaj J) zauzeto je stajalište da nacionalni sudovi moraju utvrditi jeli zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a to se utvrđuje predmetnim vještačenjem, kojim je utvrđeno da nije izvršena, te je tuženik dužan isplatiti razliku.“

OS u Kutini, presuda poslovni broj P-286/2019-18 od 16.3.2020.: „Činjenica da je u konkretnom slučaju sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditiranju broj …. nije od utjecaja na pravo tužiteljice da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne obveze i isplatu razlike budući da su predmetni Dodatak ugovora i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršeni na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) s time da se niti odredbama ZID ZPK, a niti aneksima izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenljiva kamatna stopa niti se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenljive kamatne stope. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama te se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.“

Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18- 11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

Konkretno izreka presude u odnosu na tuženika Addiko Bank d.d. glasi: „Utvrđuje se da je petotuženik ADDIKO BANK d.d. (ranije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“

Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju: Članak 502.c „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati., kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju:

Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove Članak 118. „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“

O primjeni ovih odredbi u praksi, a inter alia i o tome da obvezujuća narav kolektivne presude nije vezana uz pravnu kvalifikaciju „naknade štete“ kako to pogrešno u točki II./2 odgovora na tužbu, tvrdi tuženik, očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“

te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Štoviše, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno zauzima pravno shvaćanje o izravnom učinku pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

Istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26.5.2020.

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.

Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka time da tužitelj u ovom postupku traži isplatu samo po valuti švicarski franak. Tužitelj slijedom iznijetog predlaže da sud u nastavku postupka odredi prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi neosnovano stečeno od strane tuženika po odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke.

U skladu s gore iznesenim, dakle činjenici da sud u ovom postupku mora utvrditi ništetnost odredbi koje su označene tužbenim zahtjevom te obvezati tuženika na restituciju onoga što je stekao na temelju tih nepoštenih i ništetnih odredbi, tužitelj će se ipak osvrnuti na navode tuženika iz odgovora na tužbu.

Naime, cijeli odgovor na tužbu tuženika koncipiran je na način kao da ne postoji gore citirane pravomoćne odluke u sporu kolektivne pravne zaštite pa tuženik sada u ovom postupku ponovno ističe i ponavlja iste one prigovore koje je već bezuspješno iznosio u postupku kolektivne pravne zaštite te koje su Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH pa i Vrhovni sud RH te Ustavni sud RH, odbili kao neosnovane, a tuženik u velikom dijelu odgovora na tužbu polemizira o činjenicama koje su apsolutno nebitne i nemaju nikakve veze sa predmetom spora.

Dakle, iako su prigovori tuženika kojim pokušava ustvrditi kako ugovorna odredba o švicarskom franku nije nepoštena i ništetna, bespredmetni, tužitelj će se ipak kratko osvrnuti na svaki od tih navoda kako bi ukazao na njihovu netočnost. Kao prvo, navod tuženika o tome da bi odredba o valuti švicarski franak navodno bila razumljiva nije točan te je isti prigovor otklonjen presudom VTS RH poslovni broj Pž-6632/2017-10, odnosno presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom odlukom je pravomoćno utvrđeno kako ugovorna odredba o švicarskom franku nije razumljiva, a zbog čega je u konačnici VTS RH proveo, a Vrhovni sud RH potvrdio, „test poštenosti“ odredbe o švicarskom franku koji se provodi samo ako je odredba glavnog predmeta ugovora nerazumljiva te je onda i utvrdio njenu nepoštenosti i ništetnost uz koje je utvrđenje vezan ovaj sud. Drugim riječima, da je ta ugovorna odredba, kako to netočno navodi tuženik, razumljiva, presuda kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe ne bi bila niti moguća jer je to osnovni preduvjet ocjene ništetnosti, sve sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a što VTS RH nedvojbeno utvrđuje u svojoj zadnjoj presudi u kolektivnom sporu poslovni broj P- 6632/2017-10.

Kao drugo, nije točan ni navod da bi se navodno o toj odredbi pojedinačno pregovaralo jer nije. O ovom pitanju uistinu detaljno raspravljeno u postupku kolektivne pravne zaštite u kojem je jasno izneseno kako se o ovoj odredbi, baš kao o niti jednoj drugoj u ugovoru nije pojedinačno pregovaralo: „Predmet ovog spora je zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.“

„O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli na nju utjecati. U prilog tome govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima potrošači po prirodi stvari ne mogu pojedinačno pregovarati, međutim kako je nesporno da niti na samu tu odredbu potrošači nisu mogli utjecati, to nije toliko važno.“,

odnosno VTS RH, u svojoj odluci Pž-6632/2017-2 doslovno za odredbu o švicarskom franku navodi: „U skladu s iznijetim, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo.“

Pojedinačno pregovaranje ne znači da je tužitelj podigao kredit u valuti švicarski franak, a tuženik je imao u ponudi kredite u Eurima, već znači da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe upravo te odredbe koju je zaključio, a na što jasno ukazuje ZZP, članak 81. stavak 2. koji navodi: „(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.“

Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž-6632/2017-2 u kojoj navodi: „Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“

Kao treće, u smislu ikakve vjerodostojnosti tvrdnji tuženika krajnje je problematično što je tuženik u logičkoj kontradikciji koja proizlazi iz toga da se tuženik sam sa sobom ne može dogovoriti je li, kako tvrdi, znao da je valuta švicarski franak opasna i špekulativna valuta pa o tome navodno upozoravao ili, opet kako tvrdi, ništa o rizičnosti te valute nije znao niti „mogao procijeniti“. U tom smislu cijeli odgovor na tužbu tuženika je proturječan sam sebi, no dojam je da tuženik ne mari niti za proturječnost svojih navoda u svom bezuspješnom pokušaju da od sebe otkloni odgovornost, iako je to nemoguće u situaciji u kojoj je tuženik visoko stručna kreditna institucija specijalizirana za poslovanje i ostvarivanje profita u poslovanju s novcem i koja je kao takva unaprijed pripremila i sastavila Ugovor o kreditu, dok s druge strane tužitelj potrošač o tome nesporno nema nikakva znanja.

Pritom tužitelj ističe kako je apsolutna neistina da bi tuženik tužitelja upozorio na rizike valute švicarski franak, a što je jasno iz činjenice da tuženik o tome nema, niti nudi iti jedan pisani dokaz već bi sada to dokazivao saslušanjem svjedoka i to svojih zaposlenika po principu „rekla-kazala“ što je s obzirom na obveze koje se postavljaju pred tuženika kao visoko specijaliziranu novčarsku/kreditnu instituciju u smislu donošenja akata i politika poslovanja, kao i izrade pisanih materijala poslovnih politika, prilično neozbiljno, a kako se radi o osobama zaposlenim kod tuženika i izvjesno pristrano.

