Republika Hrvatska
Općinski sud u Puli-Pola
Stalna služba u Rovinju-Rovigno
Rovinj, Obala P. Budicin 4
Posl.br. P-1239/2019-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima zajedničkog odvjetničkog ureda Dejana Jakca i Marine Mraković, odvjetnicima u Buzetu, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenoga 2024. godine u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, dana 10. siječnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.815,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kako slijedi:
- na iznos od 21,37 EUR od 1.9.2007 do isplate
- na iznos od 21,37 EUR od 1.10.2007 do isplate
- na iznos od 32,89 EUR od 1.11.2007 do isplate
- na iznos od 32,72 EUR od 1.12.2007 do isplate
- na iznos od 32,99 EUR od 1.1.2008 do isplate
- na iznos od 32,92 EUR od 1.2.2009 do isplate
- na iznos od 33,47 EUR od 2.2.2008 do isplate
- na iznos od 33,63 EUR od 1.3.2008 do isplate
- na iznos od 64,01 EUR od 1.4.2008 do isplate
- na iznos od 62,31 EUR od 1.5.2008 do isplate
- na iznos od 61,56 EUR od 3.6.2008 do isplate
- na iznos od 62,20 EUR od 1.7.2008 do isplate
- na iznos od 60,95 EUR od 1.8.2008 do isplate
- na iznos od 60,88 EUR od 2.9.2008 do isplate
- na iznos od 61,58 EUR od 2.10.2008 do isplate
- na iznos od 66,27 EUR od 1.11.2008 do isplate
- na iznos od 63,62 EUR od 3.12.2008 do isplate
- na iznos od 73,44 EUR od 1.1.2009 do isplate
- na iznos od 73,98 EUR od 3.2.2009 do isplate
- na iznos od 74,14 EUR od 3.3.2009 do isplate
- na iznos od 73,10 EUR od 1.4.2009 do isplate
- na iznos od 73,10 EUR od 1.5.2009 do isplate
- na iznos od 71,59 EUR od 2.6.2009 do isplate
- na iznos od 70,43 EUR od 1.7.2009 do isplate
- na iznos od 70,53 EUR od 1.8.2009 do isplate
- na iznos od 70,88 EUR od 1.9.2009 do isplate
- na iznos od 70,66 EUR od 1.10.2009 do isplate
- na iznos od 69,97 EUR od 3.11.2009 do isplate
- na iznos od 70,77 EUR od 1.12.2009 do isplate
- na iznos od 71,37 EUR od 1.1.2010 do isplate
- na iznos od 72,30 EUR od 2.2.2010 do isplate
- na iznos od 71,86 EUR od 2.3.2010 do isplate
- na iznos od 73,17 EUR od 1.4.2010 do isplate
- na iznos od 72,69 EUR od 1.5.2010 do isplate
- na iznos od 73,27 EUR od 2.6.2010 do isplate
- na iznos od 77,59 EUR od 1.7.2010 do isplate
- na iznos od 76,41 EUR od 3.8.2010 do isplate
- na iznos od 79,16 EUR od 1.9.2010 do isplate
- na iznos od 77,91 EUR od 1.10.2010 do isplate
- na iznos od 76,05 EUR od 3.11.2010 do isplate
- na iznos od 79,28 EUR od 1.12.2010 do isplate
- na iznos od 74,80 EUR od 1.1.2011 do isplate
- na iznos od 71,81 EUR od 1.2.2011 do isplate
- na iznos od 72,65 EUR od 1.3.2011 do isplate
- na iznos od 71,19 EUR od 1.4.2011 do isplate
- na iznos od 71,20 EUR od 1.5.2011 do isplate
- na iznos od 76,14 EUR od 1.6.2011 do isplate
- na iznos od 76,39 EUR od 1.7.2011 do isplate
- na iznos od 80,43 EUR od 2.8.2011 do isplate
- na iznos od 77,96 EUR od 1.9.2011 do isplate
- na iznos od 75,30 EUR od 1.10.2011 do isplate
- na iznos od 57,77 EUR od 1.11.2011 do isplate
- na iznos od 57,41 EUR od 1.12.2011 do isplate
- na iznos od 58,07 EUR od 1.1.2012 do isplate
- na iznos od 58,61 EUR od 1.2.2012 do isplate
- na iznos od 58,50 EUR od 1.3.2012 do isplate
- na iznos od 57,76 EUR od 1.4.2012 do isplate
- na iznos od 57,88 EUR od 1.5.2012 do isplate
- na iznos od 57,89 EUR od 1.6.2012 do isplate
- na iznos od 57,26 EUR od 1.7.2012 do isplate
- na iznos od 57,14 EUR od 1.8.2012 do isplate
- na iznos od 56,61 EUR od 1.9.2012 do isplate
- na iznos od 55,74 EUR od 2.10.2012 do isplate
- na iznos od 56,19 EUR od 1.11.2012 do isplate
- na iznos od 56,28 EUR od 1.12.2012 do isplate
- na iznos od 55,80 EUR od 1.1.2013 do isplate
- na iznos od 54,30 EUR od 1.2.2013 do isplate
- na iznos od 55,13 EUR od 1.3.2013 do isplate
- na iznos od 54,97 EUR od 3.4.2013 do isplate
- na iznos od 54,32 EUR od 1.5.2013 do isplate
- na iznos od 52,77 EUR od 1.6.2013 do isplate
- na iznos od 52,50 EUR od 2.7.2013 do isplate
- na iznos od 52,56 EUR od 1.8.2013 do isplate
- na iznos od 52,82 EUR od 1.9.2013 do isplate
- na iznos od 53,26 EUR od 1.10.2013 do isplate
- na iznos od 52,65 EUR od 1.11.2013 do isplate
- na iznos od 52,63 EUR od 1.12.2013 do isplate
- na iznos od 52,65 EUR od 1.1.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], od 5.598,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini kamatne stope koja teče od dospijeća pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kako slijedi:
na iznos od 0,01 EUR od 1.4.2008 do isplate
- na iznos od 11,74 EUR od 1.11.2008 do isplate
- na iznos od 2,47 EUR od 2.12.2008 do isplate
- na iznos od 14,95 EUR od 1.1.2009 do isplate
- na iznos od 17,35 EUR od 3.2.2009 do isplate
- na iznos od 18,44 EUR od 3.3.2009 do isplate
