REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-715/2023-23

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Marku Vukiću, odvjetniku iz [adresa] protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 3. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene, 10. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, da isplati tužiteljici OB, OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos u visini od 1.923,89 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 1,20 EUR-a od 07.12.2008 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 7,25 EUR-a od 11.01.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 9,23 EUR-a od 08.02.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 12,60 EUR-a od 11.03.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 6,57 EUR-a od 18.04.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 7,21 EUR-a od 13.05.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 4,32 EUR-a od 18.06.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 8,29 EUR-a od 17.07.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 3,77 EUR-a od 15.08.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 4,95 EUR-a od 18.09.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 3,99 EUR-a od 13.10.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 5,87 EUR-a od 13.11.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 4,90 EUR-a od 12.12.2009 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 8,58 EUR-a od 12.01.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 10,41 EUR-a od 10.02.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 9,87 EUR-a od 07.03.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 13,32 EUR-a od 06.04.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 13,15 EUR-a od 06.05.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 16,10 EUR-a od 08.06.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 22,73 EUR-a od 08.07.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 19,58 EUR-a od 05.08.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 29,59 EUR-a od 04.09.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 24,22 EUR-a od 05.10.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 21,63 EUR-a od 04.11.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 30,02 EUR-a od 04.12.2010 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 41,88 EUR-a od 05.01.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 32,85 EUR-a od 05.02.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 33,57 EUR-a od 04.03.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 31,52 EUR-a od 05.04.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 33,17 EUR-a od 04.05.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 48,17 EUR-a od 04.06.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 42,82 EUR-a od 05.07.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 62,92 EUR-a od 05.08.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 63,90 EUR-a od 09.09.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 42,54 EUR-a od 11.10.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 44,00 EUR-a od 09.11.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 44,10 EUR-a od 06.12.2011 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 47,83 EUR-a od 06.01.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 51,93 EUR-a od 09.02.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 49,32 EUR-a od 08.03.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 48,81 EUR-a od 06.04.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 49,58 EUR-a od 08.05.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 50,83 EUR-a od 12.06.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 49,13 EUR-a od 11.07.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 49,66 EUR-a od 09.08.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 44,91 EUR-a od 18.09.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 46,45 EUR-a od 11.10.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 47,60 EUR-a od 14.11.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 46,78 EUR-a od 06.12.2012 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 51,04 EUR-a od 04.01.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 46,93 EUR-a od 06.02.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 45,98 EUR-a od 12.03.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 52,83 EUR-a od 18.04.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 48,59 EUR-a od 04.05.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 44,76 EUR-a od 08.06.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 43,07 EUR-a od 04.07.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 56,00 EUR-a od 07.08.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 56,14 EUR-a od 04.09.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 26,99 EUR-a od 02.10.2013 godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 47,94 EUR-a od 09.11.2013 godine do namirenja tužiteljice, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473 da naknadi tužiteljici OB, OIB [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 1.600,00 eur, uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Odbija se u cijelosti zahtjev tužene za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 14. lipnja 2023. navodi da su ona kao korisnica kredita i tužena, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 3214542716/08 na iznos od 11.967,51 CHF 21. studenog 2008. godine. Vezano uz očekivani prigovor tužene na zastaru potraživanja glede ništetnosti valutne klauzule navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. Godine, broj:

Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. godine te nastupa nakon pet godina iz čega je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari vezano uz valutnu klauzulu.

1.1. Tužiteljica je od tužene dopisom od 6. lipnja 2023. godine, poslanom 7. lipnja e- mailom i preporučenom poštom putem punomoćnika, zatražila dostavu dokumentacije, ali do današnjeg dana nije zaprimila odgovor tužene niti traženu dokumentaciju. Tužiteljica nije u mogućnosti precizirati tužbu ni tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, a kojom tužena raspolaže. Zbog navedenoga tužiteljica će precizirati tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tužene i provođenja vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke.

1.2. Tužiteljica nadalje navodi kako je u pitanju tipizirani Ugovor o kreditu u CHF valuti a kojim je povrat mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu na način da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica prilikom ugovaranja kredita nije upoznata s rizikom valutne klauzule, o istoj nije bila u mogućnosti pregovarati niti joj je ista pobliže objašnjena. Ističe kako je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF iz razloga što je nepoštena, a temeljem odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje: ZZP), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a. U presudi VTSRH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu u CHF između ostaloga navedeno je kako „Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima.“ Takvo je stajalište potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju od 03. rujna 2019. godine pod posl. br. : Rev 2221/2018-11. S obzirom na ponašanje i djelovanje banaka, između ostalih i ovdje tužene vezano uz valutnu klauzulu i informiranje klijenata u presudi VTSRH pod posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zaključeno je kako: „Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.“ Dakle jasno je kako su banke, pa tako i tužena vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 96. ZZP-a, a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 102. st. 1 ZZP-a. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Utvrđenje ništetnosti odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da je ta odredba pošteno ugovorena, odnosno tečaj vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to jedini parametar koji je prilikom sklapanja ugovora bio poznat tužitelju. Svi iznosi plaćeni više od iznosa po početnom tečaju, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tužena kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 28. studenoga 2024. uredila tužbeni zahtjev kojim od tužene, s osnova valute, potražuje isplatu iznosa od ukupno 1.923,89 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti obzirom da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 1.10.2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tužena i tužiteljica ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženu, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92. 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07. 84/08. 123/08. 57/11, 148/11, 25/13, 89/14. dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.1. Nadalje, tužena osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se iznosom kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.2. Tužena ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari obzirom smatra da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.3. Dana 17. rujna 2019. godina objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18. a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. P'ž- 663212017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tužena) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak za koje odluke tužena prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanija poštenosti i nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a

2.4. Tužena ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tužena je tužiteljicu kao i općenito sve potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Zaposlenicima u nadležnim službama tužene je dostavljen materijal "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima autokuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

2.5. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule tužiteljica i tužena su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tužene nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest opće prihvaćen od svih subjekata u društvu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita.

2.6. U cijelosti osporava zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, izvršen je uvid u pregled kamatnih stopa, otplatni plan, promet po kreditu, pročitan nalaz i mišljenje po stalnom sudskom vještaku Bojani Galinac iz GALPROM d.o.o. te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

4. U vezi s istaknutim prigovorom mjesne nenadležnosti ovog suda valja navesti da između stranaka nije sporno da je Ugovorom o kreditu ugovorena tzv. prorogacijska klauzula odnosno mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Po ocjeni ovoga suda, predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, jer bi tužiteljica (za razliku od tuženice koja ima sjedište u [adresa]), kao potrošač čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava na sudu morala putovati iz [adresa] u [adresa], što bi uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu između stranaka s obzirom na udaljenost mjesta stanovanja tužiteljice i sjedišta suda te cijenu putovanja iz mjesta stanovanja do [adresa] i natrag. Ugovaranjem prorogacijske klauzule se očito htjelo derogirati nadležnost bilo kojeg suda osim suda sjedišta kreditora koji u ovoj parnici sudjeluje kao tužena, a time isključiti mogućnost da tužiteljica izvrši izbor po pravilima o izberivoj nadležnosti iz članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Naime, iz isprava u spisu proizlazi zaključak da je tuženica imala svoju poslovnu jedinicu u [adresa] (neovisno o tome je li ona bila upisana u sudski registar) budući da je ugovor sklopljen u [adresa], tuženicu je zastupala punomoćnica iz Pule te je i ovjera potpisa izvršena u [adresa] pa je očito i spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice. Primjenom odredbe o ugovorenoj nadležnosti tužiteljica bi, kao korisnica kredita, u svakom sporu trebala ili putovati iz Pule u Zagreb ili angažirati odvjetnika u mjestu svoga prebivališta koji bi morao putovati u Zagreb, a korisnica kredita financirati te troškove putovanja. Tužiteljica bi, kao korisnica kredita, imala troškove putovanja u Zagreb i zbog angažiranja odvjetnika u Zagrebu pa se odredbom o ugovaranju mjesne nadležnosti po sjedištu kreditora za sve sporove koji nastanu u vezi s ugovorom svakako otežalo pravo korisnice kredita, kao potrošača, da prava iz ugovora ostvari pred sudom. Kada se uzme u obzir i udaljenost između [adresa] i [adresa], koja u jednom smjeru iznosi oko 230 km, jasno je da se radi o znatnim troškovima koje bi imala korisnica kredita i da bi to dovelo do znatne neravnoteže u položaju ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu kreditora predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene, kao trgovca, u smislu mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03) o kojoj se očito nije pojedinačno pregovaralo jer tuženica nije ni tvrdila suprotno, a na njoj je teret dokaza navedene činjenice. To su sve okolnosti koje upućuju na zaključak da se radi o nepoštenoj, time i ništetnoj odredbi sukladno odredbi članku 81. ZZP/03. Mjesna nadležnost se, stoga, u ovom slučaju određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz članka 59. ZPP-a pa je mjesno nadležan ovaj sud, kao sud mjesta u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženice, kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice (sklapanja ugovora o kreditu). Stoga je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Među strankama ovoga postupka nije sporno da su dana 21. studenoga 2008. zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za iznos kredita od 11.967,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužiteljici novčane iznose koje tužiteljica potražuje. Sporno je među strankama može li se na ovaj pravni odnos stranaka primijeniti odluka Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe prema kojoj je glavnica kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, dakle ugovorena valutna klauzula. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, te da li tužiteljica ima svojstvo potrošača.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tužene, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tužena u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje protivno člancima 96. i 97. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članka 502.a – 502.h ZPP-a. Prema članku 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da su one proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu.