Ipak tužitelju je neizmjerno drago što je tuženik konačno, doduše nakon 15 godina, priznao da je znao i bio svjestan rizičnosti proizvoda koji nudi na tržište te da je znao kakvom ekstremnom riziku izlaže potrošače pa je takav ugovor o kreditu svejedno plasirao i nudio obiteljima koje su kupovale svoj dom ili financirale svoje druge životne potrebe.

Tužitelj u tom smislu ističe kako je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, nije prezentirao nikakav poseban rizik.

Tuženik se pritom tužitelju prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja, ili stambenog pitanja ili kupnje osobnog vozila, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.

Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran te da nema razlog za brigu, a tužitelj naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tužitelja dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.

Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu. Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita4, a tužitelj u ovom postupku iznosi kako za takav rizik znao, tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle realno se nije smjela dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija da su potrošači kreditno sposobni za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski franak, a nisu za nisko rizične kredite u kunama i Eurima. Ističe se kako je dakle sam tuženik svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod kao siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se tuženik poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao na ovaj kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji je nedugo nakon sklapanja Ugovora o kreditu kamatnu stopu povećao iznad ugovorene kamatne stope. Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stope bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja pa u konačnici i kod definiranja cijene kredita pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu, a na što je ukazao i VTS RH u presudi Pž-6632/2017-10 u kojoj se navodi: “Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.”

Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF.

Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obvezni odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužiteljica naprosto morala imati pa ih usporediti sa informativnim materijalima koje je tuženik pružao da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja centralne banke Austrije navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“

Ovaj Informativni letak o rizicima deviznih kredita (OeNB, FMA) zapravo sažima sve ono što je tuženik bio dužan prezentirati, a nije. Riječima izvršnog direktora FMA Dr. M: „Letak na jasan, koncizan i LAKO RAZUMLJIV NAČIN otkriva rizike povezane s deviznim kreditima. U liberaliziranom financijskom tržištu nije rješenje zabraniti određene proizvode (ipak su već 2008. godine zabranili kredite s VK svakom tko nema primanja u toj valuti, op. tuž.). To naravno uključuje i obvezu posebno za kućanstva, dati im fer i potpunu informaciju o rizicima, povezanim s određenim proizvodima. Svaki devizni kredit nije ništa drugo do valutna špekulacija. Informativni letak je značajan doprinos jačanju svijesti o riziku među dužnicima.“

Tužitelj posebno ukazuje kako mu nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno, tečaj je CHF za kunu u vrijeme sklapanja ugovora bio oko 4,505 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju.

Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %! Toliko o stabilnoj valuti „s malim oscilacijama“.

Sve ono što je navodio viceguverner HNB-a te direktor nadzornog tijela nad kreditnim institucijama u Austriji, znao je naravno i sam tuženik, baš kao i svaka banka koja posluje u Republici Hrvatskoj, a koja, ponovno svaka, ima odjel riznice banke koji „upravlja valutnom i kamatnom pozicijom Banke te trguje vrijednosnim papirima i drugim derivativnim instrumentima, kako na domaćim tako i na svim svjetskim tržištima kapitala, sa svrhom zarade i upravljanja rizicima. Sektor Riznice je u izravnom kontaktu s klijentima kroz odjel prodaje koji im omogućava pristup domaćem i međunarodnom financijskom tržištu.“

Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.) kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to isključivo prema EURU.

Tužitelj ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO-a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP03, a posebice na to da ista nije tužitelju ikada prezentirana, a upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od strane tuženika.

Monetarna politika u Republici Hrvatskoj naime zasniva se upravo na tečaju kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu tužitelj citira i sam HNB koji navodi: „Zašto je važno održavati stabilnost tečaja kune? Hrvatska narodna banka održava stabilnost tečaja kune prema euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjene tečaja vezana su i inflacijska očekivanja stanovništva, koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom inflacijom na ovim prostorima u prošlosti. Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj kune prema njemačkoj marki odnosno euru kretao se u razdoblju od njezina uvođenja 30. svibnja 1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja ostvarenog u tom razdoblju.“

O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž-6632/17 izjasnio i VTSRH te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja, pa tako VTSRH navodi: „Među strankama nije sporno da u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.“

...

Ni jedan od tuženika utvrđenu činjenicu postojanja opisanog rizika vezanog za valutu švicarski franak nije osporio, neki tuženici su ustvrdili i da su o postojanju tog rizika pisali u svom internom glasilu i u novinama, što su i dokazali i što nije sporno. No treba naglasiti da je glasilo Hypo bank interno glasilo i da većini potrošača nije dostupno pa se objava navedenih informacija u tom mediju ne može usporediti s objavama informacija u oglasima i reklamama, ka ni objave ostalih tuženika koje su se iako su objavljene u javnim medijima (novine), dogodile pojedinačno, jedanput ili dvaput. To znači da prosječni potrošač od strane od tuženika nije o postojećem riziku obaviješten uredno ni u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

….

Za napomenuti je da je iz saslušanja potrošača kao svjedoka vidljivo da su tuženici potrošače tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ih uvjere da je za njih povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravali da je švicarski franak sigurna valuta. Da su potrošačima objasnili pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što nisu činili, zapravo bi ih istinito informirali da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač.

Tuženici su to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručne osobe znali ili morali znati (što ne spore), a prosječni potrošač nije znao. Addiko Bank, koji tvrdi da je na taj rizik prije sklapanja ugovora upozoravao potrošače, izričito je priznao da taj rizik postoji i da je za njega znao. U odnosu na tuženike koji nisu naveli da su potrošače upoznali s tim rizikom ovaj sud smatra da su to i oni kao profesionalci, s obzirom da je riječ o stručnom znanju, to morali znati. U svakom slučaju, ni jedan od tuženika nije osporio činjenicu da taj rizik postoji. Ako prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

….

Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

….

Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

…

Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Tužitelj ističe kako iz gore iznesenog obrazloženja jasnim proizlazi da su svi navodi tuženika u ovom postupku potpuno netočni te da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarcima gdje se krediti u švicarcima predstavljaju kao „akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom pa je jasno da je tvrdnja tuženika kako je u „upozorio na rizike CHF valutne klauzule“ obična laž.

Osim toga, sadržaj, poruke i intenzitet organizirane medijske kampanje tuženika u rečenom periodu jasno ukazuju da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji, a dovoljno je sagledati činjenicu da tuženik, u isto vrijeme u kojem navodno toliko predano i zdušno radi na informiranju tužitelja i dao mu „sva potrebna pojašnjenja i informacije“, zajedno sa ostalim bankama, u reklamnu kampanju ovih visoko rizičnih i nepoštenih kredita ulaže gotovo stotinu milijuna kuna. Sukladno provedenim nezavisnim istraživanjima u spornom periodu oglašavanje ovakvih kredita od strane osam poslovnih banaka koje su ih plasirale na tržište pokriva gotovo ukupno četiri tisuće oglasa (3.914) u svim medijima, a pritom je samo tuženik na reklamnu promociju visoko rizičnih i nepoštenih kredita za koje sam zna da su štetni uložio više od 15 milijuna kuna i bio je druga banka u Republici Hrvatskoj po ulaganju u oglašavanje ovih kredita.

