REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6427/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužitelja RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Plašćar, odvjetnik u R i partneri odvjetničkom društvu d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, zaključene 26. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.776,17 EUR (slovima: dvije tisuće sedamsto sedamdeset šest eura i sedamnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 12,13 EUR od 12.12.2005. do isplate

- na iznos od 10,53 EUR od 10.01.2006. do isplate

- na iznos od 7,26 EUR od 10.02.2006. do isplate

- na iznos od 5,02 EUR od 10.03.2006. do isplate

- na iznos od 2,34 EUR od 10.04.2006. do isplate

- na iznos od 3,34 EUR od 10.05.2006. do isplate

- na iznos od 2,95 EUR od 12.06.2006. do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od 10.07.2006. do isplate

- na iznos od 0,54 EUR od 10.08.2006. do isplate

- na iznos od 2,02 EUR od 11.09.2006. do isplate

- na iznos od 3,35 EUR od 10.10.2006. do isplate

- na iznos od 0,36 EUR od 11.12.2006. do isplate

- na iznos od 1,37 EUR od 10.03.2008. do isplate

- na iznos od 6,85 EUR od 10.11.2008. do isplate

- na iznos od 4,18 EUR od 10.12.2008. do isplate

- na iznos od 19,38 EUR od 12.01.2009. do isplate

- na iznos od 25,18 EUR od 10.02.2009. do isplate

- na iznos od 32,28 EUR od 10.03.2009. do isplate

- na iznos od 19,81 EUR od 10.04.2009. do isplate

- na iznos od 17,59 EUR od 11.05.2009. do isplate

- na iznos od 18,28 EUR od 24.06.2009. do isplate

- na iznos od 17,14 EUR od 13.07.2009. do isplate

- na iznos od 14,05 EUR od 13.08.2009. do isplate

- na iznos od 13,52 EUR od 22.09.2009. do isplate

- na iznos od 12,20 EUR od 12.10.2009. do isplate

- na iznos od 15,68 EUR od 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 17,66 EUR od 22.12.2009. do isplate

- na iznos od 25,06 EUR od 03.02.2010. do isplate

- na iznos od 26,22 EUR od 26.02.2010. do isplate

- na iznos od 33,38 EUR od 08.04.2010. do isplate

- na iznos od 32,33 EUR od 05.05.2010. do isplate

- na iznos od 39,37 EUR od 15.06.2010. do isplate

- na iznos od 52,00 EUR od 19.07.2010. do isplate

- na iznos od 52,00 EUR od 19.07.2010. do isplate

- na iznos od 77,10 EUR od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 77,10 EUR od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 77,10 EUR od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 91,68 EUR od 11.01.2011. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 88,46 EUR od 10.05.2011. do isplate

- na iznos od 1.300,33 EUR od 20.05.2011. do isplate

- na iznos od 148,66 EUR od 20.02.2012. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, nadoknaditi tužitelju RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.536,91 EUR sa zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja RL za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika OTP banka d.d. za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 19. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. prosinca 2022. u bitnome navodi da je 9. studenoga 2005. sklopio sa prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d., Split, Ugovor o kreditu broj: 93885/05, kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.800,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je u članku 10. pod a) i d) predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom prodajnom tečaju tuženika na dan dospijeća, kao i da su navedene odredbe ništetne. Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Navodi i da je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito predniku tužitelja primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.736,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka uvećano za zatezne kamate od dana donošenja presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 93885/05, no osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare i prigovor negativnih razlika. Navodi da je potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u parnici Potrošač. U bitnome ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema Zakonu o obveznim odnosima (čl. 22 i čl. 26) izričito dopuštena te da je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se o njoj moglo pojedinačno pregovarati. Ukazuje da je valutna klauzula zakonom dopuštena, te navodi da tužitelj kao poslovno sposobna osoba prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije tražio bilo kakva razjašnjenja, odnosno da spornih odredaba nije niti bilo te da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor. Tuženik navodi da je sa svoje strane poduzeo sve kako bi tužitelju predočio relevantne informacije i rizike povezane s valutom u CHF, kao i da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka.

3. Podneskom od 19. ožujka 2024. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev (nakon provedenog financijskog vještačenja) na način da isplatu iznosa od 2.776,17 eura kao posljedice ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli.

3.1. U odnosu na navedeno valja ukazati da je tim podneskom tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, i to povećao postojeći. Smatrajući istu preinaku svrsishodnom, sukladno čl. 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP-a), sud je riješio kao u izreci. Naime, tužitelj je navedenu preinaku učinio po primitku nalaza i mišljenja vještaka, čime su ispunjeni uvjeti propisani istim člankom. Isto tako, sud ukazuje i na činjenicu da se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, a da se prethodno nije protivio preinaci, pa se smatra da je tuženik pristao na navedenu preinaku.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao povijesni izvadak iz sudskog registra (list 7-61 spisa), ugovor o kreditu (list 63-64 spisa), plan otplate (list 65-67 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 68-83 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 84-86 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Petri Blašković (list 148-154 spisa), saslušan je tužitelj (list 164-165 spisa) te je izvršen uvid u sudsku praksu koja prileži spisu.

4.1. Na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava punomoćnici stranaka su suglasno naveli nemaju drugih dokaznih prijedloga te da predlažu donošenje odluke na temelju stanja spisa.

5. Prema tome, predmetom spora zahtjev je isplatu iznosa od 2.776,17 EUR sa zateznim kamatama, kao posljedica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Nije sporno u ovom postupku da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 93885/05 od 9. studenoga 2005. te među strankama nije sporan iznos glavnice kredita.