10. Ugovor o kreditu od 21. studenoga 2008. sklopljen je u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužiteljica je potrošač pa se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude i presuda suda višeg stupnja prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što su na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF vršene isplate većih anuiteta u odnosu na početno ugovorene. Pritom je nebitno što se u odredbi članka 502.c ZPP-a spominju parnice radi naknade štete, jer je jasno da se odredba odnosi na slučajeve kakav je predmetni kada potrošač otklanja posljedice primjene nepoštenih ugovornih odredbi.

10.1. Stoga nije bilo razloga da tužiteljica u ovoj parnici ponovo dokazuje osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno ništetnost osporenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište jasno proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., jer bi „drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ Isto stajalište Vrhovni sud ponovio je i u rješenju poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. Tvrdnju iz odgovora na tužbu da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača tuženica nije ničim potkrijepila odnosno dokazala pa je ostala na razini paušalnog navoda, a s obzirom na zakonske učinke presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na tuženici je bio teret dokaza da konkretni ugovor odstupa od onih razmatranih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i to u njenu korist). U vezi s navodom tuženice iz odgovora na tužbu da je tužiteljica mogla dobiti i dobila potrebne podatke od raspoloživog službenika banke, valja navesti da potrošač kojemu nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima niti nema razloga postavljati pitanja s time u vezi ili tražiti pojašnjenja od službenika banke.

10.2. Međutim, opreza radi, a rukovodeći se shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. sud je prema dokaznom prijedlogu tužiteljice odlučio saslušati tužiteljicu na okolnost je li tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja i statusa potrošača.

10.3. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kredit uzela za kupnju osobnog automobila, te da je auto kuća u kojoj je auto i kupila radila sa tuženom i nudila samo kredite u chf. Navela je kako je ugovor pročitala sve joj je bilo jasno. Kod skapanja ugovora bila joj je bitna rata da je može otplaćivati. Ne sjeća se kolika je bila poočetna rata ali joj je kasnije narasla skoro duplo. U banci joj ništa nisu objašnjavali oko valute chf, niti upozorili na rizik uzimanja kredita u chf. Ugovor je sastavila tužena, nije imala mogućnosti pregovarati sa tuženom o odredbama ugovora. Nije to kao kada fizičke osobe među sobom sklapaju ugovor pa se dogovore već je banka banka i tu nema pregovaranja. Navela je da je bila zadovoljna kada je kredit realizirala jer je znala kolika joj je rata da će je moći plaćati, ali da je na kraju rata kredita rasla dok su plaće ostale iste.

10.4. Iskaz tužiteljice sud prihvaća, jer je iskazivala iskreno i uvjerljivo, a njezini su navodi realni i proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja sa potrošačima, pa tako niti s tužiteljicom, niti je tužiteljici dano objašnjenje valutne klauzule, dok je vozilo uzela za vlastite potrebe.

