REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3929/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po generalnoj punomoći Su-461/2021, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 04. prosinca 2024., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnicu Ivanu Župan, odvjetnicu u Zagrebu i SĐ, odvjetničkog vježbenika i zz za odvjetnike u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.d. u Zagrebu po generalnoj punomoći Su-461/21, kao punomoćnika tuženika dana 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51404627 - 5102414970 od 17. svibnja 2005. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % ( dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 490,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 19. svibnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iste počev od 10. siječnja 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 28.06.2024. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik su dana 17. svibnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006 – 1031262160 / 51404627

– 5102414970 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 31.500,00 CHF (slovima: trideset jedna tisuća petsto CHF), sve u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom vraćanja od 144 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj. U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” propisano je kako je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 02,500 % (slovima: dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora o kreditu te da je, nadalje, korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Slijedom iznesenog, tužitelju je dana 18. svibnja 2005. godine naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 490,59 EUR / 3.696,37 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 10. Ugovora o kreditu.

2. Tužitelj napominje da je Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Nadalje, Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se ista naplaćuje u visini od 2,50 % ( dva cijelih pedeset posto) od iznosa kredita te se naplaćuje prije korištenja kredita. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, te da tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

3. Tužitelj napominje da uz navedeno, plaćanje gore navedene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u ukupnoj visini od 490,59 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 490,59 EUR od iznosa kredita. Osim navedenog, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već je isti kredit građana podignut kako bi tužitelj mogao zatvoriti svoje obveze, kao što i proizlazi iz točke 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

4. U tužbi tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, s tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

5. Nadalje, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 87. st. 1. Z ZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

6. Tužitelj navodi da prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 490,59 EUR, a istovremeno je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada odbija od iznosa kredita, ne spominjući što točno navedena naknada uopće predstavlja, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

7. Tužitelj ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a i sam Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni.

8. Prema svemu navedenom, obzirom se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je tužitelj platio 18. svibnja 2005. godine u iznosu od 490,59 EUR / 3.696,37 (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87. st.1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

9. Tužitelj ističe da je odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10. U ovom konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 490,59 EUR, pa tužitelj predlaže da sud donese presudu:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51404627 - 5102414970 od 17. svibnja 2005. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kao kreditora i tužitelja UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500 % ( dva cijelih pedeset posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, isplati iznos od 490,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 19. svibnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 19. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. Siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.“

11. U tijeku postupka, nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj svojim podneskom od 13.09.2024. godine očituje se na način da tužitelj ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora iznosi 1.817,82 EUR, i to u odnosu na toč. I. tužbenog zahtjeva iznos od 1.327,23 EUR ( obzirom da se istom traži utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu pa samo za navedeni dio tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 19. Zakona o sudskim pristojbama vrijednost iznosi protivi navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno neosnovanim i pravno neutemeljenim, a sve kako isti proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava, tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora.

12. Tužitelj osporava da bi bio osnovan prigovor tuženika da tužitelj ne bi bio potrošač, a sve kako iz točke 3. Ugovora o kreditu jasno i nedvosmisleno proizlazi da je tužitelj kao fizička osoba podigao kredit s određenom namjenom, konkretno kredit za zatvaranje obveza i to s ciljem koji nije u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti već, dakle, u osobne nekomercijalne svrhe, posljedično čemu je njegovo svojstvo potrošača nedvojbeno i više nego evidentno.

13. Tužitelj osporava da bi predmetna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (dalje u tekstu: ulazna naknada) jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao što nisu osnovani niti navodi tuženika kako je bespredmetno ocjenjivati je li ista odredba nepoštena odnosno ništetna. Odredba o ulaznoj naknadi svakako ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa, pa tako tužitelj ističe kako se odredba o ulaznoj naknadi ne može, a u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, podvesti pod kategoriju ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