U konačnici, ako ništa tuženik je dosljedan barem o svojoj proturječnosti pa, kako je gore izneseno, istovremeno tvrdi da je znao za rizičnost valute švicarski franak, a istovremeno tvrdi da o tome nije ništa znao niti mogao znati.

Iako u ovom smislu tuženik pobija sam sebe, poprilično je nevjerojatno da tuženik od cijelog niza javno dostupnih dokumenata o kreditiranju u švicarskim francima u osamdesetim godinama u Australiji, pa 90-ih na Islandu, pa početkom 2000 u Austriji, dostavlja izvatke iz par svojih internih dokumenata bez datuma koji bi valjda trebali potvrditi da tuženik, koji, vjerojatno će se i to ispostaviti u tvrdnjama tuženika, nije niti kreditna institucija niti banka, nije znao ništa o kretanju valute švicarski franak. Prije svega zbog činjenice da dostavljeni materijali to uopće ne potvrđuju – dapače, a kao drugo zato što je ovakav pokušaj manipulacije tuženika notorna neistina.

Tužitelj u tom smislu ukazuje kako još od početka 2000-ih godina postoje kontinuirana izviješća MMF-a o problemu kreditiranja u švicarskim francima koji se tih godina pojavio u Republici Austriji pa o tome konkretno govore izviješća MMF-a i to Izvješće MMF-a za Republiku Austriju br. 04/238 od 5. kolovoza 2004.9, u kojem se u napomeni 25. na stranici 14. navodi sljedeće: „Kao što je dobro poznato iz iskustva u drugim zemljama, problemi za banke u pogledu kredita s valutnom klauzulom domaćim potrošačima mogu lako nastati, čak i ako su banke potpuno zaštićene. Značajna nepovoljna kretanja deviznog tečaja utjecat će na solventnost korisnika kredita, a time i na njihovu sposobnost plaćanja, a ponekad i na njihovu motivaciju za plaćanjem. Banke su općenito svjesne tih rizika te se čini da ih nadziru i kontroliraju na odgovarajući način. Uočljivo je da u Austriji obično postoje obilježja tih kredita koja ograničavaju uključene rizike, posebice za davatelje kredita. Banke u načelu, među ostalim, zahtijevaju: viši stupanj kolaterala nego što bi zahtijevale za kredit u eurima; sposobnost korisnika kredita da servisira kredit istog iznosa u eurima; i mogućnost jednostranog prebacivanja kredita u eure, ukoliko postoji prevelika fluktuacija predmetnog deviznog tečaja. Drugi olakšavajući čimbenik je da vjerojatnost značajnih neispunjavanja obveza plaćanja u kratkoročnom razdoblju nije tako velika, s obzirom na to da stupanj zaduženosti kućanstva općenito nije visok te da su mnogi od tih kredita hipotekarni krediti koje je moguće restrukturirati ako je potrebno (primjerice, produljiti dospijeće). Također, slično bankama koje izdaju kredite, korisnici kredita često imaju mogućnost renominirati kredite u eure na datume ponovnog utvrđivanja kamatne stope, te stoga imaju mogućnost ograničavanja gubitaka od tečajnih razlika.”

Dalje, MMF u 2005. godini donosi Izvješće MMF-a po državama br. 05/249 od 29. lipnja 2005.10 u kojem ponovno analizira kredite sa valutnom klauzulom u švicarskim francima pa na stranici 9 izvješća u polju pod brojem 3. iznosi opsežan popis svih rizika koji proizlaze iz kredita s valutnom klauzulom i svih uključenih stranaka. Konkretno se navodi: „Polje 3. Rizici povezani sa kreditima u stranoj valuti Kućanstva, Krediti s valutnom klauzulom izlažu kućanstva sljedećem riziku:

- Tečajni rizik, zbog velike, nezaštićene izloženosti kućanstava. Prelazak s japanskog jena na stabilniji švicarski franak smanjio je ovaj rizik. Ipak, ovaj rizik još uvijek nije beznačajan i može se pogoršati činjenicom da ukupna glavnica nije potraživa do datuma dospijeća, do kojeg možda ima još mnogo godina. Dok se, u načelu, sredstvo otplate može upotrijebiti za ublažavanje rizika, u praksi se viševalutna izloženost često javlja kada kućanstva ulažu u trećoj valuti.

- Kamatni rizik zbog kredita s promjenjivom kamatnom stopom s čestim datumima promjene kamatne stope.

- Dodatni tržišni rizik zbog neizvjesnih povrata ulaganja u sredstva otplate.

- Rizik od ročne neusklađenosti aktive i pasive. Pasiva kućanstva (sredstva otplate) nudi dugoročni povrat, dok je aktiva (krediti s valutnom klauzulom) izložena kratkoročnim stopama.

- Rizik dvostruke izloženosti zbog zaduživanja u stranoj valuti i ulaganja u nekretnine. Pasiva koja se obično financira kreditima s valutnom klauzulom su nekretnine, nerazmjenjiva dobra, koja ostvaruju slabe rezultate kada su uvjeti trgovanja pogoršani. S korelacijskim koeficijentom između austrijske nominalne efektivne tečajne stope (NEER) i indeksa cijena stambenih objekata za razdoblje1987.-2003. od 0,72, kućanstvo bi moglo biti negativno pogođeno istim šokom (točnije, amortizacijom domaće valute) na obje strane bilance stanja, aktivi i pasivi.

- Rizik od sudskih sporova. Klauzule o prisilnoj konverziji u ugovorima o kreditu imaju svoje nedostatke: u slučaju smanjenja vrijednosti i naknadnog jačanja eura, kućanstva bi fiksirala svoje gubitke te istovremeno propustila priliku ostvariti kredite s potencijalnom kapitalnom dobiti. To bi moglo stvoriti napetosti s bankom, narušiti povjerenje i dovesti do sudskih sporova.”

Konačno, 2008. godine, MMF sada u Izvješću 08/190 od 22. svibnja 2008.11 navodi daljnji pregled situacije sa ovim rizičnim kreditima: „Austrijski financijski sustav općenito se smatra stabilnim. Brzo širenje financijskog sustava na europska tržišta u usponu donijelo je veće prihode i diversifikaciju, ali i veću osjetljivost, osobito zbog kreditnog rizika, uključujući kreditni rizik povezan s kreditiranjem u stranoj valuti, u tim državama.”

Iz iznijetog je više nego jasno kako je MMF od samih početaka pratio stanje s kreditima u švicarskim francima te konstantno i detaljno upozoravao na rizike koji iz takvog kreditiranja proizlaze te ukazivao na konkretne mjere koje su banke morale poduzeti.

Tuženik od ovoga nije poduzeo ništa.

Tužitelj ističe kako je Sud Europske unije jasno zauzeo stajalište o nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o švicarskim francima u Ugovorima o kreditu pa je baš u predmetu C-186/2016, Đ, a koja presuda obvezuje i ovaj sud jasno utvrdio razinu obveza koje stoje pred tuženikom kao kreditnom institucijom.