- na iznos od 15,47 EUR od 1.4.2009 do isplate
- na iznos od 16,06 EUR od 1.5.2009 do isplate
- na iznos od 11,51 EUR od 2.6.2009 do isplate
- na iznos od 8,15 EUR od 1.7.2009 do isplate
- na iznos od 9,05 EUR od 1.8.2009 do isplate
- na iznos od 10,83 EUR od 1.9.2009 do isplate
- na iznos od 10,69 EUR od 1.10.2009 do isplate
- na iznos od 8,90 EUR od 3.11.2009 do isplate
- na iznos od 12,28 EUR od 1.12.2009 do isplate
- na iznos od 14,99 EUR od 1.1.2010 do isplate
- na iznos od 18,85 EUR od 2.2.2010 do isplate
- na iznos od 17,98 EUR od 2.3.2010 do isplate
- na iznos od 23,23 EUR od 1.4.2010 do isplate
- na iznos od 22,26 EUR od 1.5.2010 do isplate
- na iznos od 25,01 EUR od 2.6.2010 do isplate
- na iznos od 41,02 EUR od 1.7.2010 do isplate
- na iznos od 37,60 EUR od 3.8.2010 do isplate
- na iznos od 48,20 EUR od 1.9.2010 do isplate
- na iznos od 44,58 EUR od 1.10.2010 do isplate
- na iznos od 38,73 EUR od 3.11.2010 do isplate
- na iznos od 51,20 EUR od 1.12.2010 do isplate
- na iznos od 67,77 EUR od 1.1.2011 do isplate
- na iznos od 56,49 EUR od 1.2.2011 do isplate
- na iznos od 60,90 EUR od 1.3.2011 do isplate
- na iznos od 55,87 EUR od 1.4.2011 do isplate
- na iznos od 56,84 EUR od 1.5.2011 do isplate
- na iznos od 78,37 EUR od 1.6.2011 do isplate
- na iznos od 80,53 EUR od 1.7.2011 do isplate
- na iznos od 98,57 EUR od 2.8.2011 do isplate
- na iznos od 89,41 EUR od 1.9.2011 do isplate
- na iznos od 79,35 EUR od 1.10.2011 do isplate
- na iznos od 79,93 EUR od 1.11.2011 do isplate
- na iznos od 79,19 EUR od 1.12.2011 do isplate
- na iznos od 84,18 EUR od 1.1.2012 do isplate
- na iznos od 88,55 EUR od 1.2.2012 do isplate
- na iznos od 89,18 EUR od 1.3.2012 do isplate
- na iznos od 86,26 EUR od 1.4.2012 do isplate
- na iznos od 88,33 EUR od 1.5.2012 do isplate
- na iznos od 89,77 EUR od 1.6.2012 do isplate
- na iznos od 87,51 EUR od 1.7.2012 do isplate
- na iznos od 88,18 EUR od 1.8.2012 do isplate
- na iznos od 86,50 EUR od 1.9.2012 do isplate
- na iznos od 82,84 EUR od 2.10.2012 do isplate
- na iznos od 86,92 EUR od 1.11.2012 do isplate
- na iznos od 88,92 EUR od 1.12.2012 do isplate
- na iznos od 87,57 EUR od 1.1.2013 do isplate
- na iznos od 80,02 EUR od 1.2.2013 do isplate
- na iznos od 86,55 EUR od 1.3.2013 do isplate
- na iznos od 87,18 EUR od 3.4.2013 do isplate
- na iznos od 84,71 EUR od 1.5.2013 do isplate
- na iznos od 76,87 EUR od 1.6.2013 do isplate
- na iznos od 76,72 EUR od 2.7.2013 do isplate
- na iznos od 78,72 EUR od 1.8.2013 do isplate
- na iznos od 81,90 EUR od 1.9.2013 do isplate
- na iznos od 86,29 EUR od 1.10.2013 do isplate
- na iznos od 84,13 EUR od 1.11.2013 do isplate
- na iznos od 85,77 EUR od 1.12.2013 do isplate
- na iznos od 87,64 EUR od 1.1.2014 do isplate.
- na iznos od 92,55 kn od 1.2.2014 do isplate
- na iznos od 95,02 kn od 1.3.2014 do isplate
- na iznos od 94,21 kn od 1.4.2014 do isplate
- na iznos od 91,49 kn od 1.5.2014 do isplate
- na iznos od 90,61 kn od 1.6.2014 do isplate
- na iznos od 91,01 kn od 1.7.2014 do isplate
- na iznos od 94,10 kn od 1.8.2014 do isplate
- na iznos od 96,70 kn od 2.9.2014 do isplate
- na iznos od 96,16 kn od 1.10.2014 do isplate
- na iznos od 98,41 kn od 1.11.2014 do isplate
- na iznos od 99,94 kn od 2.12.2014 do isplate
- na iznos od 99,04 kn od 1.1.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.2.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 3.3.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.4.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.5.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 2.6.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.7.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.8.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.9.2015 do isplate
- na iznos od 99,29 kn od 1.10.2015 do isplate, sve u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosu u visini od 10.414,56 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu obračunatu počevši od 01. listopada 2015. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici ĆŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznosu visini od 3.787,77 eura u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 2.033,53 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. U preostalom dijelu tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 450,00 eura o d b i j a s e kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Dana 14. lipnja 2019. godine (predano na poštu 12. lipnja 2019. godine) kod ovoga suda pod posl.br. P-1239/2019 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tuženice, radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF iz u govora o kreditu sklopljenog 06. prosinca 2006. godine.