14. Tužitelj naglašava da odredba o ulaznoj naknadi, a koja je nedvojbeno bila dio već pripremljenog Ugovora o kreditu od strane tuženika, te o kojoj tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti istom razjasnio potrebno značenje i smisao iste, ne može se smatrati jasnom, razumljivom niti lako uočljivom, te da tuženik nije tužitelju objasnio niti predočio egzaktne parametre temeljem kojih bi isti mogao znati koliko će iznositi ulazna naknada. Istom, dakle, nisu bili prezentirani troškovi koje bi tuženik imao u vezi postupka odobravanja i obrade kredita niti zašto je iznos ulazne naknade u korelaciji sa iznosom kredita koji se traži ( budući da je Ugovorom o kreditu ulazna naknada propisana u iznosu od 02,500 % (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, op.). Osim toga, Ugovorom o kreditu također nije niti navedeno po kojem tečaju će se obračunati ulazna naknada odnosno da li će se ista obračunati po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, time da nije niti precizirano da li će za istu naknadu biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora o kreditu, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

15. U tom smislu, sama činjenica da je trošak ulazne naknade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, dok isto govori i u prilog tome da ugovorenom ulaznom naknadom nisu ”pokriveni” stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Uz to, obrada i odobravanje kredita neminovno je u opisu radnog mjesta zaposlenika banke koji sudjeluju u istom, a za koji rad djelatnik banke nije plaćen prema ostvarenom broju obrađenih ili odobrenih kredita.

16. Nadalje, povezani regulatorni troškovi koje opisuje tuženik (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) istovjetni su operativnim troškovima koje tuženik opisuje kao trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično, te se navedeno poklapa i s materijalnim troškovima koje tuženik opisuje kao trošak cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.

17. S tim u vezi, nije razumno zaključiti da se svi naprijed navedeni troškovi namiruju ulaznom naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni, pa se zbog svega naprijed navedenog, može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali te je sasvim očigledno kako je tuženik na tužitelja odredbom o ulaznoj naknadi prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, te je imajući u vidu sve naprijed navedeno, potpuno je neživotan i nelogičan zaključak tuženika da bi odredba o ulaznoj naknadi tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva.

18. Pritom, tužitelj još jednom ističe kako je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

19. Uz već navedeno, tužitelj posebno apostrofira kako tuženik o navedenoj odredbi o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovarao, posebice kada se uzme u obzir da je odredba o ulaznoj naknadi već bila unaprijed formulirana od strane tuženika zbog čega tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a sve kako je predmetni Ugovor o kreditu formulirani standardni ugovor tuženika kao trgovca, te predmetni Ugovor o kreditu predstavlja ugovor po načelu ” uzmi ili ostavi ”, a sporna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi dio je tipskog ugovora, te je temeljem te odredbe tužitelju nametnuta obveza koju isti nije mogao sagledati kao cjelinu.

20. Uz već navedeno, tužitelj upućuje na ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri odnosno suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a posebice na to:

- da je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine, protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od dana 09. travnja 2015. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i ovdje tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna;

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome;

- da su u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 od dana 09. ožujka 2022. utvrđene ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja predmetne naknade ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kredita koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ( izmakle dobiti ).

21. Tužitelj zaključuje da imajući u vidu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, a što je sve posljedično prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a recentnom sudskom praksom u predmetu istovrsne činjenične i pravne osnove odnosno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 673/2023 od dana 13. veljače 2024. odbijena je revizija tuženika / banke kao neosnovana te je potvrđena ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje potrošač mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita.

22. Tužitelj naglašava da je predmetna ugovorna odredba o ulaznoj naknadi izazvala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana iz predmetnog ugovornog odnosa, a na štetu tužitelja kao potrošača, kao slabije i neuke strane naspram tuženika koji je dugogodišnja kreditna institucija velikog tržišnog udjela i jača strana ugovornog odnosa, naime, nusprodukt prihvaćanja ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi u uvjetima kada stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza plaćanja ulazne naknade rezultirana prihvaćanjem standardiziranog Ugovora o kreditu, kao unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika, na način dijametralno suprotan načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ističe kako odredba o ulaznoj naknadi stvara značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja budući da se o istoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, kao i zbog toga što ista tužitelju nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu, posebice obzirom na to da je obrada i odobravanje kredita u opisu radnog mjesta zaposlenika, kao i time da tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio, a niti pojasnio tužitelju strukturu troškova oko ulazne naknade. Uzimajući u obzir sve navedeno, sve i da je tužitelju bila pružena prilika, nerazumno je i nelogično očekivati da bi isti pristao na odredbu o ulaznoj naknadi u pojedinačnim pregovorima, a sve kako ista odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ista odnosi kao i nespornu činjenicu da je tužitelju za iznos ulazne naknade umanjen iznos kredita (koji je istom, dakle, stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom već u umanjenom iznosu, op.).