Imajući ovo na umu, za reći je kako je u navedenoj presudi Sud EU, odlučivao upravo o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te svojim obvezujućim pravnim stajalištima potvrđuje sve navode tužitelja iznesene u tijeku ovog postupka, a koja utvrđenja su u skladu se već ustanovljenom sudskom praksom tog suda u predmetnima U, V, ĆT i dr.

Bit ove presude sadržana je u obvezi nacionalnih sudova, tj. ovog suda, na provođenje dvostrukog testa poštenosti odredbi ugovora o kreditu, a kako Sud EU takav test postavlja te razrađuje od t. 45. presude pa dalje. Drugim riječima, ispitivanje poštenosti se ima odvijati u dva koraka.

Prvi korak je test transparentnosti.

Sukladno ovom testu banka je potrošaču, ovdje tuženik tužitelju, bila dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket, do te mjere da mu je morao, ako je potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja utjecati na njene mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Na ovo posebice ukazuje točka 45. presude u kojoj se navodi kako je tuženik bio dužan tužitelju transparentno izložiti funkcioniranje mehanizma konkretne ugovorne odredbe te povezanost tog mehanizma sa drugim ugovornim odredbama, dakle upravo ono što tužitelj navodi, a to je da tuženik tužitelju nije izložio ništa, a kamoli da mu je izložio točne i razumljive kriterije na temelju kojih cjelokupna ugovorna obveza fluktuira.

Ono što je bitno pritom je istaknuti kako Sud polazi od standarda prosječnog potrošača. Drugim riječima, sud polazi od stajališta da što su potrošači na određenom tržištu manje financijski "pismeni" to je na strani banaka viša razina obveze kako bi klijentima osvijestili rizik koji takav kredit nosi za njih i jasno im demonstrirali u kojem trenutku bi kredit postao nepodnošljivi teret s obzirom na prihode konkretnog klijenta koji su u domaćoj valuti.

Konkretno Sud EU to u presudi navodi u točkama 45. -50., a ovaj test su proveli već svi sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite i utvrdili da tuženik isti ne prolazi.

Drugi korak u testu poštenosti je test znatnije neravnoteže.

Pojednostavljeno, čak i ako je banka, ovdje tuženik, napravio dovoljno kvalitetan posao oko transparentnosti (a nije) s obzirom na narav i težinu specifične financijske usluge, tuženik je temeljem svog visoko stručnog poznavanja konkretnog tržišta i ekonomsko-socijalnih okolnosti koje ga karakteriziraju morao procijeniti je li razumno očekivati da će tužitelj biti u stanju procijeniti stvarnu težinu rizika koji im je objašnjen (korak broj jedan) i da li bi slijedom pojedinačnih pregovora, prihvatio po njega ovu riskantnu odredbu.

Ukoliko nije razumno očekivati da bi potrošač, ovdje tužitelj, uredno obaviješten o svim rizicima i mehanizmu promjene njegove obveze kako slijedom promjene tečaja tako i kamatne stope, sklopio takav ugovor to se odredba, odnosno ugovor kao cjelina, ima proglasiti nepoštenim i ništetnim.

Gotovo je notorna činjenica da niti jedna osoba, pa time ni tužitelj, ne bi nikada sklopila ovakav ugovor da joj je objašnjen makar minimum informacija o riziku kojem ga je tuženik izložio vezujući njegovu kreditnu obvezu uz valutu švicarski franaka te istodobno ugovarajući samovoljnu promjenu kamatne stope kao cijene kredita.

O tome govore konkretno odlomci 56. – 58. presude Suda EU, a isto je ovo Sud EU utvrdio i u presudi u predmetu C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, t. 60. Dakle, u primjeni ovog testa proizlazi da ukoliko tuženik padne na prvom testu, drugi nije potreban, a ukoliko prođe prvi još uvijek može pasti na drugom, što predstavlja vrlo visoko postavljenje ljestvice zaštite potrošača, koja je i razumljiva jer je upravo tuženik taj koji raspolaže sa visokom razinom stručnog znanja i kvalitetom informacija o relevantnim tržišnih okolnostima temeljem kojih je tuženik bio jako dobro svjestan izuzetne riskantnosti ovakvih ugovora.

Prema tome, usprkos svim svojim saznanjima i visokom riziku, tuženik je ovakve ugovore u agresivnoj i zavaravajućoj kampanji (reklamni materijal dostavljen uz ovaj podnesak) nudio na tržištu i to klijentima, konkretnu tužitelju koji se po znanju i sposobnosti predviđanja rizika niti na koji način ne može uspoređivati sa tuženikom. Taj nedostatak jednakosti u pregovaračkoj poziciji s jedne strane (koji leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljen Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane, kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visok stupanj pravne odgovornosti koji je ovako jasno definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16.

U kontekstu pravilne primjene čl. 296. ZOO-a te čl. 98. ZZP-a, dakle ocjene svih okolnosti prije i za vrijeme zaključenja ugovora, a sve vezano za Direktivu 93/13 tužitelj ukazuje kako je Sud EU već i ranije utvrdio da je u procjeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Da su upravo ove informacije ključne u ocjeni ukazao je Sud EU u predmetu C-92/11, RWE Vertrieb AV, t. 44., a ovakvo stajalište podržava i najnovija obvezujuća presuda VTS RH Pž-6632/2017, u sporu kolektivne pravne zaštite, slučaj „Franak“.

Sukladno stanju u spisu sasvim je jasno kako tuženik svojim postupanjem ne prolazi niti prvi niti drugi test poštenosti jer tužitelju nije pružio apsolutno nikakve informacije, štoviše informacije koje mu je pružio bile su nepotpune, netočne i zavaravajuće. Upravo ovo temeljno pravo tužitelja je u konkretnom slučaju povrijeđeno, a iz razlog a koji je već iznijet, a to je da tužitelj nikada, baš kao niti jedan korisnik ovih kredita, nije upoznat sa svim okolnostima, informacijama i rizicima ovog kompleksnog, dugoročnog pravnog posla.

Ovo pravo sukladno čl. 6. st. 1. i 2. ZZP-a tužitelju kao potrošaču ne može biti na niti jedan način uskraćeno pa se sukladno ovom prisilnom propisu potrošači ne mogu odreći prava koja stječu odredbama ovog ili drugih zakona, a ništetne se sve odredbe kojima bi se odredbe o zaštiti potrošača, predviđene ovim ili drugim zakonom, mijenjale na štetu potrošača.

