Poslovni broj: P-576/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja LZC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun iz OU Gregović i Bagić, odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika Hrvatske Poštanske Banke d.d. OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, (kao pravni sljednik iza Nova hrvatska banka, d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, a ova kao pravni sljednik iza Sberbank d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, a ova kao pravni sljednik iza Volksbank d.d., OIB: 78427478595, d.d., Zagreb, Varšavska 9), kojega zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz OD Žurić i partneri, iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 11. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužitelja, javno objavivši dana 10. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 213018 sklopljenog 17. prosinca 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 4.101,80 EUR/30.905,04 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja, sukladno Zakonu o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 3,68 EUR/27,73 kn, počam od 8.2.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,95 EUR/67,42 kn, počam od 10.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,52 EUR/49,10 kn, počam od 10.4.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,81 EUR/28,71 kn, počam od 6.5.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,78 EUR/28,50 kn, počam od 10.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,37 EUR/17,87 kn, počam od 9.7.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,23 EUR/16,83 kn, počam od 10.9.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,86 EUR/59,19 kn, počam od 10.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,24 EUR/107,30 kn, počam od 10.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,21 EUR/61,88 kn, počam od 10.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 17,00 EUR/128,07 kn, počam od 10.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,09 EUR/143,84 kn, počam od 10.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,95 EUR/180,45 kn, počam od 10.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,04 EUR/120,86 kn, počam od 10.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,36 EUR/108,22 kn, počam od 10.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR/126,65 kn, počam od 10.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,49 EUR/124,26 kn, počam od 10.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,51 EUR/109,34 kn, počam od 10.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,41 EUR/116,11 kn, počam od 10.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,94 EUR/74,88 kn, počam od 13.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,53 EUR/94,42 kn, počam od 10.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,58 EUR/87,28 kn, počam od 14.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,40 EUR/108,47 kn, počam od 11.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,25 EUR/106,14 kn, počam od 11.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,19 EUR/137,04 kn, počam od 12.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,63 EUR/170,49 kn, počam od 10.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,74 EUR/201,44 kn, počam od 10.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 30,86 EUR/232,48 kn, počam od 10.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,25 EUR/273,10 kn, počam od 9.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 30,77 EUR/231,86 kn, počam od 9.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR/355,08 kn, počam od 10.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,33 EUR/273,73 kn, počam od 11.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,96 EUR/346,27 kn, počam od 10.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 49,68 EUR/374,28 kn, počam od 13.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,10 EUR/460,36 kn, počam od 10.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,05 EUR/377,13 kn, počam od 10.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,63 EUR/404,09 kn, počam od 10.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,62 EUR/351,24 kn, počam od 11.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,29 EUR/454,25 kn, počam od 11.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 68,10 EUR/513,12 kn, počam od 10.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 67,56 EUR/509,03 kn, počam od 11.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 110,90 EUR/835,54 kn, počam od 10.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,53 EUR/554,02 kn, počam od 9.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,28 EUR/521,99 kn, počam od 10.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,81 EUR/525,99 kn, počam od 10.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,03 EUR/520,09 kn, počam od 12.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,26 EUR/567,06 kn, počam od 10.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,42 EUR/590,82 kn, počam od 10.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,93 EUR/587,18 kn, počam od 12.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,36 EUR/582,86 kn, počam od 10.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,61 EUR/592,29 kn, počam od 8.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,45 EUR/598,58 kn, počam od 11.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,38 EUR/605,64 kn, počam od 10.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,30 EUR/597,48 kn, počam od 13.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,33 EUR/567,60 kn, počam od 10.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,77 EUR/578,42 kn, počam od 10.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 80,40 EUR/605,78 kn, počam od 12.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 79,74 EUR/600,77 kn, počam od 11.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,58 EUR/614,64 kn, počam od 10.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 76,70 EUR/577,89 kn, počam od 12.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,03 EUR/580,40 kn, počam od 13.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 82,60 EUR/622,38 kn, počam od 11.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 78,49 EUR/591,38 kn, počam od 10.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,16 EUR/581,33 kn, počam od 10.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 73,28 EUR/552,13 kn, počam od 11.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 76,56 EUR/576,84 kn, počam od 10.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 78,77 EUR/593,50 kn, počam od 10.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,50 EUR/614,08 kn, počam od 14.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,36 EUR/613,02 kn, počam od 12.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 84,60 EUR/637,43 kn, počam od 18.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 82,45 EUR/621,19 kn, počam od 10.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,98 EUR/647,84 kn, počam od 11.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,46 EUR/658,98 kn, počam od 10.3.2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,97 EUR/655,29 kn, počam od 10.4.2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,79 EUR/646,39 kn, počam od 12.5.2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,84 EUR/646,78 kn, počam od 16.6.2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,58 EUR/659,91 kn, počam od 14.7.2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,98 EUR/677,96 kn, počam od 13.8.2014. pa do isplate,

- na iznos od 91,72 EUR/691,03 kn, počam od 16.9.2014. pa do isplate, sve u roku15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu br. 213018 sklopljenog 17. prosinca 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoren promjenjiva redovna kamatna stopa, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora te odredba čl. 2.4. kojom je ugovorena redovna kamata po dospijeću kao promjenjiva, po stopi utvrđeno Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 665,57 EUR/5.014,77 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 3,34 EUR/25,18 kn, počam od 9.1.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,99 EUR/15,02 kn, počam od 8.2.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,27 EUR/9,55 kn, počam od 8.8.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,28 EUR/62,38 kn, počam od 10.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,29 EUR/62,44 kn, počam od 10.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,41 EUR/63,38 kn, počam od 10.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,00 EUR/60,29 kn, počam od 10.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,13 EUR/76,36 kn, počam od 10.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,66 EUR/42,62 kn, počam od 10.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,78 EUR/58,63 kn, počam od 10.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,62 EUR/57,40 kn, počam od 10.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 7,57 EUR/57,06 kn, počam od 10.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,21 EUR/107,07 kn, počam od 13.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,43 EUR/101,21 kn, počam od 10.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,04 EUR/105,79 kn, počam od 14.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,40 EUR/123,60 kn, počam od 11.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 12,06 EUR/90,83 kn, počam od 11.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,01 EUR/105,59 kn, počam od 12.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,30 EUR/100,20 kn, počam od 10.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,40 EUR/100,95 kn, počam od 10.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,48 EUR/101,59 kn, počam od 10.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR/1025,98 kn, počam od 9.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,11 EUR/98,78 kn, počam od 9.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,92 EUR/104,91 kn, počam od 10.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,24 EUR/122,34 kn, počam od 11.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,19 EUR/84,35 kn, počam od 10.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 14,35 EUR/108,10 kn, počam od 13.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 13,90 EUR/104,74 kn, počam od 10.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,04 EUR/98,21 kn, počam od 10.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,02 EUR/98,07 kn, počam od 10.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 15,49 EUR/116,69 kn, počam od 11.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,71 EUR/88,21 kn, počam od 11.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 13,10 EUR/98,67 kn, počam od 10.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 16,06 EUR/121,00 kn, počam od 11.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR/93,36 kn, počam od 10.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,50 EUR/94,20 kn, počam od 9.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,14 EUR/91,48 kn, počam od 10.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 141,91 EUR/89,75 kn, počam od 10.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 12,71 EUR/95,78 kn, počam od 12.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 11,63 EUR/87,61 kn, počam od 10.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 11,49 EUR/86,59 kn, počam od 10.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 12,35 EUR/93,06 kn, počam od 12.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR/82,03 kn, počam od 10.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 10,67 EUR/80,42 kn, počam od 8.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 12,07 EUR/90,95 kn, počam od 11.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 8,54 EUR/64,36 kn, počam od 10.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 9,80 EUR/73,84 kn, počam od 13.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 9,35 EUR/70,84 kn, počam od 10.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 9,12 EUR/68,71 kn, počam od 10.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 8,94 EUR/67,33 kn, počam od 12.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 8,62 EUR/64,96 kn, počam od 11.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 8,36 EUR/62,99 kn, počam od 10.1.2013. pa do isplate,

- na iznos od 9,12 EUR/68,74 kn, počam od 12.2.2013. pa do isplate,

- na iznos od 7,61 EUR/57,36 kn, počam od 13.3.2013. pa do isplate,

- na iznos od 6,29 EUR/47,40 kn, počam od 11.4.2013. pa do isplate,

- na iznos od 6,99 EUR/52,67 kn, počam od 10.5.2013. pa do isplate,

- na iznos od 6,64 EUR/50,04 kn, počam od 10.6.2013. pa do isplate,

- na iznos od 6,26 EUR/47,17 kn, počam od 11.7.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5,97 EUR/44,98 kn, počam od 10.8.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5,69 EUR/42,90 kn, počam od 10.9.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5,47 EUR/41,22 kn, počam od 14.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 5,83 EUR/43,92 kn, počam od 12.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4,08 EUR/30,77 kn, počam od 18.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 4,41 EUR/33,20 kn, počam od 10.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 4,11 EUR/31,00 kn, počam od 11.2.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3,77 EUR/28,39 kn, počam od 10.3.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3,40 EUR/25,64 kn, počam od 10.4.2014. pa do isplate,

- na iznos od 3,02 EUR/22,76 kn, počam od 12.5.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,66 EUR/20,04 kn, počam od 16.6.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,31 EUR/17,37 kn, počam od 14.7.2014. pa do isplate,

- na iznos od 2,23 EUR/16,80 kn, počam od 13.8.2014. pa do isplate,

- na iznos od 1,34 EUR/10,09 kn, počam od 16.9.2014. pa do isplate,

sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.753,35 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 10. siječnja 2025. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI. Odbija se tužiteljica sa zatraženim iznosom troškova postupka preko dosuđenog u točci V. izreke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od dana 08. lipnja 2021. godine, u bitnome, navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 213018., koji je sklopljen u iznosu CHF uz ugovoren rok otplate 84 mjeseci. Predmetnim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Za predmetni ugovor o kreditu nije učinjena konverzija, odnosno isti je prestao isplatom 2014. Ugovor o kreditu sklopljen je kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio sa tužiteljicom odredbu u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF, a koja je ništetna. U ovom i sličnim slučajevima su banke i prije nego su ugovori o kreditu zaključeni propustili informirati potrošače o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR-o jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako ga štiti prema EUR- u, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno neizvjestan što je utvrdio MMF još 1997. godine te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope što je potvrđeno i kolektivnim presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Da Ugovor o kreditu br. 213018 sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, a iz takve odredbe nisu prosječnom potrošaču kao što je tužitelj, niti objašnjeni, a niti vidljivi kriteriji na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takve klauzule. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed, poput ovog između tužiteljice i tuženika, moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenoga teksta ugovornih odredbi. To zapravo znači da potrošač, ovdje tužiteljica, koja je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za nju proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa sa dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između tužiteljice i tuženika nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenoga teksta. Tužitelj u vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat niti je išta znao o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF, a o čemu ga je tuženik bio dužan informirati, pa je odredba ugovora o kreditu br. 213018 u kojoj se glavnica kredita veže za odredbu CHF ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio sa tužiteljem odredbu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je ništetna, jer ju tuženik unio u ugovor sa tužiteljem na potpuno nerazumljiv način. Naime, brojni i nepovezani kriteriji općih uvjeta banke ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Dakle, osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna sa aspekta zaštite potrošača, ista je neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Tuženik nije u ugovor unio niti jedan parametar koji bi bio tržišno provjerljiv već je ugovorio da se kamatna stopa mijenja odlukom banke koja nije utemeljena ni na jednoj matematičkoj formuli već isključivo na volji same banke, odnosno ovdje tuženika i to sve na štetu tužitelja. Dakle, osim što je ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, tuženik je tijekom otplate primjenjivao i anuitetnu otplatu kredita čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice u anuitetu zbog čega se kod svakog povećanja kamate usporava smanjivanje glavnice na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Zbog svega gore navedenog, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena i ništetna. Slijedom navedenog, predložila je da sud donese po provedenom postupku presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te kojom se nalaže tuženiku da s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope i s osnove preplaćene valutne klauzule isplati iznos od 50.400,00 kn s pripadajućom kamatom u roku od 15 dana kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti ovoga suda, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.4. Ugovora o kreditu br. 213018, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Ističe da je predmetni parnični postupak pokrenut tek 06.06.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, tuženik drži da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje tuženik tvrdi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 20.369,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,15 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope, a osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Članak 26. ZOO predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 25. listopada 2023. godine tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u obavijesti o promjeni anuiteta po Ugovoru o kreditu br. 213018 (stranice 9,10 spisa), potvrdu (list 11 spisa), ugovor o kreditu broj 213018 (stranice 12 -18 spisa), otplatni plan sa pregledom promjena kamatnih stopa (stranice 23-46 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 213018 (stranice 12 -18 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Rijeci, dana 17. prosinca 2007. godine, između prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita. Čl. 1 istoga je određeno da kreditor odobrava i stavlja korisniku na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 21.391,59 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate. Čl. 2.1 je određeno da je redovna kamatna stopa 6,15%, godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Odredbom čl.

2.4 je određeno da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, obračunava se i naplaćuje na sve dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. Nadalje, u čl. 8. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 299,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.

6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Darko Hanik, dipl.oec. je naveo da isti daje po uvidu u tužbu, ugovor o kreditu, plan otplate, otplatnu karticu i prometnu karticu po kreditu. Vještak je naveo da razlika više uplaćenog iznosa redovnih kamata od datuma uplate u vremenskom periodu od 10. siječnja 2009. godine do 19. rujna 2014. godine iznosi 867,90 CHF, odnosno 665,57 EUR ili 5.014,77 kuna. Vještak je utvrdio razliku više uplaćenog iznosa anuiteta zbog promijene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj CHF, od datuma uplate u vremenskom periodu od 10. siječnja 2008. godine do 19. rujna 2014. godine u iznosu od 4.101,80 EUR ili 30.905,04 kuna. Zaključno je naveo da po osnovi promijene kamatne stope i promijene tečaja nije bilo eventualnih manjih uplata.

7. Saslušana kao parnična stranka tužiteljica u svome iskazu navodi da je 2007. godine podignula kredit u Volksbank, predniku tuženika, obzirom je predmeta banka bila najbliža u odnosu na radno mjesto. Da su kao obitelj imali potrebu za automobilom obzirom su u to vrijeme i suprug, sin i ona radili u Rijeci, a živjeli u [adresa]. Da je u to vrijeme imala tamo i osobnog bankara i on ju je uputio da uzme kredit u švicarcima obzirom je smatrao da je najpovoljniji, što je u tom trenutku i bio. Sjeća se da je prva rata iznosila 1.100,00 kuna, a kasnije je došlo na 2.500,00 kuna. Da je kredit u cijelosti otplatila i to prije isteka roka, a uzela ga je na vrijeme od 7 godina. Da je imala dobre kontakte sa svojim osobnim bankarom, međutim isti ju nije upozorio na opasnost švicarca već joj je rekao da je dobro izabrala.

8. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 213018, a kojom je ugovoreno kako se glavnica kredita veže uz valutu CHF, kao i dio odredbe članka 2.1. kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, te odredbe čl. 2.4. kojom je ugovorena redovna kamata po dospijeću kao promjenjiva, po stopi utvrđeno Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).

10. Među strankama u postupku nije sporno da su tužiteljica i prednik tuženika zaključili dana 17. prosinca 2007. godine Ugovor o kreditu br. 213018, kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos 20.391,59 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Nadalje, nije sporno da je određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, kao i da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, obračunava se i naplaćuje na sve dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 6,15% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.

11. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i prednik tuženika, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i prednik tuženika, u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

12. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl.1, čl. 2.1 i čl. 2.4 kredita br. 213018 od 17.12.2007.g a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužiteljice za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.

13. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Darka Hanika prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu. Što se tiče iskaza tužiteljice valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o visini kamatnih stopa iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o visini kamatnih stopa, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

16. Naime, odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 6,15 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 6,15 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

17. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, a u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 6,15 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljici skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 6,15 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristala.

18. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužiteljica ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 1. koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bila poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen, te na koji je pristala. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. i III. izreke ove presude.

21. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici. Nadalje, vještak je u svome nalazu i mišljenju naveo da u cijelom roku otplate kredita po osnovi promijene kamatne stope i promijene tečaja nije bilo eventualnih manjih uplata. Isto tako kada bi takva negativna razlika i postojala ista po mišljenju ovoga suda nije od značaja jer tužiteljica tu negativnu razliku nije primila, već je tuženiku vršio isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i obratno.

22. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 138a ZZP-a iz 2007.g. je da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, a kako je propisano i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavosti takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski. Konačno i Vrhovni sud RH je na svojoj Sjednici od 30.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 ( čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan.

23. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je na navedeno odlučeno je kao u točci II.) i IV.) izreke ove presude.

24. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda je neosnovan. Odredbom čl. 11.t.3. Ugovora ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. O toj se odredbi nije pregovaralo već je tužitelj potpisao već napisan primjerak ugovora. O tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske kada se raspravljalo o pitanju: smatra li se nepoštenom odredba ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti. U vezi s tim Vrhovni sud donio je zaključak da prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti, u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu svjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu potrošača sve imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja ( potrošača) i sjedišta tuženika ( banke), mogućnost dolaska na sud ( u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju question facti. U konkretnom slučaju, svakako bi se radilo o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu ovdje tužitelja.

25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl 154. st. 1 ZPP-a, dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,35 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 31. svibnja 2022. godine i 25. listopada 2022. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužiteljici je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 27. ožujka 2023., te 11. prosinca 2024., u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.000,00 EUR-a, tužiteljici je priznat PDV po stopi od 25 % koji iznosi 250,00 EUR-a pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 1.250,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak postupka od 1.753,35 EUR-a, te je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

Nadalje, tužiteljici nije priznat sastav drugog podneska od 25. listopada 2023. u zatraženom iznosu od 200,00 EUR-a, to stoga što navedeni trošak brižljivo ocijenjući okolnosti nije bio, mišljenje je ovoga suda potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155 st. 1 ZPP-a.

U Crikvenici, 10. siječnja 2025.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.