10.5. Iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da osporena odredba konkretnog Ugovora o kreditu, o kojoj se nesporno nije pojedinačno pregovaralo, odgovara sadržaju odredbi koje su analizirane i utvrđene ništetnima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Zbog učinaka presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tužiteljica nije ni trebala postavljati deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu.

10.6. U odnosu na sporan status tužiteljice kao potrošača ukazuje se da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je tužiteljica novac dobiven temeljem predmetnog Ugovora o kreditu utrošila za popunjavanje svoje obiteljske financijske situacije, a u spisu nema dokaza da je tužiteljica dobivena sredstva koristila u poslovne svrhe. Kod utvrđivanja te sporne činjenice valja krenuti od toga tko je u obvezi tu činjenicu dokazati. Po shvaćanju ovog suda, a takvo je shvaćanje iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), teret dokazivanja da tužiteljica nema svojstvo potrošača je na onome koji to tvrdi odnosno na tuženoj, a tužena u postupku takvo što nije dokazala.

11. Odredbom članka 81. stavka 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZoZP/03), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Nadalje, prema članku 324. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

12. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje ZOO) je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13. Naplatom kunske protuvrijednosti anuiteta po tečaju većem od važećeg tečaja na dan isplate kredita dio imovine tužiteljice je bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Člankom 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

14. Radi utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Bojani Galinac iz GALPROM d.o.o.

14.1. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke utvrđeno je da je temeljem Ugovora o kreditu od dana 13. studenoga 2008. tužena tužiteljici odobrila iznos od 11.967,51 CHF uz ugovorenu kamatu od 6,55% (promjenjiva), početni anuitet od 227,59 CHF, broj mjesečnih rata je 60, srednji tečaj Banke za CHF sa naplatom prvog dana u mjesecu Sukladno Ugovoru, otplata kredita vrši se primjenom srednjeg tečaja HNB na datum plaćanja. Kredit je isplaćen dana 24. studenoga 2008. u iznosu od 11.967,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužena da je u tijeku otplate svojim odlukama mijenjala kamatne stope pa time i visinu mjesečne obveze. U skladu s prednjim u tabeli br.1. priloga nalaza izvršen je izračun preplate po zaključenom Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila nastale uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita koja za razdoblje od 06.12.2008. do 08.11.2013.g. ukupno iznosi 1.923,89 EUR.

14.2. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je na temelju istoga uredila tužbeni zahtjev, dok tužena na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbi.

14.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan i objektivan, jer je vještak sačinio nalaz i mišljenje u skladu s uputom suda i stajalištima iznesenima u ovoj odluci.

15. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisno člankom 1115. ZOO-a. Tuženica je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj, što jasno proizlazi iz prethodnih utvrđenja ove presude i pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi, pa je tužiteljici dužna vratiti preplaćene iznose od plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

16. Tuženica je istaknula prigovor zastare. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o institutu stjecanja bez osnove, primjenjuje se opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim dijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema članku 245. stavku 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a prema stavku 3. istoga članka kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan. Po stajalištu ovoga suda, u konkretnom slučaju došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12, a ponovo je počela teći u pogledu zahtjeva za restituciju vezano za ništetno ugovaranje valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018. Takvo stajalište proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Tužba je u ovome predmetu podnesena 14. lipnja 2023. slijedom čega je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

17. Slijedom navedenoga, prihvaćen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.923,89 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od uplate svakog pojedinog iznosa (kao datuma dospijeća tražbine tužiteljice prema tuženici) do isplate, a kako je to navedeno u izreci presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je s tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti pa joj je tužena dužna naknaditi trošak.

18.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 26. studenog 2023. i 28. studenog 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 7. veljače 2024. i 3. prosinca 2024 (Tbr. 9.1. Tarife) po 100 bodova za svaku radnju, za sastav podnesaka od 19. srpnja 2024. i 8. studenog 2024. po 25 bodova (Tbr.8.4) te iznos od 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 8.3. Tarife), odnosno ukupno 600 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.200,00 eura.

18.2. Također, tužiteljici je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 400,00 eura.

18.3. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.600,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan.

18.4. Tužena nije uspjela u sporu pa je njezin zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 10. siječnja 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženoj po punomoćnicima