Sud naravno u imajući u vidu neravnotežu moći, informacija i novčanih sredstava između ugovornih strana koja determinira vrlo slab i podređen položaj korisnika kredita, pa time i tužitelja, u procesu ugovaranja. Tuženik je pritom kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao i u konkretnom slučaju karakteristikama valutno induciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužitelj niti je znao niti je uostalom morao znati što je to VIKR jer se podrazumijeva da kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskoj kupovini ili razumjeti kompleksne financijske proizvode pa čak i kada su mjerodavne informacije otkrivene. Zbog toga je apriorna ex legibus obveza vjerovnika, ovdje tuženika bila da prije sklapanja pravnog posla, na jednostavan i razumljiv način, ne samo pruži već i utvrditi da je tužitelj primio informaciju koja je jasna, potpuna, razumljiva i koja tužitelju omogućava uspoređivanje predmetnog s konkurentnim bankarskim proizvodima.

Sukladno iznesenim shvaćanjima sasvim je jasno koji su to prihvaćeni pravni standardi koji se postavljaju pred kreditne institucije i na koji način su kreditne institucije dužne postupati kod ovakvih visoko rizičnih proizvoda, te se ističe kako je upravo Sud unije u predmetu C-186/17 jasno naveo kako je odlučna činjenica da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma ugovora, odnosno da ugovorne odredbe moraju biti sastavljene tako da potrošaču omogućuju ocjenu opsega njegove obveze, odnosno ukupne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora proizlaze.

U konkretnom slučaju to je, sa strane tuženika, izostalo.

Slijedom svega iznijetog tužitelj drži da je tužbeni zahtjev, a kako je to već utvrđeno u sporu kolektivne pravne zaštite, a slijedom pravilne primjene čl. 296. ZOO- a te čl. 81., 83, 87. st. 1., ZZP-a, u cijelosti osnovan.

Kako tuženik nije posebno osporio nepoštenost kamatne stope koja se mijenja odlukom banke to tužitelj nema što dodati u odnosu na tužbene navode.

Ukazuje se tek na odluku u sporu kolektivne pravne zaštite a u pogledu promjenjive kamatne stope za tuženika, kojom je presudom TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, presudom VTS RH poslovni broj Pž-7129/13, presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14 te konačno odlukom Ustavnog suda RH, oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016., presuđeno: „Utvrđuje se da je petotužena HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d. u razdoblju od 10.9.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene H.A.A.B. d.d. i drugim internim aktima banke,, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena H.A.A.B. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petoužene H.A.A.B. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time petotužena H.A.A.B. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09,133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; „

Tuženik navodi i to kako je u ugovornom odnosu s tužiteljem navodno postupao savjesno i u dobroj vjeri te da „nije bio nepošten“ pa da tužitelj stoga ne bi imao pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Ovakva besmislena tvrdnja tuženika o tome da je on pri sastavljanju ugovora bio pošten i savjestan samo pokazuje da tuženik ne odustaje od svog ignoriranja svih zakona i sudskih presuda te se nastavlja ponašati samovoljno i bezobzirno. Naime, na žalost tuženika, u sporu kolektivne pravna zaštite koji je vođen protiv tuženika, upravo je zbog nesavjesnosti i nepoštenja tuženika sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne.

Ovo jasno stoji u oduci iz spora kolektivne pravne zaštite u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u trenutku ugovaranja spornih ugovornih odredbi bio: bezobziran, nesavjestan, nemoralan i nepošten, odnosno VTSRH, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. navodi kako: „ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Osim toga, doslovno svi Županijski sudovi u Republici Hrvatskoj odredbu čl. 1115. ZOO-a u istovjetnim predmetima tumače na način da je tuženik bio nepošten od dana zaključenja ugovora o kreditu te da prema tome tijek zateznih kamata teče od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

Tužitelj u tom smislu ukazuje u ovoj žalbi samo na neke odluke Županijskih sudova pa tako ukazuje na sljedeće odluke: ŽS u Splitu, poslovni broj Gž-2707/2017- 2, od 21.6.2018., ŽS u Osijeku, poslovni broj Gž-624/2017-3, od 17.5.2017., ŽS u Puli, poslovni broj Gž-1308/2016-3, od 9.7.2018., ŽS u Šibeniku, poslovni broj Gž- 826/2017-2, od 4.11.2019., ŽS u Karlovcu, poslovni broj Gž-1065/2018-3 od 3.12.2019., ŽS u Rijeci, poslovni broj Gž-959/2018-2, od 12.9.2019.

Stajalište Vrhovnog suda RH na koje se tuženik poziva u svom podnesku uopće se ne odnosi na ovaj predmet pošto je uvidom u isto jasno kako se odnosi na opće razloge ništetnosti kod ugovora o zajmu, dok se u ovom konkretnom predmetu radi o ugovoru o kreditu, i to ugovoru o kreditu u pogledu kojih je utvrđeno kako je upravo jedna ugovorna strana, banka, sastavila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i na temelju takvih nepoštenih i ništetnih odredbi stekla nepripadnu korist.

Štoviše pravno shvaćanje VSRH o ovom pitanju izraženo je u presudi poslovni broj Rev-2398/10 u kojem Vrhovni sud jasno navodi kako se pravo na zateznu kamatu prosuđuje ovisno o savjesnosti, odnosno poštenju što i tvrdi tužitelj:

Ovakvo shvaćanje prihvaćeno je u praksi Županijskih sudova pa se ukazuje primjerice na presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-1507/2021-4 od 20.12.2021., presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1200/2021 od 2.6.2021., presudu Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-640/2021 od 4.11.2021., presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-755/2021 od 13.10.2021.

Tuženik ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020. zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke.

Sasvim je jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.

Kako je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, to tužitelj ostaje kod prijedloga da se u ovom postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon što tuženik dostavi zatraženu dokumentaciju, i to na način da se vještaku da uputa da zaključno s danom konverzije:

-po danima uplata utvrdi preplatu(više plaćene) po valuti i po kamati, na način da iz iste bude vidljivo koliko je preplata po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju i mjesecima,

-kod izračuna do 31.12.2013. primjenjuje kao referentnu početnu kamatnu stopu, a od 1.1.2014. godine primjenjuje kao referentnu kamatu od 3,23% kao zakonom propisanu, dakle zakonitu kamatnu stopu,

-pored razlike anuiteta prikaže i razliku u glavnici odnosno prikaže koliko je glavnica po ovom kreditu trebala iznositi ukoliko eliminiramo nepoštene odredbe, dakle prema kreditu u kunama prema početnom tečaju i prema početnoj kamatnoj stopi i kolika je glavnica i koliko je glavnica iznosila u kunama nakon što je provedena konverzija, te iskaže razliku tih dvaju glavnica.

Tužitelj navodi da u svemu ostalom ostaje kao u tužbi.

Na pripremnom ročištu dana 20. rujna 2024. god., tuženik navodi da se protivi se svim navodima iz podneska od 11. 09.2024. godine. Ističe prigovor zastare u dijelu promjenjive kamatne stope. U nastavku postupka predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedokinje HT, a poziv predlaže uputiti na poslovnicu tuženika u [adresa], anagrafska oznaka Poljana 5. Tuženik ostaje kod navoda u pogledu zadatka vještaku preciziranog na stranica 8 točka 8 odgovora na tužbu, te će obračun konverzije i obavijest o konverziji dostaviti u spis kada sud odredi vještačenje.