8. Sporna je valjanost Ugovora u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu te visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je i prigovor zastare te je sporan i tijek zateznih kamata.

9. Prema stavu ovoga suda, tužbeni se zahtjev u konkretnom slučaju temelji na institutu stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15., 60/16. i 29/18.– dalje: ZOO).

10. Izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik (banka) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.;"

11. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

16. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena valutna klauzula u CHF, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

17. Ovdje valja napomenuti kako sud nalazi da su i tužitelj, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužitelj nije razumio, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ga je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužitelja da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da on osobno kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru na pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužitelju. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužitelj je prilikom ugovaranja bio svjestan i očekivao da se njegova obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bio/mogao biti svjestan da se njegova obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morao biti informiran od strane tuženika. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženik tužitelju prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužitelj raspitivao o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedino to da tuženik, nakon što je tužitelj izabrao i pristao na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istome objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužitelja upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužitelj i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužitelju. Također je notorno da tužitelju značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženika, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužitelju mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Sud smatra da je tužitelj prihvatio takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ga je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imao saznanja i bio ih dužan podijeliti s tužiteljem. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

18. Sud ovdje također ukazuje na činjenicu da je iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba, kao i cjelokupnog stanja spisa ne proizlazi okolnost da bi imenovani predmetni ugovor sklopio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužitelj u ovom postupku dokazao svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije ničim dokazao. 19. Pritom valja istaknuti da je na ročištu 26. studenoga 2024. saslušan tužitelj koji navodi da je kredit podignuo kod tuženika radi dobivanja novčanih sredstava koje je koristio u vlastite svrhe. Tom prilikom je došao kod tuženika u banku te su mu tamo rekli da je najpovoljnija opcija za njega ugovor u švicarskim francima. Navodi da nije bio u mogućnosti pregovaranja oko spornih odredbi, kao i da ga nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti.

20. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, a jer je tužitelj iskazivao životno i logično, a njegov iskaz je i sukladan sa dokumentacijom u spisu. Iz navedenog iskaza sud zaključuje da je tužitelj koristio sredstva predmetnog kredita kao potrošač, kao i da nije određeno i precizno upozoren na posljedice mogućeg velikog povećanja rata kredita u odnosu na valutnu klauzulu, kao i da nije bilo mogućnost pregovaranja oko odredaba ugovora o valutnoj klauzuli.

21. Pri tome se posebno i napominje da je ovaj sud utvrdio da je tužitelju predmetni kredit upravo od strane tuženika prikazan i predstavljen za njega kao najpovoljnija opcija.

22. Obzirom da je člankom 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, ovdje u primjenu dolazi institut stjecanja bez osnove.

23. Na prijedlog tužitelja, sud je odredio financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za vještačenja d.o.o. Zadatak vještaka je bio utvrditi visinu potraživanja tužitelja na temelju dokumentacije koja prileži spisu te izračunati i tzv. negativne razlike.

24. Nalazom i mišljenjem vještaka, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je utvrdio ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 2.776,17 EUR.

25. Tužitelj je podneskom od 19. ožujka 2024. naveo da nema primjedbi na nalaz, s obzirom da je isti učinjen detaljno, cjelovito i u skladu s pravilima struke.

25.1. Na glavnoj raspravi održanoj 16. srpnja 2024. zamjenica punomoćnika tuženika je navela da ne osporava matematički izračun vještaka i ne traži njegovo saslušanje.

26. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, obzirom je vještak jasno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe, a na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Predmetnu činjenicu potvrđuju i stranke koje nisu imale prigovore na matematički izračun.

26.1. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanost visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.776,17 EUR sa zateznim kamata na pojedine iznose.

27. U odnosu na prigovor tuženika kojim traži da se u obzir uzmu i tzv. negativne razlike, valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos. Uostalom tuženik nije niti istakao prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev.

28. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku obzirom da je tužba podnesena 6. prosinca 2022., a da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina.

29. Odredbom članka 214. stavka 1-3. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

30. Nadalje, člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a stavkom 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

31. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, slijedom čega je pravomoćnim okončanjem spora pred VTSRH donošenjem presude 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova valutne klauzule u odnosu na tuženika, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

32. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je utvrdio obvezu tuženika na platež iznosa kako je odlučeno izrekom ove presude (s osnova ništetnosti valutne klauzule CHF), a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

33. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo na platež zatezne kamate počev od dana plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate, kako to proizlazi iz točke I izreke po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također valja reći kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzulu nepoštene, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

35. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), te troškovniku tužitelja (list 167 spisa). Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 23. svibnja 2023, 16. srpnja 2024. i 26. studenoga 2024. (Tbr. 9. toč. 1. - 100 bodova svako) te za sastav podneska od 28. prosinca 2022. i 19. ožujka 2024. (Tbr 8. toč. 1. OT – 100 bodova), odnosno ukupno 600 bodova što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR (1.200,00 EUR) i poreza na dodanu vrijednost (300,00 EUR) iznosi 1.500,00 EUR. Tom iznosu valjalo je pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,91 EUR (a koliki iznos pristojbe je tužitelj podmirio). Stoga tužitelja pripada naknada troškova sveukupno 1.536,91 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

36. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom da mu isti nije niti nastao. Također, tužitelju nije priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude, s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

37. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.

38. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

39. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. siječnja 2025.

Sudac:

Goran Goluža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.