1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:
- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa pravnom prednicom tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 346-111/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 06. prosinca 2006. godine koji je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] pod brojem ovjere OU-1046/06 dana 07. prosinca 2006. godine;
- da je predmetnim ugovorom o kreditu odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora) uz ugovorenu kamatnu stopu od 3,88% koja se obračunava mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključena je u anuitete (čl. 3. Ugovora) s time da je ugovoreno da banka ugovorenu kamatnu stopu neće mijenjati do 30. lipnja 2007. godine ako se korisnik pridržava svih odredbi ugovora dok ukoliko se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora banka da je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita primijeniti kamatnu stopu u komercijalnu;
- da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu, Ugovoreno da se kamatna stopa nakon 01. srpnja 2007. godine, ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi ugovora, mijenja na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade" sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke;
- da se početno ugovorena kamatna stopa od 3,88% sukladno čl. 6. Ugovora u nekoliko navrata mijenjala jednostrano odlukom banke bez poznate metode i određenih parametra te takav način obračuna nije niti određen niti poznat tužiteljici;
- da tužiteljica ne posjeduje obavijesti o kamatnim stopama, ali unatoč navedenom zna da su iste u jednom periodu iznosile preko 6,00%, što je više od početne kamatne stope za 55%;
- da period od 2010. pa sve do 2015. godine bilježi rast tečaja CHF pa je isti u 2015. godini iznosio čak 7,90, što je čak za 70% više od početnog tečaja;
- da je tužiteljici bio poznat samo početni tečaj CHF, a ista nije znala niti je mogla znati na koji način će se on mijenjati i koliko će zbog toga iznositi pojedini anuitet;
- da su ništetne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora ali su također ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula gdje je isplata glavnice i anuiteta vezana za valutu švicarski franak što da je utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni brojPž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine;
- da je u predmetnoj presudi vezano za promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;
- da je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva;
- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);
- da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli;
- da se odredbom o valutnoj klauzuli i redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega te odredbe moraju biti određene odnosno odredive, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;
- da je prema čl. 272. ZOO, činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO);
- da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO);
- da je tužiteljica kredit ishodila u privatne svrhe kao potrošač, a kredit vezan za CHF valutu s promjenjivom kamatnom stopom ponuđen od strane banke, tužene, kao najpovoljniji;
- da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica kao korisnica kredita i prednica tužene, kao kreditor nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;
- da je prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), takva ugovorna odredba nepoštena, a kao takva ništetna;
- da je odredbom čl. 6. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica da je bila u situaciji da nije imala utjecaja na sadržaj budućeg ugovora, te se nalazila u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, a banka prije sklapanja ugovora ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužiteljici kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora, te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu;
- da je vezano za valutnu klauzulu iz samog ugovora razvidno da je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost 62.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tužene, važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 17 godina, a isplata trebala biti vršena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 415,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja;
- da odredba o valutnoj klauzuli navedena na taj način nije lako razumljiva;
- da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta pa samo saznanje tužiteljice da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi tužiteljicu upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita;
- da tužena prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirala, nije joj objasnila i nije ju upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji;
- da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženoj, s obzirom na njen predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato;
- da je tužena prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice;
- da se ne može razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste;
- da je tužena kao pravna osoba koja se bavi djelatnošću davanja kredita mogla predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupni trošak kredita;
- da je tužena svoj položaj ugovorne strane u kreditu zaštitila prilikom sklapanja ugovora na način da je isti ugovorila čitav niz sredstva osiguranja i to: založno pravo na nekretnini banke, policu osiguranja nekretnine vinkulirana u korist banke, Izjave o zapljeni primanje sukladno odredbama Ovršnog zakona od tužitelja i sudužnika, bjanko mjenicu od tužitelja i sudužnika, bjanko mjenicu bez protesta i sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice, potpisanim od strane korisnika kredita i svih sudužnika (članak 9. i 10. ugovora.);
- da se tužena također zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da na sebe nije preuzela nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu čime je također uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što upravo upućuje na zaključak da je tužena znala za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF te da se ista od tog rizika zaštitila na način da je sav rizik prebacila na drugu, slabiju, ugovornu stranu, ovdje tužiteljicu;
- da sve navedeno potvrđuju i presude suda Europske unije, npr. presude suda Europske unije C-119/17 te C-126/17( prva je vezana za jedan slučaj u Rumunjskoj, a druga za slučaj u Mađarskoj) kojima se potvrđuje s da nacionalni sud kod utvrđivanja nepoštenosti ugovorene valutne klauzule mora utvrditi: je li potrošač upozoren i informiran o rizicima te o svim bitnim informacijama vezanima za konkretnu ugovorenu valutu, je li ta valuta ugovorena u dobroj vjeri te je li takva odredba izazvala kasnije neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača;
- da ako bi se sve to utvrdilo, nacionalni sud prema odluci Suda EU može presuditi ništetnost ugovornih odredbi ugovora vezanih za valutnu klauzulu CHF, i to zbog nepošteno ugovorene valutne klauzule CHF te još dodatno zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi;
- da je presudom C-119/17 Sud EU utvrdio da je odredba ugovora o kreditu zbog koje se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključivanja ugovora, podložna ocijeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda;
- da je presudom C-126/17 Sud EU utvrdio sljedeće: "Odredba o valutnoj klauzuli mora biti takva da prosječni potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv te obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje proističu iz ugovora, a osobito ukupni trošak njegovog kredita";
- da ako u skladu s time nacionalni sud utvrdi protupravni karakter odredbe o valutnoj klauzuli, taj sud može proglasiti nevaljanost cjelokupnog ugovora, ako on ne može i dalje važiti nakon ukidanja tih odredbi;
- da su Ugovorne strane ugovora o kreditu sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 346- 111/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorile kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela;
- da su stranke također suglasno utvrdile stanje nove glavnice u visini od 21.833,08 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke;
- da provedenom konverzijom tužiteljica nije uopće obeštećena, a sve iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan;
- da je razlika pretplate trebala biti veća od utvrđene slijedom čega je i preostali dio glavnice puno manji, a točan iznos svih preplaćenih iznosa da će se utvrdit vještačenjem u ovom postupku;
- da je nakon izvršene konverzije u 2016. godini tužiteljica izvršila prijevremeno zatvaranje kredita te je isti sada u cijelosti isplaćen;
- da tužiteljica ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, prema čijem stavu korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita;
- da ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni;
- da je tužena ponudom konverzije postupila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima;