U podnesku od 01. listopada 2024. god., tuženik navodi da u dokazne svrhe dostavlja Izračun konverzije, Obavijest o provedenoj konverziji, Aneks uz konverziju, i prihvat konverzije, a sve za Ugovor br. 286-041/2006, partija 25318239 (ukupno 4 priloga).

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Zahtjev za izdavanjem dokumentacije po kreditu od 15. 04. 2019. god., Potvrdu o uplati naknade za transakciju od 15.04. 2019. god., Ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. 11. 2006. god., Izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], Aneks uz ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. god., Izjavu svjedoka LTR, iz [adresa], Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 13. studenog 2015. god., Presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-9/2019-2 od 16. ožujka 2020. god., presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 24 Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-1468/2022-3 od 07. srpnja 2023. god., Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, Mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postotcima na godišnjoj razini, Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH br. Su-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. god., Presudu Općinskog suda u Splitu, posl. br. P-2563/18 od 23. listopada 2020. god., i posl. br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev- 2221/18-11 od 03. rujna 2019. god., Presudu Visokog trgovačkog suda RH 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god., Presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. god., Presudu Ustavnog suda RH br. U- III/2233/2019 od 10.06.2020. god., Informacije o rizicima deviznih kredita, Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-809/2021-2 od 21. prosinca 2022. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. god., Rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. 5 Gž-1191/2020-2 od 16. rujna 2021. god., Presudu Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-2164/2019-2 od 23. veljače 2021. god., Presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021. god., Presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2426/2018-8 od 09.11.2020. god., Presudu Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4250/2020-2 od 21. prosinca 2020. god., Presudu Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-589/2020-2 od 04. studenog 2020. god. Presudu Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2758/2019-2 od 23.11.2020. god., Rješenje Županijskog u Vukovaru posl. br. GŽ-672/2020-3 od 11. prosinca 2020. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž- 52/2023-2 od 07. kolovoza 2024. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično nedopušten, i djelomično neosnovan. Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. 11. 2006. god., i Aneksa uz ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. godine.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje pravnog prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao prednik tuženika, to se ne može prednik tuženika u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i pravnog prednika tuženika.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu broj 286- 041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. 11. 2006. god., može opstati bez ništetnih spornih dijelova odredbi članka 2, članka 3, članka 4 i članka 6 predmetnog Ugovora o kreditu, te da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u svom preostalom dijelu, a sve iz razloga što ništetni sporni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu nisu bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. 11. 2006. godine.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 30. svibnja 2019. god., dakle sve tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Međutim, tuženik tijekom postupka osnovano ističe da je tužiteljica predmetni ugovor izmijenila u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks) 26. siječnja 2016., a obzirom da je tuženik bio obvezan ponuditi tužiteljici sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

Osnovano tuženik navodi da je sukladno Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020., donesenim u oglednom postupku Gos 1/2019, Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Naime, člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženika i drugim bankama da izjednače korisnike kredita s monetarnom klauzulom u CHF s korisnicima kredita s monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora, pa je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, i predložio je tužiteljici kao korisniku sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.

Osnovano tuženik ističe da je tako tužiteljica kao korisnik sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je korisnik primio uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

Tužiteljica dakle, nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

Naime, odredba čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15), propisuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa dakle, kada je tužiteljica prihvatila ponudu tuženika i konvertirala CHF kredit, predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pravno je prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.

Tužiteljica se stoga u konkretnom slučaju ne može s uspjehom pozivati na nemogućnost konvalidacije kako ništetnog ugovora, tako i ništetne ugovorne odredbe, a osim toga, u konkretnom slučaju se niti ne radi o ništetnom ugovoru o kreditu kada se imaju uvidu citirane odredbe čl. 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

U skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužiteljica je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5., prihvatila konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopila Aneks uz ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. god., kojim je provedena konverzija, a sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača, ovdje tužiteljice, izjednači s položajem u kojem bi tužiteljica bila da je od početka koristila kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Aneksa predmetnom Ugovoru o kreditu dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK, te je stoga što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK, došlo do promjene, i to ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope), koje su zamijenjene novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate.

Među strankama nije niti sporno da je predmet ugovora o kreditu sklapanjem Aneksa ugovoru, ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da stoga sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, a uslijed čega tužiteljica nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz kojeg razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utužena potraživanja.

Tužiteljica je dakle, svojom slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika, što nije bio obvezna, i sklopila sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Aneksom Ugovora o kreditu, a isto tako tužiteljica niti jednim zakonskim propisom nije bila ograničena u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi ubuduće ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, pa kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristala, više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost spornog Ugovora i spornih ugovornih odredbi, jer pravno oni više niti ne postoje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 u Rješenju posl.br. Gos 1/2019, zauzeo je i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15, tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine - ogledni postupak).

Naime, pravna stajališta VSRH izražena u rješenju posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks uz ugovor o kreditu broj 286- 041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. god., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom uz ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. god., sklopljenim između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnima osnovni ugovor, a niti sporne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužiteljica je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te je stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, je rješenjem od 04. ožujka 2020. god., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje, ovaj sud cijeni da Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU, a iz čega jasno proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.

Tužiteljica se tijekom postupka poziva na čitav niz sudskih odluka čija obrazloženja sadržavaju njena pravna stajališta koja iznosi tijekom postupka, ali bi se isto tako i tuženik mogao pozivati na još veći broj sudskih odluka koje idu u prilog njegovih pravnih stajališta, kao i stajališta ovog suda, i to primjerice presudu Županijskog suda u Splitu, Gž-2460/17 od 04.03.2020., presudu Županijskog suda u Puli, Gž-9/19 od 16.03.2020., presudu Županijskog suda u Puli, Gž-925/17 od 20.03.2020., presudu Županijskog suda u Karlovcu, Gž-73/19 od 28.04.2020., presudu Županijski sud u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., presudu Županijskog sud u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020., presudu Županijskog sud u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-244/19 od 14.06.2023., presudu Županijskog suda u Splitu, Gž- 1285/2022 od 5.07.2023., presudu Županijskog suda u Splitu, Gž- 592/2023 od 12.07.2023., presudu Županijskog suda u Splitu, Gž-257/2023 od 6.07.2023., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž- 1780/19 od 07.07.2020., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1938/19 od 19.05.2020., presudu Županijski sud u Dubrovniku, Gž-706/19 od 29.04.2020.

Osim toga, tako se u obrazloženju presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., navodi da Između parničnih stranaka u tom postupku nije sporno da su zaključili aneks temeljnom ugovoru i tim aneksom su izmijenili svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Navodi se da je pogrešno sud prvog stupnja zaključio da nisu sklapanjem sporazuma o konverziji predmetnog ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopi koje su jednostrano bile određivanje od strane tuženika, a s koje osnove tužitelj i potražuje utuženi iznos.