23. Tuženik, uz sve navedeno smatra da je neosnovan tuženikov prigovor zastare, a sve kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. Siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom će biti odlučeno o ništetnosti. Tim isto, niti prigovor o zastari kamata nije osnovan, budući da iste zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

24. Slijedom svega iznesenoga, tužitelj predlaže da Naslovni sud u daljnjem tijeku postupka provede predložene dokaze, te po zaključenju glavne rasprave usvoji tužbeni zahtjeva tužitelja u cijelosti, kao i obveže tuženika da istom nadoknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

25. U tijeku postupka do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te potražuje i parnične troškove prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave, a na iste potražuje zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

26. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužitelj u tužbi u ovom predmetu zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 2,50 % od iznosa kredita (točka I. tužbenog zahtjeva), dok s te osnove zahtijeva isplatu iznosa od 490,59 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2005. godine pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva).

27. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

28. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 28. lipnja 2024. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.817,82 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 490,59 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 490,59 EUR.

29. Tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje tog statusa, jer se on ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, pa je taj status tužitelj dužan dokazati.

30. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga: - Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te se poziva i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo (čl. 4. st. 2. Direktive). Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pa da tako i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

31. Tuženik ističe da je tuženik ističe tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik/ca Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, g. EĐ koji je tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Uz to što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita.

32. Tako je na letku za “Iz minusa u plus kredite”, str. 1. bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,50 %, pa osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

33. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

34. Tuženik pojašnjava da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl.

35. Tuženik tvrdi da je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

36. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. Tuženik objašnjava da s obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 3.696,37 kn, pa da iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

37. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju, pa imajući u vidu sve navedeno, tvrdnje tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik naglašava da uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

38. Tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik smatra da vezano uz predmetnu ulaznu naknadu proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom, lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade, pa nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu.

39. Tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 17. svibnja 2005. godine, pa ukoliko bi ovaj sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, te ističe da niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja.

40. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade.

41. Tuženik posebno osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate od dana 19. svibnja 2005. godine, te ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, što detaljno obrazlaže tuženik u samom odgovoru na tužbu. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti, smatrajući da promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

42. Tuženik ističe da podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, jer da odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a tuženik smatra da je on bio savjestan u vrijeme predmetnog stjecanja, te da bi tužitelju pripadala zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva, što je ovdje od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu.

43. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa).

44. Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti, već je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita.

45. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017., pa s obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovome pojedinačnom postupku.

46. Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

47. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

48. U tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave tuženik ustraje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora, a nakon što se sasluša tužitelj, predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa uz naknadu tužitelju parničnih troškova ovog postupka, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

49. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dokumentaciju dostavljenu po strankama, te dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, pa kako nakon tako provedenog dokaznog postupka stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, već su predložile da sud donese odluku temeljem stanja spisa na dan 04.12.2024. godine nakon saslušanja tužitelja osobno kao stranke, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

50. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

51. Sud je u skladu s ovlastima iz čl. 40. st. 3. ZPP-a, a na prigovor tuženika utvrdio kao VPS u ovoj pravnoj stvari iznos od 490,59 što je iznos novčanog potraživanja koji tužitelj potražuje na osnovi ništetnosti vezano uz njegov deklaratorni zahtjev o kojem sud mora odlučiti kako bi postojao osnov za nalaganje tuženiku predmetne isplate, a o čemu je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više navrata u svojim odlukama.

52. Među strankama nije sporno da je kredit bio u kunskoj protuvrijednosti od 11.500,00 CHF u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kao i da je tužitelj kao korisnik kredita po tom osnovu platio tuženiku kao kreditoru od iznosa kredita iznos od 3.696,37 kuna, kao naknadu za obradu kredita, što je sadašnjih 490,59 EUR prema službenom fiksnom tečaju konverzije kune u EUR, a da je ista naknada bila izražena u ugovoru o kreditu sa 2,50% od iznosa kredita.

53. Među strankama je sporno da li je predmetna odredba iz čl. 10. Ugovora, a obuhvaćena toč. I. petita tužbenog zahtjeva ništetna, da li tužitelj ima pravo isticati istu ništetnost, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, obzirom da je tužitelj naznačio dospjelost svog novčanog potraživanja s danom 19. svibnja 2005. godine, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 28.06.2024. godine, da li tužitelj ima status potrošača, da li je sporna odredba jasna i razumljiva, lako uočljiva, da li izaziva neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa, da li je pravilno zatražen tijek zatezne kamate, da li se i koja sudska praksa Suda EU i domaćih sudova može primjenjivati na ovaj konkretan slučaj, da li je od utjecaja podzakonski akt Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite i njegova odredba čl. 3. na ovaj slučaj.

54. Sud je radi utvrđenja spornih okolnosti proveo ranije navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke dana 04.12.2024. godine utvrdio da tužitelj koji je rođen 1971. godine i po zanimanju strojarski tehničar, te da je on bio i prije ovog kredita klijent tuženika. Kredit je tužitelju trebao za adaptaciju kuće i kredit je bio vezan uz valutu CHF. Morao je platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i tužitelj nije mogao pregovarati s bankom o visini te naknade. Nije pitao niti mu je itko rekao od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi. Koliko pamti, tužitelj navodi da je isto platio od odobrenog kredita, i to prilikom isplate samog kredita. Smatra da je odredba po kojoj je trebao to učiniti ništetna, jer nije znao zašto to mora učiniti ni na što se odnosi. Tužitelj je iskazao da je on pročitao sam ugovor prije nego što ga je sklopio, ali da nije imao utjecaja ni na tu odredbu niti na što drugo, osim na visinu odobrenog kredita i rok otplate.

55. Kuća koju je tužitelj obnavljao dobivenim kreditom služi za osobne svrhe njega i njegove obitelji tj. za stanovanje i nitko od njih tamo ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost.

56. Sud je ovaj iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao životan, logičan i uvjerljiv, te utvrdio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o ulaznoj naknadi, niti da bi tužitelj dobio obrazloženje od čega se ista naknada sastoji, niti specifikaciju tog iznosa, već samo postotak koji će se naplatiti od tužitelja prilikom realizacije kredita od odobrenog kredita.

57. Sud je utvrdio da je tužitelj bio potrošač u predmetnom ugovoru, te da nije sporno da je tužitelj predmetnu ulaznu naknadu platio upravo u iznosu od 3.696,37 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa utuženog iznosa od 490,59 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, a koji iznos je naplaćen od tužitelja 18.05.2005. što navodi sam tuženik u svojoj potvrdi od 20.05.2024. (list spisa 13).

58. Sud je iz ovog iskaza koji je u skladu sa stanjem spisa utvrdio da je tužitelju bio ponuđen tipski ugovor koji je sadržavao predmetnu odredbu u čl. 10. Ugovora, bez da je tužitelju dana mogućnost da o tome pregovara, ili utječe na visinu te naknade, kao i zna od čega se ta naknada sastoji, kao i zašto je ona upravo 2,50% visine odobrenog kredita, kao i zašto je isto uvjet ugovora. Ista odredba nije obrazložena, ne zna se po kojem tečaju će se naplatiti. Nesporno je da su djelatnici tuženika obrađivali ovaj kredit, kao i što tuženik niti do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari nije obrazložio i dokazao da su ti troškovi nastali upravo u predmetnom iznosu, od čega se sastoje i kako oni rastu s visinom kredita i zbog čega, jer je isti postotak visine kredita od 2,50% i za kredit tužitelja kao i za druge, i to i manje i veće kredite. U svakom slučaju tuženik nije dokazao osnovanost tog dijela svog potraživanja prema toj ugovornoj odredbi, kao niti da su ti troškovi nastali plaćanjem nekim trećim osobama koje nisu zaposlenici banke i u čije redovne zadatke spada upravo obrada kredita i za to su redovno plaćeni.

59. Opravdanost ovih troškova u navedenom postotku ne proizlazi niti iz općih akata tuženika u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, kako niti iz Pravilnika na koji se tužitelj poziva u samom odgovoru na tužbu i čl. 3. istog, a potpuno je jasno da tužitelj ima pravo isticati ništetnost te ugovorne odredbe, kao što je i učinio u ovoj pravnoj stvari.

60. Sud prihvaća tužiteljev iskaz kao istinit i u dijelu da je novac od kredita potrošio na dovršenje kuće u kojoj živi s obitelji, a iz samog ugovora proizlazi da je kredit odobren za zatvaranje minusa po računu i prelazak u plus, a to je svakako potrošačka svrha kredita za fizičku osobu i njezin privatni tekući račun na koji je isplata izvršena, a tužitelj novac koji mu je „sjeo“ na račun trošio za dovršetak kuće u kojoj živi. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj potrošački status u ovom kreditu i ovoj parnici, te da je taj prigovor tuženika neosnovan u cijelosti.

61. Tužitelj je izvršio predmetnu ugovornu obvezu prema tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i dao tužitelju na potpis, a bez da je tužitelj na bilo koji način bio upoznat od čega se pojedinačno sastoji ova naknada, zašto je baš od 2,50% iznosa kredita, a tuženik niti u ovom parničnom postupku nije dokazao pojedine elemente i njihove visine takvih navodnih troškova, niti da bi nekog izvan tuženika poslovno angažirao za takve poslove i npr. posebno platio. Tuženik nije dokazao osnovanost ovako zatraženog i naplaćenog troška ulazne naknade, niti od čega bi se u kojem iznosu od pojedinih usluga isti sastojao, niti u kojem je točno iznosu nastao. 62. Sud je utvrdio da je ovo bilo neosnovano, neopravdano i neobrazloženo i nespecificirano uzimanje novca po tuženiku od tužitelja koji samo pod tim uvjetima da na to pristane, može dobiti predmetni kredit, što je ugovaranje po principu „uzmi ili ostavi“, te je tako sud utvrdio da se ne radi o zabrani manjeg značaja i da nije od utjecaja, kako to neosnovano tvrdi tuženik, činjenica da je tužitelj otplatio cijeli kredit. Tužitelj je platio nešto što je morao prema traženju banke, bez obrazloženja zbog čega, od čega se ta naknada sastoji i zašto je određena i kako baš u ovom postotku od 2,50%.

63. Radi se, prema utvrđenju ovog suda o nepoštenoj odredbi koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi se o nepoštenoj odredbi koja uz ostalo nije niti točno odredila visinu obvezu tužitelja, jer ne navodi po kojem tečaju će se obračunati isti postotak, te ova odredba ima sve značajke propisane u odredbi čl. 322. st. 1., čl. 323. u vezi odredbe čl. 324. - sve ZOO-a, kao i odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, te odredbe čl. 327. i 328., pa je za sud nesporno tužitelj dokazao da je ništetna odredba iz čl. 3. predmetnog Ugovora kako je to sud odlučio pod toč. I. izreke ove presude.

64. U smislu odredbe čl. 1111. i čl. 1115. kao i odredbe čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je temeljem ove ništene odredbe nesporno primio, a kako je tuženik bio nesavjestan u trenutku samog stjecanja, jer je upravo sam tuženik sastavio tipski ugovor na čiji sadržaj vezano uz ovu odredbu tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, to je sud dosudio tužitelju na utuženi iznos plaćene visine naknade od 3.696,37 kn tj. sadašnjih 490,59 EUR i zateznu kamatu zatraženu od dana kada je tuženik taj iznos stekao od tužitelja bez pravne osnove, tj. ništetnom odredbom ugovora, tj. zatraženu od dana nakon što je tužitelj platio taj iznos tužitelju (uplata je bila 18.05.2005. godine prema navodima samog tuženika iz potvrde od 20.05.2024. godine – list spisa 13), a prema odredbi čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a, od dana 19.05.2005. godine pa do isplate.