- da je kamatna stopa određena Aneksom ugovora o kreditu određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke);
- da konvertiranjem stoga nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana;
- da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (predmet VŠ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji;
- da činjenica, da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača;
- da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužiteljici u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju;
- da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tužena kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;
- da je odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi;
- da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom;
- da obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;
- da je odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužiteljici pripada pravo da joj tužena vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatila i primila, jer je tako naplaćeni novčani iznos tužena stekla bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a;
- da je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (3,88%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke;
- da bi kod obračuna anuiteta trebalo primijeniti početni tečaj koji je jedini bio određen;
- da je tužena tako stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi razliku stvarno uplaćenog (jer isto sadržava povećanje tečaja i kamate) i početnog anuiteta (sa zateznom kamatom od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate), kako do dana 30. rujna 2015. godine, tako i nakon 30. rujna 2015. godine (s obzirom na razliku plaćenog prema EUR anuitetu i početnog anuiteta po početnom srednjem tečaju, sa zateznom kamatom na razliku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate – a koja razlika se utvrđuje vještačenjem uzimajući u obzir i iznos konverzije za razdoblje nakon 30. rujna 2015. godine u odnosu na početni anuitet i početni tečaj);
- da je tužiteljici stoga tužena dužna vratiti sve preplaćene iznose anuiteta koji predstavljanju razliku uplata obračunatu na način naveden u prethodnom stavku;
- da se prije pokretanja parničnog postupka tužiteljica obratila tuženoj radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa, što da je ista odbila usmenim putem obrazloživši joj da ne predaju dokumentaciju za otplaćene kredite, a na ponovno inzistiranje to istovjetno navela i u pisanom e-mailu od 11. lipnja 2019. godine;
- da tužiteljica nije u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom koju smatra da je tužena dužna predati a nije, do podnošenja tužbe, slijedom čega se u tužbi predlaže sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a da sud naloži tuženoj dostaviti navedenu dokumentaciju po čijem primitku bi se provelo vještačenje po vještaku financijske struke, a potom tužiteljica bila u stanju precizirati tužbeni zahtjev. 1.2. Rješenjem ovoga suda od 13. veljače 2020. godine naloženo je tuženici da sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a dostavi taksativno navedenu dokumentaciju potrebnu za izradu nalaza i mišljenja vezano za predmetni ugovor o kreditu koju je tužena na poziv suda dostavila dana 16. ožujka 2020. godine (list 21-65).
1.3. Rješenjem od 16. ožujka 2020. godine tužiteljica je pozvana da sukladno odredbi čl. 186.b st. 4. ZPP-a u roku od 30 dana od zaprimanja rješenja i dokumentacije u privitku, određeno postavi tužbeni zahtjev, što je ista i učinila podneskom od 21. travnja 2020. godine (list 67-70).
1.4. Slijedom svega navedenog podneskom od 21. travnja 2020. godine tužiteljica predlaže sudu na osnovu ništetnih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu naložiti tuženoj da isplatiti tužiteljici iznos 91.640,95 kuna odnosno 12.162,84 eura (prema fiksnom tečaju 7.53450) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svakomjesečnu izračunatu preplatu po izvansudskom izračunu, a koji zahtjev je usklađen po provedenom financijskom vještačenju i promjeni službene valute Republike Hrvatske podneskom od 13. studenoga 2024. godine (list 699-704).
2. U odgovoru na tužbu od 30. travnja 2020. godine (list 89-109) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući tužitelju pravni interes za ovu tužbu, uz isticanje prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:
- da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije zamijenio ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine drugim i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne egzistiraju stoga da je tužitelj provedbom konverzije u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju potražuje u ovom postupku;
- da ZID ZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača;
- da je navedenim ZID ZPK, u čl. 19.b, određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR;
- da se u tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu;
- da je ZID ZPK u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom;
- da stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu;
- da je sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik pristao da ukupan iznos kojega tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena;
- da tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc;
- da pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja);
- da je kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, jer je upravo iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR;
- da kako je zakonodavac prisilnim propisom ZID ZPK uredio način potpune restitucije potrošača, pa je stoga tužiteljevo pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvarila konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka;
- da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom Republike Hrvatske kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja;
- da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku;
- da se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne);
- da u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, slijedom čega pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno;
- da je tuženik postupao sukladno važećem Zakonu o bankama, odnosno odredaba čl. 172., 173. i 175.;
- da je tuženik postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona;
- da je tuženik sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“;
- da se tuženik u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača/03 koji određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“;
- da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a tuženik je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika;
- da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno članku 269. st. 2 i čl. 272. toga Zakona;
- da se odredivost kamatne stope ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu;
- da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužiteljica nesumnjivo pristala na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope;
- da tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;
- da tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost;
- da je poslovna praksa tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora;
- da je tužitelju još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze;
- da je javni bilježnik provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi;
- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja;
- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;
- da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika;
- da je tužiteljica očito dobrovoljno pristala na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužiteljici u skladu sa zakonskim obvezama;
- da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;
- da je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljicu te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja;
- da i u slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe;
- da tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti;
- da predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna;
- da tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države;
- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično);
- da je iracionalno stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli;
- da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF;
- da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF;
- da mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika;
- da tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,99%;
- da svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama i dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka;
- da se prigovara i zastari potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi ništetnosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora;
- da budući bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa;
- da tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku;
- da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.
2.1. Slijedom svega navedenog tužena predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, podredno odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od donošenja presude do isplate.
3. Tužiteljica se očitovala na navode iz odgovora na tužbu tuženika podneskom od 27. listopada 2020. godine (list 234-245) u bitnome navodeći da je konverzijom uređen odnos za ubuduće. Stoga, da se tužiteljica ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada ona to nije bila, a EUR simulirani otplatni plan banci da je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice. Navodi se da je tužiteljica formalno imala izbora prihvatiti ili ne konverziju no suštinski, da izbor nije postojao s obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno. Takav kredit da tužiteljica više nije bila u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazila u situaciji u kojoj zapravo nema izbora osim prihvatiti konverziju. Slijedom navedenog da je konverzija svim potrošačima bila faktično nametnuta, a u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, kada su potrošači imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Nadalje, tužiteljica ukazuje da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno da konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu jer ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a). Ukazuje se da i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona, koji štite prava potrošača, a isto da proizlazi i iz prakse Europske unije koja u presudi C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine navodi, kako čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da se odredbe ugovora koje su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošača, za koji se može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili usluga i tog potrošača pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što da je na nacionalnom sudu da provjeri. Konverzija kredita iz CHF u EUR po pravilima i načelima ZID ZPK uzimajući u obzir da je tada potrošaču bilo nepoznato da je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, ponovno da je prouzročila znatnu neravnotežu u vidu konvertirane glavnice koja je bila veća od one u početnom otplatnom planu. U predmetnom slučaju tužena da je prije potpisivanja sporazuma o konverziji morala tužiteljicu upozoriti na ništetnost valutne klauzule, koje sve financijske/matematičke posljedice nose tečajne razlike koje su ušle u obračun preostale neotplaćene glavnice u CHF, i kakve bi te posljedice bile da je ta odredba ništetna, što tužena nije učinila. Da stranka i nakon izvršene konverzije ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi, da je utvrđeno u presudi Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 odnosno i rješenju posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. godine, u kojima je zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi Ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Suprotno navodima tužene, tužiteljica ističe kako je VSRH u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine ukazao, kako tužiteljica ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kad je konverzija provedena u skladu sa zakonom, kakvo shvaćanje je u skladu s presudom Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (presuda Ć) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga, da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog postupka, što da se očituje u činjenici da tužiteljica nakon konverzije nije obeštećena uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, što da se utvrdilo kroz vještačenje (izvansudsko) i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu koje se predlaže provjeriti kroz sudski postupak po sudskom vještaku. S tim u svezi da treba utvrditi, da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladno početno otplatnom planu odnosno, bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Vezano za presude VTS RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i VTS RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, te presude Revt-249/2014, osporavaju se navodi tužene o tome kako se granice tih pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu ne protežu i na predmet ovoga spora jer predmet spora je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe, a osnova toga je utvrđena upravo tim pravomoćnim presudama, pa ostaje u pojedinačnim slučajevima utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Tužiteljica navodi da ne postoje okolnosti zbog kojih se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je u tvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj jer je tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku. Njezin se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima. Konačno, tužiteljica ukazuje kako je ovdje riječ o ugovornom odnosu u kojem ona ima status potrošača, a tužena status trgovca te da bi stoga trebalo primjenjivati odredbe čl. 81. ZZP/03, da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te je tužiteljica kao potrošač nije imala nikakvih utjecaja na njihov sadržaj pa su iste odredbe već samim time nepoštene, i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Daljnji navodi tužiteljice glede ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u bitnome su ponavljanja iz same tužbe odnosno utvrđenja iz pravomoćnih presuda po kolektivnoj tužbi o kojim će u nastavku obrazloženja biti dalje riječi. Vezano za prigovor zastare, ukazuje se na primjenu petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO-a, budući da je riječ o stjecanju bez osnove, a koji rok je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počinje ponovno teći od dana pravomoćnosti presude VTS RH, a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. godine (predano na poštu) nije protekao rok zastare od 5 godina pa niti jedan dio potraživanja nije zastario.
4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:
- čitanjem Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine (list 6-13);
- čitanjem prihvata izračuna konverzije (list 14);
- čitanjem obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 23-24, 28-29, 44, 48);
- uvidom u otplatni plan (list 25-27, 30-32, 46,49-51, 55-57, 59-65, 73-86, 534-535); - čitanjem pregleda prometa za klijenta (list 33-43, 45);
- uvidom u specifikaciju uplata (list 52-54, 58);
- uvidom u rekapitulaciju ispisa preplate kredita (list 71-72);
- uvidom u promidžbeni materijal za kredite u CHF (list 190-207);
- uvidom u zahtjev za kredit (list 523);
- obavijesti o provedenoj konverziji (list 522-533);
- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 651-672).
- saslušanjem svjedoka EŠ na ročištu od 27. studenoga 2024. godine (list 705-706);
- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 27. studenoga 2024, godine (list 706-707);
- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 27. studenoga 2024. godine (list 707-708).
5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 4.815,73 eura i s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 5.598,83 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačno mjesečno utvrđene iznose preplate od dospijeća do isplate, odnosno u smislu eventualne kumulacije da po oba osnova ništetnih odredbi isplati iznos od 14.202,33 eura, ukoliko sud prihvati uračunavanje kompletnih efekata konverzije, a sve temeljem Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita (EŠ kao sudužnika odnosno GŠ V kao založnog dužnika) te pravne prednice tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] dana 07. prosinca 2006. godine pod brojem OU-1046/06.
7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:
- da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj: 346- 111/2006 solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] pod brojem OU-1046/06 dana 07. prosinca 2006. godine za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 62.000,00 CHF sa rokom otplate 17 godina (204 mjesečnih anuiteta) i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,88% godišnje;
- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene šest puta povišenjem iste (4,60%, 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95% i 5,45%) do konačnog smanjenja na 3,23% sukladno ZID ZPK (NN 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF;
- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 346-111/2006 provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dana 29. siječnja 2016. godine, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).
8. Sporno je među parničnim strankama:
- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;
- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;
- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji joj iznos obeštećenja pripada;
- da li je osnovan prigovor zastare.
9. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.
9.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.
9.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.
9.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.
10. Prigovor zastare nije osnovan.
10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica je tužbu podnijela 12. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.
11. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.
12. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 06. prosinca 2006. godine (solemniziran 07. prosinca 2006. godine).
13. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.
14. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.
15. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 06. prosinca 2006. godine (solemniziran 07. prosinca 2006. godine), pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.
16. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.
17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
18. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.
19. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
20. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.
21. U odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.
22. Da je tome tako proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka EŠ, tužiteljičinog supruga kao i iz stranačkog iskaza tužiteljice.
22.1. Naime, istovjetno tužiteljičinom iskazu svjedok iskazuje da je tužiteljica predmetni kredit uzela radi kupnje stana u [adresa] u [adresa], gdje supružnici i danas stanuju, a zbog potrebe realizacije kredita u banku dolazili više puta. Svjedok tvrdi da je odmah kod prvih informacija od strane bankarice ponuđen kredit u CHF kao povoljniji zbog niže kamate, iako je pomenuto da su promjenjive. Međutim, da se pored toga ništa nije objasnilo što može utjecati na promjenu kamatne stope, kako se ona može mijenjati i o čemu to ovisi. Tvrdi se da bankarica ništa nije pojašnjavala niti po pitanju valute CHF, za koju navodi da je tada samo znao da je riječ o valuti Švicarske Konfederacije. Naime, da ništa nije ukazivalo o rizičnosti ugovaranja kredita u toj valuti, a niti je ponuđen kredit u EUR valuti već po sjećanju svjedok pamti samo kredit u kunama koji da je bio skuplji i nepovoljan. Konačno navodi da se njima nije pojasnilo da HNB ne štiti valutu CHF u odnosu na kunu, što da osobno i nije znao, a niti se bilo što u ekonomskom smislu pojašnjavalo kod javnog bilježnika.
22.2. Tužiteljica je u cijelosti potvrdila iskaz supružnika koji je sudjelovao u postupku odobrenja kredita i istog potpisao kao sudužnik, pojašnjavajući da se obratila pravnoj prednici tužene tadašnjoj Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao svojoj banci, gdje joj je bankarica E odmah ponudila kredit u CHF kao najpovoljniji navodeći pri tome da ga svi uzimaju. Slijedom navedenog da se s povjerenjem odlučila za ovaj kredit ne znajući ništa o valuti CHF, kako ovu valutu nije koristila niti je pratila tečaj iste, i ne sluteći da bi ugovorena kamatna stopa koja je bila odlučna da se uzme kredit u CHF, kasnije toliko mijenjala. Tužiteljica potvrđuje navode svjedoka da im bankarica ništa nije govorila o uvjetima promjene kamatne stope, odnosno o čemu bi to ovisilo i koji su to parametri koji mogu utjecati na promjenu, a kredit im bio potreban za kupnju obiteljskog stana u kojem i danas stanuju. Isto tako da bankarica ništa nije govorila o rizičnosti valute CHF već suprotno, tvrdila da je valuta stabilna i da je kamata povoljna, a ovaj kredit najbolji. Početna rata od 1.400,00 kuna da je kasnije porasla do 3.100,00 kuna, tako da je premašila i njezinu plaću iz kojeg razloga, da bi smanjila mjesečnu ratu da je poslušala banku i prihvatila ponuđenu konverzija, da bi nakon toga posuđenim novcem od oca i taj konvertirani kredit u eurima zatvorila 2016. godine. Tužiteljica je učinila nespornim, da je ugovor pročitala prije potpisa kod javnog bilježnika gdje joj se prvi puta i predočio, te da nije tražila bilo kakvo pojašnjenje s obzirom je bankarica E govorila sve pozitivno i da nema rizika stoga, da niti je imala razloga pitati suprotno.
22.3. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušanog svjedoka i tužiteljice kao uvjerljive i u cijelosti životno i logične i isti upravo potvrdili utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužiteljica bila uvjeravana da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.
23. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu (konverzija) proizlazi da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.
24. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.
25. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 3. i 6.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.
26. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.
27. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.
28. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).
29. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.
30. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,88% i tako fiksna do 30. lipnja 2007. godine, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu
31. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.
32. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
33. Nadalje, ocjenjujući čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
34. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.
35. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.
36. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
37. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
38. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 3. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:
- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),
- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,
- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.
39. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala i odustala od predloženog saslušanja predloženog svjedoka BŠ (zaposlenika banke).
40. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.
41. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.
42. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak broj 1 uz ugovor od 01. ožujka 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
43. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima ista postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.
44. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.
45. Vještak je dostavio nalaz dana 24. svibnja 2024. godine (list 651-672) to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:
- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije šest puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala povišenjem od početno ugovorene 3,88% na 4,60%, pa na 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95%, 5,45% i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;
- da je tužiteljica na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora 3,88%) do konverzije kredita uplatila više iznos od 4.815,73 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova nalaza (list 661);
- da je tužiteljica na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,620000 za 1 CHF), više uplatila iznos od 5.598,83 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 662-663);
- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.620000 za 1 CHF), iznosi 178,38 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 663);
- da je neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 5.420,46 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 8 nalaza vještaka (list 664);
- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2.071,35 eura (15.606,60 kuna), odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 - razlika glavnice, nalaza vještaka (list 666);
- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata u iznosu od 2.897,75 eura na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 10 - preplata / manjak, list 666);
- da u rekapitulaciji prema varijanti A - više plaćeno: nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 4.815,73 eura i po osnovi samo pozitivnih tečajnih razlika u iznosu 5.598,83 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji 2.071,35 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 2.897,75 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 14.202,33 eura od čega 10.414,56 eura predstavlja preplatu po kamati i valuti na koju teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate te iznos od 3.787,77 eura preostalih dospjelih zakonskih zateznih kamata na dan 30. rujna 2015. godine;
- da u rekapitulaciji prema varijanti B (više i manje plaćeno) nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 4.815,73 eura i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike (uz prijeboj negativnih razlika) u iznosu 5.420,46 eura u obračun, obračuna zateznih kamata na te iznose do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice 2.071,35 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 2.897,75 eura), preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 13.881,58 eura od čega 10.236,19 eura predstavlja preplatu po kamati i valuti na koju teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate te iznos od 3.645,39 eura preostalih dospjelih zakonskih zateznih kamata na dan 30. rujna 2015. godine.
46. Podneskom od 09. srpnja 2024. godine (list 683-684) tužena se očituje na nalaz vještaka navodeći u bitnome da se isti ne spori u dijelu u kojem je potvrđena pravilnost provedene konverzije, dok u ostalom dijelu se isti osporava pri čemu ne izlaže nikakve konkretne primjedbe na matematički izračun vještaka, već isključivo je riječ o pravnim prigovorima usmjerenima na metodologiju koju je vještak koristio u svom izračunu s obzirom da tužena smatra da učinci ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, ne bi bili takvi da se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, nego bi uspostava ravnoteže međe ugovornim stranama imala za posljedicu primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama.
47. Podneskom od 13. studenoga 2024. godine (list 699-704) tužiteljica se očitovala na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti, to uskladila tužbeni zahtjev sukladno izračunu iz pisanog nalaza vještaka na način da je u smislu eventualne kumulacije prvopostavljeni, glavni zahtjev uskladila sa izračunom pregleda više plaćene kamate iz tablice 5 nalaza vještaka ukupnog iznosa od 4.815,73 eura, te izračuna pregleda iz tablice 6 pozitivnih tečajnih razlika u iznosu od 5.598,83 eura, uz zakonske zatezne kamate svakomjesečne utvrđene preplate iz tih pregleda od dana dospijeća do isplate. Nadalje, u smislu eventualne kumulacije prema rekapitulaciji stanja na dan 30. rujna 2015. godine, iz tablice 11.A odnosno točke 7. završnog mišljenja vještaka, uskladila je kumulirani zahtjev kao posljedica uračunavanja kompletnih efekata konverzije što uključuje preplatu i razliku glavnice ali i zatezne kamate na svaki pojedinačni izračun preplate po kamati i valuti do dana konverzije i to u iznosu od 3.787,77 eura i iznosa od 10.414,56 eura (prema tablici 11.A, točka 8. i 9. rekapitulacije stanja na dan 30. rujna 2015. godine - list 667).
48. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 27. studenoga 2024. godine kada je vještak izložio svoj izračun prateći tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 13. studenoga 2024. godine imajući u vidu da tužena zapravo ni nije imala primjedbi na pravilnost matematičkog izračuna, već općenito prigovora pristupu i metodologiji izračuna koji predstavlja pravno pitanje. Vještak je potvrdio da bi prvopostavljeni, glavni zahtjev tužiteljice iz točke I. i II. tužbe predstavljao tražbinu iz pregleda izračuna tablica 5. (pregled više plaćene kamate) i 6. (pregled pozitivnih tečajnih razlika na dan plaćanja) njegova nalaza, dok je eventualno kumulirani zahtjev tužiteljice postavljen točno prema rekapitulaciji stanja na dan 30. rujna 2015. godine iz tablice 11.A odnosno točke 7. završnog mišljenja njegova nalaza. Vještak potvrđuje da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je tako utvrđena preplata u iznosu od 2.897,75 eura na dan 30. rujna 2015. godine. Eventualno kumulirani tužiteljičin zahtjev da je posljedica uračunavanja kompletnih efekata konverzije što bi uključilo utvrđenu preplatu, razliku glavnice ali i zatezne kamate na svaki pojedinačni izračun preplate po kamati i valuti do dana konverzije. U pogledu uračunavanja, istu je vještak prikazao u rekapitulaciji koja uključuje slijed: razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na inicijalni tečaj nastali prije 30. rujna 2015. godine na koju svaku pojedinu razliku se obračunavaju zatezne kamate do 30. rujna 2015. godine, razlika glavnice nastale na dan 30. rujna 2015. godine, preplata utvrđena u konverziji priznata od strane tužene na dan 30. rujna 2015. godine i sve navedeno da ulazi u obračun na isti dan, kako bi se utvrdilo ukupno potraživanje na dan 30. rujna 2015. godine. U navedenoj rekapitulaciji vještak je utvrdio da je tužena prilikom provedbe konverzije tužiteljici priznala preplatu u iznosu 2.897,75 eura te da je glavnicu bilo potrebno umanjiti za 2.071,35 eura koliko zapravo iznosi razlika glavnice prilikom provedbe konverzije (pod pretpostavkom da je valutna klauzula ništava). Razlika navedenih dviju preplata (ona koja je stvarno umanjena 2.897,75 eura) i one za koju je trebalo umanjiti glavnicu (2.071,35 eura) iznosi 826,40 eura. Vještak je nadalje izvršio obračun zatezne kamate na razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike, u odnosu na početni plan u iznosu od 4.614,16 eura. Nastavno je vještak zatvarao tražbine na način, da se prvo zatvorila razlika glavnice, zatim zatezne kamate koje su obračunate do 30. rujna 2015. godine, pa tek potom razlike plaćenih kamata u odnosu na početni plan i tečajne razlike u odnosu na inicijalni tečaj, kada je vještak navedeni iznos zateznih kamata umanjio za razliku preplate utvrđene u konverziji (826,40 eura), te nakon umanjenja preostalih dospjelih zakonskih kamata, na dan 30. rujna 2015. godine kamata iznosila 3.787,77 eura. Nakon obračuna preplate po tečaju i kamati u odnosu na početni inicijalni plan, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. godine, obračuna zateznih kamata na te iznose, kao i nakon uračunavanje efekta konverzije (razlike glavnice i priznate preplate), preostalo dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 14.202,33 eura (10.414,56 eura glavnice, odnosno preplate po kamati i valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine do isplate, te 3.787,77 eura preostalih dospjelih zateznih zakonskih kamata na dan 30. rujna 2015. godine). U drugoj varijanti rekapitulacije iskazane u tablici 11.B na dan 30. rujna 2015. godine vještak je uzeo u obzir i manje plaćeno, dakle negativne tečajne razlike na dan plaćanja čime u konačnosti dobivamo manji ukupni iznos preplate od 13.881,58 eura.
49. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo. Pri tome valja istaknuti, da tužena nije imala primjedbi glede pravilnosti matematičkog izračuna koji je dan u nalazu i mišljenju, niti je u odnosu na negativnu tečajnu razliku isticala prigovor radi prijeboja. U nedostatku takva prigovora, ispravno tužiteljica konačnim zahtjevom obuhvaća samo pozitivne tečajne razlike, od kojih tražbina postavljenih u smislu eventualne kumulacije sud smatra da kod izračuna se imaju uzeti u obzir kompletni efekti konverzije (preplata utvrđena u konverziji i razlika glavnice) i da se uračunavanje ima vršiti primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, što prethodno pretpostavlja i obračun zatezne kamate na svaku pojedinu izračunatu preplatu od dospijeća do 30. rujna 2015. godine, kada je provedena konverzija. Naime, u odnosu na primjedbe tužene, da se izračun imao vršiti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, sud smatra da je jedino ispravno izračun preplate izvršiti na temelju jedino poznatih i sa sigurnošću prihvaćenih parametara, po tužiteljici iz osnovnog ugovora, a to je početno ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je i opće prihvaćeno u sudskoj praksi. Upravo ovakvom metodom izračuna i u konkretnom slučaju ukazuje na zaključak da provedena konverzija nije u cijelosti obeštetila tužiteljicu i da sklopljenim Aneksom položaj tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF, kao potrošača nije izjednačio s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u valuti EUR, a visine iznosa u obje varijante to itekako potvrđuju.
50. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužiteljice postavljen u vidu eventualne kumulacije ocijenivši prethodno da je glavni zahtjev ovako postavljen neosnovan jer isti ne uključuje efekte konverzije uračunavanjem utvrđene preplate po tuženoj u samoj konverziji koju valja prebiti kao što je to učinjeno u rekapitulaciji tablice 11.A na dan 30. rujna 2015. godine uvažavajući samo iznose više plaćenog što u konačnosti nije osporeno po tuženoj.
51. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.
52. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
53. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.
54. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
55. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.
56. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice i neosnovanog umanjenja u postupku konverzije.
57. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.
58. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.
59. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.415,00 eura, sastojeći od troškova zastupanja: sastava tužbe (100 bodova+PDV=250,00 eura), zastupanja na ročišta od 10. studenoga 2020. godine, 09. studenoga 2022. godine i 27. studenoga 2024. godine (svako po 250,00 eura) te sastava dva obrazložena podneska od 24. listopada 2020. godine i 13. studenoga 2024. godine (svako po 250,00 eura), uz trošak financijskog vještačenja 615,50 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 300,00 eura.
59.1. Tužiteljica je uspjela u sporu sa podrednim zahtjevom pa ista temeljem čl. 154. i čl. 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
59.2. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice gotovo sve tražene troškove zastupanja, izuzev zatražene nagrade za pristup na ročište od 10. studenoga 2020. godine u iznosu od 250,00 eura koje nije održano, te nije priznat traženi trošak na ime sudske pristojbe na presudu jer takva obveza za tužiteljicu više ne postoji nakon izmjene Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) koji odredbom članka 11. oslobađa od plaćanja pristojbi tužitelje (potrošače) u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa (čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP).
59.3. Slijedom navedenog, tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška usvojen je u priznatoj visini iznosa od 2.033,53 eura, dok je odbijena sa zahtjevom u visini od 450,00 eura koji iznos se odnosi za nepriznatu nagradu u iznosu od 250,00 eura za neodržano ročište od 10. studenoga 2020. godine i traženi trošak na ime sudske pristojbe na presudu u iznosu od 200,00 eura.
59.4. Iako je tužiteljičin zahtjev koji je bio postavljen na iznos od 12.162,00 eura podneskom od 21. travnja 2020. godine povišen podneskom od 13. studenoga 2024. godine nakon provedenog vještačenja u odnosu na podredni zahtjev koji glasi na iznos od 14.202,33 eura, tužena se istom nije usprotivila. Međutim, u odnosu na prvopostavljeni (glavni) zahtjev koji je smanjen u odnosu na prvotni iznos za 2.039,49 eura, tužena se očitovala na ročištu od 27. studenoga 2024. godine ne protiveći se djelomičnom povlačenju tužbe pri čemu potražuje naknadu razmjernog troška o kojem zahtjevu je irelevantno odlučivati s obzirom je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu sa podrednim zahtjevom.
59.5. Slijedom svega navedenog o parničnom trošku odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama te odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke ove presude.
U Rovinju, 10. siječnja 2025. godine.
Sutkinja :
Alessandra Gržinić-Matika
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