Zaključujući aneks ugovora o kreditu kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamate jer su od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku.

Naime, među strankama je sporno je li sklapanjem aneksa predmetnog ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku.

Predmetni Anex koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u € izvršen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, rješenjem od 4. ožujka 2020. godine.

Navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos- 1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje se navodi da je svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario, bila postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €.

S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 15. prosinca 2015., proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužiteljica u tom sporu prihvatila izračun konverzije.

Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu Vrhovni sud posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime Vrhovni sud RH pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljeni zahtjev tužiteljice u tom sporu. Tako su se sklopljenim Anexom Ugovora stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO), koju obvezu tužiteljica u tom sporu ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Anexa izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 18. listopada 2006. godine.

Konačno se navodi da su time riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika u tom sporu koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a sa koje osnove tužiteljica i potražuje ove predmetne iznose, a to sve temeljem odredbe članka 19. c., članka 19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78,15 i 102/15, dalje ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR-ima i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR-ima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga stranke u tom sporu su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavnom 4., (člancima 19. a. do 19. i.) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZID ZPK.

Odredbom članka 19. c. stavak 1. ZPK, propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu denominiranog u CFH i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen Otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu sa točkama 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojega se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja Ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom Otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz toč. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno Općim uvjetima vjerovnika ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kod činjenice da je tužiteljici u tom sporu dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica u tom sporu ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena, te slijedom toga sklopila predmetni Aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke u tom sporu sklapanjem Aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke u tom sporu zaključile Aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljen na odredbi članka 19. c. ZPK, i da stranke u tom postupku tijekom tog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni Aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja u tom sporu .

Osim toga, Županijski sud u Varaždinu primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 07. lipnja 2023. godine, jednoglasno je donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“, ustvrdivši kako je očigledno da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

Tako se i u obrazloženju presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. god., navodi da je predmet tog spora kondikcijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja je odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 236-223/2006 od 1. rujna 2006., u odnosu na koji su stranke u smislu odredbi glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., i 52/16., dalje ZPK) 29. travnja 2016. zaključile aneks uz ugovor o kreditu broj 236-223/2006.

Navodi se da je na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, prvostupanjski sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 1. rujna 2006. u Zadru između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 236-223/2006 za adaptaciju stana i refinanciranje kredita, s ugovorenim iznosom kredita od 150.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i s rokom otplate 27 godina,

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,99% godišnje, promjenjivu,

- da je člankom 6. ugovora među strankama ugovorena promjena kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke,

- da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je od 1. rujna 2007. do 31. prosinca 2013. jednostranom odlukom banke povećavana (mijenjana) te je u pojedinim dijelovima toga razdoblja iznosila 5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40% godišnje,

- da su stranke 29. travnja 2016. sklopile aneks uz ugovor o kreditu broj 236- 223/2006 u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015),

- da je taj aneks ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015,

- da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosila 848.407,45 kn (121.253,71 CHF) dok je iznos preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog s valutnom klauzulom u EUR iznosio 605.756,47 kn (79.299,62 EUR) što znači da je nedospjela glavnica kredita smanjena za 242.650,98 kn,

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 16.197,46 kn (2.120,41 EUR),

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

Nadalje se navodi da iznesena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Navodi se da je prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima aneksa ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev, pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Osnovano žalitelj tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo izrazivši u pobijanoj presudi shvaćanje da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu „otpao i razlog ništetnosti sporne odredbe“ o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te o jednostranom podešavanju promjenjive redovne kamate zaključen 1. rujna 2006. U tom je smislu riječ o ugovoru na koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF te izmjenu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora) i ratione temporis (od 10. rujna 2003. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na jednostranu izmjenu promjenjive kamatne stope) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao petotuženik) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

Kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno je završio na način da je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali.

Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja, unosio u potrošačke ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nepoštene (i ništetne) odredbe o izmjeni redovne kamate (svojom) jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u individualnoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen. Istovjetno pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a i izravnim učincima utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev potrošača postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su donesene u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i pravna shvaćanja iz točke 16. ovog obrazloženja, imajuću na umu ishod gore opisanog postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i u kojem je zahtjev potrošača za utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF usvojen, uz pravilnu primjenu članka 87. stavka 1. ZZP/2003, spornu odredbu članka 6. ugovora o kreditu od 1. lipnja 2006. treba ocijeniti ništetnom. Naime, u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

Suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, uklanjanje navedene ništetne odredbe i njezina zamjena novom ugovornom odredbom o kamatama u skladu s među strankama sklopljenim Aneksom ugovoru o kreditu nema značaj „otpadanja“ njezine ništetnosti.

Međutim, nadalje se navodi da unatoč tome što sud prvog stupnja nije primijenio odredbu članka 87. stavka 1. ZZP/2003 koju je trebao primijeniti, čime je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Naime, tužbenim zahtjevom se ne traži utvrđenje ništetnosti, nego isplata iznosa plaćenih u razdoblju od rujna 2007. do kraja prosinca 2013., na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u članku 6. ugovora o kreditu od 1. rujna 2006. i to kao pravna posljedica njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

Pravilno je sud prvog stupnja, pozivajući se na nespornu činjenicu da je Aneks tom ugovoru o kreditu zaključen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015, odbio tužbeni zahtjev za isplatu.

Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 1. rujna 2006., stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

Osim toga, nepoštena odredba o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz članka 6. ugovora o kreditu od 1. rujna 2006., nakon zaključenog aneksa ne obvezuje tužitelja, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavak 1. ZZP/2003.

Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP-a.

Stranke su Aneksom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/2015 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 1. rujna 2006., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom uz ugovor o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je u sporu kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZKP/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom Aneksu, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Aneks uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na to što ZID ZKP/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, Aneks ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZKP/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZKP/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj Aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK/2015 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,99%) te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa ugovoru nije (više) u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu u utuženom razdoblju od rujna 2007. do 31. prosinca 2013 . Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim Aneksom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR. Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da nema pravne osnove za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 1. rujna 2006., jer su i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tužitelja u tom sporu da je Aneksom ugovoru o kreditu izvršena konverzija imala učinak samo na promjenu valute kredita, ne i na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope. To zato što se u skladu s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 2. ZPK-a, konverzija kredita izračunava na način da se „umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF”.

Imajući na umu sadržaj citirane odredbe članka 19.c stavak 1. točka 2. ZPK-a, jasno je da se konverzija odnosila i na promjenu odredbi o kamatnim stopama, a niti iz odredbe članka 19.c. stavka 1. ZPK-a koja propisuje što konverzija podrazumijeva ne proizlazi drukčije. To tim više što upravo ta odredba (članka 19.c. stavka 1.) upućuje na izračun uz primjenu kamatne stope u skladu s gore citiranom točkom 2. iste odredbe, koja sadržajno jasno upućuje na promjenu kamatne stope.