65. Sud je i prigovor tuženika o njegovoj navodnoj savjesnosti utvrdio neosnovanim u cijelosti, kao i ostale po tuženiku istaknute prigovore u ovoj pravnoj stvari. Tuženik je svjesno, namjerno i paušalno tražio plaćanje naknade za obradu kredita, bez da bi imao potrebu i način dokazati od čega bi se ta naknada sastojala, tj. za koje to troškove obrade i u kojim iznosima, zašto baš u tipskom ugovoru navedenom postotku, a ne nekom drugom, bilo manjem ili većem, kao i okolnost da tužitelj i drugi potrošači nisu mogli dobiti kredit ako ne pristanu na plaćanje iste naknade, jer je ona uvjet za isplatu ostalog iznosa kredita korisniku. Nepoštenost tuženika je evidentna, te po ocjeni ovog suda, neupitna.

66. Treba napomenuti da se pravo na isticanje ništetnosti prema odredbi čl. 328. ZOO ne gasi, te daj dio tužbenog zahtjeva sud usvojio iz svih ranije obrazloženih razloga ne gasi, zbog čega je sud usvoji iz već obrazloženih utvrđenja ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao pod toč. I. izreke ove presude.

67. U odnosu na kondemnatorni dio zahtjeva tužitelja, kao pod toč. II. izreke ove presude, sud je primjenom pravnog stava sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., utvrdio da nije nastupila zastara niti ovog potraživanja tužitelja, jer se i ovdje konkretno radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je (neosnovano) stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega je nedvojbeno kako zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila, jer ovo pravno shvaćanje navodi da zastarni rok u slučaju restituticijskog zahtjeva prema koje su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (analogno i ništetnog dijela ugovora), tj. u slučaju iz čl. 323. st. 1. ZOO-a iz 2005. godine, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavljena ništetost ugovora.

68. Kako je sud tek ovom presudom prvog stupanja, koja nije pravomoćna, utvrdio ništetnost dijela ugovore temeljem čega tužitelj od tuženika traži povrat stečenog bez pravne osnove, potpuno je jasno da za kondemnatorno potraživanje tužitelja, zastara još nije niti počela teći, a kamo li da bi nastupila, kako to neosnovano prigovara tuženik u ovoj pravnoj stvari.

69. Tužitelj je prema utvrđenju ovog suda dokazao osnovanost cijelog svog tužbenog zahtjeva i deklaratornog (kao pod toč. I. izreke), kao i kondemnatornog, te njegovu visinu i dospjelost, a kao pod toč. II. izreke ove presude, te visinu troškova postupka i obvezu tuženika da ih nadoknadi, a sve kao pod toč. III. izreke ove presude, a tuženik nije dokazao osnovanost niti jednog prigovora koji je istakao u tijeku ovog postupka. Kako se radi o potraživanju stečenog bez pravne osnove, utvrdivši nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji tužitelj potražuje u ovoj parnici, to je sud u smislu odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a, od dosudio tužitelju i zatraženu zateznu kamatu počev od dana 19.05.2005. godine pa do isplate. Tužitelj je, kako je to utvrdio ovaj sud, dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, visinu, dospjelost istog, kao i da nije u zastari, a dokazao je i svoj status potrošača, i to samim iskazom kao i dokumentacijom (prvenstveno ugovorom o kreditu), koja je dostavljena po tužitelju u spis. Slijedom iznesenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a sve tuženikove prigovore neosnovanim i nedokazanima u cijelosti.

70. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine prema odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. II. i III. izreke ove presude.

71. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama.

72. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 13.09.2024., ročište 09.10.2024., ročište 04.12.2024. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što je ukupno 200,00 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 100,00 EUR, te čini zbir od 500,00 EUR, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 500,00 EUR i dosuđen kao pod toč. III. izreke ove presude u cijelosti iz svih ranije obrazloženih razloga.

73. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 10. siječnja 2025., pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

74. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.