Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-682/2024-2

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, po sucu Ivici Ragužu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Baliću, odvjetniku u zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Balić i Nenad Banovac iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj: P-860/2021 od 8. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj: P- 860/2021. od 8. rujna 2021.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika.

2. Protiv tog rješenja pravodobno je žalbu izjavio tuženik iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) u svezi s člankom 381. stavak 1. ZPP-a. Tuženik predlaže da se pobijano rješenje prvostupanjskog suda preinači odnosno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu tuženika nije dostavljen odgovor.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji mu je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a u svezi s člankom 381. stavak 1. ZPP-a.

6. U ovom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Splitu, Stalnoj službi u Sinju radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu te potražuje isplatu preplaćenog iznosa zbog nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule iz ugovora o kreditu broj 418-50-3735446 od 19. listopada 2006. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.

6.1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, pozivajući se na odredbe članka 12. Ugovora o kreditu kojom odredbom je ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora.

7. Sud prvog stupnja polazeći od odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – nastavno: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ocijenio je kako se, u konkretnom slučaju, o spornoj odredbi članka 12. Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, a tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj. Navedena odredba članka 12. Ugovora o kreditu, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta visokim troškovima i dovedena u neravnopravni procesnopravni položaj u odnosu na tuženika.

7.1. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud se poziva i na presudu suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C- 244/98 – Ocèano Grupo Editorial SA protiv Rocίo Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr. prema kojoj se ugovorena odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru treba smatrati nepoštenom ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je prvostupanjski sud ocijenio da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a. Također prvostupanjski sud se poziva i na odredbe članka 19. I st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 52/16. – nastavno: ZPK).

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika obrazloženje prvostupanjskog rješenja sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama te ne postoje ikakve proturječnosti ili drugi nedostaci zbog kojih njegovu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati.

9. Iz sadržaja priloženog ugovora o kreditu sklopljenog 19. listopada 2006. proizlazi da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora banke te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je spornu ugovornu odredbu sastavio tuženik i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Iz spisa proizlazi da tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio dokaz saslušanjem svog djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju navedenog ugovora, već samo navodi kako je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla. U navedenom kontekstu potpuno je neodlučna činjenica što je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika obzirom javni bilježnik nije bio nazočan prilikom sastavljanja ugovora od strane tuženika.

10. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to i dokazati.

11. Prema tumačenju suda Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno ispitao nepoštenost sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena nadležnost suda.

12. Slijedom navedenoga, budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje da se o ugovornoj odredbi članka 12. Ugovora o kreditu u kojoj su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, pojedinačno pregovarale, dolaze do primjene odredbe članka 82. alineja 19. ZZP-a koja određuje kako je nepoštena odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

13. Članak 87. stavak 1. ZZP-a propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega je odredba ugovora o kreditu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu člankom 82. alineja 19. ZZP- a jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a. Ovo stoga jer se ugovorenom odredbom pod nadležnosti suda prema mjestu sjedišta tuženika tj. banke otežava potrošačima ostvarivanje njihovih prava iz ugovora pred sudom. Osim toga imajući u vidu i prostornu udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika odnosno ugovorom određenog mjesno nadležnog suda u Zagrebu, tužitelju kao potrošaču otežan bi bio pristup sudu te je zasigurno tužitelju manje otegotno voditi postupak u sudu u blizini svog mjesta prebivališta nego u sudu u [adresa]. Tim više jer je odlazak na sud u Zagreb povezan sa znatnim troškovima prijevoza, gubitkom vremena, te mogućnošću dolaska tužitelja na sud, a koje okolnosti imaju značaj odvraćanja tužitelja od ostvarivanja njegovih prava pred sudom. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika usmjereni da navedena odredba nije prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužiteljicu zastupa kvalificirani opunomoćenik te je ista mogla angažirati opunomoćenika sa sjedištem u [adresa] navodi se da bi prihvaćanjem ovakvog stava došlo do ograničavanja slobode izbora punomoćnika. Pozivanje tuženika na činjenicu da bi u obvezi putovati u Zagreb bio punomoćnik tužiteljice, nije osnovano jer tuženik ispušta iz vida činjenicu da je u tom slučaju obveza tužiteljice naknaditi svom punomoćniku troškove za stvarne izdatke, a koji obuhvaćaju i troškove izbivanja iz pisarnice, naknade za prijevoz koja se obračunava prema prijeđenim kilometrima i slično.

15. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije utvrdio da je tužiteljica osoba koja ima prebivalište u mjestu podnošenja tužbe. Naime, i iz ugovora o kreditu i iz sadržaja istog proizlazi istovjetnost adrese tužiteljice ([adresa]) te je stoga pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima prebivalište na području njegove nadležnosti.

16. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se ne primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ovdje je prvostupanjski sud pravilno cijenio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a sve imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj Gr1-143/19. od 11. prosinca 2019. vezano za primjenu odredbe članka 19. I st. 1. ZPK.

17. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19.) navodi se kako je prvostupanjski sud samo naveo da su odredbe iz ranijeg Zakona o zaštiti potrošača sadržajno identične odredbama iz članka 49. Zakona o zaštiti potrošača, a koji je bio na snazi u trenutku donošenja navedenog rješenja prvostupanjskog suda. Dakle, prvostupanjski sud svoju je odluku utemeljio na odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu te je u obrazloženju samo izvršio komparaciju tadašnjeg Zakona o zaštiti potrošača sa Zakonom o zaštiti potrošača koji je na snazi u trenutku donošenja pobijanog rješenja.

18. Slijedom svega navedenog pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je ništetna odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti. Iz navedenog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavak 1. do 4. ZPP-a.

19. S obzirom na navedeno, sukladno članku 380. točka 2. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

20. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

21. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Vukovar, 10. siječnja 2025.

Sudac:

Ivica Raguž