Nadalje se navodi da prema pravnom shvaćanju tog suda, učinak ZID ZKP/2015 na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, treba procjenjivati uzimajući u obzir i činjenicu da je taj Zakon donesen 18. rujna 2015., te je stupio na snagu 30. rujna 2015., nakon što je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tuženika već bila postala pravomoćna (13. lipnja 2014.). Također, treba imati na umu i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je, citirajući obrazloženje Vlade Republike Hrvatske prilikom predlaganja navedenog propisa, u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., naveo kako je jedan od ciljeva donošenje ZID ZPK/2015 bio „rasterećenje sudova (na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane, smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće bili izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane)“.

Kad se navedene okolnosti dovedu u vezu s propisom iz citiranog članka 19.c. stavka 1. točke 2. ZKP-a, ne mogu se prihvatiti u žalbi iznijeta pravna shvaćanja tužitelja u tom sporu o tome da Aneks ugovoru o kreditu nema učinak u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Imajući na umu navedene razloge, osobito one iz točke 26., 27., 30. 34. i 34.1. ovog obrazloženja, zaključak je i ovog suda da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZKP, tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom. Stoga mu ni po pravnom shvaćanju tog suda ne pripada isplata koja se traži tužbom.

To pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 07. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u

CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

Naposljetku, neosnovano se tužitelj tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, poziva na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., I, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive.

Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sklopljen 1. rujna 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 01. srpnja 2013., izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021. godine.

Konačno se u presudi Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14.

06. 2023. god., navodi kako obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a unatoč tome što je materijalno pravo u pogledu valjanosti ugovorene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, na temelju odredbi članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja u tom sporu i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravna stajališta sadržana u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., te citiranim obrazloženjima presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., i Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. god., koje valja ujednačavajući sudsku praksu u svrhu osiguranja jedinstvene primjene Zakona i ravnopravnosti građana, primijeniti i u konkretnom slučaju, a sve budući da su temeljem istih pravnih stajališta donijete pravomoćne sudske odluke u predmetima radi utvrđenja i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova, te imajući u vidu da sudovi u konkretnom slučaju nemaju zakonskih ovlasti za donošenje svoje odluke primjenom načela pravičnosti.

Tužiteljica dakle, nema pravnog osnova za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužiteljica poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

Osim toga, tužiteljica tijekom postupka ne osporava sadržaj sklopljenog Aneksa uz ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. god., a i sama tijekom postupka ističe da se monetarna politika u RH zasniva upravo na tečaju Kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu citira i sam HNB koji navodi: "Zašto je važno održavati stabilnost tečaja Kune? Hrvatska Narodna Banka održava stabilnost tečaja Kune prema Euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjenu tečaja vezana su i inflacijska očekivanja stanovništva koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom inflacijom na ovim prostorima u prošlosti. Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj Kune prema njemačkoj marki, odnosni Euru kretao se u razdoblju od njegova uvođenja 30. svibnja 1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja ostvarenog u tom razdoblju."

Konačno, tužiteljica i sama ističe da je jedina i osnovna svrha konverzije bila da se simulacijom otplate kredita u fiktivnom Euro kreditu dobije iznos nove glavnice u Euru, u protuvrijednosti u kunama, dakle jedino s ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita s onim položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti Euro, što je uostalom jasno propisano čl. 19.b. ZID ZPK 2015, a što je uostalom jasno i već utvrdio sam Vrhovni sud RH, u odluci Rev-2868/18-2 od 12.2.2019.

Ovaj sud ne može prihvatiti pravno stajalište tužiteljice kada navodi kako nikakva zakonska regulativa, pa onakva kakva je propisana ZID ZPK 2015, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja joj pripadaju na temelju Direktive 93/13, odnosno Zakona o zaštiti potrošača, a čiji je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, a osobito povrata sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem tih odredbi, te da konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Zakona o zaštiti potrošača, u skladu s tumačenjem prava Unije, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom da je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužiteljica još uvijek ostala oštećena upravo za utuženi iznos jer je konverzija nije dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bila na dan 26.01.2016. god., kao dan kada je konverzija provedena, niti u status u kakvom bi bio u slučaju ništetnosti ugovora o kreditu, pa da prema tome ona nije u cijelosti obeštećen.

Naime, intencija donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, svakako nije bila isključivo konverzija kredita, odnosno da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, već je intencija svakako bila i obeštećenje korisnika kredita u valuti CHF, a koje obeštećenje je tužiteljica nesumnjivo prihvatila sklapajući sa pravnim prednikom tuženika priloženi Aneks uz ugovor o kreditu broj 286- 041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. godine.

Tužiteljica je dakle, sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26. 01. 2016. god., prihvatila ne samo konverziju kredita, već i obeštećenje u vidu izjednačavanja svojega statusa korisnika kredita sa statusom korisnika kredita koji je istoga dana sa prednikom tuženika sklopio identičan Ugovor o kreditu, ali sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR-ima, te se je na taj način prešutno (konkludentnom radnjom) odrekla od obeštećenja kojega potražuje u ovom postupku, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni prodajni devizni tečaj za CHF na dan korištenja kredita. U protivnom bi svaki korisnik kredita koji je tijekom spornog razdoblja sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u bilo kojoj stranoj valuti, ostvarivao pravo na obeštećenje kakvo potražuje tužiteljica u ovom sporu, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni prodajni devizni tečaj za CHF na dan isplate kredita.

Ovo tim više, što tijekom spornog razdoblja kod niti jedne poslovne banke u RH korisnik kredita svakako nije bio u mogućnosti sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, bilo dugoročni ili kratkoročni s ugovorenim početnim fiksnim tečajem strane valute i početnom fiksnom kamatnom stopom, ili pak kunski kredit sa početnom fiksnom kamatnom stopom.

Naime, tužiteljica obeštećenjem uslijed prekomjernog oštećenja, zacijelo sada ne bi smjela biti dovedena u povoljniji položaj u odnosu na ostale potrošače koji su tijekom spornog razdoblja sa prednikom tuženika ili bilo kojom drugom poslovnom bankom u RH sklopili bilo dugoročni ili kratkoročni potrošački Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u nekoj drugoj stranoj valuti, ali isto tako i dugoročni ili kratkoročni kunski kredit.

Radi navedenog, odbačen je uslijed nedostatka pravnog interesa deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijelova spornih odredbi čl. 2, čl. 3, čl. 4 i čl. 6 predmetnog Ugovora o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. 11. 2006. godine (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa), te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.

Osim toga, odbijen je kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjevi radi isplate na ime preplate iz istog osnova, a budući da je u konkretnom slučaju među strankama sukladno odredbama ZIDZPK/15, provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu broj 286-041/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. 11. 2006. god., a kojega tužiteljica kako navodi, uopće u ovoj parnici ne osporava, te da tužiteljica stoga ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje preplaćenog s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF, te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku. Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 100 bod., pristup na jedno ročište 25 bod., i pristup na jedno ročište 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 112,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Splitu, 10. siječnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika