Poslovni broj Gž-1919/2024-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatska radiotelevizija iz Zagreba, Prisavlje 3, OIB 68419124305, zastupana po glavnom ravnatelju Hrvatske radiotelevizije DG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika HG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (za apartman) zastupan po punomoćniku Ivanu Jonjiću, odvjetniku u Hvaru, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj Povrv-370/2022 od 24. listopada 2024., 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj Povrv-370/2022 od 24. listopada 2024.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-4828/2021 javnog bilježnika Ante Šuška iz Splita, kojim je naloženo da HG, kao tuženik , tužitelju Hrvatskoj radio televiziji, namiri novčanu tražbinu u iznosu od 31,85 EUR-a / 240,00 kn sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i da tuženik naknadi tužitelju iznos troškova postupka sukladno odluci suda uključujući i troškove ovršnog postupka u iznosu od 43,96 eur/331,25 kn sukladno odluci suda.

Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što je izreka presude u cijelosti suprotna obrazloženju iste, a napose suprotna dokazima provedenim u postupku, jer upravo iz istih proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Također bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a nalazi u tome što je sud na neprihvatljiv način primijenio odredbu čl. 8. ZPP- a koja propisuje kako sud uzima kao dokazane činjenice na temelju brižljive i savjesne ocjene svakog dokaza posebno kao i u korelaciji s ostalim dokazima i stanje u spisu. U žalbi navodi da je potraživanje za radiotelevizijsku (dalje RTV) pristojbu zakonska obveza građana koji imaju prijamnike u Republici Hrvatskoj, u vlasništvu ili posjedu, nevezano uz vlasništvo ili posjedovanje nekretnine i prebivalište koje imaju prijavljeno u Ministarstvu unutarnjih poslova (dalje MUP). U spornom razdoblju tuženik je bio prijavljeni pretplatnik, a koji pretplatnički odnos nije odjavio. Navodi da je na adresi apartmana kontrolor zatekao tuženika koji mu se predstavio kao vlasnik apartmana, pa je kontrolor u evidenciju uveo tuženika kao obveznika plaćanja RTV pristojbe. Tvrdi da tuženik ima u apartmanima koje iznajmljuje i oglašava, te se time bavi ugostiteljskom djelatnošću, a u apartmanima ima prijamnike. Navodi da je tuženik prijavljeni pretplatnik, a što je vidljivo iz evidencije pretplatnika koja je dostavljena u prilogu pod nazivom "Obveznik plaćanja RTV pristojbe", šifra: 43957931, a koja evidencija se vodi temeljem Zakona o HRT-u kojim je određeno da HRT kao javna ustanova vodi evidenciju pretplatnika, pa se samim time radi o ispravi koja je javne vjere. Navodi da osobe koje sve bave iznajmljivanjem apartmana obavljaju ugostiteljsku djelatnost, a iznajmljivanjem apartmana se obavlja ugostiteljska djelatnost prema odredbi čl. 28. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Obzirom da tuženik iznajmljivanjem vlastitih sredstava i ulogom vlastitih sredstava obavlja ugostiteljsku djelatnost iznajmljivanja apartmana isti samostalno obavlja djelatnost te je time on fizička osoba koja obavlja samostalnu djelatnost. Navodi da je tuženik osoba koja se bavi gospodarskom djelatnošću odnosno iznajmljivač koji potpada pod Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti kao građanin koji pruža usluge u domaćinstvu izjednačen s ugostiteljima, jer isti kao gospodarski subjekt obavlja gospodarsku djelatnost sa svrhom postizanja dobiti pa je izjednačen sa ugostiteljima.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor je spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn (1.320,00 eur).

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. toč. 3. ZPP-a.

Prvostupanjsku presudu kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti nije dopušteno pobijati zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a i zbog pogrešno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Tužitelj u žalbi ističe da je sud prvog stupnja na neprihvatljiv način primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a. Takvim žalbenim navodima tuženik ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

Međutim, kako je već ranije navedeno presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, tako da žalbeni navod tužitelja da je sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a nije mogao biti predmet razmatranja u ovom žalbenom postupku.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati.

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4. 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Tužbeni zahtjev tužitelja (prvotno prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave) odnosi se na naplatu RTV pristojbe za srpanj, kolovoz i rujan 2020. s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa pristojbe pa do isplate i to za dva TV prijamnika koji tuženik koristi za potrebe obavljanja ugostiteljske djelatnosti – iznajmljivanja apartmana.

U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je pregledom potvrde o prebivalištu utvrđeno kako HG, ovdje tuženik, je prijavljen na adresi prebivališta [adresa]. -da je pregledom evidencije pretplatnika – obveznika plaćanja RTV pristojbe, pod šifrom obveznika 4901339 s datumom prijave 6. srpnja 2018. naveden HG kao vlasnik apartmana na adresi [adresa] te su evidentirana dva TV prijemnika,

-da je pregledom zapisnika za pokretanje prekršajnog postupka protiv HG kao vlasnika apartmana na adresi [adresa], utvrđeno kako obveznik plaćanja ne želi prijaviti prijamnika koje posjeduje i ne plaća mjesečnu pristojbu,

-da je 06. srpnja 2018. izvršena kontrola i sastavljen zapisnik o počinjenom prekršaju, osobnim zapažanjem kontrolora da je utvrđeno da se koriste dva neprijavljena prijamnika uz napomenu kontrolora da obveznik odbija potpisati zapisnik te je oglašeno da u apartmanima posjeduje TV prijemnike što je i vidio,

-da je pregledom obavijest Turističke zajednice grada Hvara br. 123/22 od 28. studenog 2022. utvrđeno kako Turistička zajednica grada Hvara prema svojoj evidenciji u sustavu eVisitor nema evidentiranog HG kao iznajmljivača soba ili apartmana,

-da je pregledom ispis linka https://ivanovic-hvar.com/hr/kontakt/ utvrđeno da je naziv objekta apartmani Ivanović, vlasnik ŠG adresa [adresa] e- mail [adresa elektroničke pošte].

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da inkasator nije osobnim opažanjem utvrdio dva TV prijemnika u apartmanima u kojima očito nije ni bio što zaključuje iz napomene da je u apartmanima oglašeno posjedovanje TV prijemnika, dok pregledom linka https://ivanovic-hvar.com/hr/kontakt/ utvrđuje da je kao vlasnik oglašenih apartmana ŠG navedena ŠG. Dakle, utvrđuje da tuženik ne bi bio vlasnik apartmana što potvrđuje i obavijest Turističke zajednice Grada Hvara. Stoga utvrđuje da tužitelj nije dokazao da bi tuženik bio vlasnik apartmana na adresi [adresa], pri čemu je teret dokaza te činjenice bio na tužitelju.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

Naime, odredbom čl. 34. st. 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji ("Narodne novine" broj 137/10, 76/12, 78/16, 46/17, 73/17, 94/18, 114/22,20/23 i 18/24 – dalje Zakon o HRT) propisano je da svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski ili televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa (u daljnjem tekstu: prijamnik) na području Republike Hrvatske koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je HRT-u plaćati mjesečnu pristojbu utvrđenu čl. 35 st. 2. ovoga Zakona, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, dok je st. 4. istoga članka propisano da pravne osobe, udruge bez pravne osobnosti, obrtnici i druge fizičke osobe koje obavljaju samostalnu djelatnost plaćaju mjesečnu pristojbu za svaki prijamnik u iznosu utvrđenom čl. 35. st. 2. ovoga Zakona, osim ako zakonom nije drukčije određeno.

Iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da građani koji se bave pružanjem ugostiteljski usluga smještaja u domaćinstvu (iznajmljivači) obavljaju time samostalnu djelatnost i prema odredbi čl. 34. st. 4. Zakona o HRT obveznici su plaćanja RTV pristojbe utvrđene čl. 35. st. 2. tog Zakona.

Dakle, a kako to proizlazi iz citirane odredbe, valjanu pravnu osnovu za nastanak takve obveze tuženika prema tužitelju može predstavljati obavljanje ugostiteljskih usluga, a koje usluge u smislu odredbe čl. 30. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine" broj 85/15, 121/16,99/18, 25/19, 98/19, 32/20, 42/20, 126/21, 152/24) u domaćinstvu može pružati fizička osoba – građanin (u daljnjem tekstu: iznajmljivač), dok se prema st. 3. istoga članka ugostiteljskim uslugama u domaćinstvu u smislu tog Zakona smatraju slijedeće ugostiteljske usluge; 1. smještaja u sobi, apartmanu i kući za odmor, kojih je iznajmljivač vlasnik, do najviše 10 soba, odnosno 20 kreveta, u koji broj se ne ubrajaju pomoćni kreveti, 2. smještaj u kampu i/ili – odmorištu, organiziranih na zemljištu kojih je iznajmljivač vlasnik, s ukupno najviše 10 smještajnih jedinica, odnosno 30 gostiju istodobno, u koje se ne ubrajaju djeca u dobi od 12 godina, 3. smještaja u objektu za robinzonski smještaj u kojem se usluge pružaju u prostorijama ili na prostorima kapacitet kojih se određuje prema broju gostiju koji mogu sigurno u njemu boraviti, ali najviše 10 smještajnih jedinica odnosno 30 gostiju istodobno, u koje se ne ubrajaju djeca do 12 godina starosti i 4. doručka gostima kojima iznajmljivač pruža usluge smještaja. U smislu odredbe čl. 5. st. 1. ugostiteljsku djelatnost mogu obavljati trgovačka društva, zadruge i obrtnici koji ispunjavaju uvjete propisane obavljanjem te djelatnosti (u daljnjem tekstu ugostitelj).

U konkretnom predmetu je utvrđeno da tuženik nije obrtnik niti fizička osoba koja obavlja samostalnu djelatnost, niti je vlasnik apartmana koji se nalaze na adresi [adresa]. Naprotiv, iz dokaza provedenih u postupku proizlazi da je pružanje ugostiteljske djelatnosti na adresi [adresa], bavi član domaćinstva tuženik, a ne tuženik. S tim u vezi valja dodati da pojam obavljanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu ne može se poistovjetiti sa pojmom kućanstva iz čl. 34. st. 2. Zakona o HRT-u bez obzira što one pružaju na istoj adresi na kojoj tuženik živi i ima svoje kućanstvo, jer on ili član njegovog kućanstva ne pruža ugostiteljsku uslugu u svom kućanstvu već zasebno u objektu apartmanu, koji mora ispunjavati određene uvjete, biti kategoriziran, i to bez obzira što se taj ugostiteljski objekt nalazi na istoj adresi kao i njegovo kućanstvo, dakle radi se o odvojenom objektu u kojem borave gosti kao korisnici usluga tuženika.

Ni ostali žalbeni navodi tužitelja da je tuženik evidentiran kao pretplatnik – obveznik plaćanja RTV pristojbe nije od odlučnog značenja za zakonitost pobijane presude. Navedeno iz razloga što tuženik osporava da bi izvršio prijavu prijamnika, a što potvrđuje i sadržaj zapisnika za pokretanje prekršajnog postupka, a tužitelj nije predložio dokaze kojima bi se ta činjenica utvrdila.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 10. siječnja 2025.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozomara